Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

IX





  

"To je to?" upita ona.

"To je ulica koja je tu napisana," reče Blaž.

"Ne vidim nikakav znak."

"Vjerojatno im nije do reklame."

"Pitam se zašto. Koji broj? 22? Evo, to je tu s desna."

"To je onda to," reče Blaž i izađe iz auta.

"Čekaj." Izađe za njim. On je već na cesti. "Blaž, čekaj me! Kamo se žuriš?"

Malo uspori kako bi ga mogla dostići. "Mislio sam da se tebi žuri."

"Da, ali ne odvajaj se od mene. Odmah postanem nervozna."

"Oprosti."

Blaža ovo, kao ni sve ostalo što se dosad dogodilo i što su vidjeli, ne dira previše. Ulica kakvih ima posvuda u Zagrebu, ništa neobično, ali sama činjenica da se ovdje negdje nalazi tvrtka koju žele lišiti pet milijardi eura u obveznicama, a nema nikakave naznake da je igdje u blizini, daje čovjeku neugodan osjećaj. Glup, ali neugodan osjećaj. Naravno, takav ima još od jučer. Rekla je samoj sebi – zapovijedila čak! – da se više ne će uzrujavati zbog stvari na koje se već trebala naviknuti. Ali sad kao da ulaze u sve veće i veće rizike, i to svojevoljno! Time joj je proces privikavanja znatno otežan. A pomisao na kakve bi sve tipove mogli naletjeti u toj tobožnjoj tvrtki tjera ju na razmišljanje o svemu, samo ne o tome. Blaž se ne opterećuje tim detaljima. Najbolje je slijediti njegov primjer. Barem još jednom.

"Blaž, ovo su sve stanovi."

"Ima mnogo obrta koji su smješteni u stanovima. Mnogima je tako jefitnije."

"Da, ali..."

"Bez brige, prići ćemo im oprezno. Ali prvo ih moramo naći."

"Ako je adresa točna."

"Ako je adresa točna."

Stignu do ulaza u zgradu. Blaž primi vrata kako bi ih otvorio. Zaključano. Blaž potišteno stavi ruke u džepove.

"Što ćemo sad?" upita ona.

"Svi se zaključavaju danas. Zar nema više povjerenja među ljudima?"

"Da, to je tragično. Što ćemo? Pričekamo da netko izađe?"

"Tko zna kada će to biti?" Blaž priđe gumbima interkoma i pritisne jedan. Na njemu piše Jurica.

"Molim?" progovori ženski glas kroz zvučnik.

"Dobar dan," reče Blaž neuobičajeno vedrim glasom. "Dostava. Ovdje imam paket za gospođu Juricu."

"Gospodičnu," reče zvučnik.

"Ispričavam se. Gospodičnu."

"Zašto zvonite? Poštari imaju ključeve od cijele ulice."

"Nisam poštar, gospodična. Dostavna tvrtka Čir."

"Moram platiti što?"

"Ne, samo trebam vaš potpis."

"Je li kakav pas u vašoj blizini?"

"Pas?"

"Da."

"Ne... ne vidim psa."

"Sigurno? Možda velikog smeđeg?"

"Ne, nema pasa."

"Provjerite još jednom."

Blaž ne provjeri, ali napravi pauzu, valjda kako bi dama mislila kako provjerava. "Provjerio sam. Ničeg sličnog psu nema u blizini."

"Ah... onda dobro." To je bilo posljednje što se čulo od nje.

A onda su zazujala vrata. Blaž dohvati kvaku i otvori vrata. Oboje uđu. Prva prepreka prevladana.

"Čir?" upita ga Sanja.

"To mi je prvo palo na pamet."

Počnu se penjati stubama. U Sanji ponovno počne rasti nervoza. Instinktivno se primi za Blaževu ruku i obavije se oko nje. "Jesi li napunio svoj Colt?"

"Jesam. Vidjela si."

"Ali jesi li ga dobro napunio?"

"Samo ga se dobro i može napuniti. A imam još dva pištolja."

"Tiše malo!"

"Ti si počela."

"Ali tiho."

"Kad smo već kod toga, možeš mi visjeti s lijeve ruke? Dešnjak sam."

"Ha? Aha, oprosti." Sanja se odmah prebaci na njegovu lijevu ruku. "Koliko zgrada ima katova?"

"Prizemlje i tri kata, koliko sam ja izvana uspio nabrojati."

"Već smo na drugom, a nema naznake nikakvoj tvrtki. Samo obiteljska imena. Mislim da smo na krivome mjestu."

"Pričekajmo treći kat."

"Tko kaže da će nešto pisati? Ako se skrivaju..."

"To bi bilo malo previše tajnosti, ne misliš? Nekakav znak mora biti."

Stignu na treći kat. Kao i svi ostali, ima četiri stana. Tri imaju obična imena na sebi. Četvrti ima na vratima veliku zelenu plaketu. Na njoj piše Felibus velikim slovima. Ispod toga piše: "Konzultantske usluge za investicijske fondove".

"Stvarno, tu je!" reče Sanja začuđeno. Već je bila odustala. Točnije, poradovala se da ih ne će naći.

"I to s tako suptilnim paravanom," reče Blaž. "Konzultantske usluge? Mogli su odmah napisati praonica novca."

"Postoje i takve tvrtke koje legalno posluju, Blaž."

"Da? Učiš dok si živ." Bez da ju upozori, Blaž posegne za zvoncem.

"Čekaj!" Sanja mu zaustavi ruku. "Što ćemo im reći?"

"Kako to misliš?"

"Kako oni zovu to što mi tražimo? Što ako nešto krivo rečemo? Moramo ih uvjeriti da smo oni koje očekuju."

"Detalji. Osim toga, nikoga oni ne očekuju. Samo nemoj biti nervozna. Glumi hladnokrvnu."

"Dobro... pokušat ću."

"Počni time da mi pustiš ruku."

"Aha, oprosti." Sanja mu pusti ruku i uspravi se. Budi hladnokrvna, budi hladnokrvna... "Ne znam biti hladnokrvna! Što da radim?"

Blaž uzdahne. "Stavi ruke u džepove i spusti pogled."

"Samo to?"

"Samo to." Blaž pozvoni. Isprva se činilo da nitko ne će otvoriti, ali onda se začuju nekakvi zvukovi s druge strane vrata. Tada netko okrene ključ i vrata se otvore.

Pred njima se pojavi mlada žena s dugom kovrčavom crnom kosom i naočalama s neobično debelim staklima. Na sebi ima ženski sako i hlače. Djeluje iznenađeno što ih vidi. Ali samo na trenutak. Prepravi svoj izraz u osmijeh dobrodošlice. "Dobar dan. Što biste trebali?"

"Vaše usluge," reče Blaž.

"Ah. Naravno. Uđite." Ona stane uslužno u stranu i pusti ih unutra.

Blaž ležerno ušeta unutra. Sanja slijedi njegog savjet i, držeći ruke u džepovima i gledajući dolje, hoda iza njega. Samo što ne zna ostavlja li dojam hladnokrvne žene ili buntovne adolescentice. Što god pali.

Iz uskoga hodnika žena ih povede izravno u malenu sobicu. Sasvim normalan ured malenoga obrta. U njoj za sasvim normalnim stolom sjedi i radi sasvim normalna plavokosa žena s ogromnom punđom. Možda bi bolje bilo reći da samo sjedi. Sanja ne zna može li se njena aktivnost ubrojiti u standardnu definicija rada. Većinu svoje pažnje posvetila je sasvim normalnoj tipkovnici, ali ne tipkajući po njoj. Tipkovnicu drži u rukama i naopačke. Kad su ušli u sobu djelovala je iznimno fokusirano na jednu točku na jednoličnoj površini plastične poleđine, i to ne toliko svojim pogledom koliko svojom rašpom za nokte. Kao da želi nešto sastrugati, iako se ne može ništa vidjeti, barem ne sa Sanjine pozicije. Njena posvećenost rašpanju tipkovnice tek je popustila, nikako nestala, kad je ugledala dvoje pridošlica. "Dobar dan," rekla je i odmah potom intenzivirala svoje napore koje ulaže u svoju osobnu viziju svrsihodnosti računalnih tipkovnica.

Iako realno gledajući ništa ne radi, to se ne bi vidjelo po njenome računalu. Na ekranu pred njom ispisuju se nasumični blokovi slova, ispunjavajući mnogobrojne stranice neslućenom brzinom. Ona ništa od toga ne primjećuje, a kamoli da bi shvatila da je ona ta koja stalnim pritiskanjem tipaka drži svoje računalo zaposlenim.

A možda je to definicija rada ovdje.

Žena s debelim naočalama nervozno se nasmiješi. Nije teško pogoditi da ovdje ne dobivaju previše posjeta. "I, kako vam možemo pomoći? Želite brošuru ili već imate neki određeni zahtjev?"

Blaž ju uopće ne gleda dok mu govori. Dapače, krenuo je nonšalantno i u turističkom stilu razgledavati ovu nezanimljivu prostoriju. Prišao je uokvirenoj fotografiji nasukanoga kita oko kojeg ljudi postavljaju bodljikavu žicu – kakvo je ovo mjesto?! – i malo ju gurnuo, kao da ju stavlja u ravan položaj, iako joj se čini kako ju je sad malo nakosio. Čak nije ni odmah odgovorio ženi.

Zato se ona okrenula zbunjeno Sanji. Ona se drži Blaževa savjeta i zuri bezbrižno u pod, ali krajičkom oka promatra što se događa oko nje. Žena za stolom uložila je još više strasti u rašpanje tipkovnice. Toliko da joj je ispala iz ruku i pala sa stola. Nije udarila na pod, ostala je visjeti na žici.

"Možete nam pomoći," reče napokon Blaž. "Došli smo po pošiljku."

"Ne razumijem. Kakvu pošiljku?" Žena je zbunjena i ponovno traži pogledom odgovor u Sanji koja se pravi da ju ništa od ovoga ne interesira. Blaž sad gleda kroz prozor s razgrnutim plišanim zavjesama – zaista, kakvo je ovo mjesto? – s rukama u džepu. Glumi frajera, kako joj se čini.

"Jedinu koju imate," reče Blaž.

"Mislim da je ovdje posrijedi nesporazum. Felibus se bavi konz-"

"Gledajte, nemam ja cijeli dan. Zapravo, imam samo nekoliko minuta. Točnije, vi ih imate. Pozovite koga trebate i učinite što morate, ali želim ono po što sam došao." I dalje ju ne gleda. A glas mu je prijeteće ravnodušan. Stvarno je pun iznenađenja.

Sanja je, s druge strane, odlučila podići pogled. Baš kad je ova ponovno potražila odgovore svojim zbunjenim pogledom. Sad je zbunjenost ipak ustupila mjesto nervozi. Blaž ju je uzrujao. Ona i Sanja pogledaju jedna drugu u oči. Sanja pokuša ostati, kad već ne hladnokrvnom, onda totalno ukočenom. Koja je god emocija sad na njenome licu – ne, nema pojma koja bi to mogla biti – zadržat će ju. Mora djelovati nepokolebljivo poput Blaža jer inače će pokvariti što god je upravo naumio.

"Hm... pričekajte, molim vas, sekundu," reče ona nakon duboke introspekcije. "Odmah dođem."

Blaž ništa ne reče i ne pomakne se ni milimetar. Baš ničime ne pokazuje da ju je čuo. To je dami, kako se čini, dodatno povećalo nervozu. Ona ode u nastavak hodnika iz kojeg su upravo došli.

Žena za stolom izgleda također uzrujano, ali iz posve drugačijih razloga. Nju ništa od ovoga što se događa ne zanima. Odustala je od rašpe i iz ladice izvadila upaljač. Da, Sanja se mogla praviti da to nije upaljač, iako je duboko u sebi znala, ali tek do trenutka kad ga je ova upalila i plamen prislonila uz tipkovnicu. Vonj spaljene plastike polako počinje ispunjavati sobu. Taj osjet u njenome nosu podsjeti Sanju da mora učiniti dvije stvari: kupiti novo sredstvo za čišćenje svoje kupaonice i otići što prije odavde!

Žena s naočalama brzo se vrati, i to u pratnji muškarca u crnome odijelu. Dosta je nizak. Niži od Sanje, u svakom slučaju. Možda zato nosi Toulouse-Lautrec bradu, iako uopće ne izgleda dobro na njegovoj faci. Kosa mu je rijetka i stručno zalizana, a pogled privlači njegova prugasta kravata. To je onaj tip koji se ne veže oko vrata, već se samo prikopča. Samo što... ova kravata nije prikopčana! Zašivena je za košulju. Šavove je teško previdjeti, pogotovo jer boja konca ne odgovara ni kravati ni košulji. Kako to stavlja na sebe? I opet, kakvo je ovo mjesto?!

Ne smije se žaliti. Pribojavala se vrlo izgledne mogućnosti da će se ova vratiti s oružanim odredom. A ovaj gospodin ima nekako ugodan smiješak. Barem nešto. Privremeno.

"Dobar dan," reče on.

Blaž se okrene napola prema njemu. "Kako kome."

"Da. Hm. Ja sam Ivan Tenny, direktor poslovnice." Napravi nekoliko koraka prema Blažu, ispruživši ruku kako bi se rukovao.

Blaž ostane na svom položaju.

Tenny povuče nervozno svoju ruku prijateljstva. "Da. Razumijem da ste došli zbog... hm... pošiljke?"

"Došao sam ju podići, ne raspravljati o njoj." Blaž se napokon potpuno okrene prema njemu i napravi nekoliko koraka naprijed.

"Da, da, naravno. Samo... nismo vas očekivali. Ovo nije... znate... uobičajena procedura."

Dok je govorio, Blaž si je provjeravao nokte, uspješno ostavljajući dojam totalne nezainteresiranosti za sve što se događa oko njega. "Aha. I vi mislite da sam obavezan odgovarati na vaša pitanja?"

"Ne! Naravno da ne. Em..." Okrene se ženi s naočalama koja je ostala stajati iza njega. "Mia, vrati se svome poslu. Ja ću ovo riješiti."

I ode Mia niz hodnik.

"Pretpostavljam," reče Tenny Blažu, "da imate autorizacijsku šifru?"

Blaž samo hladno zuri u njega.

Tenny shvati da je to bilo pogrešno koliko i suvišno pitanje. Nervozan smiješak, kimanje glavom i on se okrene. "Pođite za mnom, molim vas."

Oni krenu za njim niz isti hodnik. U kojem, inače, nema svjetla osim onog koje dolazi iz susjedne dvije prostorije. A susjednih prostorija ima nekoliko. Tenny se zaustavi pred jednom od njih otprilike na sredini hodnika. Iz hlača izvadi pregršt zveckajućih ključeva. Jednim od njih otključa vrata. Uđe u sobu i upali svjetlo. Soba je sobica. Malena i prazna. Doslovce. U njoj nema ničega osim još jednih vrata. Dvokrilnih. On i njih otključa i otvori. Pokaže se da su to klizna vrata ormara. Ali tako je izgledalo samo sve dok ih nije do kraja otvorio. To nije čak ni ormar. To je paravan za trezor. Veliki trezor. Čudan trezor. Djeluje složeno. Svašta strši iz njega. Poluge, šipke, debele grede, diskovi i zupčanici.

"Evo ga," reče Tenny. "Nitko ništa nije dirao."

Blaž i Sanja uđu. Blaž primi kvaku vrata i okrene se prema Tennyu. "Hvala," reče mu, suptilno mu sugerirajući da se goni.

"Ah, da... em... da..." Tenny istupi natrag na hodnik. "Ako trebate što-" Blaž zatvori vrata prije nego je uspio dovršiti.

Sanja duboko udahne. Shvati da nije mnogo disala posljednjih nekoliko minuta. Okrene se Blažu i otvori usta kako bi iznijela svoje uobičajene brige, ali on stavi prsta na svoje usne i reče: "Šššššš." I pokaže prstom trezor. Dakle, neka ga ona otvori. Kako komotno od njega.

Sanja priđe trezoru i izvadi papir sa šiframa. I pomisli kako ih napokon ide sreća jer ima čak kamo ukucati šifru. Iznad malene brojčane tipkovnice nalazi se kristalni ekran. Prvo pročita nekoliko puta šifru prije nego ju upiše. Vjerojatno ne bi bi bilo dobro ići provjeravati kako ova stvar reagira na krivi unos. Sanja puhne, a onda polako počne pritiskati tipke. Na ekranu se pojavljuje ono što upisuje, ali sve u obliku zvjezdica. Ne zna koja je onda korist od ekrana. Nakon što je upisala čitav niz, ništa se nije dogodilo. Valjda treba potvrditi. Da, ovaj upečatljivi crveni gumb kojeg je previdjela vjerojatno je za potvrdu unosa. Pritisne ga.

Istoga se trena trezor oglasi. Prvo nekakvo visokofrekventno zujanje. Tada se začuje okretanje u unutrašnjosti. Tada se ovaj vanjski mehanizam pokrene. Debeli klinovi iskoče iz rubova trezora, a onda se začuje zvuk sličan šištanju pare. Ali samo na trenutak. Vrata trezora se odjednom pomaknu nekoliko centimetara u unutrašnjost sobe, ali Sanja zbog toga odskoči znatno dalje. A onda se vrata razdijele i svako krilo klizne na svoju stranu.

Pred njima se ukaže unutrašnjost trezora. Tri police, od kojih je samo jedna zauzeta, i to samo jednim predmetom. Čelična škrinja širine standardnog kovčega, možda malo uža, ali svakako viša. Odmah se vidi da i ona ima bravu. I ručke sa strane. Sanji zatreperi srce. Dakle, unutra je pet milijardi eura? Još joj se uvijek zavrti u glavi pri pomisli na taj iznos.

"Svatko jednu ručku," reče Blaž i priđe bliže škrinji.

Izvade zajedno škrinju, ali Sanja na trenutak posrne. Stvar je teška kao sto vragova! Ali uspije se uspraviti. Samo ju je iznenadilo.

"Možeš?" upita Blaž.

Ona mu samo kimne glavom.

"Idemo." Blaž krene naprijed. Otvori vrata i razotkrije g. Tennya koji je čitavo vrijeme stajao pred vratima. I vjerojatno prisluškivao. Dobro što ju je Blaž ušutkao.

"Ah. Vjerujem da je sve bilo u redu..."

Blaž i Sanja prođu pored njega bez ijedne riječi i proslijede izravno do izlaza iz stana. Tenny cupka za njima.

"Trebate li još što?" upita Tenny.

"Otvorite nam vrata," reče Blaž.

"Ah, da, naravno." Tenny ih pretekne i otvori im vrata u slobodu. Baš je sav uslužan. Sigurno to ne bi bio kad bi znao što se ovdje događa. Njih dvoje prođu prag, a on im uputi ljubazan naklon u znak pozdrava.

Blaž zastane. Sanja se zaleti u škrinju koju nosi. Što to radiš?

"Ovih dana primit ćete posebne informacije," reče Blaž Tennyu. "Ne idite na put i držite linije slobodnima."

Tenny proguta slinu. "Shvaćam. Želim vam ugodan dan. I sretan... vam... put," reče on dok su se Blaž i Sanja već udaljavali niz stube.

"Blaž..."

"Tiho. Požurimo radije."

 

Blaž izvadi ključ kako bi otključao prtljažnik.

"Daj, požuri," cvili Sanja s druge strane škrinje.

"Samo bez panike." Blaž otvori prtljažnik i u njega smjeste napokon svoj ulov. Odmah potom sjednu u auto.

"Što se tako vučeš?!" rogobori ponovno Sanja. "Upravo smo ukrali pet milijardi eura!"

"Oni to ne znaju."

"Briga me! Upali već jednom taj auto."

Blaž ništa više ne reče jer zna da ju ništa ne bi smirilo. Upali auto i oni krenu. Kad su prešli oko kilometar puta, Sanja se prestala osvrtati i malo se opusti.

"Nitko nas ne slijedi," reče Blaž.

"Blaž?"

"Da?"

"Je li u tvom prtljažniku hrpa rastaljenih golf palica?"

"Možda. Zašto pitaš?"

"Samo provjeravam da mi se nije pričinilo."

"Želiš razgovarati o tome?"

"Ne želim."

"Dobro."

"Ne mogu vjerovati da smo to učinili."

"Još smo uvijek na golf palicama ili-"

"Govorim o obveznicama!"

"Da, naravno. Nije bilo tako teško, kao što vidiš."

"Vidim. Bilo je... nadrealno. Da netko na takvome mjestu drži pet milijardi eura..."

"Tajnost je najbolja zaštita. A ni onakav trezor nije naodmet."

"Da, trezor je definitivno odudarao od ambijenta."

"Nemaju stalak za kišobrane."

"Molim?"

"Nigdje u Felibusu nisam vidio stalak za kišobrane."

"I kako je to bitno?"

"Ne kažem da je. Samo... bilo bi uviđavno prema njihovim klijentima."

"Blaž, ti to mene pokušavaš izluditi kako se ne bih uzrujala ili me samo uzrujavaš kako ne bih poludjela?"

"Ima li i treća opcija?"

"Samo vozi."

"Vozim."

"Što je ono bilo? Zašto si onome rekao da će dobiti nekakve informacije?"

"Vidjela si da su svi iznenađeni što smo došli po novac. Sigurno su im se svakakva pitanja počela vrtjeti po glavi."

"Osim onoj s upaljačem."

"Da, osim njoj. Zato sam mu rekao nešto što će mu odvratiti misli od sumnji u naše motive. Imat će o čemu brinuti pa se ne će zamarati provjeravanjem našeg postupka. Barem bi to tako trebalo teoretski ići. Vrijedilo je pokušati."

"Shvaćam. To je bilo... hm, prilično pametno."

"Znam. Ni sam ne znam što mi je bilo."

"Kamo idemo? U tvoj stan?"

"Nisam siguran da je tamo još uvijek sigurno. Bolje da budemo u pokretu. Naći ćemo neko mirno mjesto za parkirati, a onda ćemo se pregrupirati."

"Pregrupirati? Što to znači?"

"Znači da ćemo se dogovoriti kako dalje."

"Kako to misliš, dogovoriti? Jedini razlog zašto sam ti pomogla ukrasti pet milijardi eura je jer sam pretpostavila da netko tko ide krasti pet milijardi eura zna koji će mu korak biti nakon toga!"

"Previše toga pretpostavljaš."

"Blaž!"

"Polako. Imam blagu predodžbu što moram učiniti, ali to sad ne ovisi samo o meni."

"Zvuči krasno!"

"Zasad se moramo pritajiti i vidjeti kako dalje."

"Odličan plan. To ti je najbolji dosad. O, Bože, kako sam se dala na ovo nagovoriti?!"

"Ja sam predložio, a ti si pristala."

"Da... hvala što si me podsjetio."

"Nema na čemu."

Blaž je pronašao još jedno ne previše prometno parkiralište. Zasjenjeno je nekakvom ledeno plavom zgradurinom. Ionako će uskoro pasti noć. Ovdje su mali izgledi da će nekome upasti u oko, a što je još važnije, ne naplaćuje se parkiranje.

Sanja izađe iz auta i protegne se. Smirila se, ali vidi joj na licu da je na rubu sa strpljenjem. Morat će sad točno definirati njihove sljedeće korake. Ali prije toga mora točno definirati način na koji će to učiniti. A prije toga mora definirati razloge zašto mu ništa korisno ne pada na pamet.

I on izađe iz auta i zagleda se u sumorni gradski krajolik. Ovdašnje su nastambe toliko lijepe da ovdašnji stanovnici sigurno smišljaju kako postići da na njih mrak padne prije nego na ostatak grada. Sanja mu odvuče pogled od panorame. Stane pred njega i zauzme ultimativni stav. Ona želi odgovore. Želi rješenja za sve svoje životne smrtonosne probleme. Želi da joj jednom za svagda okonča ovu noćnu moru. A on želi Mankije.

Mogao bi sutra i skoknuti do kuglane. Nije dugo bio.

"Blaž, dosta izmotavanja. Ne želim kritizirati kao stara baba. Ako ne znaš kako dalje, udružimo snage i smislimo kako najbolje iskoristiti svoj položaj."

"Može. Zapravo, htio sam te nešto pitati." Posegne rukom u džep i izvadi brošuru.

"Što je to?"

"To sam uzeo u Felibusu. Imali su zataknute brošure u stalku na zidu pa sam uzeo jednu. Činila mi se zanimljivom."

"Kako to misliš?"

"Pogledaj ovo." Pokaže prstom na dio brošure koji ga zanima. "Je li ovo pouzdano? Mogu li zaista udvostručiti svoj novac ako uložim u ovu-"

Sanja mu istrgne brošuru iz ruke i baci ju iza sebe na pločnik. Bijesno ga gleda.

"Hm... onda valjda ne."

"Koncentriraj se, molim te, Blaž."

"Da. Dobro, sad bi bilo najbolje jednostavno čekati."

"Čekati što?"

"Da jedna od suprotstavljenih strana povuče potez."

"I kako ćemo mi za to znati?"

"Nemam pojma. Treba ostati pozitivan."

"Znači, to je tvoj plan? Čekati i ostati pozitivan?"

"To je skraćena verzija, ali da."

Sanja uzdahne i nasloni se na auto. "I što bismo trebali raditi u međuvremenu?"

"Osim čekati?"

"Da!"

"Možemo ići kuglati."

"Ne znam kuglati."

"Mogu te nau-"

"I ne želim kuglati!"

"A."

"Ne možemo nekoga nazvati?"

"Pa... imam onaj broj kojeg mi je dao tvoj brat. Mislim, Berin."

"I ti bi ga nazvao?"

"To je jedna mogućnost. Pod uvjetom da je broj pravi."

"I što bi mu rekao?"

"Da imam njegov novac."

"To baš i nije dobra ideja. Osim toga, misliš da ne zna?"

"Bi li trebao znati?"

"Što ako nas je pratio?" Vidi sada na Sanjinu licu da je shvatila što je rekla. Skoči na noge s razrogačenim očima. "Što ako nas je pratio?!" Počne se osvrtati oko sebe.

"Ne vjerujem da je," umiri ju Blaž.

"A to tvrdiš jer..."

"Jer mi je lakše tako razmišljati."

"O, glavno da je znanstveno utemeljeno. Blaž, ne želim čekati. Pogotovo ne na otvorenome. Daj, smisli nešto pametno!"

"Idemo jesti?"

"Jela sam. Ionako nisam imala apetita. Sad ga imam još manje. Mislim da više nikad ne ću jesti."

"Hoćeš-"

"Znaš što bih htjela, Blaž?"

"Ne."

"Nemoj se uvrijediti, ali... mislim da bi mi dobro došlo kad bih se malo odmaknula od tebe."

Blaž kimne glavom. "Shvatit ću to onda kao kompliment."

"Blaž, oprosti! Ja... samo... osjećam se kao da se raspadam."

"I to je zbog mene?"

"Nije zbog tebe. Ali proces se odvijao uz tebe." Okrene glavu od njega. "Znam, nisam poštena prema tebi."

"Ne sjekiraj se zbog toga. To mi se stalno događa."

Sanja se počne cerekati. Zar je rekao nešto smiješno? "Znaš što, Blaž? Mislim da ti zavidim."

"I to mi se stalno događa. Ali samo kad je magla."

"Vidiš? O tome govorim. Ti ne natovaruješ teret na svoja ramena i nosiš ga sa sobom kao većina ljudi. Ti samo... što se nađe na putu prevališ preko leđa i... ideš dalje."

"Zar se može drugačije?"

"Može. Nema mnogo ljudi poput tebe."

"Hvala Bogu. Takvu vrstu konkurencije nikome ne bih poželio. Pogotovo ne sebi."

"Ne želim se odmaknuti od tebe. Znaš to?"

"Sad me već zbunjuješ. Možemo promijeniti temu?"

"Zbog tebe sam sad živa."

"Istina."

"Iako... sad bih baš zbog tebe i tvojeg nedorečenog plana mogla poginuti."

"Također istina. Vjerojatno se onda i slažeš da bismo trebali ići kuglati?"

Sanja se počne smijati. "Joj, Blaž..."

Mobitel mu zazvoni. Izvadi ga iz džepa.

"Nemoj se javljati!" sikne Sanja.

"Zašto ne?"

"Mogu nas locirati preko poziva!"

"Zar nisi prije sekundu rekla da nekoga nazovemo?"

"Nekoga tko nam ne može ući u trag."

"Od takvih nemamo koristi. I nisam stručnjak za te stvari, ali mislim da se mobitelu može ući u trag samo ako je uključen i ako mu se zna broj. A netko očito zna broj. Ali ne i ja njegov."

"Što je?"

"Broj je sakriven." Blaž se krene javiti.

"Nemoj, Blaž," reče Sanja na granici zapomaganja.

Blaž rukom napravi gestu koju bi Sanju trebao uvjeriti da je sve u redu. Nije upalilo. Svejedno se javi na mobitel.

"Molim?"

"Dobar dan," reče galantan muški glas.

"Ako vi kažete..."

"Da. Čuo sam svašta o vama, detektive."

"Onda imamo nešto zajedničko. Jesam li ja čuo nešto o vama?"

"Potpuno isključeno."

"Da? To je zanimljivo. Jer baš sam razmišljao o vama."

"Vjerojatno razmišljate već neko vrijeme o nama."

"Ne bih išao tako daleko. S kime razgovaram?"

"Ah, ovdje se ne opterećujemo imenima. Moji uži suradnici obično me zovu Drugi."

"Drugi što?"

"Samo Drugi."

"Vaši vas suradnici sigurno jako mrze kad su vam dali takav nadimak. Ili su nemaštoviti."

Drugi se smije. "Nemate pojma koliko ste blizu istini, detektive. Po obje točke."

"I kako vam mogu pomoći?"

"Ne zovem vas da bih tražio vašu pomoć, već kako bih vam rekao da ste mi ju već pružili."

"Nisam znao da sam toliko nesmotren."

"To vam ne bih znao reći. Korisni jeste."

"Mislite, vama?"

"Da."

"Samo provjeravam. Jesam li bio velika pomoć? Presudna, možda?"

"Svaka je varijabla presudna. Jer ako samo jednu isključite, čitav se slijed događaja mijenja. Ali samo zato što je presudna, ne znači da je i važna."

"Tako to funkcionira u vašem svijetu?"

"Tako funkcioniramo mi da bi svijet bio naš."

"I baš je nužno da bude vaš?"

"Mi smo vrsta ljudi koji su nadišli nužnosti. Ovakvi smo kakvi jesmo jer takvima želimo biti, ne jer nam je to potrebno. Začudili biste se koliko je mudrosti potrebno za istinsko shvaćanje razlike između to dvoje."

"A kakvi ste? Širite jad i smrt svijetom, a lažima ga uvjeravate kako je to ono što mu je potrebno, i sve to samo kako biste to mogli i dalje činiti. Za ljude koji čine što žele imate jako sužen opseg djelovanja."

Cinični smijeh. "Detektive, samo zato što ste shvatili našu prirodu, niste shvatili i naše motive i ciljeve."

"Ah, niste uvrijeđeni?"

"Uvrijeđen? Zašto bi me uvrijedilo isticanje onoga što me učinilo moćnijim i bogatijim nego si to većina ljudi može uopće zamisliti?"

"Zaista, zašto?" upita Blaž samoga sebe. U oči mu upadne Sanja, dajući mu otvoreno do znanja kako želi znati s kime razgovara. On joj uputi provjereno neučinkovitu gestu da ju primiri. Ona živčano zakoluta očima. "U svakom slučaju, samo sam vam pokušao reći kako mi je žao ako sam vam na bilo koji način pomogao."

"To se podrazumijeva, detektive. Riječi nisu potrebne."

"Ali kad vam već pomažem, mogu to onda učiniti do kraja. Pod uvjetom da napravite neke ustupke."

"Nemam običaj praviti ustupke."

"Ali što ako je toga vrijedno?"

"Ovisi koliko je vrijedno."

"Dobro. Koliko vam vrijedi ime čovjeka koji vam je htio ukrasti pet milijardi eura?"

"Ništa. Jer ime već znam."

"To morate reći. Želite da vam besplatno odam ime."

"Nema potrebe."

"Ali sada ćemo preokrenuti stvari. Zaista ću vam besplatno odati ime. Zove se Goran Berin. On je potpredsjednik vaše tvrtke, Tripera."

"Kao što rekoh, to već znam."

"I to vam nije vrijedno promjene planova?"

"Ne. To je već iskorištena informacija. Ali vi ste to već znali, zar ne?"

"Možda. Ono što možda ne znate je da je gospođica Sanja Malenica mimo svoje volje uvučena u Berinove planove. Ništa nije znala o novcu. Bila je iskorištena. Kao teklič i kao mamac."

"Znam i to."

"Isto vrijedi i za mene."

"Nikad nisam ni sumnjao u vas."

"Aha..." Blaž zastane. Počinje zdvajati nad svrhom ovoga razgovora. Zašto ga je nazvao? Da bi se prenemagao u njegovu slušalicu? "Ali imamo još nešto. Nešto što biste htjeli natrag."

"Preuzeli ste obveznice prije Berina?"

Taj je dobro upućen. Očito ga ničime ne će moći iznenaditi. Niti potkupiti. "Pa... da... ali samo da Berin ne dođe do njih prvi. Spasili smo ih kako bismo ih predali vama. Možemo dogovoriti-"

"Za time nema potrebe."

"Nema?"

"Ne. Možete ih zadržati."

"Mislite, obveznice?"

"Ono što je u vašem posjedu nikada ne ćete moći unovčiti. Pobrinuli smo se za to. Sanduk je vrijedan. Možete ga pokušati prodati."

"Nemojte misliti da ne ću. Znači... u sve ste upućeni?"

"Tako je."

"Osim u Berinovu lokaciju."

"Vrlo dobro. To je posljednji dio slagalice. Ova šarada ulazi u svoju posljednju fazu."

"Ako bih imao informaciju o Berinovoj lokaciji..."

"Vrlo bih cijenio ako biste ju podijelili sa mnom."

"Ja bih ju radije mijenjao. Za Sanjin i svoj život."

"Kao što rekoh, ja nemam običaj praviti ustupke."

"A ja nemam običaj... umirati. Zašto ne bismo privremeno zanemarili svoje navike?"

"Bolje je pitanje zašto vi trgujete svojim životima, i to sa mnom?"

"Ne razumijem."

"Ja nisam taj koji drži vaše živote. Bila bi loša poslovna politika s vaše strane pokušati ih otkupiti od mene."

"Znači... ne želite nas ubiti?"

"Ja ne."

"Zar vas ne brine što bismo mogli reći ljudima?"

Srdačno se počne smijati. "Detektive, govorite vi što god hoćete. Mi nismo mafija. Nas se ne dotiču sudovi i zakoni. Sami ste rekli što mi radimo. A u kraljevstvu laži čovjek koji govori istinu proziva se lažljivcem. Što god vi rekli, bit će to dobra razbibriga za druge. Tko ne povjeruje, ismijavat će vas, tko povjeruje, nastavit će živjeti znajući da ništa ne može promijeniti. Kako god ispalo, nama odgovara. Bilo koju ljudsku emociju znamo okrenuti u svoju korist."

"Baš lijepo za vas. Dakle, da se razumijemo, ne smatrate nas nikakvom prijetnjom?"

"Baš nikakvom."

"Ja mogu preuzimati nove slučajeve..."

"Ako vam je do toga..."

"A Sanja može natrag na posao, kao da se ništa nije dogodilo?"

Sanja ga začuđeno pogleda. Znatiželja ju izluđuje.

"Što se mene tiče, nema nikakvih prepreka. Ali naglašavam... to je što se mene tiče."

"Vaši... suradnici imaju... druge zamisli?"

"Ne radi se tome, već o protokolima. Znate kako je to."

"Kako je što?"

"Kad se neka stvar pokrene, više ju ne možeš zaustaviti. Zbog protokola. Stvorili smo ih radi sigurnosti, očuvanja tajnosti... razumijete?"

"Ne."

"Za ovaj smo zadatak poslali jednog našeg vrlo pouzdanog čovjeka. Zadani su parametri kojima je trebao odrediti svoje mete."

"Mete... za odstrjel?"

"Tako je."

"A... ha..." Polako shvaća. "A vi..."

"A mi trenutno nemamo mogućnost promijeniti parametre njegove misije."

"Jer ste to sami odredili svojim protokolom?"

"Shvatili ste. Ukratko, naš čovjek sigurno zna da ste umiješani u Berinov plan... to što ste bili izmanipulirani nije bitno... i zbog toga će vas htjeti eliminirati zajedno s Berinom."

"Ne postoji način da mu se... javi o promjenama?"

"Tako ne funkcionira naš odnos. Mi šaljemo poruke, on ih prima. Nema povratne informacije. Barem ne u konvencionalnome smislu. On ne zna tko smo mi i izvan protokola naše poruke ništa ne vrijede. Mi imamo tek ograničeno znanje o njegovu identitetu, ali nemojte mu to reći kad ga vidite."

"A poruku mu sad ne možete poslati jer..."

"Jer je za vrijeme izvršavanja zadatka komunikacijski kanal odsječen. S njegove strane. Kad je u lovu, nema razgovora."

"Dakle, moći ćete mu objasniti promjene parametara misije..."

"Tek kad je misija obavljena, da."

"Protokol?"

"Protokol. Ali ako preživite, nemam namjeru slati nove ubojice na vas."

"To je utješno."

"Ali nije vjerojatno da ćete preživjeti. Oposum je vrlo dobar u svome poslu."

"Oposum?"

"Da."

"Shvaćam."

"Mogu li vam još kako pomoći?"

"Kako ste nam dosad pomogli?"

"Dobro kažete. Shvatit ću to onda kao ne."

"Zapravo..."

"Da? Recite."

"Znate li možda nabaviti krekere koji se zovu Manki?"

"Manki?"

"Da."

"Krekere?"

"Da."

"Bojim se da ne."

"Onda niste ni približno toliko moćni kao što sam mislio."

"Rijetko me tko u životu uspio spustiti na zemlju kao što ste to vi upravo učinili. Svaka vam čast, detektive."

"Aha..."

"E, da, čuo sam za vaš mobitel koji radi na oprugu. Želim vam samo reći kako je Gestorven&Hatelijk iznimno angažiran na području zaštite okoliša i štednje resursa te pozdravljamo svaki trud koji rezultira ljepšim i čišćim planetom za buduće generacije. Ugodan ostatak dana, detektive!"

"Pa... ja..."

U slušalici sada samo zuji. Veza prekinuta.

Blaž spremi mobitel u džep, ali prije toga napne oprugu za punjenje. "Da," promrmlja sebi u bradu.

"Daj reci!" obrati mu se Sanja. "S kime si to razgovarao o meni? Ništa nisam shvatila."

"Ja sam većinu shvatio. Ostatak vjerojatno nije ni bitan."

"I?"

"I... to je bila oštećena strana. Oštećena na toliko mnogo načina."

"Gestorven&Hatelijk?!"

"Da."

"Tko je to bio? Je li se predstavio?"

"Predstavio se, ali kao da nije. Nebitno. Važno je ovo: znaju da nismo svojom voljom sudjelovali u Berinovom planu i ne smatraju potrebnim ubiti nas."

Oduševljeni osmijeh na Sanjinu licu. Takav još nikada nije vidio. Prekrije rukama usta, toliko je sretna zbog vijesti. "Ozbiljno?"

Vjerojatno joj je trebao odmah reći i drugi dio vijesti. "Ozbiljno. Jedini je problem što njihov ubojica to ne zna i ne će to moći doznati sve dok nas ne ubije."

Veselje nestane sa Sanjina lica još brže nego je došlo. Sad joj se lice izduži, a Blaž bi se mogao zakleti da je počelo isijavati vlastitu sjenu. "Molim?"

"Ništa se nije promijenilo. I ne će. Prepušteni smo sebi."

"Ali... ali... rekao si da nas ne žele ubiti."

"Da. Samo što im njihovi vlastiti protokoli onemogućuju kontaktirati ubojicu prije nego je zadatak dovršen. Tako je barem rekao."

"Kako to misliš?! Pa... sigurno postoji način da mu nekako jave!"

"I ja vjerujem da postoji, ali nije u tome stvar. Nije im dovoljno stalo da umremo, ali sigurno im je još manje stalo da ne umremo. Nismo vrijedni truda. To su jednostavno takvi ljudi."

Sanji se zacrvene oči. Lice joj se grči. Na rubu je plača. "Zašto... zašto se to nama događa? Hoću da to prestane."

"I ja."

"I što ćemo sad?"

"Pretpostavljam da kuglanje još uvijek nije opcija?"

"Nisi duhovit, Blaž! Znači, ja moram smisliti kako da nas barem dvojica ubojica ne dohvate?"

"Ako imaš ideju, ja ću ju rado saslušati. Mala nam je prednost još uvijek što GH-ov ubojica želi prvo Berina. Pod uvjetom da ga nije već sredio."

"Opet nagađamo."

"Da, ali sada imamo sve manje toga oko čega možemo nagađati. Ah, da, obveznice su bezvrijedne."

"Što? Zašto?"

"Čovjek je rekao da se pobrinuo da se ne mogu unovčiti."

"Kako je to učinio?"

"Zar je bitno?"

"Ne... valjda nije. Ali to bi značilo da su ipak znali što Berin hoće."

"Mislim da to ne znaju dugo. Možda čak kraće od nas. Ali sad to više nema veze. Berin je raskrinkan, a njegov je plijen bezvrijedan. Ostao je Berin... nadam se, sam...  Oposum..."

"Molim?!"

"GH-ov ubojica."

"Dražesno."

"I nas dvoje. Oposum želi prvo Berina. Berin... ne znam što on želi. Možda je već pobjegao iz zemlje."

"Ali ako zna da imamo obveznice..."

"I ako ne zna da ih ne može unovčiti... Možda bismo to sve mogli okrenuti u svoju korist."

"Kako?"

"Nemam pojma. Imaš ti kakvu ideju?"

"Da odemo u Afriku?"

"Da, to zvuči sve primamljivije. Ali ja sam više za opciju čekanja da se sve samo od sebe riješi."

"Moja je ideja bolja."

"Moja je jefitnija."

"Zbog tvoje ćemo poginuti!"

"Zbog toga i jest jeftinija."

Sanja zareži i počne šetkarati oko auta. "S tobom je nemoguće razgovarati."

"Sa mnom je mnogo lakše kuglati."

"Ne idemo kuglati, Blaž. Koja ti je to fiksacija? Zar te hvata očaj? To je nekakva eskapistička reakcija?"

"Ne. Ali volim se držati svoje rutine."

"A kuglanje ti je rutina?"

"Samo kad me ljudi pokušavaju ubiti."

Priđe mu tako brzo da se zamalo zaletjela u njega. "Blaž, smisli već jednom nešto!"

"Shvaćam. Pokušavaš isforsirati inspiraciju?"

"Ne, Blaž. Ovako jednostavno zvuči žena koja se nalazi na rubu očaja."

"Sad znam nešto novo. Dobro, pokušat ću nešto smisliti."

"I ja ću pokušati, ali ne ću ništa smisliti."

"Jer si na rubu očaja?"

"Da!"

"Pošteno."

"Zapravo..."

"Da?"

"Ne mogu vjerovati da ovo govorim, ali... da pitaš svoju uru? Ili je i ona bez ideja?"

Blaž baci pogled na svoju uru. "Da, vidiš. To je dobra ideja. Zašto se ja toga nisam sjetio?"

"Odgovorila bih na to, ali onda bi razgovor otišao u krivome smjeru."

"Problem je jedino što ne daje uvijek jednoznačne odgovore."

"Ako je to jedini problem ljudi koji savjete traže od ure, onda smo na konju."

"Sviđa mi se tvoj stav. Pokušat ćemo." Blaž se već krene konzultirati sa svojom savjetnicom, kad mu odjednom ponovno zazvoni mobitel.

Sanja se prepadne. "Što je sad? Daj, isključi to."

"Zašto? Možda nam se upravo prezentira rješenje samo od sebe."

"Što? Misliš..."

Blaž pogleda na ekran mobitela. "Ponovno sakriveni broj."

"Zar bi... Ma ne bi!"

"Pitajmo ga." Blaž se javi. "Halo?"

"Blaž Zvonimir?"

"Da."

"Nezadovoljan sam vašom uslugom."

"Gospodine Malenica. Kako ste? Pronašao sam vašu sestru."

"Igrica je gotova, Zvonimire. Znate dobro tko sam i što sam učinio. Kao što ja znam što ste vi učinili."

"Govorite neodređeno. Brine vas što mi niste isplatili honorar?"

Tišina.

"Halo?"

"Želim svoj novac."

"Idite u banku."

"Rekao sam da ne ćemo igrati igre!" zaviče. Znači, tanak je sa živcima. "Znam da ste uzeli obveznice!"

"Otkud biste to mogli znati?"

"Ne dođete ovamo gdje sam ja, a da ne znate doznati stvari koje su drugima potpuno nedostupne."

"A gdje ste vi to? U bijegu pred najmoćnijim i najbeskrupuloznijim ljudima svijeta. Ne odveć dojmljivo."

"Bit ću dojmljiviji s dodatnih pet milijardi eura."

"Da, to je dobar argument. Univerzalan, rekao bih. Pet milijardi eura izgledalo bi podjednako dojmljivo na meni kao i na svakom drugom. Već neko vrijeme želim nabaviti novi sag za ispod tuša. Sad si to mogu priuštiti. A i moj bi auto trebao remont."

"Netko poput vas ne bi uopće znao kako unovčiti obveznice. A samo ja znam kako sačuvati taj novac i istodobno preživjeti. Izvorni vlasnici obveznica ne praštaju."

"Kao ni vi. Vrlo se surovo odnosite prema svojim suradnicima. Onim namjernim i onim prisilnim."

"Nemam nikakvu namjeru s vama raspravljati o moralu, Zvonimire. Kao što rekoh, želim svoj novac i vi ćete mi ga dati. Sad ćemo dogovoriti primopredaju."

"Zašto bismo? Mi imamo novac, vi ne. Meni se to čini sasvim poštenim epilogom. Ne znam o čemu bismo imali još pregovarati."

"To je zato što ne znate da sam si priskrbio adut za pregovaranje."

"Da?"

"Govorite u množini. Pretpostavljam onda da je gospodična Malenica uz vas."

Pogleda Sanju. A ona mu uzvrati prestrašeni pogled. "Da, tu je."

"Prinesite joj slušalicu. I ona ovo treba čuti."

Blaž joj prstom da znak da priđe. Sanja glasno proguta slinu i zakorači prema njemu. Blaž sad drži mobitel tako da oboje mogu čuti što Berin govori.

 

"Slušam," reče Sanja promuklo.

"Sanja Malenica," reče on gotovo pjevno. "Prouzročili ste mi mnogo problema."

"Čudno... uzeli ste mi riječi iz usta."

"Da, da. Ali prošlost ne možemo promijeniti. Bitna je jedino sadašnjost."

"Jako ste dubokoumni."

"Znam. I vaša se prijateljica Adriana slaže."

Sanja glasno zadrhti i odstupi od mobitela. Prestrašeno pogleda Blaža. Ne! Nije valjda? A onda prisloni natrag uho naslušalicu, samo ovoga puta zgrabi čvrsto Blaževu ruku kojom ga drži. "Što... što ste joj učinili?"

"Ništa. Zasad. Malo smo razgovarali. Jako je tužna. Uopće ju ne zovete, a već danima niste na poslu."

"Vi... prokletniče! Ona nema nikakve veze s ovime!"

"Sad ima, rekao bih," odvrati joj Berin cinično.

"Tek toliko da se razumijemo," reče Blaž, "Adrianu ste oteli?"

"Vrlo ste bistri, Zvonimire. Vama ništa ne može promaknuti, ha?"

"Pitam jer su sve vaše dosadašnje otmice bili ili fiktivne ili neuspjele. Zašto bismo sad vjerovali da ste promijenili svoj modus operandi?"

"Ne provocirajte me! Uopće nisam raspoložen."

"Ne, čekate!" reče Sanja. "Dajte da ju čujem, molim vas."

"Ah, želite ju čuti?"

"Da znamo da ne blefirate opet," reče Blaž.

"Zvuči razumno," reče Berin. Nakon toga uslijedi nekoliko trenutaka tišine. Nije prekinuo vezu. Čuju se šumovi. A onda se iz slušalice propara vrisak.

Sanja ustukne pred zvukom agonije koji je izašao iz ženskoga grla. Ždrijelo joj se od strave toliko stegne da jedva može disati, a iz očiju joj počnu nekontrolirano teći suze. Pokrije si usta kako i sama ne bi počela vrištati.

Blaž ostane pribran i ponovno joj prinese slušalicu. Sanja drhteći primi njegovu ruku.

"Ups, valjda sam ju malo prejako pritisnuo," reče Berin zlobno.

"Vi ste čudovište!" reče mu Sanja. "Pustite ju na miru!"

"Hoću. Čim dobijem svoj novac."

"Dobite ćete svoj prljavi novac!" vikne Sanja u slušalicu. "Ali ako ju samo još jednom pipnete, osobno ću vam ispaliti rafal u glavu! Ubit ću vas!!" Odmakne se od Blaža i Berinova glasa. Ne može ga više slušati. Primi se za kosu i počne se tresti. Mora ostati jaka. Ne smije sad kolabirati. Ali sad bi baš mogla. Sad kad je još jednoj osobi život ugrožen zbog nje. Adriana, oprosti mi! Suze svejedno lipte iz nje. U ovom bi trenutku najradije umrla, samo da sve prestane. Da više ne osjeća ovo što osjeća.

Sada čuje samo Blaža iza svojih leđa. "Da," govori on Berinu. "Da, znam gdje je to. Aha. Da, vjerojatno ćemo doći. Nemamo druge planove večeras. Da. Je, i vama." A onda ispusti samo uzdah. Razgovor je gotov.

Okrene se prema njemu. "Što je rekao?"

"Lokaciju i vrijeme. Imamo manje od pola sata da dođemo tamo. Bolje da krenemo."

Sanja obriše suze i sjedne u auto s Blažom.

"Jesi li dobro?" upita ju.

"Kakvo je to pitanje?! Izgledam li dobro?"

Blaž ne odgovori na to, samo upali auto. "Je li to bila ona?"

"Molim?"

"Žena koja je vrištala... to je bila Adriana?"

"Da... mislim, ne znam... Pa tko bi drugi bio?"

"Na primjer... bilo tko."

"Misliš da ponovno laže?"

"Pokazalo se jest da mu to nije ispod časti. Onda, je li to bila ona?"

"To... ja... Ne znam! Mogla je biti ona. Otkud ja znam kako ona zvuči kada vrišti?! I to još preko telefona."

"Mislio sam da ti je prijateljica." Blaž izvede auto s parkirališta.

"Ma super! Samo mi nabijaj još krivnje. Kao da je nemam dovoljno."

"Samo želim utvrditi činjenice. Jer ako ju nije oteo..."

"Znam, onda idemo riskirati svoje glave ni za što. Ne znam je li to bila ona."

"Provjerimo." Blaž joj pruži svoj mobitel. "Nazovi ju."

"Što?"

"Ako nije oteta, vjerojatno će se javiti, zar ne?"

"Pa... da... vjerojatno si u pravu." Sanja stane gledati u u Blažev mobitel.

"Slobodno ga uzmeš u ruku, Sanja. Nije kužan. Previše. A ja moram voziti i te stvari..."

Sanja svejedno ne uzme mobitel. "Da... ja..."

"Ne znaš joj broj," reče Blaž. Ne pita. Prokužio ju je.

"Ne znam ga napamet. Imala sam ga pohranjenog u svome mobitelu."

"Svom pokvarenom mobitelu?"

"Da. Tom."

"Imaš li ga negdje zapisanog?"

"Imam. U svom rokovniku."

"Kojeg nemaš sa sobom."

"Da. Nisam mislila da će mi trebati kad sam skoknula do banke. Ostavila ga sam ga u stanu."

"Koji nam nije usput."

Sanja pritisne svoje oči dlanovima i ispusti frustrirani cvilež. Stvarno sam beskorisna! "Oprosti, Blaž."

"Nema veze," reče i spremi mobitel.

"Vraga nema! Nije ni tebi toliko svejedno. Znam što sad misliš!"

"Da? I ti misliš da bi auto-kotači s ugrađenim svjetlima trebali biti obavezni?"

"Ne! Govorim o Adriani. Ne znam joj prepoznati vrištanje, ne znam joj broj. Misliš da sam joj loša prijateljica, zar ne?"

"To si ti rekla. Onakva si joj prijateljica kakva jesi. Treba te gristi savjest što joj nisi bila bolja prijateljica samo zato što je oteta? Koliko bi krivnje tek osjećala da se radi o nepoznatoj osobi?"

"Da... sve je to logično, ali... zbog mene je sad u rukama luđaka, a ja joj ne znam pomoći."

"Kao prvo, u rukama je luđaka zbog tog istog luđaka, ne zbog tebe. Ti ništa nisi kriva. Kao drugo, ne znamo da je zaista oteta. Ako je, tvoje znanje njezina broja ili bilo čega drugog o njoj ništa nam ne bi koristilo."

"Ako nije, koristilo bi nam jer bismo znali da ne moramo staviti glave na panj."

"Istina, ali besmisleno je razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Moramo raditi s onime što znamo."

"A to je ništa."

"Točno. Ili skoro točno."

"Kako to misliš?"

Blaž joj ne odgovori. Iz nekoga razloga stane pred pekarom u kojoj su danas kupili hranu. Nije joj rekao što radi, a ona nije pitala. Ne će ga ometati u njegovim zamislima kad nema nijednu svoju. Ali zbunjujuće njegove radnje jesu. Nije ušao u pekaru, već se sagnuo nad žlijebom za odvođenje kišnice i počeo nešto petljati po njemu. Je li konačno potpuno poludio ili ga upravo promatra u njegovu najbolju izdanju? Čudno kako je te stvari teško razlikovati.

Uđe u auto i krene bez riječi. Sanja ga nastavi gledati, također bez riječi. Napokon on na konzolu ispod stakla stavi maleni, crni, okrugli predmet. Sanji na prvi pogled djeluje poput novčića, ali precrn je, preširok i predebeo za novčić. Sanja ga uzme u ruku i počne proučavati.

"Što je to?" upita.

"Sjećaš se kad smo bili u Seljačkoj banci?"

"Ne, podsjeti me, potpuno sam to smetnula s uma!"

"Kad sam puzao po podu, a onaj tip pucao po meni, ovo je ispalo iz moga auta."

"Tvoga auta? Ali-"

"Ne iz unutrašnjost. Netko ga je sakrio u braniku. Ali od udaraca je ispao."

"I što je to? Uređaj za praćenje?"

"To sam si i ja mislio."

Čak i ona nešto kuži. "A tko ga je stavio?"

"Ja mislim da je to bio Oposum."

"A zašto ne Berin? Imalo bi više smisla. Pronašao nas je u Tromperu, a onda u banci. I zna da smo mu uzeli obveznice."

"Uređaj sam ostavio prije nego smo otišli po obveznice."

"Dobro, recimo da je Oposumov. Zašto mu sad pomažemo da nas pronađe?!"

"S Berinom ćemo se naći na njegovu terenu, pod njegovim uvjetima. Držat će nas u šahu i bit ćemo mu vjerojatno prepušteni na milost i nemilost. Znaš kako će to završiti."

Zna, ali ne će reći. Ne želi ni misliti o tome. Odvrati pogled od Blaža.

"Zato moramo malo pomutiti njegovu računicu. Dovest ćemo mu Oposuma."

"Ali on želi i nas ubiti."

"Obojica žele nas ubiti, ali kad se nađu na jednome mjestu, željet će prvo ubiti jedan drugoga. Imat ćemo više izgleda za preživljavanje protiv obojice ako su zajedno nego sa svakim posebno."

"Nadaš se da će se međusobno pobiti?"

"Pa... vjerojatnije je da će Oposum ubiti Berina. Očito se radi o profiću. Berin je beskrupulozan, ali na bojištu vjerojatno ravnopravan s Oposumom."

"Znači, Oposum će ubiti Berina. Jednoga ćemo manijaka zamijeniti drugim. Ne znam kako nam to pomaže."

"Pomaže da ne bude sve kako si je svatko od njih zamislio. Ako stvorimo dovoljno pomutnje, možda uspijemo pobjeći."

"To je jako netegnuto, Blaž."

"Otvoren sam za alternativna rješenja. Pomoglo bi kad bismo znali je li Adriana zaista oteta. Ali ne možemo znati. Sad idemo na sve ili ništa."

"Zašto moji posljednji dani moraju biti ovako grozni, Blaž?"

"Ne znam. Vjerojatno kako bi znala cijeniti one prije njih kad otkriješ da to ipak nisu bili posljednji dani."

Začudo, Sanja se nasmije. "Nevjerojatan si, Blaž."

"Ni ti nisi loša. Imam još samo dvije napolitanke. Da podijelimo?"

"Može." Uzme jednu napolitanku i stavi ju u usta. Nekako je suha i izgubila je tek, ali neka ju netko ubije ako ovo nije nešto najbolje što je ikada jela.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8193
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk