Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

VI


 



"Halo, Kapetane?"

"Blaž? Opet ti."

"Je. Kako ide?"

"Bez tebe, dobro. Što opet hoćeš?"

"Trebam malenu uslugu."

"Ma nemoj! Nešto si ti pobrkao, Blaž. Ja ne činim ljudim usluge. Oni ih čine meni."

"Ne temelji se to na uzajamnosti?"

"Ta riječ ne postoji u mome rječniku. A pošto ne činim ljudima usluge, objasni mi zašto bih učinio tebi uslugu."

"Ne znam. Radi kontrasta, možda?"

"Molim?"

"Iznimka potvrđuje pravilo. Ako meni učiniš uslugu, to će samo naglasiti tvoju ustrajnost u nečinjenju usluga."

"Iznimka potvrđuje pravilo? To je slogan gubitnika, Blaž. Ne čudi me što ga ti koristiš, ali ne pokušavaj ga nametnuti pobjedniku kao što sam ja. Sjećaš se što sam ti govorio o dosljednosti?"

"Ne."

"I zato ćeš uvijek biti gubitnik. Reci mi radije što je to bilo s onim Kubrićem. Prenio sam kumu tvoj čudni savjet, ali još mu uvijek nema traga. Što znaš o tome?"

"Ne mnogo. Ali ako ga već nije našao, neka ga ne očekuje tako brzo."

"Ili ikad?"

"Da, i to."

"Tako znači. Mogu li to onda shvatiti kao da je Kubrić zagrizao preveliki zalogaj?"

"Nisam baš sklon kulinarskim analogijama, ali da, može se tako reći."

"I ti si umiješan u istu kašu kao i on?"

"Moja je možda čak malo vrućija."

"I zbog toga trebaš moju pomoć?"

"Da."

"To zbog čega trebaš moju pomoć... hoće li to ubrzati tvoju propast?"

"Da, izgledi su vrlo dobri za to."

"Onda mislim da ti mogu pomoći."

"Mislio sam da ne praviš iznimke."

"Zašto misliš kad ne slušaš, Blaž? Rekao sam da ne činim ljudima usluge. Tebe ne ubrajam u ljude i time ostajem dosljedan."

"Pošteno."

"Osim toga, uopće ni ne činim tebi uslugu, već sebi. Ako mogu učiniti nešto da me prestaneš posjećivati i zvati, ja ću to rado učiniti. Time ću sebi učiniti uslugu, shvaćaš? To pobjednici najviše vole. Činiti sebi usluge. Nisi to znao? Čak bi i gubitnik poput trebao znati takve osnovne stvari."

"Da, mislim da sam čitao nešto o tome na jednome letku."

"Ja ne čitam letke. To čine samo gubitnici. Ali ne ćeš nigdje pronaći letak koji će ti to reći, toliko da znaš."

"Da, to ima smisla."

"Onda, kako mogu pomoći najvećem hrvatskom detektivu?"

"To moraš njega pitati. Ja bih trebao dvije stvari. Ovako..."

 

 

Sanji se, izgleda, ne sviđa kamo je parkirao auto. Ali prema ozračju koje širi može pretpostaviti kako joj ne bi sviđalo što god učinio. Parkirao je u dvorištu triju zgrada koje su posložene tako da je dvorište uvijek zakinuto za Sunčeve zrake. Dakle, ugođaj baš i nije najbolji, ali nije ni presudan. Makar je cijela ulica između njih, odavde imaju odličan pogled na zgradu Trompera. No mnogo je bitnije što se ovdje ne naplaćuje parkiranje.

Ne naplaćuje se vjerojatno zato što nitko ovdje ne bi htio parkirati. Primarni je razlog za to gotovo sigurno što ovdje i nije najpametnije predugo se zadržavati. Naime, zgrade oko njih posljednjih godina imaju naviku odbacivati neke svoje suvišne dijelove. Ukratko, raspadaju se. Može vidjeti po čitavome dvorištu komade zgrade koji su se smrvili pri dodiru s tlom. Pošto je dvorište dosta veliko, logično je pomisliti kako će se čovjek skloniti s puta opasnosti ako stane ili parkira u sredini. To ne bi bio slučaj. Jer najopasniji su komadi upravo crijepovi koji otpadaju s krova. Neki se znaju zakotrljati i odskočiti s ruba krova. Time dobiju zalet i gadno ubrzanje, tako da, kad dosegnu tlo, lako probiju staklo auta. Ili nečiju lubanju. Ili oboje.

Ipak, da će se to dogoditi, malo je vjerojatno. Blaž to smatra prihvatljivim i vrlo ekonomičnim rizikom. A i parkirao je točno na sredini dvorišta. Nema nikakvog razloga za brigu.

Više će briga čovjek imati ako odluči šetati dvorištem. Njihovo okruženje nije obogaćeno samo dezenom kojeg su stvorili mjeseci padanja komada betona, stakla i žbuke, već i elegantno razmještene igle noćnih stanovnika ovoga područja. Da narkića u ovome dijelu grada ima, to je mnogima poznato. Da imaju tako istančani ukus kad je u pitanju lokacija za njihove aktivnosti, to vjerojatno zna vrlo malo ljudi. Ovdje vam je bolje ne hodati ako vaše cipele nemaju dovoljno debele potplate.

Možda Sanju više brine tabla izvješena na jednom od netaknutih dijelova pročelja. Iako su prostorije ovih zgrada uglavnom prazne – a čisto teoretski nenastanjive – neki su se ovdje ipak smjestili. Ako nitko drugi, ovdje je svoje sjedište, ako je suditi prema tabli, uspostavila Sispera, udruga za promicanje protudvoranskih športova. Iako hvalevrijedno, njihovo djelovanje nije doprijelo do nekog značajnog broja ljudskih srdaca, a jedino zbog čega je dotična udruga dopjela pod reflektore javnosti bio je onaj jedan škandal oko jednookoga dabra uvezenog iz Mađarske koji je umro od hipotermije. Na njihovu žalost – i vjerojatno ničiju drugu – taj škandal i dan danas zasjenjuje sve njihove napore koje ulažu u svoju važnu misiju.

Možda i Sanja ima ružna sjećanja na Sisperu pa je zbog toga namrgođena. A možda to nema nikakve veze s njihovom trenutnom lokacijom.

"Sve u redu?" upita ju Blaž.

"Nikad bolje," reče ona hladno, ne gledajući ga.

"Još se uvijek ljutiš?"

"Ne ljutim se. Nisam se uopće ljutila."

"Ali vikala jesi."

Brže od otkucaja srca okrene glavu prema njemu. "Da, Blaž. I inače počnem vikati kad me iz sna trgne pucanj iz pištolja!"

"Rekao sam da je slučajno."

"Shvaćam ja da je bilo slučajno. Ali pretpostavljam da ti pištolj nije slučajno došao u ruku."

"Da... to nije."

"Vjerojatno sam prezahtjevna. Shvaćam to. Tamo negdje su ljudi koji me žele oteti, mučiti i ubiti, ja zbog toga jedva zaspim, a onda me čovjek u kojeg polažem nade da će me zaštiti probudi pucnjavom! Osobno više preferiram budulicu ili kukurikanje pjevca, ali to sam samo ja. Bože sačuvaj da svoje nerazumne prohtjeve namećem u tvome domu. Koji nije tvoj."

To je bilo mnogo sarkazma. Čini mu se da je ipak malo ljutita. "Ne znam kako se to dogodilo. Valjda sam prejako stisnuo kad sam spavao."

"Misliš?"

"Ako ti je kakva utjeha, meni je pucanj bio bliže. I mene je prestrašio."

"To mi je zaista utjeha. Ne mogu ti opisati koliko."

Dobro je što ne može. "Drago mi je. Kad smo već kod te teme..." Blaž iz džepa svoga kaputa izvadi svoj revolver.

"Što... što to radiš?!" upita Sanja paničnim glasom.

"Provjeravam oružje. Ne možemo si dopustiti komociju. Moramo biti spremni na sve." Otvori bubanj i zavrti ga. Meci su još uvijek tamo kamo ih je stavio. To je dobro.

"Ma... znam to, ali... ja ti govorim o tvome neodgovornom postupanju s oružjem, a ti odmah izvadiš to isto oružje. To mi nije baš... Samo malo. To je pištolj koji je opalio jutros?"

"Revolver, točnije. Bez brige, sad ću ga spremiti."

"Dobro, ali... Iz kojeg je to stoljeća? Devetnaestog?!"

"Ne, dvadesetog. Mislim."

"Misliš? Otkud ti?"

"Iz Gornjeg grada."

"Što to znači?"

"Pronašao sam ga tamo na ulici."

"Na ulici?! Nosiš pištolj kojeg si pronašao na ulici?"

"Revolver. To je problem?"

"Ti ne misliš da je to problem?"

"Ne. Problem bi bio da sam ga tamo ostavio. Zamisli da ga je neko dijete našlo."

"I što bi mu se dogodilo? Osim eventualnog slučaja tetanusa?"

"Tetanus je gadna stvar. Vjeruj mi. Uglavnom, čim sam ga pronašao, otišao sam svom mesaru Boži da ga pogleda."

"Mesaru?"

"Da. Božo je bio oduševljen kad ga je vidio. Ispostavilo se da je ovo Colt."

Sanja ga samo prazno gleda.

"To je klasik."

"Klasik? Ako je klasik, onda mu je mjesto u muzeju, ne u borbi protiv superzločinaca."

"Ako puca, onda je dobar kao svako drugo oružje. A sama si se osvjedočila da puca."

"Da... jesam," odgovori mu mrzovoljno. "Otkud ti meci za takvu starudiju?"

"Od Božinog brata."

"Mesarev te brat ospkrbljuje mecima?"

"Da. On je numizmatičar."

"Onda je sve jasno. Imaš li dozvolu za to?"

"Za što?"

"Za posjedovanje i nošenje oružja."

"Za to trebam dozvolu? To je nešto novo?"

Sanja razrogači oči. Usta joj pokušavaju nešto reći, ali ništa ne izlazi. Onda se okrene naprijed u svome sjedalu i preklopi ruke. "Samo ga spremi, molim te."

"Spremam." Provjera je gotova. Revolver je spreman za akciju.

Nekoliko su minuta samo u tišini sjedili, promatrajući aute i ljude na ulici, a u daljini ogromnu staklenu zgradu u koju će uskoro morati prodrijeti. Napetost je rasla. Blažu je došlo malo odrijemati, ali pretpostavio je da bi Sanja to smatrala neprofesionalnim. Stoga je samo uzeo jednu napolitanku.

"Hoćeš napolitanku?"

"Ne, ne ću napolitanku. Hoću da se konačno nešto dogodi. Ova me neizvjesnost ubija. Zašto moramo ovdje čekati?"

"Odavde vidimo Traper."

"Mnogo bismo ga bolje vidjeli kad bismo bliže parkirali."

"Istina. I ako bi tvoj brat naišao, on bi i nas bolje vidio. Ovo je sigurna udaljenost. Dostatan razmak, a stignemo brzo tamo stići. Bez brige. Kapetan zna koliko nam treba do tamo. Uračunat će to."

"Da. Veliki Kapetan. Zašto stalno tražiš toga tipa za pomoć? Zar si si tako dobar s kriminalcima? Nemaš druge prijatelje?"

"Kapetan nije prijatelj. Nisam si dobar s kriminalcima, ali uvijek ih rado pozdravim na ulici. Čak i ako ih kojim slučajem moram privesti ili pregaziti. A Kapetana ne tražim stalno za pomoć. Samo jučer i danas. Povremeno mu dolazim po informacije, a on mi ih daje kad misli da time može nekome napakostiti. Sad sam ga prvi put tražio uslugu. I posljednji. Zato nisam tražio pomoć drugih prijatelja. Ne želim im se svima zamjeriti odjednom."

"Zašto bi im se zamjerio?"

"Ah, svatko tko se uključi u ovu operaciju na ovaj ili onaj način će to požaliti. A Kapetana mi je najmanje žao. Istina, uvijek mi je davao najbolje informacije, ali njihova kvaliteta već neko vrijeme opada, to se ne može poreći. Kapetan će još neko vrijeme biti faca, ali previše se umislio i ulijenio. Uskoro će biti od male koristi, da ne kažem potpuno nedostupan. Bolje ga je iskoristiti dok još mogu."

"Znači, smještaš mu?"

"Ne smještam mu. Sigurno mu se ništa ne će dogoditi, ali sigurno će i ostati razočaran."

"Zašto? Što si mu obećao?"

"Previše. U svakom slučaju, dajem mu priliku učiniti dobro djelo, koliko mi god zbog toga poslije zamjerao."

Sanja se široko nasmiješi i počne odmahivati glavom.

Uspio ju je nasmijati. To je valjda dobro. "Što je?"

"Ništa, samo... Baš kad pomislim da sam te shvatila, ti me iznenadiš. Prepreden si ti. Takav valjda treba biti detektiv, ha?"

"Valjda." Otkud bi on to znao?

"Ali ovo me čekanje stvarno izluđuje. Koliko je sati?"

Blaž izvadi svoj mobitel. "16:20," reče.

"Tek smo dvadeset minuta ovdje?!"

"Da." Blaž spremi mobitel.

"Čini mi se kao da su prošli sati."

"Kao detektiv se navikneš na takve stvari."

"Da?"

"Ne. I meni je zamorno."

Sanja zakoluta očima. "Zašto si gledao vrijeme na mobitelu? Imaš ručni sat."

"Kapetan će me obavijestiti SMS-om pa je dobro pogledati za svaku slučaj. A ova ura ne pokazuje točno vrijeme."

"Ne pokazuje točno vrijeme? Zašto ju onda nosiš?"

"Ima više razloga. Za početak, ne mogu ju skinuti."

"Kako to misliš?"

"Ne mogu ju skinuti s ruke. Kopča je zaglavljena, a remen je previše stegnut da bih ruku izvukao iz njega."

"Ne možeš odrezati remen? Ili nekako strgati kopču?"

"To je čelik. Nikad nisam ni pokušao."

"Koliko ju već dugo nosiš?"

"Oko dvije godine."

"Dvi... dvije godine?! Nosiš tu uru bez prestanka već dvije godine?!"

"Da. Bez brige, vodootporna je."

"Kakve to ima veze? Ionako ne radi."

"Nisam rekao da ne radi. Samo sam rekao da ne pokazuje točno vrijeme."

"A što bi ura mogla raditi osim pokazivati vrijeme? Točno, ako je ikako moguće."

"Mnogo toga. Ne smeta mi ona. Da nje nema, nas dvoje se možda nikada ne bismo sreli i ti bi možda već bila mrtva. Bez njene pomoći sigurno ne bih dogurao ovako daleko."

"Što... znači... donosi ti sreću?"

"Da, ali ne u praznovjernom smislu. Dobro me savjetuje."

"Što te?"

"Daje mi dobre savjete."

"Ura ti daje... savjete?"

"Da. Sigurno ne ćeš napolitanku?" Blaž odmah stavi jednu u usta.

"Sigurno. Hm... ovaj... kako... točno... ura može davati... savjete?"

"Ne znam. Valjda je jednostavno dobra u tome. Tako je to i s ljudima."

"Da... nisam baš to mislila... Dakle, tvoja ura... govori?"

"Ne. Kako bi govorila? To je ura."

"Zaista jest. Kako te onda savjetuje?"

"Pa... premudra je da bi nešto izravno rekla. Više mi... daje znakove. Vrlo suptilne, naravno."

"Naravno."

"Onako... nikad nije izričita oko bilo čega. Jednostavno me... gurka u pravome smjeru. Zato već dva dana ustrajem na Kapetanu kao potpori. Ura je procijenila da je to dobar omjer rizika i koristi. Dakle, konačna će neto dobit mojih aktivnosti biti na mojoj strani, a eventualan gubitak Kapetana kao informanta prihvatljiv gubitak. Barem teoretski, naravno. Kako će ispasti, ovisi o meni."

"A... ha..."

"I zapravo se prava vrijednost njenih savjeta sastoji u njenoj šutnji."

"Šutnji..."

"Da. Mnogo više može reći ono prešućeno nego ono izrečeno, znaš?"

"Aha..."

"Napokon, Konfucije je rekao: 'Šutnja vrijedi tisuću riječi.'"

"Što?! Konfucije to nije rekao!"

"I da sada nije u zatvoru, sigurno bi ti rekao kako mu je to najveći propust u životu."

"Kakvom zatvoru?! Konfucije je već odavno umro!"

"I sad znaš zašto."

"Da... nešto sam novo naučila." Nije gledao u nju, ali mogao je čuti kako guta slinu. Valjda je osjetljiva na spomen Konfucija. Bolje da to zapamti za ubuduće. "I gdje si našao tu fenomenalnu uru? Joj, ne, nemoj mi reći..."

"Pronašao sam ju na ulici."

"O, Bože!" Sanja prekrije lice rukama. "Što si ti, smetlar? Samo podižeš smeće s ulice i nosiš doma?"

"Nije smeće ako radi. Zašto ne iskoristiti ono što ti se nađe pod nogama? I to potpuno besplatno. Na uri nisam čak ni morao mijenjati baterije."

"A što kad ćeš morati? Kako ćeš ih promijeniti kad ju ne možeš skinuti?"

"Ne znam. Nisam razmišljao o tome."

"Ne bih nikad pogodila. Što još imaš s ulice? Odjeću si pronašao u kanalizacijskom šahtu?"

"Ne. Rekao sam ti otkud mi odjeća."

"Ah, da."

"Ali tenisice koje nosim pronašao sam na autocesti."

"Aha."

"Bile su potpuno nove. Nerabljene. Auto je prešao preko njih, ali bile su u kutiji. I mislim da su zbog toga malo gipkije nego bi to inače bile."

"Da, to je uvijek prednost pregažene obuće."

Nastavili su sjediti u tišini. Na ulici ispred njih još uvijek vlada vreva, a Tromperova zgrada u drugom planu iza te gradske kulise nije se nikamo pomakla. To je općenito prednost velikih zgrada koju većina ljudi uzima zdravo za gotovo. U dvorište došeta crni, srednje veliki pas. Nešto njuška. Ne izgleda odveć njegovano pa se vjerojatno radi o lutalici. Nakon njega ušeta još jedan pas. Ovaj je maleni, smeđi, s valovitom dlakom, rođen bez očiju. Crni ga pas odmah primjeti i počne režati na njega. Malenog psa to ne dojmi i on zauzme položaj za napad i također počne režati. Tada krene lajanje s obje strane. To ne će završiti lijepo. Oko čega se uopće svađaju njih dvojica? Ovdje nema ničega jestivog. Valjda je to pitanje teritorija. U svakom slučaju, maleni je potjerao velikog, ali to mu nije bilo dovoljno. Potjera se nastavila izvan dvorišta, a kako je završila, može se samo nagađati na temelju tragičnog cvileža koji je kvartom odjeknuo jednom i nikad više.

"Sanja, ha?"

"Molim?" odvrati ona.

"Kažem, zoveš se Sanja."

Ona počne na trenutak vrludati pogledom, kao da se pita razgovara li zaista s njom. "Što, to je dosad bilo sporno?"

"Ne, samo me zanimalo je li to skraćenica od nečega."

"Od čega bi Sanja bila skraćenica?"

"Ne znam, samo pitam. Ljudi te ne zovu Dudica?"

"Molim?!"

"Pitam, ljudi te ne zovu Dudica?"

"Koji ljudi?"

"Ljudi... koji te poznaju."

"Zašto bi me zvali Dudica?"

"Jer se zoveš Sanja."

"I ti misliš da nešto ima smisla samo zato što to izgovoriš?"

"Ne, ali začudila bi se koliko se često to dvoje podudara."

"O, da. Morali bi izumiti novi lijek, koliko bih se čudila."

"Nije isključeno." Blaž napravi kratku pauzu. "Onda, zovu li te Dudica?"

"Ne!"

"Ah. Smijem li te ja zvati Dudica?"

"Ne!"

"A možda-"

"Ne!!"

"Dobro."

S njihove bočne strane komadić zgrade padne na tlo. To je dobro. Vjerojatnost da će se još jedan komad otkinuti i pasti upravo na njihov auto upravo je drastično pala.

"Otkud si rekla da si?" upita Blaž.

"Nisam. To je važno za slučaj?"

"Ne mora biti."

"Što, želiš čavrljati sad?"

"Rekla si da ne možeš podnijeti neizvjesnost. Razgovorom brže prolazi vrijeme."

"Inače bih se složila, ali kad s tobom razgovaram, kao da se vrijeme izdužuje u beskonačnost."

"Da? To prvi put čujem."

"Oprosti. U pravu si. Hm, dobro... rođena sam u Vukovaru. Došla sam u Zagreb s obitelji '91-e."

"Da? Zanimljiva podudarnost."

"S čime?"

"Ja sam iz Krapine."

"Gdje je tu podudarnost? To su nasuprotni dijelovi Hrvatske."

"Znam. Htio sam reći... oboje smo rođeni izvan Zagreba."

"Da..."

"I sada smo ovdje."

Sanja uzdahne. "Da, podudarnost je upravo sablasna."

"Da, zanimljivo je kako se te stvari preklope."

"Čuj, kad već želiš razgovarati o meni, reci mi zašto su ti... otmičari, lopovi, što već jesu, odabrali baš mene kao oruđe u svome planu?"

"Zašto ne ti?"

"Valjda mora biti nešto više od toga. Jesam li im nešto skrivila? Netko mi se osvećuje?"

"Malo vjerojatno. Ovdje emocije nisu igrale ulogu. Osim možda gramzivosti. I bešćutnosti. Ali to je više nedostatak emocija, zar ne? Ili nije?"

Sanja slegne ramenima.

"Pretpostavljam da si zadovoljila potrebne kriterije."

"A to su?"

"Mogu samo nagađati."

"A što si dosad radio?"

"Istina. Dobro... za početak, radiš u Tonteru. To je vjerojatno bila prva selekcijska skupina. Sigurno nitko izvan tvrtke nije dolazio u obzir."

"U redu. Dalje?"

"Onda... vjerojatno su tražili nekog mladog i ambicioznog."

Sanja ga zapanjeno pogleda.

"Pa sama si rekla da ti je čitava stvar u vezi s omotnicom sumnjiva-"

"Rekla sam da mi je bilo čudno."

"Dobro, čudno. Ali to si zanemarila jer su ti to stavili u kontekst unaprijeđenja. A ti si onda sama stvorila scenarij o nekakvom testu kojim žele vidjeti jesi li materijal za unaprijeđenje."

"Shvaćam. Znači, tražili su nekog glupog," reče potišteno.

"Nisi glupa. Prednost pod jednim uvjetima postaje slabost pod nekim drugim uvjetima. Svatko ima polugu kojom ga netko može manipulirati. Ako dobro promatraš osobu, sigurno ćeš ju identificirati. A ambicija je uvijek dobra poluga. Može biti snaga, ali i slabost."

"Snaga mi to sigurno nije. Dopustila sam da mi upropaste život."

"Nije još do toga došlo. Mi još nismo rekli svoje."

"Što još?"

"Hm?"

"Kriteriji."

"Aha. Pa... vjerojatno su te odabrali i jer nemaš obitelj, nemaš ni dečka ni muža, nemaš prijatelje."

"Što?! To je... nije... Imam ja prijatelje!"

"Naravno. Htio sam reći, nisu to prijatelji kojima si stalno u mislima ili koji bi stavili ruku u vatru za tebe, zar ne?"

"Ne... pretpostavljam da nisu. Ti sigurno imaš takve prijatelje."

"Ako imam, vrlo su diskretni. Uglavnom, nisi oko sebe imala mnogo ometajućih varijabli. Vjerojatno su ti čak pokvarili i mobitel. Kako bi ti ograničili prilike za komuniciranje s ljudima. Prijateljima."

"Misliš da su mi pokvarili mobitel?! To je već stvarno previše!"

"Da, ti ljudi nemaju skrupula."

"I to je to? Tako su me odabrali?"

"Rekao sam da nagađam. Sigurno je bilo još toga, ali ne mogu ja proniknuti njihove planove s toliko malo informacija."

"Da, shvaćam. Sad to više nije ni bitno. Misliš da se možemo iz ovoga izvući živi?"

"Sve je moguće."

"Hvala. Vrlo ohrabrujuće."

"Možda se sudarimo s autom čim izađemo iz dvorišta i poginemo i prije nego bi nas naši progonitelji dohvatili."

"To je još bolje! Baš mi je drago što tako dobro razumiješ što me tišti!"

"Razumijem. Ali ne mogu ti proreći budućnost."

"Mogao bi, na primjer, reći da ćeš sve učiniti da me zaštitiš. Znam da je to možda sladunjavo i povlađujuće, ali voljela bih to čuti."

"Sanja?"

"Što?"

"Učinit ću sve da te zaštitim."

Sanja pokrije rukama lice i počne se smijati. "Joj, Blaž."

"I sebe, naravno. Ali jedno ne isključuje drugo pa se ne moraš brinuti."

"Ma tko se brine?"

"Hoćeš napolitanku?"

"Ne, hvala. Imaš možda nešto za piti?"

"U pretincu za dokumente je termosica s čajem. Možeš uzeti."

"Da? Kakav čaj?"

"Od čička."

Sanja uvije usne u izraz gađenja. "Čička?"

"Da."

"Ti ne radiš ništa normalno, zar ne, Blaž?"

"Pa, to jedna od rijetkih stvari za koju me još nitko nije optužio."

"Mogu misliti. Čak ti ni auto ne izgleda normalno. Kakva je to krama iza? To su stvari koje si našao na ulici?" Sanja otvori pretinac pred sobom. U njemu je samo jedna mala termosica. Sanja skine čašu na vrhu i nalije u nju čaj iz termosice.

"Nešto od toga možda jest. Za većinu se ne sjećam otkud je. Kroz godine se nakupilo. I nemoj kritizirati moju kramu. Zahvaljujući njoj uspio sam zaustaviti tvoje otmičare."

"Da? Ako misliš da ću pitati kako, varaš se."

"Ne bi mi bilo prvi put."

"Spada li sam auto u kramu?"

"Molim?"

"Znaš, nije čak ni loš ovaj čaj. Povlačim sve što sam rekla. O čaju."

"A o autu?"

"Nisam mislila ništa loše. Samo... auto je isto s otpada, zar ne?"

"Ne znam mu podrijetlo. Bio je povoljan. I bilo je proljeće kad sam ga kupio."

"Kako je to bitno?"

"Bilo bi drugačije da sam ga kupio zimi."

"Zašto?"

"Jer ga ne bi bilo. Bio je dostupan samo tog jednog proljeća."

"Aha. A zašto je hauba plastična? Već je po rubovima raspucana."

"Čitava je karoserija plastična."

"Čitava?! Ali... stakla..."

"Nisu stakla."

Sanja kucne po staklu pred sobom. "Je li to pleksiglas?!"

"Valjda. Nemam pojma. Moj prijatelj Slavek je zamijenio čitavu karoseriju i nadogradio motor. Zbog plastike je auto lakši i troši manje goriva. A motor ima i ugrađen HHO generator."

"Što je to?"

"Nemam pojma. Ali navodno je super. Ako tako Slavek kaže, to mi je dovoljno."

"A Slavek je, pretpostavljam, kiropraktičar?"

"Ne. Automehaničar."

"Ma da? Tko bi rekao. Hvala na čaju. Baš je okrijepljujuć."

"Nema na čemu. Da sam znao da voliš čaj, složio bih ti jedan jaki od mahovine."

"Ma... hovine?"

"Da."

"Znaš, ne moraš mi baš sve govoriti, Blaž."

"Pošteno."

Sanja ponovno otvori pretinac kako bi spremila natrag termosicu. Prije nego ga je ponovno zatvorila, nešto je iz njega ispalo. Papirić? "O, oprosti. Nisam vidjela da je nešto unutra." Ona podigne papirić, a Blaž shvati što je to. Helenina fotografija. Nije znao da je unutra čitavo vrijeme. Sanja se zagleda u fotografiju. "Oho, tko je to? Lijepa je."

Blaž joj uzme fotografiju iz ruke i spremi ju u džep od hlača. "Nitko."

"Tako znači. Stvarno si pun iznenađenja, Blaž. Tko je to?"

"Nije bitno."

"Daj, ti znaš više o meni nego ja o tebi. Ne čini se poštenim, zar ne?"

"Mislio sam da te sablažnjavam."

"Nije istina. Mislim... samo... zahtijevaš određeno... privikivanje. Da. Osim toga, sam si htio čavrljati. Ne možeš samo ti određivati teme."

"Nisam znao da to činim."

"Tko je ona?"

"Bivša zaručnica."

"Ozbiljno? I... što se dogodilo?"

"S njom ili sa mnom?"

"Pa... oboje, valjda."

"Predomislila se."

"Ah. Žao mi je. Što, nije se htjela udati?"

"Da... i to."

"Molim?"

"Nije bitno."

"U redu. Ne ću navaljivati. Znači, i ti imaš stvari o kojima ne voliš govoriti."

"Mogao bih ti cijeli dan govoriti o stvarima o kojima ne volim govoriti."

Zacereka se. Kako joj se samo raspoloženje diglo. "Jesi li zbog nje postao detektiv?"

Zar nije rekla da ne će navaljivati? "Nisam ni zbog koga postao detektiv. Uključujući sebe."

"Znači... nisi planirao postati detektivom?"

"Ne."

"Što si onda htio biti?"

"Krojač."

"Krojač?!"

"Da. Studirao sam na TTF-u."

"Stvarno? Išao si na fakultet?"

"Da. Mislim... ako ćeš ići tamo provjeravati, reći će ti da službeno nisam diplomirao. Ali to je samo formalnost. Bitno je znanje, a ne diploma. Zar ne?"

"Ha? Aha... da, da, naravno. Ovaj... I stvarno znaš krojiti?"

"Da. Iako nisam već dugo."

"I kako krojač postane detektiv?"

"Udarcem žiga."

"Ha?"

"Složeno je. To je jedna od onih stvari o kojima ne volim govoriti."

"Shvaćam. I je li teško biti detektivom?"

"Teško u odnosu na što? Lakše je nego raditi u rudniku ugljena."

"Radio si u rudniku ugljena?"

"Ne, ali Tomislav je."

"Koji Tomislav?"

"Onaj koji nije htio raditi kao detektiv pa je završio u rudniku ugljena. I jednom je slučajno ubio vjevericu."

"To je stvarna osoba ili..."

"Ne mogu dokazati da je stvarna, ali ni ti ne možeš dokazati da nije."

"Sigurna sam se tu negdje skriva poanta, ali ja ju ne vidim."

"Poanta je u tome da biti detektivom nije toliko teško koliko i govoriti o tome koliko je teško biti detektivom."

"No, oprosti. Samo me zanimalo."

"Ništa. Samo ti pitaj."

"Onda ovako... Jesi li bolji od drugih privatnih detektiva?"

"Ne znam ni za jednoga pa onda smijem pretpostaviti da jesam."

"Zar ne pratiš što radi konkurencija?"

"Ne pratim čak ni ono što sam radim. Tko bi se još zamarao konkurencijom?"

"A od policijskih detektiva? Jesi li bolji od njih?"

"Oni bi rekli da nisam."

"A što bi ti rekao?"

"Ja se uvijek priklanjam mišljenju većine."

"Ah, da?"

"Ne, ali to je uvijek dobro naglas tvrditi kad je većina naoružana i spremna zloupotrijebiti svoje ovlasti."

"Tako znači. Ne znam zašto te uopće nešto pitam. Samo me izbezumljuješ."

"Nije mi namjera. Ali kad si tako dugo u ovome poslu, počneš drugačije gledati na stvari. I shodno tome tumačiti ih naglas kad to ljudi u tvojoj okolini najmanje žele."

"Koliko si dugo mogao biti u ovome poslu? Koliko imaš godina?"

"Ja se ne zamaram svojim godinama i one se ne zamaraju mnome. To je dogovor koji već 30 godina dobro funkcionira. Ne znam zašto bih tu nešto mijenjao."

"Toliko, ha? Onda je detektivski posao teži nego sam mislila."

"Moguće, ali uvijek može biti gore. Napokon, noć uvijek pada u podne."

Sanja prvo zaškilji prema njemu. "Molim? Što si rekao?"

"Rekoh, noć pada u podne."

"Što to znači?"

"Volim to povremeno govoriti. To je igra riječi."

"Kakva igra riječi?"

"Pa onako... znaš, ljudi obično misle kako noć pada u ponoć."

"Noć ne pada u ponoć. Pada... mislim, ovisno o dobu godine."

"Da, ali ima ljudi koji misle da pada u ponoć."

"Tko? Koji su to ljudi?"

"Nije u njima poanta."

"U čemu je onda poanta?"

"Poanta je u onima koji ne vjeruju da noć pad u podne."

"Tko bi vjerovao u to? Noć ne pada u podne! Osim možda u polarnome krugu."

"Znam to. Zato je to igra riječi. Time želim naglasiti da ono očito nije uvijek vidljivo."

"S time se mogu složiti, ali to svejedno nije igra riječi. To je nebuloza! Ne možeš glupost nazvati igrom riječi. Mislim, možeš, ali to će svejedno ostati glupost."

"Vidiš, smisao poruke se izgubi kad se toliko analizira."

"Smisao se izgubio i prije nego si to izgovorio. To nije igra riječi."

"Dobro, zaboravi."

"Pokušat ću," reče Sanja i počne demonstrativno zuriti kroz svoj prozor.

"U redu."

Mobitel mu zazvoni. Pogleda mobitel. Nije Kapetanov broj. A on će ionako poslati poruku, a ne zvati. Broj pripada inspektoru Mužeku. Ponovno ima potrebu s nekim razgovarati, izgleda.

"Halo?"

"Inspektor Mužek na telefonu."

"Hej, Krešo. Kako ide?"

"Inspektor Mužek!"

"Da, naravno. Zaboravio sam. Kako ti mogu pomoći?"

"Joj, kad bi samo znao. Ne želim uopće voditi još jedan mučan razgovor s tobom, Blaž. Pitat ću te, a ti mi odgovori što je kraće moguće."

"Pokušat ću. Pucaj."

"Jesi li možda jučer kojim slučajem sudjelovao u kakvoj prometnoj nesreći?"

"Definiraj sudjelovao."

"Ma ti..." Stružeći uzdisaj. Nekoliko njih. "Što sam ti maloprije rekao?"

"Da odgovaram što kraće. Mislim da sam odgovorio kratko."

"Nisi ništa odgovorio. Ovdje čitam jedno izvješće o prometnoj nesreći. Vrlo gadnoj, prema ovome što piše. Izvješće je vrlo zanimljivo."

"I to se moralo jednom dogoditi."

"Kuš. Navodno se auto zaletio u uličnu rasvjetu. Čovjek je navodno izletio kroz staklo. I navodno je na mjestu nesreće viđena bijela Lada. Zvuči poznato?"

"Koji dio?"

Ponovno struganje. "Dio s Ladom."

"Pa, Lada ima na stotine po gradu. Negdje sam pročitao da su veliki hit. Očekuje se njihov veliki povratak."

"Ne seri! Ovdje piše da je čovjek izašao iz Lade, izvukao nekoga iz prtljažnika... Ponavljam, prtljažnika."

"Da, čuo sam."

"I onda otišao."

"I što bi ti trebao od mene?"

"Priznanje bi bilo dobro."

"Što bi htio da priznam?"

"Na primjer, da si prouzrokovao prometnu nesreću i pobjegao s mjesta zločina."

"To ne mogu. Želiš možda da ti nešto drugo priznam?"

"Ne!"

"Jesam li optužen?"

"Nisi. Nažalost, svjedoci ne mogu točno opisati čovjeka, a nisu ni vidjeli tablice na Ladi. Osim toga, teško je podići optužnicu dok se ne zna što je točno počinjeni zločin. Znaš što je najzanimljivije na ovome izvješću?"

"Interpunkcije?"

"Ne!"

"Izbor papira?"

"Kuš! Nema tijela! Imamo smrvljeni auto, ali nijedno tijelo! Možeš mi to objasniti?"

"Ne. Što kažu svjedoci?"

"Ništa. Čude se kao picek glisti i kunu se da su vidjeli čovjeka koji je izletio iz auta kako leži na haubi. A prema tragovima koje smo našli u autu, unutra je bila najmanje još jedna osoba. Ne računajući onu u prtljažniku."

"Baš zagonetno. Ali još uvijek ne vidim kakve to veze ima sa mnom. Želio si se konzultirati s kolegom? To je? Rado ću pomoći, ali znaj da ne radim besplatno."

"Kolegom? Kolegom?! To je toliko smiješno da bih si morao naručiti operaciju slijepoga crijeva. Zovem te jer si mi ti glavni osumnjičeni i jer je preko čitavog izvješća ispisana riječ 'sranje'. A gdje je sranje, tu si definitivno ti, Blaž! Briga me što te očevici ne mogu identificirati."

"Da, ni ja se ne volim ograničavati takvim stvarima."

"Jesam li spomenuo da si mi glavni osumnjičeni?"

"Da, nešto si spomenuo u tom smjer-"

"Ali nemam dokaza! A i da imam, nisam siguran bi li bilo razborito upotrijebiti ih. Jer ti si pošast, Blaž. A pošasti ne dovodiš k sebi u kuću, već ih tjeraš od sebe!"

"Mislim da si to mogao i ljepše sročiti."

"I jesam!"

"A svrha ovoga razgovora je..."

"Znaš što? Ne znam ni sam. Valjda razvijam mazohističke sklonosti. I ne znam što učiniti u vezi toga."

"Čujem da trčanje i alkohol pomažu."

"Goni se!"

"Zašto se uopće opterećuješ tim slučajem? Prometne nesreće nisu tvoj fah. Zar nisi bio zauzet onim ranjenim mačkama?"

"Što?! Usuđuješ mi se to spominjati?!?!" Blaž je morao odvojiti slušalicu od uha, koliko je inspektor bio glasan.

"Znači, to je još uvijek osjetljiva tema?"

"Zašto mi moraš zagorčavati život, Blaž? Iseli se iz države! Traži ljude koji su dovoljno nastrani da te unajme negdje drugdje! Bilo gdje! I ne zovi me više!"

"Ti si mene naz-" Klik. Prekinuo je vezu. "Hm."

"Što je to bilo?" upita Sanja. "Tko je to vikao?"

"Znanac iz policije."

"Policije?! Zašto je tebe zvao?"

"Ah, inspektor Mužek je pod stresom. Ima mnogo posla pa me s vremena na vrijeme nazove kako bi si dao oduška. Malo sam zabrinut za njega. Trebao bi se malo odmoriti."

"Aha."

"A i izgleda da moj manevar kojim sam te oslobodio nije ostao neprimjećen."

"Slupao si auto u naseljenoj ulici. Tko to ne bi primjetio?"

"Baš. Ali nitko nije primjetio da netko odvlači tijela."

"Molim?"

"Unesrećenih otmičara nema. Netko je počistio tragove."

"Da ne bi nešto rekli policiji?"

"Vjerojatno, među ostalim. Ako su živi. Ali i mrtvi bi mogli poslužiti kao trag, ako bi ih identificirali."

"Znači, bio si u pravu."

"Da, ni ja nisam oduševljen." Blaž izvuče konac za napinjanje opruge. Razgovori s inspektorom uvijek iscrpe njegov mobitel. Neka se malo napuni.

"To sam već vidjela kako radiš," reče Sanja. "Kakvu to nit izvlačiš?"

"Njome napnem oprugu u mobitelu. Ona pokreće maleni generator koji puni mobitel."

"Ozbiljno?"

"Da. Nikad nisi čula za održivi razvoj?"

"Čula jesam, ali nisam znala da će izgledati tako jadno uživo."

"Svatko je kritičar."

"Zašto mobitel ima mrtvačku lubanju na poleđini?"

"To je logotip proizvođača."

"Naravno da je."

"Mislim da-" Mobitel mu zapišti. Stigla je poruka.

"Što je?" upita Sanja. "Je li to..."

"Samo malo..." Blaž otvori poruku. Od Kapetana je. Piše: "Sve je spremno. Kreni."

"No reci!" reče nervozna Sanja.

Blaž spremi mobitel u džep. "Krećemo."

"Ozbiljno?" Sanja stegne čeljusti. Vidi kako joj je tijelo lagano zadrhtilo. Upravo je postala potpuno svjesna neugodne zbilje.

Blaž upali auto. "Drži se."

"Što, idemo autom tamo? Koja je onda bila poanta skrivanja?"

Auto krene prema izlazu iz dvorišta. "Poanta je bila da budemo što kraće tamo. A bolje da je auto parkiran što bliže zgradi. Za slučaj da nam zatreba brzi uzmak."

Sanja zacvili i pokrije lice rukama. "Ne mogu vjerovati da ovo radim. Blaž, jesi li siguran da je ovo dobra ideja?"

"Nikad ne pitaj ono na što ne želiš čuti odgovor." To je bilo sve što je rekao. Sanja ništa na to nije rekla, a on nije pratio njenu reakciju. Potjera svoj auto prema Tromperu.

Trenutak je došao.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8549
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk