Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

VIII





Nije bilo odveć teško napustiti zgradu. Nisu krenuli prema glavnome ulazu, već su izašli na požarni izlaz. Naletjeli su na nekoliko vatrogasaca. Blaž im je rekao da nisu čuli alarm na vrijeme pa zato kasno izlaze. Vatrogasci su mu povjerovali. Nisu se previše zamarali njima, već su nastavili napredovati prema višim katovima. Kad su izašli iz zgrade, nije bilo ni teško udaljiti se od nje bez previše pozornosti. Naime, oko zgrade vladao je pravi kaos. Stotine ljudi na sve strane, vatrogasna vozila, policijski auti, novinari s kamerama – te je najviše izbjegavao – a čak se i nekolicina pasa lutalica odlučila pridružiti zabavi, koncentrirajući se uglavnom na ometanje policajaca u njihovim naporima što više ignorirati uzrujanu svjetinu koja zahtijeva znati što se događa.

Nije uspio otkriti kako je završio konj.

Stopili su se s gomilom i probili do Blaževa auta. Čini se da ih nitko nije primjetio, što je dobro. Iako možda malo predobro. Ovo je ipak malo više kaosa nego je planirao. Takve se stvari baš i ne daju kontrolirati. Pogotovo ne one kaotične. Ali problema bi moglo biti. Ostavio je dosta tragova iza sebe – pa čak i dva tijela, jedno mrtvo i jedno polumrtvo – te ga mnogo ga ljudi može identificirati. I Sanju. Vjerojatno uskoro može očekivati poziv od inspektora Mužeka. A moglo bi se i dogoditi da ovoga puta ne stane na pozivu. Ali o tom potom. Zasad se mora brinuti o mnogo aktualnijim problemima. Onima koji skraćuju život na nedragovoljnoj bazi.

Polako se voze ulicama Zagreba. Sad kad su odmakli, napetost se smanjila. Nigdje naznaka ludilu kojeg su stvorili i ostavili da se brine o sebi. Ovdje je sve po starome.

"Blaž, kamo idemo?" upita ga Sanja.

"U Seljačku banku."

"Je li to dobra ideja?"

"Ponestalo mi je dobrih ideja. Idemo tamo jer moramo. Već smo to prošli."

"Ma znam to! Samo... vidiš da nas progone. Zar nas ne će tamo čekati? Mislim, nisam kriminalni um, ali zar nije logično da su nam tamo postavili zamku?"

"Čak vrlo logično. Ali ako sam dobro shvatio Madeža, Berinova je organizacija bila vrlo malena. Ima smisla da nije htio uvući u svoje planove više ljudi nego je potrebno. Više ljudi, više izgleda za ugrozu plana. A ako je već počistio za sobom, znači da mu nije ostalo mnogo ljudi. I ubojica kojeg smo nokautirali svjedoči o tome."

"Kako?"

"Tip je jučer bio u prometnoj nesreći. A ja sam ga još nekoliko puta poklopio autom. Čudo je da je mogao još hodati."

"Da, stvarno. Kakav je to čovjek?"

"Žilav, nesumnjivo. Poanta je u tome da je Berin trebao poslati nekoga tko je u malo boljem stanju, zar ne? Bilo bi mnogo logičnije. Ali nije. To možda znači da mu je ponestalo ljudstva. Barem takvoga tipa. Poslao je onoga tko mu je preostao. Što se vjerojatno pokazalo dobrim za nas. Da je bio potpuno zdrav, ne znam bismo li ga mogli svladati."

"Shvaćam. Znači, ostao je sam?"

"Ne možemo to sa sigurnošću reći, ali dobri su izgledi za to. Ali ako i jest istina, to znači da ipak ostaje jedan."

"Berin?"

"Da."

"Misliš da sam obavlja svoje prljave poslove?"

"Ako mora, učinit će i to. Sada znamo da se radi o potpuno beskrupuloznoj osobi. Čak i ako nije nikada osobno ubio, ubojica je. Sigurno se ne će previše ustručavati ako mu se nađemo na nišanu."

"Odlično," reče Sanja cinično.

"Iako je šteta. Učinio mi se simpatičnim kad je bio u mom uredu."

"Simpatičnim?"

"Da. Ulijevao je povjerenje. Poput staroga liječnika. Recimo. Ali, naravno, odale su ga cipele."

"Što?!"

"Nije bitno. Aha, da..." Izvadi iz džepa novčanik kojeg je uzeo ubojici. "Provjeri što ima unutra."

Sanja uzme novčanik i počne ga pregledavati. "Izgleda kao prava koža," reče ona. "Djeluje skupo. Hm, nema osobne."

"Ništa s imenom?"

"Ne. Ni kreditne kartice. Nikakva legitimacija. Samo novac."

"Da? Koliko?"

"Hm." Sanja izvadi sav novac iz novčanika. "Ajme, same stotice. Da vidim... četiritsto, petsto, šesto... sedamsto! Ah, i jedna pedesetica. 750 kuna."

"Može," reče Blaž, zgrabi joj novac iz ruke i stavi ga u džep.

"Što to radiš?" upita ona.

"Što? Želiš da podijelimo?"

"Naravno da ne! Zar smo lopovi sad?"

"Kakvi lopovi? To su ljudi koji su me angažirali, a nisu mi isplatili honorar. Sam si naplaćujem. Nisam detektiv volonter. U recesiji smo, znaš?"

"Ma u redu, samo-"

"Osim toga, bi li ti bilo draže da je novac ostao kod njega? Zamisli koliko je zla mogao učiniti s njime. A mi smo mu sad uskratili sredstva."

"Koliko je zla mogao učiniti sa 750 kuna?"

"Ni približno koliko to mogu ja. Ipak znam bolje s novcima od većine ljudi, a vidi se da je tip rastrošan."

Sanja zuri u njega.

"To je bilo hipotetski govoreći. Ja ću novcem činiti dobro, naravno."

Sanja sumnjičavo kimne glavom. "Zašto misliš da je rastrošan?"

"Ima luksuzni novčanik. U pravu si, to je prava koža. A i cipele su mu također od prave kože. Aligatorske, mislim. A tu je i ovo." Izvadi prisvojeni mobitel iz džepa i pruži ga Sanji. "Ne razumijem se baš u te stvari. To je neki skuplji model?"

"Ne znam. Da vidimo. Joj, da. Vidjela sam reklamu za ovaj model. Limitirana serija. Mislim da košta... pa, najmanje pet-šest tisuća kuna."

Zgoditak. Uzme joj mobitel i spremi ga natrag u džep. "Onda ću za njega dobiti barem pola te sume. I novčanik će isto nešto vrijediti." Uzme joj i njega.

"Što, u slobodno vrijeme radiš kao preprodavač ukradene robe?"

"Ovo je zaplijenjeno, ne ukradeno. Osim toga, radim svaki pošteni posao koji mi donosi zaradu. Trebam novac. Imao sam velike troškove zbog ovog slučaja."

"Da? Kao na primjer?"

"Na primjer... razmišljao sam da si kupim novi par tenisica. Ove su još dobre, ali nije loše imati rezervu."

"Kakve to ima veze s ovim slučajem?!"

"To mi je palo na pamet kad smo u Trapleru puzali po podu. Vidio sam izbliza svoje tenisice i došla mi je ideja."

"Naravno da je. Posve je prirodno razmišljati o obnovi garderobe kad te netko pokušava upucati."

"Znači, to se ne događa samo meni?"

"Ne bih znala! U svakom slučaju, to nije trošak."

"Ali bit će. Treba razmišljati unaprijed."

"Postoji i nešto poput previše razmišljanja, Blaž. Ne znam zašto se uopće upuštam u ove rasprave s tobom."

"Vjerojatno jer želiš da ipak podijelim zaradu s tobom. Pokušat ću prodati i pištolje."

"Ne, hvala. Zadrži sve. Tijelo bez rupa i puls bit će mi sasvim dovoljna nagrada."

"Da, i ja sam po prirodi skroman."

Krajičkom oka je vidio da je Sanja krenula nešto reći, ali zaustavila je samu sebe i okrenula se prema prozoru.

 

Sanja napravi nekoliko dubljih udisaja. Seljačka banka je nekih 500 metara ispred njih. Srce joj lupa dok ju gleda. Sigurno to ima nekakve veze s time što zaista ne želi otići tamo, a upravo se sprema otići tamo. Disanje uopće ne pomaže s lupanjem srca. Možda ne diše dovoljno duboko. Ili diše preduboko? Možda ne bi smjela uopće disati. To bi joj zaista smirilo srce, ali za to je mogla pustiti ubojicu iz Trompera da joj ispali nekoliko metaka u glavu. Napravi još nekoliko dubljih udisaja. Što joj drugo preostaje?

"Jesi li dobro?" upita ju Blaž. On opušteno sjedi na vozačkom sjedalu, kao da se sprema otpraviti ju na tržnicu, a ne na potencijalno bojno polje. Kako ga samo mrzi u ovom trenutku!

"Odlično sam, Blaž. Nikad bolje. Ovo je ostvarenje svih mojih snova."

"Da, navodno je sarkazam djelotvoran protiv stresa."

"Ne bih znala. Na meni ne djeluje."

"Meni pomaže brojanje ovaca."

"Vjerojatno ni ne moram pitati radi li se o imaginarnim ovcama?"

"Svatko po svom ukusu."

"Možeš li mi objasniti kako ti uspijevaš ostati tako hladnokrvan čitavo vrijeme? Osim brojanjem ovaca? Zar te baš ništa oko tebe ne dira?"

"Dira, ali ne vidim što pomaže uzrujavati se oko toga."

"Tko kaže da pomaže?! Uzrujavam se jer gubim razum! Zar nisi rekao da ćeš me zaštiti? Reci mi kako to uspijevaš. Čovjek puca na nas, a ti ideš jesti! Tko to radi? I prije nego odgovoriš, odgovor je nitko!"

"U životu sam naučio da stvari uvijek mogu biti gore. Kad netko zapuca na mene, zahvalan sam što me nije pogodio. Kad nastavi pucati, zahvalan sam što mu se nitko nije pridružio. Kad mu se netko pridruži, zahvalan sam što će ih jednoga dana obojicu pojesti medvjed."

"Zašto bi ih pojeo medvjed?"

"Zahvalan sam što u trenutku kad me netko želi ubiti ne moram razmišljati o medvjeđim motivima. Mogu to jednostavno uzeti zdravo za gotovo. Vidiš, tako se korist udvostručuje. A može i dalje rasti eksponencijalno."

"U životu nisam takvo nešto čula. Dakle, koliko je god loše, moram si samo zamisliti nešto još gore?"

"Tako je."

"To je nemoguće, Blaž! Ovo je gore od bilo čega što sam si mogla zamisliti. Za mene ne postoji ništa gore. Da si zamislim nešto gore, vjerojatno bih doživjela infarkt."

"Eto, preskoči odmah do infarkta i već ti se sve ovo ne čini tako lošim."

"Mislim da smo upravo iscrpili ovu temu, Blaž."

"Da? Htio sam ti još ispričati o susjedovom psu za kojeg su svi mislili da se htio objesiti."

Sanja samo zuri u njega. Da se nisi usudio!

"Ne?" upita Blaž.

"Ne."

"Znači, nešto te muči u vezi mojega plana?"

"Muči? Rekla bih da je svaki tvoj plan gori od onog prethodnog, ali ovo čak nije ni plan. Želiš da sama odem u banku i sama podignem omotnicu. I onda ponovno sama izađem."

"Pretpostavljam da te onda muči što ćeš biti sama."

"Da! Zašto ne možeš biti sa mnom? Ne mogu to sama, Blaž. Strah me."

"Bez brige. Stat ću točno pred ulazom. U sekundi ćeš biti u banci. Ja sam ti najkorisniji u autu, tako da možemo krenuti čim završiš. U banci ti nitko ništa ne će učiniti."

"Otkud ti to? To je idealno mjesto da me napadnu."

"Nije baš. Ima ljudi. Ne će to htjeti učiniti pred svjedocima, koliko god očajan netko bio. To bi sigurno značilo uključivanje policije, a to opet znači znatno kompliciranje. Osim toga, htjet će da podigneš omotnicu."

"Mislila sam da Berinu više nije bitna."

"To je bila pretpostavka. Ali ako još uvijek može zgrabiti pet milijardi eura, onda će se uhvatiti za svaku slamku. Sigurno će htjeti da ju podigneš."

"Ali jednom kad ju imam, više mu nisam potrebna."

"Jednom kad ju imaš, potrčat ćeš prema autu i oboje ćemo nestati prije nego se itko snađe."

"U tvojem razmišljanju ima previše rupa, ali iskreno, previše me strah da bih išla razmatrati koje su to."

"I nerazmišljanje je također dobro protiv stresa. To je čak najbolje."

U tom slučaju, mnoge stvari postaju jasnije. "Strah me, Blaž."

"Da, mislim da si to već spomenula."

"Ma oprosti što se ponavljam! Kad si tako ležeran, moram paničariti za oboje."

"Bi li pomoglo kad bih vikao?"

"Sumnjam. Radije bih kad bi mi mogao dati jamstvo da će ovdje sve proći mirno." Uložila je što više vapaja u svoje riječi. Hoće li znati odgovoriti na iracionalnu potrebu njene duše?

"Pa... mogu ti još jednom dati svoju posjetnicu."

Dakle, ne će. "Samo vozi, Blaž. Vozi!"

"Krećemo." Blaž upali auto i oni se zapute prema Seljačkoj banci. Put će trajati samo nekoliko sekundi. "Imaš li sve što trebaš za podizanje?"

"Imam. Sve imam. Imam sve." Sanja još jednom duboko udahne.

"Opusti se. Bit ćeš dobro."

I već su stali. Banka joj je s lijeva, samo koji metar od nje. Motor i dalje bruji, i tako će ostati sve dok se ona ne vrati Blažu. Okrene se prema njemu. Srce joj još uvijek lupa. Primi ga za ruku koja leži na volanu.

On joj stisne ruku. "Idi. Sve će biti u redu."

Pogled koji joj je uputio iznenada joj malo umiri srce. Na njegovu licu nije ništa novo, ali tek je u ovom trenutku to naučila cijeniti: izraz potpune staloženosti. Ipak je bolje kad ju netko sabran vodi kroz ovu životnu krizu. Ipak je on njezina stijena. A sad kao da osjeća kako dio njegove sigurnosti prelazi na nju. U prsima osjeća ugodnu toplinu i na djelić sekunde ugleda sebe kao neustrašivu. A Blaž?

"Hm," reče on, već pomalo zbunjen. "Sad bi već trebala krenuti."

Učinila je to bez razmišljanja. S obje mu je ruke primila glavu, privukla je k sebi i poljubila ga duboko na usta. U tom joj je trenutku čitavu tijelo zatreperilo i ispralo strah. Samo na taj trenutak, ali vrijedilo je. A kad su im se usne odvojile, ugleda nešto posve novo na Blaževu licu: iznenađenje. Samo zbog toga bilo je vrijedno. A i spasio joj je život.

Sanja otvori vrata i izleti van. Potrči prema vratima banke. Dosegla ih je! Uđe unutra. Ušla sam! Ima ljudi koji čekaju svoj red. To ju umiri. S toliko ljudi nitko se ne će usuditi nešto poduzeti protiv nje. Ako će se držati Blaževe teorije. Čak i ako i odu svi posjetitelji, ostaju zaposlenice. I jedan čuvar. Čak je šest žena na šalterima. I čak dvije od njih rade.

 

Sve izgleda mirno. Vrlo mirno čak. Sanja je bila u pravu. Ovo je mirno susjedstvo. Još nikoga nije vidio proći, a motri teren u svim smjerovima. Ima ljudi u banci, doduše. Što znači da Sanja ne će moći baš jednostavno ući i izaći, kako si je on to zamislio. Ali ne može se sjetiti kad je nešto išlo kako je on očekivao.

Ni onaj poljubac nije očekivao. Vjerojatno nije ni ona. Ovaj posao ipak ima svoje povlastice. Sanja ga pod drugačijim okolnostima vjerojatno nikad ne bi poljubila. Očito je adrenalin poput svakog drugog opijata. Zbog njega čovjek čini stvari koje inače nikada ne bi. Naravno, Sanja ga pod normalnim okolnostima ne bi htjela ljubiti samo pod uvjetom da on ne uključi svoj zavodnički šarm. Da, Blaž je notoran po svome šarmu. Pogotovo po činjenici da ga još nikada nije upotrijebio. Da ga upotrebljava, žene ovoga grada s teškoćom bi išle na počinak i s brakolomnom bi lakoćom odguravale svoje muževe u krevetima. Zato ga i ne koristi. Što može kad je preobazriv i društveno osvješten.

Njegovoj je obazrivosti velika potpora i to što uopće ne razumije žene.

Sanje još nema. A nitko se ne približava banci. Ne preostaje mu ništa drugo nego čekati. Uzeo bi još jednu napolitanku, ali već su mu pri kraju. A nema rezervu. Mora ih sad racionalnije trošiti. Nije očekivao da će mu biti toliko potrebne danas, iako je trebao. Ipak je ovo jedan od njegovih najopasnijih slučajeva. Ali što se može. Eventualni nedostatak napolitanki kompenzirat će snagom volje. I po tome je notoran.

Odjednom se sjeti Mankija. Bol ga presječe točno po sredini srca. Ne smije u ovakvome trenutku misliti na to. Previše je dekoncentrirajuće.

Bolje je samo čekati u tišini. I čekati. I čekati.

Netko dolazi, vidi u retrovizoru. Tamnoplavi auto. Sav ulašten, sjajan u svojoj skupoći. Netko dolazi staviti ogroman polog, kako se čini.

Zanimljiv je taj auto. Ne po izgledu. Izgledom uopće ne odudara od svih onih novih neoriginalnih limenki koje su svejedno nezaustavljivo popularne. Ne, ovaj je auto zanimljiv jer ne usporava. To je zaista zanimljivo. Jer se kreće točno prema Blaževu autu. I dalje dolazi. I dalje ne usporava. Sad već prestaje biti zanimljivo.

Čovjek bi vjerojatno na takve stvari trebao prije reagirati, pogotovo čovjek u Blaževoj situaciji. Samo što je takve stvari teško predvidjeti sve dok se zaista ne dogode. A kad se dogode, nemate vremena razbijati glavu time što to niste predvidjeli, a mogli ste. I zbog toga se ni Blaž nije uzrujavao zbog bliske prošlosti u trenutku kad se strani auto zaletio u njegov. Došao mu je straga, ali malo bočno pa je udarcem zakrenuo Blaževu Ladu. Blaž je na trenutak ošamućen pa ne stigne dovoljno primjetiti da je neprijateljski auto otišao u rikverc, i to samo kako bi dobio zalet.

Ugledavši nadolazeći auto, spreman zabiti mu se točno u facu, Blaž krene prema nasuprotnim vratima kako bi pobjegao. No auto je brži od njegova puzanja po sjedalima i opali Ladu iznova, ovoga puta točno okomito na njenu dužinu. Blaža to protrese, ali ne zaustavi. Svim silama se probije do vrata na suvozačkoj strani i iskobelja se na prašnjavo tlo. Neprijateljski auto ponovno je otišao u rikverc. Blaž je pri bliskome susretu uspio i baciti pogled na vozača. Zbog odraza u staklu inače ne bi mogao točno razaznati obilježja lica, ali u ovome slučaju nije morao. Na prvi pogled prepoznao je rane i sanitetski materijal kojima obiluje glava trenutno najneuviđavnijeg vozača u Hrvatskoj. To je Berinov egzekutor iz Trompera. Izgleda da je podcijenio njegovu žilavost. Onaj stol očito nije bio dovoljan lijek za njega.

Očekivao je da će se ovaj još jednom zaletjeti u njega, no umjesto toga začuje samo gašenje motora. Zaviri se preko haube svoje ranjene Lade i ugleda ubojicu kako izlazi iz auta, istovremeno napinjući svoj pištolj. Njegov govor tijela demonstrira odlučnost prirodne nepogode, a njegov pištolj besprijekornost svoje izrade. Kao da puca iz strojnice, ubojica ispali rafal u njegov auto. Blaž se baci na tlo.

 

Ipak nije dugo trajalo. Začudo, ljudi ispred nje brzo su obavili po što su došli. Bila je sva nervozna od čekanja, ali prisilila je samu sebe na smirivanje živaca. Blaž je samo nekoliko metara udaljen od nje, ovdje je okružena ljudima, čak je i jedan oštrooki čuvar na straži, nema nikakva razloga za strah. Nevjerojatno, ali odlučila se malo – samo malo – ugledati na Blaža. Čemu se uzrujavati zbog svega što te tjera na uzrujavanje? Samo se mora usredotočiti na cilj koji je neposredno pred njom, a ostalo će doći kada će doći.

Izgleda da se polako privikava na život prepun opasnosti. Nije nužno dobar znak, ali u ovome trenutku povoljan je.

Kad je došla na red, zamalo je zaklicala od sreće. "Dobar dan. Jučer sam u vašem sefu nešto pohranila. Htjela bih to sad podići, ako mogu."

"Može. Samo bih trebala-"

"Evo, ovdje su svi potrebni dokumenti."

Dalje je išlo glatko. Odveli su ju u sef, tamo je otvorila svoj pretinac i već se kretala prema izlazu s dragocjenom koliko i smrtonosnom omotnicom u ruci. Osjećala se čak pomalo ponosnom što je to tako dobro obavila, iako, objektivno gledajući, nije učinila ništa što ljudi svakoga dana ne čine. Vjerojatno zbog ponosa nije dobro gledala kamo ide pa je slučajno trknula gospodina koji je stajao na jednom od šaltera. Rekla je samo "Ispričavam se," ne gledajući ga.

"Vi!" začuje iza sebe.

Zaokupljena omotnicom u svojoj ruci, nije istoga trena reagirala, ali pošto je povik bio glasan, pogled joj je ipak otišao preko njenog ramena. Sanju prođu trnci. Ona se potpuno okrene prema muškarcu. Okrene se i počne instinktivno hodati unatrag. Zureći u njega, sjeti se Blaževa savjeta da si pokuša zamišljati situacije gore od one u kojoj je kako bi se umirila. Ali sada, u ovoj banci, pokazuje se kako ne mora uopće ništa zamišljati. Blaž, kako te mrzim! U ovakvom trenutku jedino što Sanja može učiniti jest zinuti.

Stoga zine.

"Vi!" ponovi njen nedavni taksist, ovoga puta upirući ekstremno optužujuće svoj prst u nju. Iz toga se da zaključiti kako ju još uvijek drži odgovornom za... Što? Nešto s njegovom majkom? Zaboravila je. Srećom, naletjela je opet na njega pa će ju podsjetiti. Itekako će ju posjetiti. Čak mu ni pogled više ne skakuće naokolo. Djeluje vrlo fokusirano. A to ne može značiti ništa dobroga.

Privukli su pažnju svih u banci. Svi su prestali raditi što su radili i misliti što su mislili i počeli zabrinuto promatrati napetu situaciju. Sanja se smrznula na mjestu. Sad bi vjerojatno trebala bježati. Blaž ju čeka. Zašto ne bježi? "Ja..."

"Zbog vas me moja majka više ne voli! Vi, vi, vi! To ste vi krivi!" Okrene se prema svojoj publici, ali optužujući prst zadrži na Sani. "Ona je natjerala moju majku da me prestane voljeti! Ona!!"

Sanja samo odmahuje glavom. Što bi sad trebala učiniti? Objašnjavati mu da ju je zamijenio za nekoga tko ne živi na ovome planetu? Da se pravda pred ovim nepoznatim ljudima zbog psihotičnih optužbi jednog blago osrednjeg taksista? Nešto bi trebala učiniti. Taksist je rasplakan, ali više zbog bijesa. Izraz lica mu je gori nego pri njihovu posljednjem susretu. A nema pri ruci one mucaste kockice pa bi mogao upotrijebiti nešto drugo.

Glasan prasak dođe izvana, što svima uspije odvratiti pažnju. Auto se zaleti u Blaževu Ladu i izbaci ju iz vidika. Sanja vrisne, a ni ostatak prisutnih u banci ne ostane previše miran. Taksist, dakako, zadrži svoju teško procjenjivu razinu mirnoće i iskoristi pomutnju da se nepotrebno prikrade zabezeknutom čuvaru i izvadi mu pištolj iz futrole za pojasom. Dakako, taksist ga ne propusti odmah uperiti u Sanju.

Sanji počnu klecati noge. Ovo je noćna mora! Još jedna!

"Ukrala si mi moju majku! Kako se usuđuješ?! Prokletnice jedna!"

"Ne, gledajte.... ovo je... jedan veliki nesporazum...."

"Lažeš! Lažeš!! Ti si kriva! Želim znati zašto! Odgovori mi!!"

"Nisam-" Sanja poskoči od užasa kad tamni auto još jednom udari u Blažev. Ovoga puta nije vidjela udarac, ali dobro ga je čula. Auto se vrati unatrag kako bi uzeo još jedan zalet. Blaž!

"Ne ignoriraj me!" vikne ponovno taksist. "Odgovori mi! Zašto si okrenula moju majku protiv mene?! Što sam ti ja ikad učinio?!"

Auto se više ne pokrene. Iz njega izađe čovjek. Odmah ga prepozna. To je nemoguće! Magdešov ubojica? Kako se već oporavio? Izvadi pištolj i počne pucati. Puca u Blaža!

"Neeeeee!!" vikne Sanja.

"Odgovori miiiiii!!" ostaje ustrajan taksist.

Sanja uperi prst u ubojicu. "On! On me natjerao! Rekao je da će me ubiti ako to ne učinim! Sad je došao po tebe! Vidi, ima pištolj!"

"On?" Taksist napokon skrene pogled s nje. A i pištolj. Uperi ga s obje ruke u ubojicu izvan banke. "Prokleti gade! Platit ćeš mi!!" I zapuca kroz staklena vrata.

Meci pogađaju auto, ali samo jedan dohvati ubojicu. Okrzne ga po ramenu. Ubojica posrne, ali zadrži ravnotežu i sagne se iza motora auta. Odmah uperi pištolj u taksista koji je već ispucao sve svoje metke i zapuca. Već je drugim pogotkom dohvatio svoju metu. Taksist dobije metak u rame i urlajući padne na pod. Ne da bi netko mogao čuti njegovo urlanje. Staklena vrata već su usitnjeni krš na podu, a pucnjevi, krv i općenito neudobna atmosfera u banci natjerali su sve prisutne na kolektivno vrištanje. Sanja im nije ostala dužna i nadvisila sve za koju oktavu. Sklupča se na podu, grleći dragocjenu omotnicu.

 

Nema pojma tko je to zapucao iz banke, ali uspio je raniti – koliko to uopće vrijedi na već toliko ranjenom čovjeku – njegova protivnika i natjerati ga ispucati sve metke iz okvira. Sad je privremeno bez metaka i usporen zbog rane. Blaž skoči natrag u auto koji još uvijek radi i stane na pedalu prije nego je uspio doseći vozačko sjedalo. Tek kad je auto krenuo, dopetljao se do sjedala, istovremeno okrečući volan koliko ide. Ubojica je već krenuo zamijeniti okvir. Blaž napravi što je manji mogući krug svojim autom i onda pravocrtno krene na svoga nepobjedivog protivnika.

Okrzne njegov auto, ali ubojica u posljednji tren skoči u stranu i otkotrlja se na tlo. Blaž nastavi dalje voziti kako bi napravio razmak, a onda skrene u stranu i zaustavi. Sada kroz otvorena vrata ima dobar pogled na ubojicu, ali i on na njega. Ovaj krene podići pištolj kojeg je pri skoku ispustio, ali Blaž je već izvadio svoj revolver i naciljao protivnika. Prije nego je ubojica dobio priliku podići pištolj, Blaž okine. A to ga podsjeti da je zaboravio staviti nove metke. Baš peh.

Hoće li stići izvaditi jedan od pištolja s pravim mecima? Vjerojatno ne, stoga otvori vrata i ponovno se skljoka na tlo. A ubojica ponovno ispali rafal u njegov auto. Blaž izvadi pištolj iz džepa i potrči naprijed, izvan zaklona auta. Iskoristit će element iznenađenja. Blaž izleti, ali čini se da ubojicu to baš i nije iznenadilo. Obojica naciljaju jedan drugoga istodobno. Pritom je Blaž odmah svjestan kako je ovaj drugi u prednosti. Ne samo jer bolje gađa, već i jer je Blaž u nagnutom položaju, a noge mu još uvijek rade.

Dakle, nije si priskrbio neku osobito prednost. Dapače. Obojica bi u istom trenutku zapucala da se nasred prsa njegova protivnika nije odjednom pojavila ogromna crvena rupa, a on poletio unatrag kao da ga je pogodio auto.

Blaž se uspravi i zagleda se u svoj pištolj. Siguran je da nije zapucao. I ne vjeruje da bi ovaj kalibar mogao napraviti ranu kakvu je zadobio čovjek na tlu. Pucanj je došao... Blaž se okrene. Tko je mogao zapucati? I otkud? Nikoga ne vidi oko sebe. Prema svemu sudeći, strijelac ni nije u neposrednoj blizini. Metak je mogao stići jedino od zgrade preko puta. Ima najmanje pola kilometra do nje, ali ne vidi drugu opciju. Snajperist.

Dakle, i druga se strana odlučila napokon uključiti. Ne vidi ga odavde. Mogao bi biti na krovu, ali ne mora. Čak i da je, profesionalac se zna zakamuflirati. A o profesionalcu se sigurno radi. Napokon, GH si to može priuštiti. Pitanje je sad: tko mu je sljedeća meta? Blaž se ukoči na mjestu. Bježanje nije opcija. Jedini zaklon koji bi pravovremeno dostigao je auto, ali naboji koje koristi snajperist prošli bi kroz njega kao kroz maslac. Zapravo, već ga je stigao naciljati i ustrijeliti. Zašto nije?

Sanja istrči iz banke. "Blaž!!" vikne ona i potrči prema njemu.

Digne ruku prema njoj. "Sanja, stani!"

Ona se zamrzne na mjestu. "Što je?!" upita prestrašeno.

Sad je prekasno. Izložila se. Stajanje na mjestu ne će joj pomoći. "To je omotnica?"

Sanja spusti pogled na već pomalo izgužvanu omotnicu koju drži s obje ruke. Samo kimne glavom.

"Daj mi ju. Dođi k meni. Ali polako."

Sanja mu, sva prestravljena, počne polako prilaziti.

 

Ne sviđa mu se ovaj zadatak. Sada shvaća zašto je honorar toliko veći, ali to ne pomaže da mu se čitava stvar više sviđa. Ferdinand ne voli miješati svoja zanimanja, a ima osjećaj kao da je upravo to sad učinio. Kao liječnik mora vršiti procjene. Kao ubojica ne. Dobije metu i pošalje ju u vječnost. Ali ovo...

Još nikada nije morao procjenjivati tko treba postati metom. Osobno to smatra vrlo neprofesionalnim postupkom od strane svojih nalogodavaca. Istina, zadali su mu točne parametre za određivanje meta, ali dodatna je briga i procijeniti kada treba pojedinu metu izbušiti. Ni to nikada prije nije morao. Dosad je vladalo što prije – to bolje načelo. A sada...

Nema sumnje da je dobro postupio ustrijelivši ovog plaćenika. Ionako je tip već bio polumrtav, što mu se po kretnjama, doduše, ne bi prepoznalo. Gdje samo pronalaze takve nemani? Zar je to nova generacija u njegovoj profesiji? Sramotno. Zar nijedan zanat ne može biti pošteđen srozavanja u ova bljutava vremena? Očito ne.

Samo nije siguran je li ga trebao pustiti koknuti ovog zmotanog detektiva ili kako sebe već zove. Ovako ispada kao da ga je spasio, a to je nedopustivo miješanje njegove liječničke profesije u dio života kojeg drži strogo odvojenog od svega ostaloga. Istina je da je zapravo igrao na sigurno. Ubojica dolje bio je prevješt da bi ga mogao iskoristiti. Ovo dvoje čudaka idealno su amaterski nastrojeni da ga odvedu prema okončanju ovog nesnosnog zadatka.

Iako ovaj baš i nije takav amater. Detektiv ga je prokužio. Ima ga na nišanu, a on gleda točno u njega. Ne može ga nikako vidjeti, ali svejedno zna gdje je. Vrlo dobro, mora mu se priznati. Ali to mu ništa ne koristi.

Žena mu je prišla, a on joj uzima omotnicu iz ruku. Sad ju diže u zrak. Još uvijek gleda u Ferdinanda. Koristi omotnicu kao štit! Pomalo naivan čin, ali nije loše. Ne, ne ću te ubiti, ali nije omotnica ono što te štiti, detektive. Samo ga treba još malo. Ovo je samo odgoda. Na listi je za odstrjel, i on i njegova cura. Samo što Ferdinand uvijek počinje od vrha liste, ne od dna. I zato će ovo dvoje još malo poživjeti.

Što je ovo? Ona neman se miče. Nevjerojatno. Zar ga nije pogodio u srce? Očito starim. Doduše, nije siguran treba li utrošiti još jedan metak na njega. Obilno krvari, a kretnje se drže u granicama migoljenja. Tip je mrtav, iako to odbija prihvatiti.

Ali uporan je. Ide na oružje. Taj se stvarno ne da poraziti. Nekako mu je bezveze pucati u gmižuću crkotinu, ali opet, zadatak je zadatak. Nije kao da mu se išta ovdje sviđa. S druge strane, daljnjeg srozavanja vlastitog profesionalnog integriteta mogao bi ga poštedjeti tip koji je upravo izletio uz banke. Tko je sad taj?

 

Sanja je zbunjena njegovim pokazivanjem omotnice nebesima. "Blaž, što to radiš?"

"Polako kreni u auto. Polako. Bez naglih pokreta."

"Dobro. Ali-"

"Samo idi. Poslije ćemo raspravljati."

"O čemu?"

"Idi."

Sanja krene prema svome sjedalu. Blaž spusti omotnicu i sam krene prema autu. Pritom ugleda ubojicu na tlu. Još uvijek nije mrtav. Nije čudo da ga onaj stol nije mogao držati na mjestu. A nije izgubio ni žar za obavljanjem svoga posla. Iako je vidno pri kraju sa svojim snagama, uspio je ponovno staviti u ruke svoj pištolj. A Sanja mu je bliža meta. "Sanja, pazi!"

Sanja se okrene prema ubojici. Ovaj počne s mukom podizati pištolj kako bi ju naciljao. No i njemu i Sanji i Blažu pozornost odvuče čudan zvuk koji se ubrzano pojačavao. Dolazi iz smjera banke. Zvuk je jezivo životinjsko cviljenje koje izlazi iz grla muškarca obraštena lica i natrijeljena ramena. S glavom naprijed i gepardskim radom nogu survao se iz banke prema ubojici koji nije stigao pravovremeno reagirati na ovaj neočekivani napad. Ranjeni se muškarac baci na ubojicu, zgrabi mu vrat i počne ga istodobno daviti i udarati njegovom glavom o tlo. "Ubit ću te! Ubit ću te! Ubit ću te!!" viče on. Ubojica je bez komentara na to, ali i bez oružja. Preostale snage laže u otpor prema zvjerskome stisku koji istiskuje posljednje kapi života iz njega.

"Tko je to?" upita Blaž.

"Pusti to!" reče Sanja. "Vozi!"

Odlična ideja. Blaž sjedne u auto zajedno sa Sanjom, baci joj omotnicu u krilo i odmah ubaci u četvrtu brzinu. Auto pojuri prema cesti i već za nekoliko sekundi Seljačka banka bila je izvan vidika, zajedno sa svim opačinama koje su na nju sručili.

Blaž malo uspori. Ne bi bilo dobro da se razbiju sad kad su izbjegli tolike pogibelji. Dopusti si luksuz uzdisaja. I uzimanja jedne napolitanke, što sad! "Tko je ono bio?"

"Tko?" reče Sanja gledajući pred sebe.

"Onaj koji je izletio iz banke i počeo daviti ubojicu."

"Ne znam. Nije bitno! Ne želim o tome razgovarati dok god sam živa!"

"Što se mene tiče..."

"Joj, oprosti! Jesi li dobro?" upita ga. "Vidjela sam kako puca na tebe. Jesi li ranjen?"

"Ne, sve super. Ali auto će mi trebati malo vidanja. Tolike rupe..."

"Sav si prašnjav." Sanja počne rukom tresti prašinu s njegove jakne i kose.

"Da. Malo sam se valjao po tlu. Da vidiš onog drugog..."

"Vidjela sam!" Razvali se u svome sjedalu i primi se za glavu. "Blaž, ne znam koliko još dugo mogu ovako. Nitko me ni mora ustrijeliti. Osjećam kako ću istodobno dobiti slom živaca, infarkt i moždani udar."

"Bez brige, dobro se držiš."

"Bez brige?! Upravo su me dvojica ljudi pokušala ubiti!"

"Tko je drugi?"

"Onaj koji je davio ubojicu!"

"Ah. Ali o njemu ne smijemo govoriti, zar ne?"

"Točno."

"Oni su se poništili, u svakom slučaju. Dva problem riješena."

"I još milijardu preostaje!"

"Ne baš milijardu..."

"Jesi li ti upucao Berinovog čovjeka? Čime si ga to gađao?"

"Nisam ja."

"Kako to misliš?! Tko ga je onda?"

"Oštećena strana."

"Ha? Misliš... Gestorven&Hatelijk?"

"Baš ti."

"Ali... ali... nas nisu ubili."

"Koliko mogu procijeniti."

"Znači da nas ne žele mrtve. Zar ne?"

Blaž ništa ne reče.

"Zar ne?!"

"Ne nužno. Sigurno nas žele mrtve. Previše smo upućeni da bismo ostali živi."

"O, Bože!"

"Ali znaju i da smo samo pijuni. Sad nas žele iskoristiti kako je Berin iskoristio nas."

"Za što? Da izmame Berina, zar ne?"

"Vjerojatno. On se sigurno zna skrivati od njih pa trebaju nešto čime će ga izmamiti iz skrovišta. Ne vidim koji bi drugi razlog što smo još uvijek živi bio osim da je sam Berin još uvijek živ i nedostupan."

"Zato su nas pustili podići omotnicu?"

"Da."

"I što žele da sljedeće učinimo?"

"Dobro pitanje."

"A odgovor?"

"Odgovor je sigurno još bolji od pitanja."

Sanja uzdahne. "Dobro, onda ovako... Trebamo li učiniti ono što žele da učinimo?"

"Postavljaš mnogo dobrih pitanja. Osjećam se prenapregnuto."

"Nemoj sad još i ti postati malodušan, Blaž! Za to sam ja zadužena! Zar nisi sve ovo promislio? Zar nije plan bio da se pred GH-om iskupimo tako da im odamo ime glavnoga urotnika?!"

"Je. Problem nastaje ako oni već znaju njegovo ime."

"Zar znaju?"

"Nemam pojma. Možda mu uspijeva izmicati upravo zato što ne znaju tko je. Ali možda je samo toliko dobar u skrivanju. Jer zna s kime ima posla."

"Ali ako već znaju tko je..."

"Onda nemamo mnogo s čime bismo pregovarali. Nažalost, mnogo toga upućuje na to. Berin se riješio Madeža i vjerojatno svih ostalih suradnika... ako je vjerovati pokojnom Madežu... kako bi eliminirao sve puteve koji vode do njega. Ubojica je u Trotter došao po Madeža. Dakle, nije mu bilo bitno da diskretno nestane. Jednostavno ga je htio mrtvog. Kako bi ne bi progovorio. I općenito bio teret."

"A novac? Pet milijardi eura." Sanja istakne omotnicu.

"Ako su prokljuvili njegov plan, onda su vjerojatno i onemogućili da se može iskoristiti... što god bilo u toj omotnici."

"Znači, bezvrijedna je?"

"Samo nagađam. Ne možemo znati-"

Sanja počne plakati. "Blaž, što ćemo? Ne želim umrijeti!"

"Ni meni nije do toga. Hej, polako. Smislit ćemo nešto. Pronađimo prvo neko mirno mjesto za parkiranje, a onda ćemo proučiti što je u omotnici. Može?"

"Ali rekao si-"

"Rekao sam da nagađam. Da su svemoćni, nikad ne bi došlo do toga da nas se uvuče u ovu zavrzlamu. Osim toga, postoje dobri izgledi da omotnica još uvijek vrijedi nešto."

"Zašto?"

"Još smo živi, zar ne? A mogao nas je ubiti snajperist. Imao je dovoljno prilika."

"To je bio snajperist?!"

"Usredotoči se. Nije nas ubio jer nas želi iskoristiti kao mamac da izvuče Berina iz svoga skrovišta. A mamac smo jer imamo omotnicu. Ako nas to čini mamcem, to znači da u GH-u znaju da Berin zna da se ovo što je u omotnici još uvijek može iskoristiti. A to znači da Berin zna da u HG-u još uvijek ne znaju što je u omotnici."

"Kako ne bi znali? Pet milijardi eura! To je prilično očita meta."

"Iz naše perspektive. Ali GH-u je to sitniš. Možda je presloženo zaštiti novac, to jest, obveznice. Ne znam. Možda ćemo nam biti nešto jasnije kad otvorimo omotnicu."

"Shvaćam," reče Sanja tiho.

"Da."

Sanja ga ošamari po glavi omotnicom. "Idiote, zašto me baciš u depresiju najgorim mogućim scenarijem, a tek mi onda dižeš nade svojom logikom i dedukcijom?!"

"Ne mogu ni u što biti siguran. Samo ti iznosim sve mogućnosti."

"Da? E, pa nemoj to više raditi! Odsad mi iznosi samo dobre mogućnosti!"

"Primljeno na znanje."

"Sad samo vozi."

"Vozim."

"Da, vozi."

"Naći ćemo rješenje iz ovoga."

"Aha..."

"Napokon, noć u uvijek pada u podne."

"Prestani to govoriti, molim te!"

"Dobro..."

 

Polako pada noć. Uličica puna sjena i s malo prometa. Prljava bijela Lada prepuna rupa okružena betonskim sivilom i pokojom krošnjom neadekvatno smještenih gradskih stabala.

"Pazi da..."

"Znam, znam."

"Da se nešto ne podere..."

"Ma pazim! Debeli je papir... čekaj..."

"Probaj ovako..."

"Pusti!"

"Poderi rub i-"

"Ne, nemoj!"

"Samo da-"

"Ma makni ruku, Blaž!"

"Samo da ti pridržim..."

"Znam otvarati omotnicu. Već sam to radila."

"I ja. Nikad nije ovoliko trajalo."

"Samo sam oprezna. O ovome nam možda ovisi život."

"Točno."

"I već sam ju izgužvala pa ću sada posebno paziti."

"Ne moraš baš toliko paziti. Daj, ja ću..."

"Ma pusti! Ja ću."

"Dobro."

"Evo, vidiš?" Zaista ju je napokon otvorila. Iz nje izvadi presavijeni papir. Rastvori ga. Ispravak, to su dva presavijena papira. Zaklamana.

"Što piše?"

"Čekaj. Radi ova lampica? Mislim, znam da radi, ali može li se..."

Blaž prebaci prekidač na lampici koja zasvjetli kad se otvore vrata auta. Unutrašnjost auta zablista poput rabljene šibice. "Evo."

"Jako neko svjetlo. Dobro, vidim dovoljno. Da vidimo..."

Blaž bi sam to išao proučavati, ali ona je stručnjakinja za te stvari i brže će shvatiti o čemu se radi. Što će reći da Blaž to ne bi išao sam proučavati. "I? Što je to na kraju?"

Sanja samo namršteno zuri u papire. Prebacuje s jednog lista na drugi. Nešto ju očito zbunjuje. Možda je to ipak nešto što bi on bolje razumio. Iako si ne može zamisliti što bi takvo nešto moglo biti. Sanja sad odmahuje glavom.

"Što je?"

"Ne, ne razumijem."

"Koje?"

"Ovo je... bezveze."

"Onda vjerojatno ne gledaš dobro."

"Očito! Ali..."

"Što? Daj meni kad mi ne želiš ispričati ni skraćenu verziju."

"Ne, u redu je. Samo... ovo nije nikakav službeni dokument."

"Nego?"

"Koliko mogu shvatiti, obveznice su u posjedu tvrtke zvane... Felibus." Slegne ramenima.

"Felibus?"

"Da."

"I?"

"I ovdje su zapisane autorizacijske šifre kojima... ako sam dobro shvatila... možeš preusmjeriti pošiljku na željenu adresu."

"A pošiljka su obveznice?"

"Trebalo bi biti. Tu zaista piše pet milijardi eura."

"Što znači preusmjeriti?"

"To je ono što me zbunjuje. Mislim, nije jedino, ali..."

"Preusmjeriti znači da se već treba poslati, zar ne? Kamo?"

"Ne piše."

"Kažeš šifre? Više je od jedne? Zašto?"

"I to me zbunjuje." Primakne napokon papire kako bi ih mogao lakše čitati. "Gledaj, tu je čak šest šifri. Svaka odgovara određenom datumu, odnosno razdoblju. Prema ovome, svaka šifra vrijedi dva-tri dana. Prema ovome, pet šifri više ne vrijedi. Šesta još vrijedi, ali gle."

"Vrijedi do danas u ponoć," reče Blaž.

"Tako je. Ali to je totalno besmisleno!"

"Zašto?"

"Blaž, pa pogledaj ovo. Ne moraš biti stručnjak da vidiš da ovo nije nikakav dokument. Nije dopis, nema pečata, potpisa, bilo čega. Djeluje više poput..."

"Uputa?"

"Da. Djeluje neozbiljno. To nema nikakvog smisla. Pet milijardi eura i da ih možeš uzeti pukim upisom šifre preko interneta? To zvuči više poput šale. Netko se našalio sa mnom. Samo što ću ja umrijeti zbog toga."

"Samo malo," reče Blaž i uzme joj papire iz ruku. "Možda to krivo gledamo."

"Kako to misliš?"

"Kažeš da nema smisla."

"Da."

"Ali čisto hipotetski... pod kojim bi uvjetima imalo smisla?"

"Pa... ne znam... mislim da... Nemam pojma! Nikakvim."

"To je zato što razmišljaš u okvirima svoga posla. Sve ima svoju proceduru i zakonsku regulativu. Ovdje nema formalnosti. Ovo su tajni fondovi. Tajni da tajniji ne mogu biti." Blaž zastane. "Možda čak toliko tajni da je vrlo malo ljudi upućeno. Možda tajnu zna samo jedan ili dvojica."

"Što to onda znači?"

"To bi značilo... da ovo nije ukradeni dokument. Ovo je samo ukradena informacija."

"Aha. Shvaćam. Ako je ukradena samo informacija..."

"To bi onda značilo da GH ne zna da je ukradena. Ili zna da je ukradeno nešto, ali ne zna što sve dok se informacija ne upotrijebi."

Sanja zine od shvaćanja. "Da. Ali kako bi došli do toga?"

"Tko zna? Možda ovo ne postoji... odnosno ne bi smjelo biti igdje zapisano. Moguće da postoji samo u nečijoj glavi. Vjerojatno je Berin pronašao način izvlačenja i takvih informacija. I stavio ih na papir."

"Ali zašto? Zašto ju ne odmah upotrijebiti?"

Blaž prostrese papire razmišljajući. "Datumi," reče napokon.

"Da, da, da. Samo je u određenim razdobljima imao pristup. Ali prema ovome, mogao je to obaviti i prije."

"Možda možemo pretpostaviti da to nisu sve raspoložive šifre. To je ono što je uspio nabaviti. I vjerojatno je znao da će tek ova posljednja raspoloživa šifra biti upotrebljiva."

"Svejedno, čemu toliko komplicirati, mene uvlačiti? Tebe! Zar nije samo gubio dragocjeno vrijeme?"

"Da, to se čitavo vrijeme pitaš. Čemu svi ti suvišni potezi za nešto naizgled tako jednostavno? Ali što ako nije jednostavno? Ove šifre su za preusmjerenje obveznica, zar ne? Ne slanje?"

"Da. Tako je. Ali..."

"Tko ih šalje? I zašto? Znaš što?"

"Što?"

"Mislim da je ovo nekakav sigurnosni mehanizam. A koristi se u izvanrednim slučajevima. A Berin je izazvao izvanredan slučaj."

"Namjerno je izazvao GH! Mene je iskoristio da ih uzbuni!"

"I mene. I vjerojatno još neke ljude prije nego smo bili uopće uključeni. Čini se kako smo mi bili dio posljednje etape."

"I nešto je pokrenuo. Lanac događaja. Znao je da postoji nekakva procedura. Sigurnosno povlačenje sredstava. Na sigurniju lokaciju ili tako nešto."

"I kad se taj propisani sigurnosni mehanizam aktivira..."

"On samo mora u pravome trenutku preusmjeriti pošiljku na adresu po vlastitom izboru!"

"I moguće je da GH ne će primjetiti da je pošiljka preusmjerena sve dok ne bude prekasno."

"U međuvremenu Berin unovči obveznice i pretvori novac u... recimo, zlato."

"Može, zašto ne?"

"Sa stalnim rastom cijene zlata, može uvišestručiti trenutnu svotu."

"Što god. Ali svejedno bi GH to trebao znati. Pogotovo ako su u stanju povišene pripravnosti."

"Da, imaš pravo. Osim ako..."

"Da?"

"Sam si rekao. Ne znaju. Berin je izazvao uzbunu. Opću uzbunu! Opće povlačenje i osiguravanje sredstava s višestrukih lokacija. Ako im je pet milijardi, kako kažeš, sitniš, tko zna koliko ima toga sitniša? Možda se radi o desecima pošiljki diljem svijeta."

"Ili stotinama?"

"Ili stotinama. Genijalno."

"I nevjerojatno opasno. Taj Berin ima petlje. Ne znam koliko je ljudi u povijesti na ovakav način dirnulo u osinje gnijezdo. Za to stvarno moraš imati veliki par-"

"Blaž!"

"No, znaš što mislim."

"Znam. I sama mu se moram diviti. Iako ga istodobno mrzim i želim da ga pregazi vlak."

"Da, sličan odnos ja imam sa svojim računovođom."

Sanja mu uputi pogled buldoga koji je ostao bez jedne šape.

"Ali imam to pod kontrolom."

"Baš mi je drago za tebe," reče ona toliko sarkastično da si je zamalo vilicu slomila. "Imaš li i naš problem pod kontrolom?"

"Kako da ne." Blaž se ponovno zagleda u papire. "Ovo je dokaz da ti se konspirativnost uvijek obije o glavu. Svoje prljave novčarske poslove drže u takvoj tajnosti da ne mogu spriječiti krađu pet milijardi eura, čak i kad znaju da ih netko želi opljačkati."

"Da, to smo utvrdili. Kako to nama pomaže?"

"Nikako. Ali možda ovo."

"Što?"

"Taj Felibus... sigurna je pretpostavka da je to nekakva paravan-tvrtka, zar ne?"

"Da. Vjerojatno uopće ne postoji."

"Misliš, fizički? Fizički mora postojati. Obveznice moraju biti negdje."

"Ah, da, točno. Nisam sigurna vrijedi li to uopće. Šifri ističe rok u ponoć. Ako je došlo do povlačenja sredstava, onda su odavno otišla. Preusmjeravanje pošiljke u tom slučaju nema svrhe. To jest, nije moguće."

"Da, ako je već odavno proglašena uzbuna, onda nema nekoga smisla. Ali datum ipak vrijedi do ponoći."

"Datumi se odnose na šifre, ne na pošiljku."

"Dakle, ne znamo. Ali Berin je poslao svog čovjeka u Seljačku banku. To znači da se pošiljka još uvijek može preusmjeriti. Ili barem tako on misli. On poznaje proceduru. Na tome se i temelji njegov plan. Sigurno u ovakvim slučajevima postoje prioriteti. Možda je ovih pet milijardi pošiljka niskog prioriteta pa će biti poslana u posljednjem valu. Možda je baš zato odabrao tu metu za krađu. Najmanje pozornosti s vrha."

"Pet milijardi eura spada među niske prioritete? Ako misliš. Znaš, razmišljala sam o onome što se dogodilo kod banke i-"

"Zašto?"

"Što zašto? Ja ne smijem ovdje razmišljati?"

"Smiješ. Ali zašto ne razmišljaš o veselijim temama?"

"Razmišljam o svome preživljavanju, Blaž. To je trenutno najveselije što mi pada na pamet!"

"Mogu ti dati nekoliko tema. Recimo, sjećanje na školske dane-"

"Prestani! Daj... Kvragu, sad sam zaboravila što sam htjela reći."

"Ono što se dogodilo kod banke."

"Da! Kako znamo da je onaj došao po omotnicu? Možda nas je samo došao ubiti, kao Magdeša. Kao što si rekao. Čistili su za sobom."

"Moguće."

"Kako to misliš, moguće?! Sve nade polažemo upravo na to da Berin još uvijek želi omotnicu, što bi trebalo značiti da ima još neku vrijednost. Ako nema vrijednost, onda nemamo ništa."

"Ne znam što želiš da ti kažem."

"Želim..." Sanja se prekine i ispusti uzrujani, hrapavi uzdisaj, nešto vrlo slično režanju, ali pjevnije. "Želim da mi kažeš kako ćemo se izvući iz ove nevolje? Vidim da se kolebaš."

"Ne kolebam se. Imam vrlo jasan plan."

"Onda?"

"Samo mi ga je teško sročiti naglas tako da tebe ne zahvati panika."

"Znači, ja sam remetilački faktor?"

"Nismo li to svi? U svakom slučaju, ništa se nije promijenilo. Znaš od samog početka da ja ovdje nagađam. I samo se prema tome ravnam."

"Dobro, ali... dosad si u vezi svega bio u pravu."

"I kao što sam već rekao, ni ja nisam sretan zbog toga. Ali što se može."

"Možemo slijediti tvoj plan? Što ćemo? Evo, ne ću više prosvjedovati. Previše."

Vrati Sanji papire. "Jesam li dobro shvatio da ove šifre vrijede i za osobno preuzimanje pošiljke?"

"Izgleda da da, iako vjerojatno za to nisu izvorno namijenjene. To je valjda... samo za... izvanredne... slučajeve... Želiš podići obveznice?!"

"Da."

"Ali... Ovo nije prigovor, samo pitanje. Zašto? Ako mi uzmemo novac, onda ćemo mi ispasti kao kradljivci."

"Ili spasitelji. Ako je nešto sigurno, onda je to da GH želi Berina. A Berin se želi riješiti nas."

"To želi i GH."

"Ali prvo želi Berina. Preko nas. Dakle, najbolje za nas bi bilo da i dalje igramo svoje uloge mamaca i dovučemo Berina u ruke GH-ovih pasa goniča. Skrivanjem ne ćemo ništa postići. Moramo se kretati. A najbolje se kretati oko osjetljivih i predvidljivih mjesta. Dakle, idemo u Felibus. Ovo je njihova adresa, ako se ne varam?" Pokaže prstom na mjesto na jednom od papira.

"Je. Ali nisam sigurna da je to pametno, Blaž."

"Nisam ni rekao da je to pametno. Rekao sam da ćemo to učiniti. Odnosno, ja ću to učiniti. Ne moraš i ti ići. Nekamo ćemo te sakriti, a ja ću otići po obveznice. Ako mi se nešto dogodi-"

"Nemoj."

"Samo kažem-"

"A ja ti kažem, nemoj!" Sanja intenzivno stisne oči. Važe važne odluke u svojoj glavi. A onda mu uputi duboki pogled. "Ne želim se skrivati. Želim da ovo što prije završi. Na ovaj ili onaj način. Idemo zajedno."

"Sigurno?"

Ona kimne glavom.

"Onda idemo."

"Ali osim što to nije osobito pametan potez, moguće je da je i beskoristan. Ako su ovi podaci koje imamo zastarjeli... Mislim, ne znamo jesu li obveznice još uvijek u Zagrebu. A time ni ne znamo hoće li Berin čekati da ih podignemo. Zašto bi uopće mislio da ćemo takvo što učiniti?"

"Sanja, mi ne znamo ništa. I to nam je prednost."

"Kako nam je to prednost?"

"Naši progonitelji su mnogo upućeniji od nas i time su sigurno pod mnogo većim stresom od nas. Mi ne znamo gotovo ništa i time se imamo manje razloga uzrujavati."

"Super ti je logika. Ali to vrijedi samo za tebe. Ti se ionako ni zbog čega ne uzrujavaš."

"I time smo već na pola puta do pobjede."

"Ako ti kažeš..."

"Da kupimo nešto za jesti po putu?"

"Pa... zapravo jesam nekako gladna. Može. Ne bih htjela umrijeti na prazan želudac."

"Upravo si naučila glavno geslo detektivskog zvanja."

"Onda smo već na tri četvrtine puta do pobjede."

"Brzo učiš."

Blažu zazvoni mobitel baš kad je htio pokrenuti auto. Izvadi mobitel i pogleda broj pozivatelja. Inspektor Mužek. Bilo je i za očekivati. Ne zna što bi mu mogao reći. Blaž se svejedno javi. "Krešo! Pardon, inspektor Mužek."

"Blaž..." Glas mu je nekako tih.

"Reci. Što trebaš?"

Muk s druge strane linije.

"Krešo?"

I dalje muk.

"Halo?"

Konačno nešto začuje s druge strane. Uzdah. "Čemu uopće trud?" promrmlja konačno inspektor. I prekine.

"Halo?" Blaž pogleda na ekran. Zaista je prekinuo. Spremi mobitel u džep.

"Što? Što je bilo?" upita Sanja.

"Mislim da smo već na četiri petine puta do pobjede," reče Blaž i upali auto. "Četiri petine je više od tri četvrtine, zar ne?"

"Mmm, da..."

"Dobro." Polako izađe na cestu i krene prema Felibusu.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8188
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk