Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Prolog


 

 

Što to ona radi? Je li ona normalna? Na čokoladnu tortu ne stavlja se paprika! Vanilija, krušne mrvice, orasi, bademi, jagode, grožđe, još čokolade, može čak i zgodna, ne pretoplo odjevena mlada djevojka. Nikako paprika! Tko izmišlja te perverzije? Zar više nitko ne zna pripremiti normalnu tortu? Te ljude vjerojatno još i plaćaju za ovo. Njemu nitko ne plaća da to gleda. A netko bi svakako trebao. Ovo dolazi vrlo blizu psihičke traume.

Što sad radi? Nevjerojatno! Sad to još jednom prelijeva čokoladnom glazurom! Ti ljudi nisu normalni! Zašto to uopće gleda? Prebaci na drugi isječak. Sad neki debeli tip razgovara s nekim klošarom kad bi trebao kuhati. Zašto zovu klošare u kuharske emisije? To je neki novi trend?

Baci pogled na ulicu. Još je nema.

Evo, nešto počinje raditi. Razbija jaja i baca ih... na pod? Što je ovo? Klošar se sad legao na štednjak i počeo si masirati nogu. Debeli kuhar uzme srebrnu tavu i pokuša ju ugurati na štednjak. Klošar pruža otpor, ali debeli je uporan. Dok se oni natežu, čuje se lavež. Izgleda da je pas negdje u njihovoj blizini. Klošar se nije dao izgurati, ali debeli je ipak uspio osloboditi jedan plamenik. Zapali ga na pet centimetara od klošareva dizajnerskog sakoa. Vidi se da je klošaru neugodno zbog plamena, ali tvrdoglavo ustraje na svom ostanku na štednjaku. Izvadi nešto iz džepa. Ne može vidjeti što je to na tom malenom ekranu. Što god to bilo, on to baci i čuje se zvuk razbijanja na podu. Debeli nalije ulje u tavu i odmah potom baci nešto crno i dlakavo u nju.

Što je ovo? Ovo je još gore od one luđakinje s fetišem na paprike. I sad je pas ušao u kadar. Ne izgleda zadovoljno. Skoči na klošara i počne mu zubima vući košulju. Klošar se pokušava obraniti, no pas je neumoljiv. Debeli mu skokne u pomoć i pokuša otjerati psa mahanjem ruke. Pas to primjeti i odluči pokazati što misli o mahanju rukom. Bijesno skoči na debelog kuhara i sruši ga na pod. Pritom tava padne na pod i odmah potom nešto počne obilato gorjeti. Preko ruba štednjaka vidi se plameni jezičci požara s izvorom na kuhinjskom podu. Već su studijski tehničari priskočili u pomoć. Jedan se, prema svemu sudeći, obračunava s psom koji još uvijek dijeli lekciju kuharu, drugi pokušava dokučiti kako funkcionira aparat za gašenje požara, a treći drugome govori nešto što je drugome sve, samo ne pomoć u njegovoj mrskoj zadaći. A klošar se čitavo vrijeme drži priljepljen za štednjak, bez ikakve naznake da bi ga išta ili itko mogao s njega skinuti.

Sve ovo ukazuje na potrebu da se prekine snimanje, no kontrolna traka pokazuje da isječak traje još nekih pedesetak minuta! Odlučan otkriti što manje o kuharsko-klošarskim tajnama u tih pedeset minuta, Nenad isključi mobitel i uzdahne.

Koje li bolesne emisije! Kamo je to svijet dospio da ljudi snimaju takvo smeće i ponosno to stavljaju na internet da svi mogu vidjeti? A ljudi to gledaju, u to uopće ne sumnja. Ako je ljudska civilizacija toliko zastranila, treba li onda čuditi što on sada sjedi u gluho doba noći u ukradenom autu, čekajući da se pojavi njegova nevjerna supruga kako bi ju mogao uz minimalnu potrošnju goriva pregaziti? Mora priznati da to njega čudi. No bi li mu to netko trebao zamjeriti? On sebi ne zamjera pa je onda logično zaključiti kako to nitko drugi ne će. Osim možda njegove žene. Koja se ne računa. Jer će ju pregaziti.

Ionako nije dobro gledati video isječke s interneta dok se mora koncentrirati na promjene u uzorcima totalnoga crnila u ovoj mračnoj i, danju kao i noću, nepreglednoj ulici. Zar ne može netko upaliti ulična svjetla, dovraga? Zašto on plaća poreze? Da bi pogađao u mraku dok ga njegova žena vara? Zna on i bolje načine kako baciti svoj novac.

Ne zna zašto se uopće išao zabavljati glupim mobitelom kad mu uopće nije do zabave. Barem ne do onoga što bi većina ljudi nazvala zabavom. Iako nakon ove posljednje nekuharske emisije možda ipak malo previše povjerenja pridaje ljudima. Još je gore što je išao gledati isječke o kuhanju. Što mu je bilo? Nikad nije volio kuharske emisije. Neukusne su i iritantne. Ili bude čovjeku apetit za nečime što ne može nikako imati ili mu kvare apetit baš kad treba započeti objed. I svi su u tim emisijama uvijek ružni. Još jedan groteskan televizijski trend. Valjda je baš noćas s time počeo zbog mazohizma.

Tako je, mazohizam. Gledanje drugih pri kuhanju podsjeća ga na njegovu ženu, tu raskalašenu bludnicu. Slike kuhanja rastvaraju njegove unutrašnje rane, još uvijek toliko svježe i lišene svakog vidanja. Tako je. On ovdje krvari, ali nitko to ne vidi i nikoga nije briga. To što se nalazi potpunome mraku ne prihvaća nikome kao valjani izgovor.

Sumnje su počele upravo u području njihove kuhinje. Jednoga su dana zajedno stigli kući s posla, a Nenad je rekao kako će on pripremiti večeru. No ona se odmah usprotivila i rekla kako će ona kuhati. Tvrdila je kako je on kuhao dan prije te je stoga na njoj red. Podsjetila ga je na dogovor prema kojem nazimjence kuhaju. Već je tada trebao shvatiti da nešto ozbiljno ne valja, ali bio je naivan i još je imao previše povjerenja u svoju ženu. Zaista su imali dogovor kuhati na smjenu i zaista je toga dana bio na njoj red. Ali nije stvar u tome što je sve što je rekla bila istina i što nije bilo uopće ničega neobičnoga u njenom ponašanju toga dana. Stvar je u tome da ga je ona već tada varala i tom se nevinom gestom pred njime hvalisala, što je bilo nešto što najbliže dolazi priznanju, a da nije priznanje. A on to nije vidio. A ona jest. Jer je ona bila ta koja je varala. I hvalisala se time.

Znakovi su se od tada počeli redati sve češće. Bile su to sitnice, ali značajne sitnice. Otvarala bi prozor u kuhinji kad on ne bi gledao, odlazila bi u dućan po kruh baš u trenutku kad bi kruha ponestalo, odijevala bi bijele spavaćice, a ima svjetloplave, na ulici bi tipkala nešto po mobitelu, ali poskrivećki bi gledala pse koje susjedi šeću, na televiziji bi gledala dokumentarce o obogaljenim majmunima, s posla bi dolazila noseći grozno šuškave vrećice, tuširala bi se usred bijela dana, a zube bi prala njegovom pastom pod izgovorom da joj je njene paste ponestalo. To je bilo točno, ali da ga nije varala, pronašla bi vrijeme za kupnju vlastite paste za zube.

Jednoga je dana zazvonio telefon i Nenad se javio. S druge strane linije bio je muški glas, hrapav i usiljeno indiferentan. Pitao je li Nenadova supruga kod kuće. Nenad je odgovorio potvrdno, a onda je uslijedila provokacija zbog koje je zamalo zdrobio slušalicu u ruci. Muškarac ga je lijepo zamolio da ju da na telefon jer ju treba. Jer ju treba! Njegovu ženu! On ju treba! U njegovoj vlastitoj kući!

Trebao je već tada nešto učiniti. Ali bio je kukavica i samo je slušao kako njegova žena glumi vođenje suhoparnoga razgovora o nekakvim "papirima". Tko zna kakve joj je sve prljavštine govorio u uho. A on ništa nije poduzeo. Samo je tamo stajao i pravio se kao da je sve u redu! Osjećao je kako njegovo samopoštovanje kopni. I svemu je ona bila kriva.

I za finale su uslijedile najgore moguće provokacije – i to s njene strane! Bili su to znakovi koje mu je slala. Suptilni, ali potpuno nedvosmisleni. Prekojučer mu se ponudila namazati mu pekmez na kruh, a onda ga je nanijela sasvim tanko. Pretanko! Znak prvi. Istoga dana primjetio je kako na svom uredskom odijelu nosi broš u obliku delfina. Znak drugi. Jučer se ponudila očistiti hodnik koji vodi u njihovu spavaću sobu. I onda je to i učinila! Znak treći. Jutros je pred njim stavila na sebe gaće. Znak četvrti. A onda ga je na poslu nazvala i rekla mu da će zakasniti kući desetak minuta. Znak peti! To je bilo previše. Danas je proveo dan kipteći od bijesa. Ne samo da je nevjerna, nego mu to trlja u nos, hvali se, izruguje se njemu i njegovoj mlakosti i nesposobnosti da bilo što poduzme u vezi ičega. Čime izravno želi reći kako nije dovoljno muževan za nju!

A večeras je pala kap koja je prelila čašu. Nazvala ju je njena prijateljica Dina – je, je, kako da ne – i pozvala ju k sebi jer joj sin ima gripu, a ona kao ne može brinuti čitavo vrijeme za njega jer kao mora raditi na pripremama za posao sutra. Jer je kao učiteljica. A muž joj je na poslovnom putu. Sigurno, sigurno. I njegova ženica, iz čiste dobrote svoga srca, ide brinuti o bolesnom djetetu i obavještava ga na odlasku kako bi se mogla vratiti tek kasno u noć. Nenad nije mogao povjerovati. Barem ne odmah. Zar je to žena koju je oženio? Što joj se dogodilo? Zar je čitava njihova veza bila laž? Jer on ju više ne prepoznaje. Ide na svoju noćnu turneju bludničenja i još to ima obraza prikrivati tobožnjom brigom o bolesnom dječaku. Zapravo ne zna što je gore: da nevjerna žena koristi bolest jednoga djeteta kao paravan za svoje eskapade ili da jedna takva bešćutna raspuštenica bdije nad nemoćnim djetetom čija majka ništa ne sluti. Podjednako grozno.

Pala je odluka: mora nešto učiniti. Problem je nastupio kad je počeo razmišljati što bi to bilo. Bio je bijesan, ali nije želio izgubiti kontrolu. Makar se odnosi prema njemu na način koji zaslužuje svu silu njegova bijesa, zaključio je kako je ona ipak njegova supruga i kako zaslužuje priliku da se izjasni kako ona vidi budućnost njihova braka. Dakle, bio je prijeko potreban jedan ozbiljan i otvoren razgovor.

Bio je ponosan na svoju zrelu i promišljenu odluku. Posebno je bio ponosan što ju je donio prilikom šetnje svojim susjedstvom, iako se u ovom trenutku ne može sjetiti što je točno potaklo taj osjećaj. Kad gleda unatrag, ne zna točno procijeniti je li odlazak u šetnju bilo nešto dobro ili loše. Da je ostao kod kuće, vjerojatno bi donio neke druge odluke i vjerojatno ne bi bio ovdje.

Nakon što je uzrujanim hodom donio svoju zrelu odluku, zaputio se kući. Možda bi bilo bolje da je hodao brže kući, a možda i ne. U svakom slučaju, trebalo bi mu još najviše pet minuta da stigne kući, bez ikakvih posljedica, ali onda na ulici ugleda auto. Jedan od mnogih, ništa posebno na njemu. Auto je bio toliko običan da mu nije smio niti trebao udijeliti ijednu misao. No umjesto toga, u trenutku kad je pogledao taj posve običan auto, zaključio je kako je možda ipak bolje za sve da ne razgovara sa svojom suprugom, već da ukrade ovaj auto i ode ju pregaziti.

I zato je ukrao auto.

I mora reći kako je to učinio vrlo profesionalno. Ako razbijeno staklo ne spada u sferu neprofesionalnosti. U svakom slučaju, u trenutku kad je počinio vandalizam nad tuđim autom, osjetio je nevjerojatan spokoj. Kao da je putem kojim je sada krenuo napokon sve leglo na svoje mjesto. Sve se ovo čini toliko prirodnim da se čudi što već prije nije išao ubiti svoju ženu. Dakako, pada mu na pamet pokoji razlog, ali sada se čine toliko trivijalnima da mu ih je teško zadržati na umu.

I vrlo je dobro što ne će koristiti svoj auto. Nedavno ga je dao lakirati. Sad izgleda kao nov. A i ne bi bilo dobro počiniti ubojstvo vlastitim autom. Svjestan je potpune opravdanosti svojeg ubijalačkog pohoda, ali isto je tako svjestan kako ima ljudi – među kojima bi vjerojatno trebalo istaknuti pokojeg djelatnika policije i institucija koje neki nazivaju sudovima – koji bi mu rado pripisali krivnju za ubojstvo, ali bi u svome licemjerju istodobno odbili suosjećati s njegovim motivima i pobudama. Dakako da takvo licemjerje ne bi imalo opravdanja ni racionalne podloge, ali to ne znači da ne bi morao trpjeti posljedice njegovih učinaka. Rado bi ga neki osudili samo zbog ubojstva, ne gledajući pritom širu sliku. Zato krađom auta poduzima mjere opreza. Ne će on ići raditi nešto vođen zabludom da ne živi u svijetu u kojem živi. A nema sumnje da u njemu živi. U to ga nitko ne može uvjeriti.

Nisam ja nekakav luđak!

Parkirao je blizu kuće njezine prijateljice Dine, suurotnice u nemoralnim planovima. I Dina je udata žena, ali to ju očito ne spriječava podupirati nevjeru druge udate žene. Baš ga briga ako su najbolje prijateljice. Postoje granice koje se ne prelaze! Da možda Dina nije krenula istim putem razvrata? Pa onda čuvaju jedna drugoj leđa? Bolje mu je o tome ne razmišljati jer će toliko pobjesniti da bi mogao pregaziti samoga sebe.

Nije imao razloga misliti da je žena kod Dine. Barem ne isprva. No ako je Dina suurotnica, onda je možda njena kuća – ne usuđuje se to ni pomisliti – ljubavno gnijezdo! To ga još više ljuti. Tim više što Dina zaista ima dijete. Kuću u kojoj živi nedužno dijete pretvara u bordel. Neoprostivo. Ali mora biti siguran da je njegova žena zaista tamo. Zato je nakon što je otišla nazvao Dinu kod kuće. Bila je vrlo srdačna i u njihovom kratkom razgovoru potvrdila je sve što mu je njegova žena rekla. A to je bilo točno ono što je i očekivao od nje! To mu je bila potvrda da ga žena vara u Dininoj kući. Sramota! Sad kad bolje razmisli o tome, ako Dina izađe na ulicu s njegovom ženom, pregazit će obje. Jedna više ili manje – kakve ima veze? Kad je bal...

Netko dolazi. A to nije njegova žena. Što ne može nikako potvrditi. Čuje samo teške korake. Samo da to nije vlasnik auta! Što ako jest? Što će reći? Naravno! Reći će da je pronašao auto provaljen i onda sjeo u njega kako bi ga čuvao od... od... daljnjeg provaljivanja! Tako je. Sigurno će mu povjerovati. Ipak smo svi susjedi, zar ne?

Netko prolazi pored njega. Nenad se malo spusti u svome sjedalu. Nema razloga da bude baš užasno vidljiv. Mrak je gadan, ali može razaznati da se radi o muškarcu. Hoda pogrbljen i s rukama u džepovima. I nekako vijugavo hoda. Pijanac, vjerojatno. Dakle, nikakva neposredna opasnost. Došla mu je misao kako bi možda mogao pregaziti njega. Za vježbu. No to bi možda ipak bilo pretjerano. Nema ništa protiv ovoga čovjeka osim što ga je malo prepao. I što prema njegovu držanju može s lakoćom zaključiti da je ružan. Poput onih u kuharskim emisijama, prokleti bili. Ne, ne će o tome razmišljati.

Odjednom se sjeti kako je na televiziji jednom – zajedno sa svojom suprugom, u doba kad je mislio da zna da ga ne vara – gledao emisiju o bračnoj psihoterapiji. Bila je vrlo zanimljiva. Voditeljica je imala kratku suknju i pune usne. Oči su joj bile nebesko plave. Siguran je da bila Talijanka ili s talijanskim korijenima. Razgovarala je s jednim psihologom koji je nekoć bio vodoinstalater, ali se – nakon što ga je žena napustila zbog muškarca za kojeg je vjerovala da je mlađi od nje, a zapravo nije bio – kao srednjovječni muškarac krenuo školovati za psihologa, što mu je velikim dijelom pošlo za rukom. Krenuo je govoriti nešto vrlo zanimljivo, no već nakon pet minuta emisije kanal je promijenila – njegova žena. I ni manje ni više nego da može gledati kuharsku emisiju.

Da, da, sada polako povezuje točkice u svojoj glavi. Polako sve postaje sve jasnije i jasnije.

Iz jedne kuće prodre svjetlo. Netko je otvorio vrata. U istom trenutku na njegovu – zna da, tehnički gledano, nije njegova – haubu sleti golub. Glupi leteći štakor! Istegne ruku van i pokuša ga otjerati mahanjem ruke. Ovaj na to počne kao pijan počne letjeti oko njega, udarajući u staklo i krov. Nakon dostatnog mahanja rukom, štakor napokon odleti. Neka gnjavi nekog drugog.

Vrata su još uvijek otvorena. Zraka svjetlosti se pruža preko ceste i vidi se da netko stoji na vratima. Problem je što je predaleko da bi znao reći radi li s o Dininoj kući. Vjerojatno nije smio parkirati tako daleko. Bio je, čini se, malo preoprezan. Tko bi ga u ovome mraku uopće mogao vidjeti? Ali što on uopće zna? Ovo radi prvi put.

Vrata su još uvijek otvorena. Sjene na pruzi svjetlosti govore kako na vratima stoje barem dvije osobe koje nešto raspravljaju. Koliko već dugo laprdaju, nema sumnje da se radi o ženama. Ili o muškarcima. To mu ne pomaže. Pomoglo bi, recimo, kad bi se približio. No sad bi privukao previše pozornosti. Ne zna koliko je glasan ovaj auto. Nije stručnjak za te stvari, ali pretpostavlja da je ubijanje prometnim sredstvom uspješno samo pod pretpostavkom da žrtva nije pravovremeno upozorena. Ili da leži već na cesti, uspavana ili ranjena.

Ništa, pričekat će da osoba stupi na cestu. Ako to uopće kani. Koliko još dugo namjeravaju blebetati na otvorenim vratima? Nije baš ljetna noć. Zar oni imaju možda besplatno grijanje? Teško. Nevjerojatno koliko su neki ljudi lakomisleni. I onda se svi čude koliki ljudi ginu na cestama. Bezobraština.

Nešto se kreće. Ne će se ponadati, s obzirom da je čovjek koji je izgubio svu nadu, ali izgleda da bi konačno netko osim pijanaca mogao stupiti na cestu. Da, da, netko izlazi iz dvorišta. Dobro, dobro. Možda da ipak upali auto. U jednom ga trenutku mora. Bolje da to učini što prije. Vjerojatno je to trebao i prije, ali njegovo znanje paljenja auti spajanjem žica lišeno je znanja kako ugasiti isti auto i onda ponoviti postupak. A nije znao koliko mora čekati. Mogao je čekanjem potrošiti svo gorivo, a onda bi svojoj ženi mogao staviti soli na rep.

Upali auto. Srećom, nije jako glasan. Ne izgleda da je netko primjetio. Odlično.

Osoba u pokretu napokon stupi na ulicu. Može s visokom dozom sigurnosti reći kako se radi o ženi. Radi li se o njegovoj ženi, to je već drugo pitanje, i to ono mnogo važnije. Mora sad pomno motriti svaki pokret i detalj. Sad je posve isključeno da se približi. Ne smije ju ni na koji način upozoriti. Je li to ona? Ova ima dugačak kaput. Takvog sličnog ima i njegova žena. Njezin je tamnozelene boje. A ovaj je... žut poput svjetla koje dolazi iz kuće i crn poput mraka koji ju okružuje. Kvragu! Što još? Aha, ima kapu. To mu ništa ne govori. Njegova žena ima kapu, i mogla bi to čak biti ta ili te vrste. Samo što na izlasku iz kuće nije imala kapu na glavi. Što ne znači da ju nije ponijela za slučaj da kasnije zahladi. A zahladilo jest.

Nevjerojatno, ali još razgovara. Stoji na ulazu u dvorište i dovikuje se. Sad ju može malo čuti. Deru se usred noći, a ljudi pokušavaju spavati. Koja bezobraština! Toliko su bezobrazne i bezosjećajne da bi ova tu zaista mogla biti njegova žena. Ali mora biti siguran.

Vrata se zatvaraju. Sad će biti u potpunom mraku i više ništa ne će moći vidjeti. No trenutak prije nego su se vrata zatvorila, uočio je odbljesak. Nešto se zasjajilo na prsima žene na ulici. Presitno je da bi mogao razaznati o čemu se radi i ne može nikako biti siguran što to zaista jest, ali nema sumnje da se radi o brošu u obliku delfina, onome kojeg je koristila za razmetanje svojim promiskuitetom pred njim. Taj se broš jako svjetluca. To je ona! Napokon je dočekao trenutak. Vrijeme je da dobije svoju zadovoljštinu.

Mrak je, ali može joj vidjeti obrise kako se kreće. Ne smije odmah krenuti, mora biti strpljiv. Udarac mora biti snažan, a za to treba zalet. A za zalet treba prostora. Ali ne smije ni krenuti prekasno. Mora odabrati savršen trenutak.

Još samo malo.

Još samo mrvicu.

Još samo malo mora odmaknuti, ali ne da mu se više čekati. Stavi u prvu brzinu i krene. Srce mu lupa kao ludo znajući da joj se približava. Prebaci u drugu. Sve joj je bliže. Još ništa nije naslutila. Zar je gluha, osim što je i razvratna? Tko joj je kriv? Sreća njegova. Prebaci u treću. Skoro ju je dostigao. Prebaci u četvrtu.

I upale se svjetla! Ona se osvrne prema njemu.

Što? Kako je upalio svjetla? Ništa nije dotaknuo. Zašto se ne će ugasiti? Kakav je ovo glupi auto?! Mora ih ugasiti! Ali prekasno je.

Zanimljivo je koliko detalja ljudski um može pohvatati u djeliću sekunde. Kad joj je došao na metar, shvatio je da mu se plan izjalovio. Iz više razloga. Kao prvo, skočila je i priljepila se uz ogradu i time mu znatno otežala osigurati njenu pregaženost. Kao drugo, uočio je nešto mnogo važnije.

Ovo nije moja žena!

A ovo nije njihov pas kojeg šeće. Tu nema zabune jer oni nemaju psa. Pogotovo ne pudlicu. Sasvim sigurno nemaju pudlicu! I sasvim sigurno – od ove noći – još netko nema pudlicu u ovome gradu. Žena je sklonila sebe s ubojite putanje auta, ali nije stigla povući svoga ljubimca. Auto mu nemilosrdno prijeđe preko jadne životinje.

Nenad se okrene iza sebe. Možda ju nije jako ozlijedio. Možda pseto još ima izgleda. Nažalost, mnogo ne vidi jer je taj dio ulice ponovno u mraku. Može vidjeti kako je žena čučnula nad nečime, može si zamisliti čime. Svjetla osvjetljavaju samo ono što je pred njim. I još ih uvijek ne zna ugasiti. Nije mu to sad glavna briga, pogotovo jer još uvijek gleda iza sebe, s očajem. Zamalo je ubio nedužnu ženu i gotovo je sigurno ubio gotovo sigurno nedužna psa. Što da sad radi?

To si je pitanje trebao postaviti koju sekundu ranije. Sad zna što je trebao raditi, a to je gledati na cestu ispred sebe. Doduše, nije kao da sad ima ceste pred njim. Illi čak pod njim. Nema pojma kako se to dogodilo – vjerojatno se to zna događati kad vozite 120 km/h u naseljenom području, ali ne vidi zašto bi se to primjenilo na njega sada – ali nekako je uspio izletjeti s ceste i poletjeti kratkoročno kroz zrak.

U sljedećim djelićima sekunde nagrnula su mu pitanja u misli. U čemu je pogriješio? Što je to pošlo po zlu? Je li bilo pametno tako nepripremljen ići izvoditi ubojstvo? Je li uopće bilo pametno upuštati se u ubojstvo? I to još vlastite žene? Možda je ipak trebao razgovarati s njom, a tek ju onda ubiti? Sva su ta pitanja munjevito ustuknula pred mnogo aktualnijima. Zašto on pada prema rijeci? Zar ovdje prolazi neka rijeka? Ako nije rijeka, što je onda i zašto je baš on morao naletjeti na to? Kako će auto podnijeti pad u rijeku? Još važnije, kako će to podnijeti on?

Sve su to pitanja koje jedan pad u rijeku može u trenutku odgovoriti. Manje-više. I sad dok nadire voda u njegov prisvojeni auto, a sa svih ga strana počinje okruživati ledena vodena tama, vraća svoje misli natrag na svoju ženu. Shvaća sad u punini koliko je bilo važno ubiti ju. Napokon, ona sad na savjesti, osim braka, ima i jednu pudlicu. Ne, to nije bila njegova krivnja. Ona je pokrenula motor uništenja, on se samo na njemu vozi.

Zanimljiva je ova voda. I ledena. Nešto će morati poduzeti u vezi toga. Problemom bi se moglo pokazati to što ne zna plivati. Vjerojatno je to trebao kroz svoj život naučiti. Njegova ga je žena nekoliko puta nagovarala da uzme poduku iz plivanja. Čak se i sama ponudila kao instruktorica. Kako ironično. Ali ne uzrujava se on zbog toga. Zar će ga malo vode zaustaviti? Zar će ga takvo nešto zaustaviti u izvršenju njegovih obaveza kao muškarca? Izuzeti od njegove odgovornosti? Ako je njegova žena živa, to onda znači da on ne može još umrijeti. Jer ju nije ubio. Zbog toga mora preživjeti. Zbog toga hoće preživjeti. Kako bi ju ubio.

 

Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8544
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk