Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

VII




 


"Osjećam se glupo s ovim naočalama."

"Zašto?" upita Blaž.

"Pogledaj sve ove ljude. Nitko ne nosi sunčane naočale osim mene."

"Nosili bi ih i oni da ih netko pokušava ubiti."

Sanja okrene glavu prema njemu. "Urnebesan si. O tome i govorim. Zar ne privlačim pažnju ovako? Kakva mi je to zaštita?"

"Za oči."

"Vjerojatno zato ništa ni ne vidim. Uopće nema Sunca od toliko oblaka. Vidim samo obrise."

"Ionako se ništa značajno ne događa."

"Da, primjećujem. Zar nismo došli ovamo jer bi se nešto značajno trebalo događati?"

"Strpljenja."

"Nemam ga. Zašto nas je pozvao ako još ne možemo ući? Sjedimo ovdje već pet minuta."

"Zar toliko? Meni se činilo više kao četiri."

"Vjerojatno si pod utjecajem svoje ure."

"Vjerojatno."

"Svejedno mislim da se ističem."

"I ističeš se. Ali tvoje je isticanje preočito da bi bilo sumnjivo. Skrivaš se svima pred očima."

"Je... skrivam. Pokraj nas je prošlo barem sto ljudi. Čudim se da me nitko nije već prepoznao."

"Vjerojatno se ne družiš dovoljno s ljudima da bi to mogli."

"Molim?!"

"Pardon, lapsus. Htio sam reći kako su tvoje sunčane naočale savršena kamuflaža."

"Aha." Sanja uzdahne i pritisne si naočale uz nos. "Ne leže mi najbolje. Pretpostavljam da si i njih pronašao na ulici."

"Krivo. Pronašao sam ih između stakala u prozoru svoje spavaće sobe prije dva mjeseca. Nemam pojma kako su dospjele tamo."

"O, Bože, umrijet ću danas!"

"Umrijet ćeš, ali ne danas. Vjerojatno."

"Molim te, prestani govoriti, Blaž."

"Pošteno."

Ipak je djelomično Sanja u pravu. Čak i ako je prošlo samo pet minuta, riskantno je. Ova klupica pred zgradom nalazi se na vrlo prometnom mjestu pa se nekako stapaju s okolinom, ali sa svakim čovjekom koji prođe pokraj njih rastu izgledi da netko prepozna Sanju – pa čak i njega – i digne uzbunu. To bi se vjerojatno loše odrazilo na njihov nedorečeni plan. Može samo pretpostaviti da ga je Kapetan pozvao jer je proces započeo, samo treba pričekati njegovu kulminaciju. Uzima u obzir i mogućnost da mu Kapetan želi napakostiti, ali ako to i jest slučaj, učinit će to tek kad uđe u zgradu. Izvan zgrade teško može uvaljati Blaža u nevolju. Uostalom, teško da bi išao u dodatan trud za to. Napokon, nije Kapetan glup – barem ne onoliko koliko misli da nije – i sigurno vrlo dobro zna što Tromper jest i koja nevidljiva sila stoji iza ovog simpatičnog rugla od stakla i čelika koje nekažnjeno narušava zagrebački urbanistički plan. Zna da je omogućavanje Blaževa ulaska u zgradu sasvim dovoljan potez da ga gurne u veliku nevolju.

Ali bilo bi dobro da požuri s onim što namjerava učiniti. Zna što je drugi dio njegova plana, ali ne i što je prvi. Kapetan je rekao da je to iznenađenje, što je bio dovoljan razlog sam po sebi da odbije dalje surađivati s njime. Ali uvjerio ga je – točnije, inzistirao je na tome da prizna kako ga je uvjerio – kako će mu se iznenađenje svidjeti. Zato se Blaž već namjestio na iznenađenost – iako tek blagu – ali ne i na sviđanje. Ne će mu se svidjeti iznenađenje, što god ono bilo. Time će osigurati da se njegova nepostojeća zahvalnost prema Kapetanu zadrži u razumnim granicama.

Zna da bi mu Kapetan bio zahvalan na tome.

I svejedno se još ništa ne događa. "Ovdje prolazi zaista mnogo ljudi," reče Blaž. "Čovjek se zapita koliko teško može biti provući se pored osiguranja s toliko ljudi koji izlaze i izlaze."

"Što to znači? Ne želiš više čekati Kapetanovu diverziju?"

"To nisam rekao. Bila je to samo primjedba."

"A da to pretvorimo u ideju? Tko kaže da te velebni Kapetan nije iznevjerio?"

"On sam. Čak i ako me iznevjeri, bez ustručavanja će to poricati do kraja života."

"Onda mi je stvarno drago što smo nade položili u takvu osobu. Da se ipak pokušamo sami provući?"

"Jesi li to ikad pokušala?"

"Zašto bih? Bila sam zaposlenica. Mislim, jesam zaposlenica. Valjda."

"Plan nam je ionako nategnut. Improvizacija samo povećava ionako visoke izglede za neuspjeh."

"Kako to misliš, visoke? Nisi mi rekao da su visoki!"

"Nisam? Mislio sam da se to podrazumijeva."

"Podra... Ne, to se nikako ne podrazumijeva! Ja sam shvatila da znaš što radiš."

"Ja uvijek znam što radim. Ali rijetko znam koliko to vrijedi."

"Blaž, ja odlazim. Selim se u Afriku."

Sanja ustane kako bi otišla, ali Blaž ju zgrabi za rame i gurne natrag na klupu. "Samo bez panike."

"Bez panike? Sad si mi priznao kako nemaš pojma što radiš."

"To nisam rekao. To si sama zaključila."

"Pa što? Jasno je da nemaš pojma hoćemo li uspjeti."

"A tko može predvidjeti budućnost?"

"Ti bi trebao! To bi detektiv trebao znati. Inače si mi samo lagao. Zar nisi rekao da ćeš me zaštiti?"

"Jesam, ali to će mi biti teško ako odeš u Afriku. Osim toga, ovi će te ljudi pronaći i tamo."

"U ovom sam trenutku spremna riskirati."

"To nije rizik. To je sigurna osuda. Samo je pitanje vremena kad će te dohvatiti. Bijeg nije opcija. Preostaje nam jedino frontalni napad. Ključ našega problema možda je u ovoj zgradi. Tamo moramo ići."

"Znaš, već mi je dosta slušanja tvojih paranoičnih teorija. Čak i da je GH sve ono što tvrdiš, to ne znači da su svemoćni."

"Ne, ne znači. Znači samo da su iznimno moćni, da su iznimno uporni," Blaž stavi napolitanku u usta, "i da nikad ne zaboravljaju. Dok ne skineš sumnju sa sebe, nikad ne ćeš biti mirna, čak i ako im uspiješ izmicati neko vrijeme. Hoćeš napolitanku?"

"Prestani s tim napolitankama. Samo želim-"

"Može kompromis? Ako se ništa ne dogodi u sljedećih pet minuta, krećemo bez obzira na to. Smislit ću nešto."

Sanja ponovno uzdahne. "Dobro," reče nezadovoljno. "Draže bi mi bilo otići što dalje odavde, ali kad baš moramo..."

"Dogovoreno."

Ne sumnja u istinitost svojih riječi, kao što ni ne sumnja u osnovanost Sanjinih briga. Na tankom su ledu, a sada samo izazivaju vraga. Kad bi mislio da je bježanje prihvatljiva opcija, prvi bi spakirao kovčege i krenuo na put. Ta opcija nije maknuta sa stola. Ako dođe do najgoreg, to će biti posljednja nada. Ali ipak bi mu bilo draže malo odmaknuti od sebe omču koja mu polako okružuje vrat. Ne bi volio završiti kao ljudi koji su izazvali mnogo bezazlenije ljude od ovih s kojima on ima posla.

Poput Zorana Smrdiša. O njemu se malo znalo dok je bio živ, ali mnogo pričalo kad je poluočekivano postao mrtav. O tome nije bilo ni riječi u medijima. Koliko je njemu poznato. Ali nekoliko je mjeseci to bila glavna tema razgovora u određenim krugovima koji ne vole da im se daju nazivi ili pridjevi.

Smrdiš je imao sreću roditi se s naravi koja je odgovarala njegovu prezimenu. Sreća je to bila samo za njega jer je on jedini bio koji je uživao u svim blagodatima te komplementarnosti. Izrabljivao je novčano svoju majku, omalovažavao je sve svoje prijatelje – tako ih je on zvao – pljačkao je urede Caritasa, crkve, prosjake, invalide, mentalno oboljele, volio je gurati ljude u tramvaju, redovito je ritao mačke i pse koji lutaju ulicama, primao je socijalnu pomoć – ne svoju – opijao se s navijačima da bi im ukrao cipele kad bi se onesvijestili, njegovo udvaranje ženama bilo je na granici uvjeta za uspostavljanje karantene, dugovao je svim kladioničarima u gradu i radio je najogavnije poslove za najmračnije tipove samo kako bi ubrao koju kunu. Unatoč svemu tome, nitko se nije osobito obazirao na njega. Moglo bi se reći kako je bio prilično neprimjetna osoba.

Je li njegova želja za pažnjom bila razlogom ili ne, to se nikada ne će znati, ali nešto je ipak ponukalo Smrdiša da opljačka jednog od vodećih preprodavača droge u Istri. Da nije bio vođen samo pohlepom govori i to što je pljačku isplanirao i obavio sam – dakle, nitko ga nije nagovarao na nešto tako neopisivo glupo – i što se time odmah krenuo hvaliti gdje je god stigao. Iako tako groteskno razmetljiv, Smrdiša nije odmah dohvatila gnjevna ruka preprodavača kojeg je opljačkao. To je vjerojatno mogao zahvaliti svojoj neželjenoj neupadljivosti. Nažalost, ceh njegova izmicanja gangsterskoj pravdi platio je netko drugi. Vozač kamiona koji se išao odmoriti upucan je na ulici jer ga je netko zamijenio sa Smrdišem. I tada je Smrdiš napokon nekome osim preprodavača droge zapeo za oko, i to policiji. A oni su bili još više voljni uhvatiti ga. I na kraju jesu. Navodno ga je otkucala vlastita majka, nešto si navodno nikad nije zamjerila.

Smrdiš je s državnim odvjetništvom isposlovao uvjetnu slobodu u zamjenu za svjedočenje protiv preprodavača droge kojeg je opljačkao. Nažalost, odvjetništvu je trebalo predugo shvatiti da Smrdiš nema ništa čime bi teretio preprodavača. Smrdiš je pobjegao u Zagreb i tu se neko vrijeme skrivao i od policije i od slobodnih poduzetnika narkomiljea. Ironično, na kraju je poginuo u prometnoj nesreći. U svojoj poslovičnoj nesmotrenosti izletio je na cestu baš kad su njome prolazila dva metka.

I to se zna dogoditi.

U redu, njegova situacija nije baš izravno usporediva sa Smrdiševom, ali mogla biti imati jednaki ishod. Istina je i da Blaž nije kriminalac poput Smrdiša, a nije ni toliko odbojan. Dapače, Blaž sebe smatra vrlo ugodnom osobom i siguran je da bi se većina njegovih znanaca složila s njime – da ga malo manje poznaju. Moguće je da bi njegove defetističke misli uzele maha da ih nije ublažio slatki okus napolitanke.

I da ih nije prekinuo konj koji je upravo prošao pokraj Sanje i njega.

Sanja ga instinktivnim porivom primi za jaknu na ramenu. Može samo pretpostaviti da je to jer je i sama primjetila konja. Blaž promatra kaskajuću živinu. Veliki, crni pastuh s pokojom bijelom mrljom bezbrižno šeće ulicom, i uz tek pokoje uvijanje pravca daje promatraču neometani uvid u svoj cilj. Naime, kreće se prema Tromperu. A užurbana ljudska vreva jednostavno nije mogla protiv sebe i vidno je usporila kako bi zapanjeno zurila u ponosna konja koji očito želi udijeliti čast njihovoj tvrtki svojim posjetom.

"Blaž..."

"Da?"

"To je konj."

"Znam. Jednom sam otvorio enciklopediju kad sam bio mali."

"Ali... to je konj!"

"Da, to se ne može poreći."

"Nemoj mi reći..."

"Da, mislim da je to naš znak."

"Nije valjda..."

"Je. Krenimo za svojim vodičem." Blaž ustane i primi Sanju za ruku. Djeluje pomalo paralizirano pa izgleda da ju mora malo navoditi u njenom hodanju.

"Slijedimo konja?" upita ona.

"Slijedimo konja," odgovori joj Blaž.

"Zašto?"

"On će nas uvesti u zgradu."

"Kako?!" Sanja se sad obavila oko njegove ruke poput preplašenog djeteta.

"Ne mogu si uopće predočiti."

"Onda predlažem da ga ne slijedimo."

"Moramo. Moramo biti spremni brzo djelovati. Ne idemo skroz do ulaza. Pričekat ćemo i vidjeti što će se dogoditi."

"Što se može dogoditi? To je konj!"

"Zaista jest."

"Doći će netko iz zoološkog vrta i uspavati ga."

"Ne će stići na vrijeme."

"Znam. To me i brine. Otkud Kapetanu konj?"

"Možda ga je osvojio na lutriji."

"To bi trebala biti šala?"

"Samo mogućnost."

"Kakva je to diverzija? Ako dođe do ulaza, sve će oči biti uprte tamo. Isticat ćemo se ako pokušamo proći."

"Pričekajmo..."

Konj je mirno stigao do ulaza u zgradu. Stao je pred blještavom površinom stakala koja čine vitrinu i vrata. Ljudi koji su unutra gledaju zabezeknuto, mnogi od njih ukipljeni na mjestu. Neki su od njih sigurno htjeli van, ali sad si premišljaju. Konj slovi kao plemenita životinja, ali gradskim je ljudima prizor goleme beštije usred velegrada podjednako plemenit kao i prizor auta koji se strovaljuje niz provaliju. Svi se užurbano primaju za svoje mobitele, nazivaju policiju, vatrogasce, medije, rodbinu sa sela, naručuju hranu iz restorana jer su upravo dobili inspiraciju za ručak. Konj nekako zbunjeno vrluda na mjestu. Kao da želi proći kroz vrata, ali zna da ne smije ili ne može. Jedan je čovjek pokušao izaći van, ali čim je malo odškrinuo vrata, konj je krenuo prema njemu, shvativši da mu se otvara prolaz. Čovjek odmah ustukne i vrati se na svoj zabrinuti položaj u predvorju.

A onda nešto počne zvoniti. U zgradi. Glasno.

Sanja mu stegne ruku. "Blaž... to zvuči kao požarni alarm."

"To jest požarni alarm."

"Ali..."

Sanjin tijek misli omeo je konj koji ne reagira baš najbolje na zvonjavu iznutra. Prvo nekoliko puta uzrujano digne prednje noge, ali odmah potom pokaže sav svoj bijes uspravivši se na stražnje dvije, razmahujući se kopitima. Tko je god projektirao zgradu, očito nije računao s konjskim napadima jer su se staklena vrata nevjerojatno lako smrvila pod udarcima snažnih konjih nogu. Konju to nije bilo dovoljno te je razbio sva vrata i jednu vitrinu. Konj sad ima slobodan ulaz u zgradu. I to baš u trenutku kad se u predvorje slila gomila iz svih dijelova zgrade, vjerojatno bježeći od nepostojećeg, ali vrlo glasno naglašenoga požara.

"Blaž, što se to događa?"

"Bez pitanja. Za mnom." Blaž zgrabi Sanju za zglavak ruke i potrči prema ulazu. Ono što je ulaz njima dvoje, u ovom je trenutku izlaz za stotinjak ljudi koji ga jedva čekaju iskoristiti, nevoljni čekati dodatne stotine koje će im se za koji trenutak htjeti u tome pridružiti. Vjerojatno požarni alarm ne bi prouzročio neku veliku paniku, ali kad su Tromperovi bjegunci pred požarom stigli u prizemlje i tamo ugledali ogromnog crnog konja kako divlja na sve strane, gotovo su sigurno svi njihovi planovi za nepaničarenje pali u vodu. I tako je izbila panika.

Zvonjavu požarnog alarma ubrzo je nadglasalo vrištanje prestravljenih muškaraca i žena koji su pokušavali napraviti što veći luk oko konja s nepredvidljivom putanjom kretanja i vrlo izvjesnim djelovanjem svojih kopita pri kontaktu s tijelom, a istodobno pokušavajući poći što kraćim putem do spasonosnog izlaza. Prednost je što je konj napravio vrlo širok prolaz pa nije postojala velika opasnost da se netko pribije uz staklo. Prednost su iskoristili i Blaž i Sanja koji su trkom krenuli protiv struje ljudi. Unatoč općoj panici, nekoliko je ljudi uzelo djelić sekunde da baci začuđeni pogled na dvoje luđaka koji u ovakvome trenutku pokušavaju ući unutra, a ne pobjeći van.

Sanja iza njega zajaukne i snažno potegne njegovu ruku. Netko se zaletio u nju. "Jesi li dobro?"

"Ma super sam!"

"Budi ravno iza mene."

Nije jednostavno zaobilaziti ljude koji panično jure u suprotnom smjeru, a ni moguće. Blaž mora ulagati snagu svoje jedine raspoložive ruke za odguravanje ljudi koji bi se nesumnjivo zabili u njega i oborili ga na tlo zajedno sa Sanjom. I ovako nije moguće održavati ravni pravac kretanja. Vijuganje je neizbježno i mnogo napornije nego je predvidio.

Dodatan je problem, naravno, konj. Plemenita je beštija, izgleda, odjednom raspoložena za galop pa je počela praviti velike krugove kroz čitavo predvorje. Iako je veličanstven prizor gledati graciozne, makar pomalo nervozne kretnje konja koji ponosno galopira, malo kome je došlo stati i diviti se. Dapače, panika je samo narasla jer konj sada svojom sveprisutnošću presjeca svačije putanje bijega te time prouzrokuje još kaotičnije kretanje ljudske rijeke.

Slučajno ili ne, konj se nakon nekoliko kvalitetno otrčanih krugova zaustavio baš na mjestu gdje je najljepše presjekao put Blažu i Sanji. Počne bjesomučno mahati svojiim kopitima u zraku, uzdižući se na svoje stražnje noge, njištući punom snagom svoga ždrijela. Sanja počne vrištati i htjede se otrgnuti od Blaža. Želi pobjeći natrag van, ali Blaž joj jače stisne ruku i povuče nju i sebe izvan dometa konjevih nogu. Srećom, ne ide za njima, ali svejedno je nastavio s onim bijesnim skakutanjem kojim je obilježio svoj ulazak u zgradu. U skakutanju i bacakanju polako se približio recepciji. Kopita počnu udarati po pultu. Pult, iako čvrst, počne se savijati i pucati, što dovede do toga da recepcionerka, koja se iz nekoga razloga skrila pod njime umjesto da pobjegne van, vrišteći iskoči iz svoga skrovišta i – nastavi vrištati. Tek kad je shvatila da konj ne će samo tako napustiti recepciju, digla se s poda i nezgrapnim se pokretima prebaci preko pulta na mjestu koje konj još nije obradio. Ponovno pade na pod, ali brzo se uspravi i počne trčati prema izlazu. Ali nastavi vrištati. Konja to nije omelo i on se nastavi iživljavati na recepciji, nastavivši udarati što god se udariti može. No njegov se neprijatelj pokazuje otpornijim i čvršćim nego je očekivao te se u svome bijesnome ludilu prevrnuo preko pulta i skljokao na pod. Dobro što je ona recepcionerka pobjegla, jer sad bio joj bilo vrlo neugodno.

Prizor bacakajućeg ispruženog konja na podu bilo je posljednje što je vidio prije nego je zašao iza ugla. Ovim je putem išao i posljednji put kad je bio u posjetu Tromperu. Hodnik kojim se kreće dosta je širok i njime još uvijek bježe ljudi, iako se njihov broj naočigled smanjuje.

"Zar nema ova zgrada požarne izlaze?" upita Blaž.

"Ima," reče Sanja. "Da nema, ovdje bi bio čovjek na čovjeku. Pusti me! Znam sama hodati."

"Oprosti." Blaž joj pusti ruku. "Hodaj uz zid. Da se ljudi ne zalijeću u tebe."

"Prekasno," reče ona i počne si trljati rame.

"Boli li jako?"

"Preživjet ću. Kamo idemo?"

"Tamo kamo smo i namjeravali." Blaž stane pokraj vrata od dizala i stisne gumb za pozivanje. Čudno. Trebao bi zasvijetliti. Pritisne ga još jednom. I još jednom. I onda još jednom. Ništa. Okrene se prema Sanji i naiđe na njezin nesnošljivi pogled. "Izgleda da ne radi."

"Dizala se isključe kad se uključi požarni alarm."

"A," reče Blaž.

"Dođi," reče ona i povuče ga za rukav. Povede ga do neuglednih vrata na kojima piše Požarne stube.

"Imate i takve stvari tu?"

"Da, imamo," reče Sanja mrzovoljno i otvori vrata.

Stubište baš nije široko, ali nema zasad nikoga na njemu. Valjda je većina već sišla dolje. Sanja i Blaž se počnu uspinjati do desetoga kata. Nije računao s uspinjanjem. Bolje da uzme još jednu napolitanku. Za snagu.

"Možeš mi objasniti što je to bilo?" upita Sanja koja se uspinje stubama ispred njega.

"Na što točno misliš?"

"Na film strave i užasa kojem smo upravo prisustvovali! Konj je bio tvoja ideja?"

"Ne. I za mene je bio iznenađenje. Kapetan je sve organizirao. Znao sam da će se upaliti požarni alarm, ali nisam znao za konja."

"Zar paljenje alarma nije bilo dovoljno? Koja je bila svrha zlorabiti tu jadnu životinju?"

"Vjerojatno ova koju smo vidjeli. Sam alarm vjerojatno ne bi digao dovoljnu prašinu. Bilo je potrebno malo više kaosa tako da se ljudi ne obaziru na dvoje ljudi koji žele ući kad bi trebali izlaziti. Pogotovo osiguranje. Primjetio sam da su zaštitari bili među prvima koji su pobjegli. Dakle, djelovalo je."

"Da, stvarno je. Trebali smo samo ući u zgradu, Blaž, a ne izazvati izvanredno stanje u ovom dijelu grada. Jesi li ti svjestan koju smo štetu napravili?"

"Malu?"

"Ne, ne malu! Pa netko je mogao poginuti. Jesi li ti vidio tog konja? Jednim udarcem ti smrvi glavu!"

"Ne vjerujem da je netko poginuo. Možda pokoja ozljeda, ništa više."

"Kako si ti ležeran. Misliš da sam htjela da netko strada kako bih sebe spasila?"

"Nitko nije... stradao. Osim... možda konja." Stvarno je naporno uspinjati se ovim stubama. Nisu mogli napraviti malo pliće stube?

"Očito ne shvaćaš što ti želim reći, Blaž." Sanja stane i okrene se prema njemu kad se nađu između dva stubišta.

"Očito."

"Ovo je najgori plan u povijesti planova!" vikne mu u lice i nastavi se uspinjati.

Blaž slegne ramenima i krene za njom. Nije on kriv što ona ima visoke kriterije.

"Ne želim ispasti nezahvalna, Blaž," nastavi Sanja. "Znam da mi pomažeš i cijenim to. Ali rekao si da ne želiš nikoga uvlačiti u moj slučaj, a sad si uvukao sve zaposlenike Trompera."

"I jednog konja."

"I jed..." Zastane i osvrne se prema njemu s prijekornim pogledom. A onda nastavi.

"Kao prvo... uh... nikoga nisam ni u što uvukao. Svi će se... vratiti svome poslu i... uf... nikad ne će otkriti što se zapravo dogodilo. Kao drugo... ajme meni... nije kao da sam imao baš nekog... manevarskog prostora. Moglo je biti ovako ili... uh... nikako. Kapetan ima svoje metode, a ja sam mogao pristati ili... uh... odbiti. Ti si u dobroj formi, ha?"

"Redovito trčim," reče Sanja.

"Da? Ja jedem sir. Ali to valjda nije isto."

"Kažeš da si znao da će se uključiti požarni alarm. Znao si i da sam napeta. Zašto me nisi upozorio barem na to?"

"U principu bih ti rekao, ali primjetio sam da si osjetljiva na..." Ne dovrši.

Sanja ponovno zastane na stubi i osvrne se prema njemu. "Osjetljiva na što?"

"Pa... na sve što govorim."

Ispusti nekakav zvuk kroz nos i nastavi dalje.

"Koliko još?"

"Još dva kata."

"Toliko? Ah, dobro..."

Oboje zastanu kad začuju korake. Netko im dolazi ususret po stubama. Blaž zavuče ruku u džep u kojem mu je njegov Colt. Nisu ih valjda već otkrili?

Žena prestravljena izraza u crnome poslovnom odijelu spušta se stubama i ne primjeti njih dvoje sve dok se skoro ne zaleti u njih. Glasno sikne od zaprepaštenja i ustukne. "O, Bože, što ste me prestrašili! Što se to događa? Zašto je upaljen požarni alarm?"

"Em... jer je požar," reče Blaž.

"Što?! Ozbiljno?!"

"Da. Zgradi gori. Bolje požurite."

"Koji užas!"Ona prođe pored njih kako bi nastavila svoj spust. Ali zastane. "Samo malo. A tko ste vi?"

Da, svojom odjećom odudaraju od ambijenta poduzeća. "Mi smo održavanje. Samo vi idite. Mi ćemo se pobrinuti za sve."

"Pobrinuti za što? Zašto idete gore ako zgrada gori?!"

"Ostavili smo gore nešto zapaljivo. Možda. Nismo sigurni. Idemo provjeriti pa ćemo se vratiti."

"Jeste li poludjeli?! Neka vatrogasci to preuzmu."

"Ali nas će kriviti ako se zbog toga požar raširi, znate? Bez brige, bit ćemo u redu. Vi bolje požurite. Ali nemojte nikome reći da smo ovdje. Ako nam šefovi otkriju da smo bili nesmotreni, otpustit će nas."

"Aha..." Žena se polako počne spuštati, iako joj zbunjenost prevladava licem i onemogućuje punu iskoristivost nogu. Blaž i Sanja se počnu uspinjati, ali žena ih ponovno dozove: "Čekajte."

Oni zastanu.

"Poznajem li ja vas?" Žena pokaže prstom Sanju.

Sanja je zatečena. "Ja..."

"Da, zar se ne sjećate?" upadne ponovno Blaž. "Jučer ste ju trknuli kad ste izlazili iz WC-a. Baš je bila čistila. Ili ju možda niste primjetili?"

"Pa, ja-"

"Ali ja sam bio tamo. Kimnuli ste mi u znak pozdrava. Sjećate me se, zar ne?"

"Um... ja... Aha, da. Da, da, da. Sjećam se."

"Je li to bilo jučer? Ili možda prekojučer?"

"Hm... pa... jučer. Da, da... jučer."

"U redu. Vidimo se onda dolje." Mahne joj u znak pozdrava.

Ona njemu nesigurno odmahne i nastavi se spuštati.

Blaž se nastavi uspinjati, ali onda zastane i ode nekoliko stuba natrag. "Ah, da!" vikne ženi koja je baš htjela nestati na stubištu ispod njih. Ona zastane i pogleda ga. "U prizemlju je konj pa malo pripazite kad stignete tamo. Bog!" Nije pričekao njenu reakciju, već nastavio svoj put sa Sanjom.

"Zar joj je to stvarno bilo potrebno reći?" upita ga Sanja. "Žena je bila već dovoljno izbezumljena."

"Ti si se brinula da netko ne strada. Samo sam ju upozorio."

"Ma hvala."

"Molim."

"Ti si zastrašujuć čovjek, Blaž."

"Zvali su me i gore."

Konačno stigoše na deseti kat. Izgubili su više vremena nego je planirao, ali tu se sad ništa ne može. Konj možda malo uspori akciju tamo dolje. "Požurimo," reče Blaž Sanji. "Uskoro će ovdje biti vatrogasci, policija i tko zna tko sve ne."

"Smijem li još jednom istaknuti da je ovo užasan plan?"

"Smiješ. Ali nemoj. Znaš gdje Miro sjedi?"

"Naravno. Evo, tamo."

"Ovdje se vi snalazite?" upita Blaž. "Sve ove pregrade čine pravi labirint. Sve izgleda isto."

"Tebi. Navikneš se. Evo nas."

Zaustave se kod stola u prostoriji kata koja je odvojena od ostatka prostornim rasporedom, ali ne i zidom.

"Kvragu!" reče Sanja kad je stala pred stol.

"Što je?"

"Ugasio je računalo."

"To je problem?"

"Ne. Ali moram i na WC."

"Šališ se."

"Ne, ozbiljna sam. Upali računalo. Ja dođem za tren." Sanja pođe na WC.

Blaž se kontemplativno zagleda u računalo. "Upalim, ha?"

Sanja se vrati, presječe ga pogledom u prolazu i pritisne gumbe na računalu i monitoru. Tada ponovno krene na WC. "Ti se isto šališ, ha?" dobaci mu usput.

Noge su mu umorne od uspona pa privuče stolicu od susjednog stola Mirovom. U Mirovu će sjesti Sanja. Čim je sjeo, pojeo je jednu napolitanku. Već su mu pri kraju. Dan je naporan.

Mobitel mu zazvoni. Tko bi to sad mogao biti?

"Blaž?" upita glas s druge strane linije. Kapetan.

"Da."

"Ah, javio si se," reče Kapetan razočarano.

"Da, žao mi je."

"Znači li to da nisi ušao?"

"Ne, ušao sam, samo sam još živ."

"Valjda sam previše očekivao."

"Ne brini, dan još nije gotov."

"Istina. I što kažeš na moju diverziju?"

"Vrlo dojmljivo. Otkud ti konj?"

"Dobio sam ga na lutriji. Što te briga?"

"To sam si i mislio. Kako si ga nagovorio da napadne zgradu?"

"E, moj Blaž, ne očekuješ valjda da ti otkrijem sve svoje tajne?"

"To je retoričko pitanje?"

"To uopće nije pitanje. Ali ovo je. Lagao si mi."

"Ni to nije pitanje."

"Ali svejedno si mi lagao."

"Moguće. Misliš na nešto određeno?"

"Ne pravi se blesav. Znamo obojica tko stoji iza Trompera. Provalom tamo potpisao si si smrtnu presudu."

"Onda je to samo pitanje vremena. Gdje sam lagao?"

"Lagao si jer si mislio da ja ne znam u čemu ti to pomažem kad si me zamolio da ti pomognem."

"Nisam to mislio."

"Znam. Ali svejedno mi je žao što si se javio na telefon."

"Trudit ću se više u budućnosti."

"Ništa ti više ne vjerujem, Blaž. Ali ako ti se nešto grozno dogodi..."

"Tebi ću prvome javiti. Želim ti ugodan dan, Kapetane."

"Ni to ti ne vjerujem. Zbogom, Blaž."

 

Osjeća se glupo. Pogotovo nakon što je popljuvala izvedbu Blaževa plana. Ali zaista je morala na WC. Bila je toliko uzrujana da se nije sjetila ići kad je još bila u Blaževu stanu. Ipak, mora se osjetiti glupo zbog toga. Poglavito jer si svakim odugovlačenjem sve više izlaže život opasnosti. A i Blažev, to isto ne smije zaboraviti. Oboje su uvučeni u ovaj užas mimo svoje volje, no on je jedini od njih dvoje koji je sačuvao sabranu glavu i smislio kako se izvući iz nevolje. Bez njega ne bi uopće znala kako dalje. Točnije, bez njega bi vjerojatno bila mrtva. Čini se kako to svako malo smetne s uma. To je vjerojatno zato što ju svakom novom riječju ili gestom stalno iznova sablažnjava. Svejedno, možda bi se trebala malo manje otresati na njega. Samo što si ne može pomoći. Toliko je emotivna, pogotovo sada. Valjda je toliko kritična prema njemu jer toliko ovisi o njemu. Zaista, kad dobro razmisli, čini se kako joj je Blaž Zvonimir trenutno jedina uzdanica na čitavome svijetu. Ne zna kome bi se drugome obratila, osim možda policiji. No čak i ako zanemari što joj je Blaž rekao, ne bi polagala previše nade u njih. Dakle, ostaje joj Blaž. A to ju uzrujava jer je užasno nedokučiv. Ali sve joj se više čini kako je to njena krivnja. Ona očekuje da se ponaša kao da je iz njezina svijeta i to nije pravedno s njene strane.

Doduše, ne zna kakav to svijet mora biti koji bi iznjedrio nekoga poput Blaža. Niti tko to u tome svijetu može očekivati da bi netko poput Blaža mogao biti bilo kome prihvatljiv. Ali to je opet njena egocentričnost. Čovjeka određuju njegova djela, nešto na čemu većina ljudi pada ispit. Ali ne i Blaž. On joj pomaže i više nego bi možda bio obavezan. A ona mu pomaže jedino nepomoganjem, kukanjem i kritiziranjem. Trebala bi činiti nešto više od toga. Na primjer, otići na WC prije provaljivanja u zgradu! A možda bi mogla i reći koju lijepu riječ. I on je sigurno pod pritiskom, makar mu se to ne vidi. Nada se samo da se ne ljuti zbog njenog ugrožavanja plana. Nije sigurna može li se Blaž ljutiti ili ne, ali ne bi bilo pošteno ići ga iskušavati do krajnjih granica.

Kad se vratila, Blaž je upravo završavao razgovor na mobitel.

"Hej. Stvarno mi je žao, ali morala sam ići."

On opušteno digne šaku ruke ispružene na stolu. "Nema problema. Još nema nikoga."

Sanja sjedne za računalo. "Upalilo se, dobro. Da vidimo..."

"Hoćeš li se snaći?" upita Blaž.

"Mislim da da. Svi koristimo isti sustav, ali svaki odjel ima neke svoje... posebnosti."

"Aha," reče on nezainteresirano.

"S kime si razgovarao?"

"S Kapetanom."

"Ah. On."

"Samo se htio uvjeriti da sam dobro."

"Da?"

"Otprilike."

"Zar zaista ne znaš upaliti računalo ili samo ovaj tip?"

"Ah, ima više tipova?"

Sanja se na trenutak ukoči i prestane tipkati. A onda se usredotoči i nastavi. "Nije valjda da nikad nisi koristio računalo?"

"Definiraj korištenje."

I sad neka joj netko zamjeri što joj je teško reći nešto lijepo ovome čovjeku. "U kojem ti stoljeću živiš, Blaž?"

"Ne znam. Koje je stoljeće trenutno u modi?"

"Zašto pitaš kad ne pratiš modu?"

"Ja uvijek pratim modu, ali iz prikrajka. Da me ne primjeti i počne mene pratiti."

"Da, to je zaista velika opasnost..."

"I veća nego misliš."

"Znači, ne voliš računala?"

"Nemam ništa protiv računala osobno. Samo općenito ne volim predmete koji se prave da su pametniji od ljudi."

Što uopće reći na takvo nešto? Ništa bi vjerojatno bilo najbolje, iako sigurno ne idealno rješenje. "A tvoja ura?"

"Ona se ne pravi."

"A... ha..."

"Jesi li pronašla po što smo došli?"

"Samo malo. Tolike su baze podataka... Aha, evo je. Još samo sekundu..."

"Dobro..."

"Da, zaštićeno je lozinkom," reče Sanja.

"Aha..."

"Dobro, da vidimo..." Sanjino srce počne divljački lupati. Rekla je Blažu da je smislila način probijanja zaštite, ali moglo bi se reći kako je to bila malo pretjerana tvrdnja. Prije bi se moglo reći kako je ovamo došla naoružana jednom vrlo smjelom pretpostavkom. Sa zebnjom pritišće tipke na tipkovnici, iščekujući toliko željenu potvrdu svoga nagađanja.

"I?" upita Blaž nakon što nekoliko sekundi ništa nije rekla.

"Da, to nije to."

"Što nije to?"

"Bila sam sigurna da će lozinka biti sukob titana."

"Ali nije?"

"Ne."

"I kad si rekla da si smislila način zaobilaženja zaštite na računalu..."

"Da, to je bilo to."

"A."

Sanja zabije lice u ruke. Ne smije plakati, ali ne može si zamisliti bolju priliku za to. Uprskala je. "Blaž, oprosti! Rekla sam ti da ja to ne mogu! O, Bože, beskorisna sam!"

"Dobro, polako," reče Blaž. Ni trunke uzrujanosti u njegovu glasu. "Zašto si mislila da je lozinka sukob titana?"

"Rekla sam ti da voli fantastiku. To je novi film i užasno je mnogo mljeo o njemu. Meni je film bezvezan, ali, eto..."

"Ako je mnogo mljeo o njemu, onda bi bilo preočito koristiti ga kao lozinku. Mora biti nešto drugo. Zašto misliš da je pojam? Mogao je koristiti nasumična slova i brojke. Ili nije?"

"Je... teoretski. Ali on je... Mislim, drag je on, ali nije baš oličenje bistrine. Stalno si zapisuje stvari koje mora obaviti na ruku penkalom. I često si onda briše lice rukom i razmaže si tintu po licu."

"Dobro. To nisam morao znati. Znači, moralo je biti nešto čega će se lako sjetiti?"

"Da. Joj, znam da voli još jedan film. Zapravo, to mu je najdraži film svih vremena. Ali ne mogu se sjetiti imena. Zapravo, nije toliko oduševljen filmom koliko glavnim glumcem. Više je njega spominjao nego ime filma."

"Ali ne možeš se sjetiti ni jednog ni drugog?"

"Ne, žao mi je."

"U redu. Film je znanstvena fantastika?"

"Da! Da, definitivno."

"U redu, to sužava izbor. Malo... Hm, Zvjezdane staze, možda?"

"Ne, ne, ne. Film nije američki."

"Ma da? U redu... Princip Noine arke?"

"Molim?"

"Tako se zove film."

"Aha. Ne, nije to."

"Godzilla?"

Sanja se tragično nasmije. "Ne, ne bih rekla."

"Winnetou?"

"Ne, ne, bilo je..." Sanja se zagleda u njega. "Winnetou?! Ozbiljno?"

"Ne?"

"Ne!" Primi se za glavu. "Joj, kako se ono zvao?"

"Godzilla protiv Winnetoua?"

"Film čak ni ne postoji!"

"Ali slažeš se da bi trebao postojati?"

"O, da! To mi je životni san još otkako sam te upoznala."

"Da, to mi često kažu. Osim ovoga s upoznavanjem."

"Ne znam zašto, ali stalno mi je na pameti Solaris. Ali ne može biti to."

"Zašto ne?"

"To je američki film."

"I ruski."

"Znam da je snimljen prema ruskome romanu, ali ekranizacija je iz američke produkcije."

"Mmm, da... Postoji još jedna ekranizacija. Starija. Ruska. Smatra se klasikom."

"Ozbiljno?! Znaš li kako se zove glavni glumac?"

"Bojim se da ne."

Sanja frustirano zastenje.

"Znam samo da ga je režirao Tarkovski."

"Tako je!! Tarkovski! Njega je Miro stalno spominjao. Idemo probati." Sanja se odmah obruši na tipkovnicu.

"Ali Tarkovski je redatelj, a ne-"

"No dobro, glupa sam! Što hoćeš?"

"Dobro..."

"Tar... kov... ski." Srce joj je ponovno zalupalo. Trajalo je samo jednu sekundu, ali izdužilo se u vječnost. A onda joj se otvorila baza podataka. "Evo ga! Uspjeli smo."

"Nismo još. Pronađi ime."

"Da, da... samo malo... nalozi, nalozi..."

"Išta?"

"Ma... toliko toga ima..."

"Ne možeš pogledati pod svojim imenom? Nema neki... sustav... za takve... stvari?"

Sanja ga zapanjeno pogleda.

"Što je?"

"Ništa. Dobra ideja. Zašto se ja toga nisam sjetila?" Zaista, zašto nije? Glupačo! Mora se stvarno sabrati.

"Imaš mnogo briga," reče Blaž utješno.

"Da... Evo ga. Moj put u London. Da vidimo..."

"Ima li imena?"

Sanja lupi rukama po stolu. "Kvragu!"

"Shvatit ću to kao ne."

"Nema ničega. Čekaj... samo malo..." Moglo bi biti to. Možda tamo zaista pronađe što traže. Sanja iskoči iz svoje stolice i poleti prema ormarićima na kraju prostorije.

"Kamo idemo?" upita Blaž koji trči iza nje.

"Nema imena na nalogu, ali postoji posebno izvješće za računovodstvo. Radi kontroliranja troškova, mora se znati tko je kada odobrio koji trošak i zašto. Ladica 7D." Stigne do ormarića. Stvarno ih je mnogo. "7D... vidiš ga?"

"Gledam..."

"Evo ga!" Maja odmah posegne za ladicom i povuče. I ništa. "Aaaaa, zaključano je!" Padne na koljena. "Koga vraga moraju sve zaljučavati i šifrirati?!"

"Bez brige," reče Blaž. "Riješit ćemo to." Izvadi iz jakne polugu za otvaranje sanduka. Onu kojom ju je oslobodio iz prtljažnika, čini joj se. Bez oklijevanja zabije uvijeni vrh u procjep ladice i snažno zakrene polugu prema gore. Ladica se otvori.

"Bravo, Blaž," reče Maja i digne se s koljena. Odmah počne prebirati po papirima. "Gdje je... gdje je... A, evo ga." Izvadi fascikl i otvori ga.

"Mislio sam da moderni uredi nemaju toliko papira," reče Blaž.

"To je mit. Evo ga! Našla sam ga! Što?!"

"Što je?"

"U London me poslao Branko Magdeš."

"To ti nešto znači?"

"On vodi odjel dostave. Što on ima sa mnom? Kako me on mogao poslati u London?"

"O kakvoj je dostavi riječ?"

"Pa... to je... kao naš privatni poštanski ured. Mislim, Tromperov. Otprilike."

"Onda bi on mogao biti jedan od urotnika."

"I kako nam to pomaže?"

"Gdje mu je ured?"

"Ured, da... Dva kata ispod! Da."

"Idemo."

Sanja krene vratiti fascikl u provaljenu ladicu.

"Ne, ne," reče Blaž i oduzme joj fascikl. "To će možda dobro doći kao dokaz. Idemo." Savinuti fascikl stavi u unutarnji džep jakne zajedno s polugom i potrči prema požarnim stubama.

Blaž je bio oprezan pri ulasku na osmi kat. Prvo je provirio kroz vrata, a tek onda istupio van. Sama ta gesta bila je dovoljna da poveća Sanjinu nervozu. Jer je time naglašavao u koliko se zapravo opasnom okružju nalaze.

"Znaš točno gdje je ured?" upita Blaž dok se kreću labrintom pregrađenih stolova.

"Znam... otprilike. Bila sam samo jednom u njegovu uredu. Ne sjećam se više zbog čega. Ovdje je sablasno, moram priznati."

"Zbog ružnoga saga?"

"Jer je pusto! Nema ljudi. Ovdje inače uvijek ima nekoga."

"Ali sigurno se ne zadržavaju ovdje zbog saga," ostane ustrajan Blaž.

Sanja uzdahne. Ne će mu ovoga puta nasjesti. "Evo, mislim da je ured tamo. To je najveći na katu." Ubrza korak. "Misliš da ćemo tamo nešto pronaći? Nisam sigurna. Ako je ostavio kakav trag, onda bi to moglo biti na računalu. Ali sumnjam da ću moći zaobići zaštitu kao s-"

Blaž ju zgrabi s obje ruke. Čvrsto ju jednom obavije oko ramena kako bi stala, a drugom joj stavi ruku na usta. Sanja se prestravi. Što mu je došlo? "Šššššš," reče joj šaptom u uho. "Ne čuješ?"

Potapša Blaža po šaci koju drži na njenome lice kako bi ju spustio. On ju makne, a ona u međuvremenu začuje zvuk o kojem Blaž govori. Nekakav stroj radi. Fotokopirka? "Misliš da je netko ovdje?"

"Ne znam. Budimo oprezni." Krenu polako prema izvoru zvuka.

"Možda je netko u panici ostavio pisač dok je ispisivao. Ili fotokopirku."

"Možda. Ne čini ti se da zvuk dolazi odande?" Pokaže prstom prema mjestu kojeg je ona maloprije pokazala. Ured Branka Magdeša!

"Ali-"

"Ššššš."

Polako priđu uredu. Sada nema sumnje da zvuk dolazi baš iz njega. Koje li slučajnosti, pomisli Sanja. Vraga je slučajnost. Ovo joj se ne sviđa. Želi pobjeći odavde. Ali čini se da Blaž ne dijeli njen poriv. Zato se skloni iza njega. Privije mu se uz leđa, prateći njegov korak, tek navirujući prema naprijed preko njegova ramena.

Vrata ureda su otvorena. Blaž napola uđe unutra. Sanja jednim okom preko Blaža baci pogled na ambijent. Zapravo, ne na ambijent, već na osobu koja njime dominira. Debeljuškasti muškarac u košulji zavrnutih rukava, znojna lica i kose koja je, unatoč svojoj neobilnosti, raščupana na sve strane. Muškarac ne djeluje nervozno samo svojom pojavom, već i svojim radom. Gotovo histerično gura nekakve papire u rezač papira. Toliko je time zauzet da nije ni primjetio da ima posjet. Na stolu mu je kartonska kutija u koju je nabacao stvari. Sanja ga prepozna. To je definitivno Branko Magdeš. Što to radi? Uništava dokaze i pakira se, eto što!

Sanja se prepadne kad Blaž pokuca na pregradni zid. No Magdeš se prepadne još više. Zamalo se skoprcao na tlo koliko je poskočio. A onda se ukipio, gledajući u Blaža kao da gleda u samo lice smrti. Čovjek se trese.

"Dobar dan," reče Blaž.

"Molim? Tko ste vi?" Pogled mu sad nervozno poskakuje prema stolu. Što to gleda?

"Htjeli smo pitati treba li vaš ured počistiti, ali vidim da ste to već obavili."

Nekoliko su se trenutaka Blaž i Magdeš gledali. Bilo je to vrlo neugodnih nekoliko sekundi grobne tišine. Na Magdešovu se licu jasno vidi kako ga ta neizvjesnost tjera do ludila. Lice mu se grči od panike. I pogled mu stalno bježi prema stolu. A onda se fiksira na stol. Baš u trenutku kad se baci na njega, naizgled pokušavajući izvući ladicu.

Blaž izvadi svoj muzejski revolver i uperi ga u uspaničenog Magdeša. "Nemojte, molim vas," reče mu Blaž. "Imali smo dovoljno uzbuđenja za danas."

Sanja tek sad shvati da je čovjek posegnuo za oružjem. Sva se trese od straha. Tako je snažno stegnula Blaževu jaknu svojim šakama da će sigurno ostaviti vječne nabore.

Magdeš su ukipi u pognutom položaju. Njegov je pokušaj naoružavanja propao i naočigled ga zahvati očaj. Stisne oči i digne defenzivno svoj ruke. Počne se polako uspravljati. "Molim vas... saslušajte me. Nije to bila moja ideja. Samo sam... ne znam ni sam kako je do toga došlo. Vjerujte mi, nisam vas htio pokrasti. On me... prisilio, shvaćate? Gledajte, u potpunosti ću surađivati s vama. Nema potrebe za ovim."

Slušajući ga, Sanji počnu nadolaziti neki čudni osjećaji. Ne zna ni sama kakvi. Mješani su, novi i zbunjujući. Prestane se tiskati uz Blaža i istupi u ured pred Magdeša.

"Gledajte," nastavlja on, "reći ću vam sve što znam. Evo, dam vam na raspolaganje-" Zastane kad ugleda Sanju. Stane zapanjeno zuriti u nju. "Vi!" reče on.

"Da, ja," odgovori mu. "Niste mi se nadali?"

"Nastavite vi s govorom," reče mu Blaž i počne mu prilaziti. "Svidio mi se onaj dio o potpunoj suradnji."

Magdeš sad prelazi pogledom sa Sanje na Blaža i natrag. "Ali... kako ste... zašto..."

"Što?!" vikne Sanja. "Zašto sam živa? To se pitate?! Žao mi je što sam vas razočarala!"

On trese glavom. "Ne... ne razumijete... nisam ja htio sve ovo."

"Ah, ne? Vi ste me poslali u London! Htjeli ste mi smjestiti i onda me ubiti!"

"Ne, nije tako... Mislim, jesam vas poslao, ali... nisam htio da itko strada."

"Onda ste to jako loše obavili," reče Blaž. "Sjednite. Činite mi se nervoznim. Opustite se."

Magdeš poslušno sjedne.

Blaž otvori ladicu za kojom je Magdeš maloprije posegnuo. Iz nje izvadi crni pištolj. Sanja zadrhti pri pogledu na još jedno oružje. "Vidi, novi model. Nemate ništa ako ovo stavim u svoju kolekciju?"

Magdeš samo odmahne glavom. Blaž spremi pištolj u džep.

"Imaš kolekciju?" upita ga Sanja.

"Sad imam," reče Blaž. Tada privuče kutiju na stolu k sebi i počne gledati u nju. "Dakle, g. Madež..."

"Magdeš," ispravi ga Magdeš.

"Točno. Naslonite se i ispričajte nam svoju priču. Pretpostavljam da ste mislili da sam plaćeni ubojica."

"Da."

"I tko se mislili da me poslao?"

"Znate tko!"

"Udovoljite mi," reče Blaž i uperi na trenutak svoj revolver u Sanju. Ona se lece. "Radi dame."

"Gestorven&Hatelijk, naravno!"

Sanju prožmu trnci. Dakle, Blaž je bio u pravu.

Magdeš se primi za glavu. "Bože, ovo je noćna mora!"

"Slažem se," reče Sanja. "Ali ne shvaćam zašto morali mene uvlačiti u nju."

"Nije to bila moja ideja, kunem se!"

"To mi je stvarno olakšanje."

"Ali bilo je tako jednostavno. Samo ste morali donijeti omotnicu u Zagreb i-"

"I dati se ubiti i snositi mrtva krivnju za vaš zločin! Predivno!"

"Da, kad smo već kod zločina," reče Blaž. "O čemu točno govorimo? Htjeli ste svoje šefove opljačkati, zar ne?"

"Da. Ali-"

"Nije bila vaša ideja, da. Doći ćemo na to. O čemu točno govorimo? Preciznije, o kojoj sumi?"

Magdeš na trenutak oklijeva. "Pet milijardi eura."

Sanja se zahlikne. "Pe... pet..."

"Milijardi, da. U obveznicama."

"Solidno," reče Blaž hladnokrvno, djelujući više fasciniran sadržajem kutije nego kolosalnom sumom koja je upravo izrečena i ostala prožimati zrak, čineći ga bljutavim i teškim za udisanje. "I te su obveznice bile u omotnici?"

"Ne može biti," reče Sanja.

"Naravno da ne," reče Magdeš.

"Što je onda u njoj?"

"Ne znam. Nešto što omogućuje pristup obveznicama. Ili tako nešto. Ne znam, nije mi rekao."

"I time dolazimo do njega. Ime, molio bih lijepo."

Magdeš odmahuje glavom. "Ne. Ni govora. Mrtav sam ako vam kažem."

"Zar niste mrtvi ako mi i ne kažete?" upita Blaž.

"Briga me. Ionako sam već previše rekao."

"Rekli ste nam samo detalje onoga što smo već znali. Tko je glava vaše male organizacije?"

"Ne mogu vam reći." Čovjek je na rubu plača. "Molim vas... ne znate kakvi su to ljudi."

"Ne zanima nas njihov karakter," reče Blaž. "Ali vaš je zanimljiv. GH vam nisu po volji, ali nije ni čovjek s kojim ste ih išli pljačkati."

"Ništa vi ne razumijete. Dođe vam netko, ponudi vam neograničene mogućnosti, više novca nego si možete predočiti. U početku traži male stvari, sitnice, beznačajno kršenje pravila. Ali s vremenom pravila postanu mutna i neraspoznatljiva. Ne znate više što je gore i dolje, dobro i zlo. Ali zato shvatite da ste toliko duboko zaglibili da ne možete pobjeći. Nema povratka. Nema ostavke. Drži vas u šaci i znate da gubitak slobode nije najgore što vam se može dogoditi. To sam prekasno shvatio. Da radim za i protiv ljudi koji... imaju vlastite zakone. I vlastiti način njihova provođenja. I jednom kad to shvatite, shvatite i koliko je važno... životno važno držati jezik za zubima. Ne ću vam reći ništa više."

"Možda ni ne morate," reče Blaž i izvadi nešto iz kutije. Uokvirenu sliku. Priđe Sanji s njome. Pokaže joj fotografiju nekakvih ljudi, držeći pogled i nišan revolvera na Magdešu. "Prepoznaješ ove ljude?"

"Da, ali... ne razumijem..." Na fotografiji su vodeći ljudi tvrtke. I Magdeš.

"Zanima me najviše ovaj. Znaš tko je?" Prstom zamigolji nad glavom crnokosog muškarca sa širokom osmijehom.

"Da. To je Goran Berin, predsjednik tvrtke."

"Aha. I nije ti kojim slučajem brat?"

"Molim?! Želiš reći..."

"Da, to je čovjek koji me angažirao," reče Blaž i baci fotografiju natrag u kutiju.

"Predsjednik Trompera želi ukrasti pet milijardi eura od Gestorven&Hatelijka?!" Sanja je zapanjena. Gdje je to ona svih ovih godina radila?

"Kao predsjednik Tripera u najboljoj je poziciji za to. Ali to mu nije prvi put da potkrada, zar ne?" Blaž pitanje uputi Magdešu. "Ako sam dobro shvatio vaše jecanje."

"To je trebalo biti posljednji put," reče Magdeš. "Znao je da su mu na tragu pa je htio napraviti još jedan veliki ulov. Rekao sam mu da je to suludo, ali on ima načine... uvjeriti čovjeka da je i najluđa stvar najrazumnija. A i nije propustio naglasiti da nemam izbora. Dao bi me ubiti bez razmišljanja da mu nisam pomogao. Ne shvaćate... vi ne možete shvatiti u koji smo mi rizik ušli. Ako te obveznice dođu Goranu pod ruke... Gestorven&Hatelijk će sručiti na nas bijes kao nikada prije."

"Pet milijardi eura je vjerojatno sitniš za njih, ali sigurno će htjeti napraviti primjer od vas. I svih koji su vam pomogli."

"Uključujući nas!" doda Sanja.

"Da. Ali sad imamo adut. Imamo ime veleuma i imamo pristup pet milijardi eura. Tko je još upleten?" upita Blaž Magdeša.

"Nitko tko još diše. Čak se i pomagača riješio. Čovjek je čudovište."

"Znači, Berin je sad sam?"

"To nisam rekao. Vjerojatno je zadržao jednog ili dva pomagača. Nije mnogo ljudi bilo uvedeno u to. Ali sad ih je definitivno manje. Uostalom, ne govori on meni sve. Vjerojatno i bolje."

"Što ćemo sad, Blaž?"

"Idemo po naš glavni adut za pregovaranje. Podići ćeš omotnicu."

Magdeš se počne tragično smijati. "Što ste rekli? Pregovarat ćete? S Gestorven&Hatelijkom? Vi ne shvaćate, zar ne? S Olimpom se ne pregovara. Kad oni nešto odluče, to stoji. Možete samo pokušavati izbjegavati udare njihovih munja. I to je upravo ono što ću ja učiniti." Magdeš naglo ustane, zgrabi svoju kutiju i s njome izađe iz ureda. Blaž i Sanja ostanu zatečeni ovim postupkom.

"Blaž!" Lupne ga po ruci.

"Što je?"

"Samo ćeš ga pustiti?"

"Rekao nam je sve korisno. Ne znam-"

"Ali on može posvjedočiti da nismo imali nikave veze s pokušajem krađe."

"Ah, da. Istina." Blaž krene za Magdešom.

Sanja uzdahne i zakoluta očima. I pođe za Blažom.

"Gospodine Madež," dovikuje Blaž dok pokušava dostići čovjeka kojemu ne može zapamtiti ime.

Magdešov je korak neumoljiv. Sušta suprotnost nervoznom tipu od maloprije. "Zovem se Magdeš!"

"Naravno. Bojim se da ću vas morati zadržati uz sebe. Trebat ćete mi još."

Magdeš zastane i okrene se. Blaž se zamalo zaleti u njega. "Ili što? Ubit ćete me? Dajte! Mislite da me vi nečime možete zastrašiti? Nemate pojma s kime ja imam posla već godinama. Odlazim. Pucajte u mene ako hoćete. Ovako ili onako, ja odlazim!" Okrene se i nastavi svoj ubrzani korak.

"Samo malo," nastavi Blaž. "Čekajte. Možemo pomoći jedni drugima."

"Urnebesni ste. Nitko nam ne može pomoći. Sad je svatko za sebe. Bog nam pomogao. Iako ne znam zašto bi..."

"Odvest ćemo vas na sigurno dok ovo ne riješimo."

"Sigurno? To ne postoji." Magdeš dođe do ugla prostorije. Skretanjem desno iza stolova doći će do izlaza. "Sam ću se odvesti nekamo. Pokušat ću s Južnom Amerikom. Tamo ima mnogo ljudi. Ne gnjave previše sa zakonima. Možda uspijem neko vrijeme-"

Zvuk koji para uši, glava Branka Magdeša koja puca i ispušta crvenu izmaglicu, njegovo tijelo koje udara u zid kao da je mlohava lutka, velika crvena mrlja od rasprskane krvi na zidu. Smrt Branka Magdeša došla je trenutačno, prije nego je stigao do kraja reći što je htio. Sanja odmah zavrišti kao nikada prije u životu.

 

Blaž zgrabi Sanju za ruku i potrči. Ona je paralizirana od straha i vrištanja. No mora ju maknuti – i sebe – s vatrene linije. Iza ugla pojavi se muškarac sa zavojem i flasterima na glavi. I s ispruženom rukom na čijem je kraju pištolj. Magdešov egzekutor samopouzdano korača naprijed, tražeći novu metu koju će izbušiti s podjednakom lakoćom i vještinom kao što je učinio i sa sada već beživotnim tijelom koje uneređuje sterilni dekor Tromperova poslovna ambijenta. Već je naciljao Blaža, ali on se sjeti da ima revolver u ruci, i to ni sekundu prerano. Zapuca prema ubojici koji se skloni natrag iza ugla. Blaž kupljeni djelić sekunde iskoristi da Sanju i sebe povuče s prolaza. Pognutih glava zađu među stolove s pregradama.

Labirint nad kojim se maloprije čudio sada se pokazuje spasonosnim. Dok god ne hodaju uspravno, ove silne pregrade poslužit će im kao zaklon. Barem privremeno.

"Blaž!"

"Tiše," reče joj glasnim šaptom. Napravi nekoliko skretanja kako bi mu putanja bila što nepredvidljivija. Čuje korake ubojice. Traži ih. Blaž se sa Sanjom zaustavi kod jednoga stola. Na sredini je prolaza pa će biti maksimalno udaljeni od ubojice s koje god strane došao.

"O, Bože!" zajeca Sanja tiho, dodatno prigušeno svojim rukama na ustima. "Tko je to?"

"Ubojica, pretpostavljam," reče Blaž i pojede jednu napolitanku.

"Prestani jesti vražje napolitanke!" zarogobori Sanja na njega šaptom koji je toliko grub da graniči s vulgarnošću. "Zar ne možeš biti uzrujan barem dok nas netko pokušava ubiti?"

"Ne će nas htjeti manje ubiti ako se uzrujavam. Pogotov ne taj tip."

"Zašto? Znaš ga?"

Blaž prisloni glavu uz pod. Pregrade ne sežu skroz do poda. Može vidjeti kroz procjepe što se događa. I ugleda noge koje se kreću. Ubojica je dva stola udaljen od njih. Traži ih, ali ne želi se previše udaljiti. Čuva izlaz jer zna da ih ne bi dostigao kroz ovaj labirint ako previše odmakne. Zato će čekati. Samo, koliko će čekati? Sudeći prema ozljedama na njegovoj glavi i izrazu na njegovu licu, moglo bi to biti do smaka svijeta. Ne duže. "Mislim da je to tip kojeg sam izudarao vratima."

Sanja zine. "To je taj? Znači, to je..."

"Berinov čovjek, da."

"Zar me ne žele živu? Da im podignem omotnicu?"

"Vjerojatno je prekasno za to. Sada samo čiste za sobom."

Sanja je na rubu histerije, ali uspijeva ostati tiha. Iako ne baš i mirna. "Što ćemo sad, Blaž?"

"Mogli bismo se skrivati dok se ljudi ne vrate. Ali ovaj će nas pronaći prije toga."

"Zar ne možemo nekoga pozvati?"

"Ne. Moramo to sami riješiti." Blaž čuje korake. Došao je bliže. Vjerojatno ih je čak i čuo. "Tu je. Idemo." Ponovno pognutih glava potrče kroz prolaz.

Ponovno se ubojica pojavi iza ugla. Potrči prema njima i istodobno zapuca. Srećom, napravi samo dvije rupe u jednoj od pregrada koju su upravo prošli. Blaž sa Sanjom ponovno napravi nekoliko nasumičnih skretanja. Istina, nije siguran da ga to ne će odvesti samome ubojici jer baš i nema u glavi neku kartu svojih skretanja. Vjerojatno bi malo pravocrtnije kretanje bilo bolje, ali njihovom bi progonitelju to u svakom slučaju olakšalo stvar. Teško je razrađivati strategiju pod ovakvim okolnostima. Nije se loše ponekad pouzdati u svog anđela čuvara.

Ponovno se sakriju pokraj jednoga stola. Blaž čuje korake. Sad su snažniji i učestaliji. Više ne pazi da im bude nedostupan izlaz. Ubojica gubi živce. Zato sada trči, želeći ih što prije i pod svaku cijenu pronaći. Ima li to kakve veze s ozljedama koje mu je Blaž zadao?

"Zvonimir!" začuje povik ubojice.

Sad bi baš mogao dobiti odgovor na svoje pitanje. Vrlo uviđavan ubojica.

"Detektive Zvonimir?" oglasi se ponovno, nešto manje glasno.

Blaž stavi prst na usta kao znak Sanji da ostane tiho. Ona se pri ubojičinu pozivu trgnula od straha, misleći da ih je ugledao. Mora ostati mirna.

"Da, znam tko ste," reče ubojica. "Ne ću vam lagati. Loše izgleda za vas. Ali to ne mora vrijediti za curu. Vas ću ubiti ovako ili onako, ali ako mi date curu odmah, poštedit ću joj život. Vaš život za njezin. Ali samo ako se odmah oboje predate! Dajem vam pet sekundi!"

Sanja ga zapanjeno gleda. Teško mu je reći što joj sada prolazi kroz glavu, čuvši ubojičinu ponudu.

Blaž joj samo nehajno odmahne glavom. "Imao sam i bolje ponude," reče joj. "Tip nema pojma o pregovaranju."

"Nisam ni mislila-"

"Šššššš." Blaž iz džepa izvadi Magdešov pištolj. "Znaš li se služiti ovime?"

Sanja zgranuto pogleda pištolj kojeg joj je pružio s drškom okrenutoj njoj. "Je, volim gađati svakoga jutra prije doručka! Naravno da ne znam!"

"Jednostavno je." Valjda. "Evo, otkočio sam ga." Stavi joj pištolj u ruku. "Primi ga s obje ruke. Čvrsto ga drži. Prst drži na obruču okidača, ne na samom okidaču. Cijev drži uperenu prema dolje sve dok nemaš u što pucati. Dobro?"

"Dobro! I što hoćeš od mene? Da krenem u lov dok ti jedeš napolitanke?"

"Palo mi je na pamet, ali ne. To je samo osiguranje za slučaj da moj plan ne upali. Slušaj..." Blaž prinese svoje usne njenome uhu i priopći joj svoju najnoviju umotvorinu. Bit će oduševljena.

Kad joj je rekao, ona odmakne svoju glavu od njegove i pogleda ga ljutito. "To još gori plan od tvojeg posljednjeg!"

Bio je uglavnom u pravu. "Razlog više da upali."

"To nema nikakva smisla!"

"Idemo. Pričekaj da provjerim..." Blaž ponovno zaviri kroz procjepe između pregrada i poda u potrazi za ubojicom. Učinilo mu se da ga nigdje ne vidi, ali odmah potom shvati da je to zato što gleda predaleko. Ugleda stopala kako koračaju jedva metar od sebe udaljena. Ubojica je odmah iza ove pregrade. Sad je krajnje vrijeme za provedbu njegova genijalna plana.

Samo što to podrazumijeva ostati neprimjećen dok on prolazi pokraj njih. Od stola ih vjerojatno ne bi vidio, ali Blaž je nehotice gurnuo stolicu na kotačima i ona lagano, lagacno lupne po stolu. Ništa posebno, ali u ovoj grobnoj tišini to je poput eksplozije. A pošto je ubojica odmah do njih, nije mu to moglo promaknuti. Blaž podigne pogled, a vrijeme se uspori. Ugleda ubojičin zavijeni vrh glave. Onda ugleda i njegove oči. Vidi u njima oduševljenje što je svoje žrtve pronašao u tako nepovoljnu – za svoj naum povoljnu – položaju. A onda promoli i ostatak njegova lica, zajedno s okrutnim smiješkom koji je nagovijestio pojavu pištolja koji se razotkrio iza pregrade tek djelić sekunde kasnije. I tek bi mu još samo jedan djelić sekunde bio potreban za ispucati sve metke koji su mu preostali u okviru i osobi koja koristi ovaj stol znatno otežati i daljnji kvalitetan rad i dobar san. Ipak, Blaž je taj preostali djelić sekunde iskoristio da stolicu koja ih je uvaljala u ovu nezavidnu situaciju – zašto bi on preuzimao odgovornost za zvukove koje proizvodi jedna bešćutna i apatična stolica? – svom svojom snagom podigne i baci na visoko motiviranog ubojicu.

Dakle, ništa od njegova plana.

Ubojica zajauče. Stolac ga je udario po njegovoj već izranjavanoj glavi i on posrne, ali ne padne na pod. Blaž skoči na stol i preskoči pregradu. Koljenom sleti na ubojičina leđa i obori ga punom težinom svoga tijela na pod. Blaž padne zajedno s njime, ali uspije se prije njega podići na noge. Ubojica se već uspravlja, ali Blaž se zaleti prema njemu kako bi ga pošteno šutnuo po rebrima. To se neočekivano izjalovi kad ubojica jednom rukom zaustavi njegovu nogu nadomak svoga trupa i gotovo ju trenutačno zavitla prema gore. Blaž se vine u zrak i padne bolno na leđa. Još je i glavom udario. Izgleda da je smetnuo s uma sada potvrđenu mogućnost da ima posla s profićem.

Ubojica se podigne i otetura do pištolja koji mu je ispao na pod. Blaž posegne za revolverom koji mu je ostao u džepu, ali nekako ne će van. Mora se sjetiti nabaviti jaknu s većim džepovima nakon što ga ovaj ubije. Njegov egzekutor podigne pištolj i s paklenim izrazom lica uperi ga u Blaža na podu. Uzeo si je sekundu za uživanje u trenutku trijumfa. Samo sekundu, ali dovoljno da ga Sanja omete pucnjem iz svoga pištolja. Vjerojatno ga i je uperila u njega, ali metak je završio tko zna gdje. U svakom slučaju, pištolj joj je zbog trzaja ispao iz ruke, a ona zavrišti, ne samo zbog svoga pištolja, već i zbog ubojičina jer ga je upravo okrenuo prema njoj. Blaž uspije u međuvremenu izvaditi svoj vjerni Colt i istoga trena počne pucati u ubojicu. U njega ispali svih pet metaka koji su mu preostali i svi su legli. Ubojica se uz jauke skljoka na pod i počne uvijati od boli. Blaž ustane, spremi Colt natrag u džep i zgrabi jednu od stolica u prolazu. Nadvije se nad ubojicom i nekoliko ga puta stolicom udari, uglavnom po leđima. Možda ga je jednom po glavi. Tek toliko da se smiri.

I zaista se smirio. Blaž si uzme trenutak da uzme nekoliko dubokih udisaja. Baci stolicu i uzme jednu napolitanku. Sanja dotrči do njega. Nije preskočila pregradu, već je išla oko redova stolova. Zahlikne se kad ugleda nepomično tijelo na podu.

"Jesi li dobro?" upita ju.

"Jesam... valjda."

Blaž vidi da još uvijek drži pištolj čvrsto u rukama – nakon što joj je ispao – pa joj ga uzme. Čuo je uzdah olakšanja kojeg je ispustila kad se riješila oružja.

"Na trenutak sam mislila da će me upucati."

"To mu je i bila namjera."

"Znači... mrtav je?"

"Sumnjam. Ali imao je i bolje dane."

"Ali... ispucao si nekoliko metaka u njega. Nisi?"

"Vidiš li krv? Koristio sam gumene metke."

"Gu... gumene?!"

"Ne volim ubijati. Dobijem osip." Blaž se sagne i počne pretraživati čovjeka. "Ali šteta je što nismo uspjeli sprovesti moj plan."

"Da, zaista šteta! Možeš li mi objasniti gdje sam ovdje trebala pronaći vrtnu cijev za polijevanje?!"

"Ako ti je to najsporniji dio plana, onda je još bio i dobar. Ali to je sad sve davna prošlost."

"Bilo je to prije jednu minutu! Što to radiš?!"

"Tražim nešto korisno. A, evo..." Blaž pronađe novčanik i mobitel. Usput uzme i njegov pištolj i rezervne okvire. Danas je ostvario pravi ulov. Ustane i priđe jednom od stolova. Počne ga vući na prolaz. "Pomogneš mi pomaknuti ovaj stol? Težak je."

"Jesi li poludio?! Koga vraga radiš?! Idemo odavde! Uskoro će ovdje biti stotine ljudi."

"Ne baš stotine. Daj, pomogni."

"No dobro. Kako me izluđuješ, Blaž." Sanja dohvati nasuprotni rub stola i počne vući. "Bože mili, nisam znala da su tako užasno teški! Kamo ga nosimo?"

"Evo, samo malo..." Stol su dovukli nadomak onesviještenom ubojici na podu. "Sad ga samo malo nagnemo..."

"Što? Ne, čekaj!"

Stol se prevrne i padne na ispruženog ubojicu. Ne doima se kao da mu je to zasmetalo. Još bolje. Sanja je, s druge strane, zavrištala.

"Zašto..."

"Dok je netko teško ozlijeđen, ne smije se micati," reče Blaž. "Treba ga imobilizirati."

"Stolom?!"

"Detalji. Sad možemo ići. Dođi."

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8194
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk