Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

V

 



Potrčao je prema svome autu koliko su ga noge nosile. Zrak je svjež, nebo je vedro i prepuno zvijezda, od kojih većinu ne može vidjeti zbog gradskih svjetala. Ali boljeg ugođaja za jednu otmicu zaista ne može biti. Sanja Malenica bolje uvjete sigurno nije mogla imati ni prilikom svoje prethodne otmice koja se nikada nije dogodila. Na stranu lijepi ugođaj, okolnosti za spriječavanje otmice baš i nisu na Blaževoj strani. To je sasvim logično. Otmičari su svoj čin planirali, dok je Blaž u osujećivanje toga čina krenuo naglo i bez priprema. I nije kao da ima nekog iskustva sa zločinima tipa otmice. Nije on takva vrsta detektiva. Niti bilo koja druga.

Kad je stigao do svoga auta, otmičarski auto bio je već dosta odmakao, ali još ga uvijek vidi. Uđe u auto, upali ga i raspali po pedali. Auto ne krene. Još ga jednom upali i onda krene. U krilo mu padne parkirna cedulja. Imao je još više od pola sata vremena za parkiranje. Šteta. Pri izlasku s ceste zamalo je pregazio ženu s dvije pune vrećice. Blaž joj se u mislima ispričao, kao što se ona – ako je suditi prema grčevitim kretnjama njezinih usana – u mislima pridružila inspektoru Mužeku u njegovim fantazmagoričnim željama spram Blaževe majke. Napredovanje se odmah pokazalo vrlo teškim jer je cesta prepuna vozila.

Nevjerojatno da ima toliko auti usred Zagreba.

Sreća je jedino što se i otmičari podjednako sporo kreću. Ali svejedno imaju prednost. Ako ih izgubi iz vidika, budućnost Sanjinih ribica postat će vrlo tmurna. A o budućnosti same Sanje da i ne govori. Uspijeva se probijati kroz gužvetinu na cesti, ali svejedno to ide presporo. Još uvijek vidi svoju metu. Barem misli da je to taj auto. Sumrak će se uskoro pretvoriti u potpuni mrak i tada će svi auti biti crni. Ulične svjetiljke ne će mnogo pomoći.

Rep koji se stvorio na cesti napokon se pokreće. Nažalost, kreće se i otmičarski auto. Blaž mu se uspije još malo približiti, ali nedovoljno da bi mogao reći kako je otmičarima za petama. Dapače, sada kad su skrenuli i nestali mu iz vidika, može bez ustručavanja reći kako otmičari nemaju nikakve osnove optužiti ga da ih slijedi. Što im jednostavno mora zamjeriti.

Samo malo, zna u koju su ulicu skrenuli. Najvjerojatnije da će ići kroz čitavu ulicu, a to znači da postoji način da ih sustigne. Nema sumnje da je prekršio pokoje prometno pravilo i potencijalno ugrožio nekoliko života kako bi spasio samo jedan prilikom skretanja u ulicu u koju nikako ne bi smio skrenuti. Nije da se auti ne smiju kretati ovom cestom. Samo ne u smjeru kojim se on kreće. Ali to je jedini način. Ako krene ulicom onoga tipa s dugačkim imenom, trebao bi sustići, ako ne i prestići Sanjine otmičare. Što će točno učiniti nakon toga, odlično je pitanje o kojem će morati dobro razmisliti, ali ne predugo jer vozi u četvrtoj brzini i višestruko krši lokalno ograničenje brzine. Bez obzira kamo ide, stići će tamo brzo, u to nema sumnje.

Da upita uru za savjet? To je dobra zamisao, ali nepraktična. Za njene savjete ipak je potreban određena doza koncentracije, a sada se mora potpuno koncentrirati na cestu i negaženje slučajnih prolaznika. Možda nađe nešto korisno na stražnjemu sjedalu? Kroz godine je tamo odložio mnoge stvari koje je svojedobno smatrao potpuno beskorisnima, ali od kojih se nije imao srca oprostiti. Blaž posegne rukom iza sebe u nadi da će u nju upasti nešto toliko dobro da će svi koji prežive sljedećih nekoliko minuta imati vrlo malo prigovora na njegov nekonvencionalan koliko i ubojit stil vožnje. Istina, prekapati po krami na stražnjem sjedalu i tek letimično obraćati pažnju na cestu dok vozi 110 na sat i nije osobito manje odvraćanje pozornosti od savjetovanja s urom, ali nada se da će ovako barem brže doći do konkretnog rješenja.

Evo, nešto je već našao. I nešto je pregazio. Čini se da se radi o registarskoj tablici. Dakle, susjedstvo je već naviknuto na potjere autima. To je dobro. Ono što je pronašao na stražnjemu sjedalu i nije tako dobro. Bočica muškog parfema. Prazna. Pošto ne koristi parfem, to bi mu ubuduće jako dobro došlo. Ali ne sad. Odbaci bočicu i nastavi tražiti. Pronađe šteku cigareta. To bi možda dobro došlo nakon što svlada otmičare, ali ne prije. Ne. Plakat za izložbu plastificiranih pregaženih životinja. To bi moglo sablazniti čak i otmičare, ali teško da će ih i dovoljno prestrašiti. Ne. Paketić osušenih mokrih maramica. Ne. Kantica za zalijevanje cvijeća. Bez rupica. Ne. Dječja lopatica za izgradnju dvoraca od pijeska. Možda. Ali ne. Ukradena uokvirena fotografija Toše Dabca. Zar to nije vratio? Sad zna zašto ga ne puštaju u ono veleučilište. Kutija s plastičnim paketićima dlake. Mačje, ako je vjerovati natpisu na kutiji. Otkud mu te stvari?

Nekakva limenka. Izgleda kao one od duhana, velika i zaobljena. Teško je takve stvari otvarati jednom rukom, ali mora. Da skine obje ruke s volana, bilo bi to loše za mnoge ljude, počevši od njega. Uspije otvoriti limenku, ali ne uspije razabrati odmah što je to u njoj. Stavi ju na suvozačevo sjedalo i gure ruku unutra. I nabode se. Nije čudo. Limenka je prepuna malenih šiljastih zvjezdica. Poput onih u filmovima koje se bacaju autima pod gume da ih se izbušilo. To je gotovo savršeno prikladno za njegove potrebe. Jedino se ne može sjetiti otkud mu to.

Ne, sad se sjeća. Bilo je to negdje prošle godine. Otišao je na rođendansku zabavu prehrambenog tehničara i predsjednika Društva lijevorukih filatelista, Branka Lenkara. Blaž nije bio pozvan na zabavu u punom smislu te riječi. Moglo bi se reći da je sam sebe pozvao, što se zaista može kvalificirati kao pozivnica, pod uvjetom da se to nikome ne reče. Branko je toga dana imao dvostruko slavlje. Ne samo da mu je bio rođendan, već je bio i unaprijeđen na poslu. I baš kad je doznao za unaprijeđenje, na podu je pronašao jednu rijetku poštansku marku. Pošto ju je našao na podu i pošto nije htio reći o kakvoj se točno marci radi, bilo je lako zaključiti da je vrlo vrijedna. Zapravo je to onda trebalo biti trostruko slavlje, ali Branko je inzistirao da su unaprijeđenje i pronalazak marke dio istoga sretnog događaja i nije dopuštao da mu itko u toj tvrdnji prkosi. Kako se radilo o posebnoj prigodi, Branko nije dopuštao da mu drugi daju poklone, već je on druge darivao toga dana. Među sudionicima zabave i Blaž je dobio svoj poklon, makar nije, čisto tehnički gledano, bio pozvan. Ali nisu svi uzvanici bili na broju pa je on preuzeo tuđi dar. Uzeo je dar namijenjen stanovitom Robertu B.-u. Bila je to ova limenka prepuna oštrih zvjezdica u tetraderskoj orijentaciji. Nakon što je proučio svoj poklon, Blaž nije bio siguran treba li ubuduće izbjegavati Branka ili tog Roberta. U svakom slučaju, vrhunac zabave nije bilo darivanje, već predstava koju je održao jedan od Brankovih navodnih prijatelja. Navodnih jer je ovaj stalno Branka oslovljavao s Davor. Radilo se o fotografu koji je pred publikom želio dokazati kako ispijanje čitave boce fotografskog razvijača nije samo ukusno, već i zdravo. Koliko je ukusan razvijač, to je znao samo on i nitko drugi, a što se tiče teze kako je to zdravo, dotični fotograf uspio ju je držati na životu tek nekih desetak minuta nakon što je strusio bocu. Nakon toga spektakla zabavu je oživjelo nešto što je ispunilo stan dimom. Tome je uslijedilo nešto zbog čega su svi prisutni – osim Blaža – htjeli dubiti na glavi, ali nikako to nisu mogli. Tada se dogodilo još nešto, ali nitko ne zna što. Zna se samo da je sljedećega jutra došla policija kako bi ih obavijestila da je to nešto zamalo dovelo do međunarodnog incidenta s državom Australijom. Srećom, Blaž se na vrijeme iskrao iz stana pa nije morao snositi posljedice za nešto što je – sasvim teoretski – kadar isključivo sam učiniti.

A sada – ključno skretanje. Na uglu ugleda plakat za film koji bi možda volio gledati, ali to stigne proučiti nekom drugom prilikom. Prijeđe u drugu ulicu, čime po prvi put nakon nekoliko dugih minuta poštuje prometne propise. Ili barem većinu kojih se može sjetiti. Ne vidi nigdje onaj auto. Otmičari su mu izmakli? Znači, njegova je procjena bila kriva. Možda se ipak trebao konzultirati s urom. Vjerojatno je bilo previše očekivati da bi mogao tako dobro pročitati nepoznate mu otmičare, i još k tome omesti njihove planove. Učiš dok si živ. Što vjerojatno znači da Sanja Malenica vjerojatno nema još mnogo vremena za učenje. I vjerojatno bi se složila s njim da to nije dobro.

Blaž pogleda u retrovizor. U njemu vidi auto. Gotovo sigurno je crn. Ako se ne vara, prva slova na tablici bila su DB. I ovdje su također DB. Osim toga, auto juri gotovo podjednako luđački kao i Blaž. To su oni. Dakle, čak ih je pretekao! To je dobro. Sad ih samo mora zadržati dovoljno dugo iza sebe. Ovi mu ne namjeravaju udovoljiti. Stalno ga pokušavaju preteći. Jesu li svi otmičari uvijek u takvoj žurbi? Čak mu trube, što vjerojatno znači da ga drže za uobičajenog bezobzirnog vozača. Vjerojatno ni ne slute koliko bezobziran jedan vozač može biti. Vrijeme je da im pokaže.

Blaž spusti prozor pokraj sebe. Zgrabi kanticu s ubojitim zvjezdicama i stavi ju na rub prozora. Mora odabrati pravi trenutak. I ne izbušiti vlastite gume, ako je ikako moguće. Nikada ovo nije radio, ali pretpostavlja da ne bi smjelo biti preteško. Samo mora napraviti optimalan razmak.

Blaž ispruži ruku van i baci limenku iza sebe. Lepršajuće bodljikave zvjezdice sa svojim uglačanim čelikom na svjetlosti hladnih autmobilskih farova svjetlucale su se poput vilinje prašine. Poput nečeg iz bajki.

Bajkovito ozračje je potrajalo. Upravo je fantastičan prizor bio kad su se gume otmičarskoga auta gotovo istodobno raspale i kad je vozač izgubio nadzor nad autom, makar samo privremeno, ali dovoljno da prijeđe kratak put do ničim isprovociranog stupa ulične svjetiljke koji nakon ove noći više nikada ne će biti isti. Blažu se nije činilo da se kreću baš toliko brzo. Barem ne toliko da bi se gotovo cijela polovica auta obavila oko stupa kao da je od papira. Što je ovdje slučaj. Iako se stup nagnuo, dotok struje nije prekinut i svjetiljka je dalje obavljala svoj posao. Svjetlost koja je obasjavala bore izgužvanoga auta stvarala je uzorke svjetla i sjene kojima se teško mogao zanijekati umjetnički, da ne kaže i romantični učinak. Atmosferu romantike narušavalo je jedino krvavo tijelo ispruženo preko namreškane haube. Vozač očito nije smatrao shodnim koristiti pojas, vjerojatno odvraćen maštarijama o respektabilnoj otmičarskoj karijeri koja se trebala vinuti u visine nakon ovoga zadatka.

Istina, ni Blaž nije svezao pojas, što mu je u ovome slučaju omogućilo brzo izlaženje iz auta. Uzeo je sa sobom polugu koju uvijek drži uz sebe u autu. Za slučaj da u određenim slučajevima zaboravi ključeve od auta koji se spletom okolnosti pokaže da nije njegov. Pojuri prema autu. Mora brzo djelovati. Iako je zaista čvrsto odlučio biti brz, noge mu spontano uspore. Zato što mu pogled zapne za muškarca koji se izležava na haubi. Odnekud mu je poznat. Vjerojatno nije imao toliko krvi i stakla na sebi kad ga je posljednji put vidio, ali vidio ga negdje jest. Samo gdje?

To može čekati. Mora osloboditi Sanju i pobjeći odavde prije nego dođe policija koja će vjerojatno htjeti čuti njegovu verziju događaja kako bi imala što više povoda da ga optuži da laže. Inspektora Mužeka bi ovo oduševilo. Na više nego jedan – i ne isključivo dobar – način.

Zaobiđe auto i dođe do njegove stražnje strane. Prtljažnik ne izgleda oštećeno. Njegov sadržaj je druga priča. Mora ju što prije izbaviti. Sad na scenu stupa poluga. Zabije ju u procjep ispod vrata prtljažnika i počne stiskati prema dolje.

 

Ovo je noćna mora! Zašto se ovo njoj događa? Tko su ti ljudi? Što žele od nje? Kad su ju bacili u prtljažnik, prvo se mahnito bacakala i vrištala. No brzo je postalo jasno kako to nikoga ne dira. Onda je počela očajnički plakati. Vrlo je brzo postalo jasno da ni to nikoga ne dira, no samo zbog toga nije prestala. Potres koji se dogodio usred auta prekinuo je i njeno jecanje. Osjećaj prestravljenosti djelomično je ustupio mjestu bolovima u glavi i nogama kojima je udarila o... nešto. Ništa ne vidi jer je mrak!

Nije stručnjakinja za te stvari, ali po snazi udarca i po glasnom zvuku razbijanja koji je prodro do nje može pretpostaviti da se ovaj auto sudario s nečim. Što uopće nije napredak u odnosu na njenu otmicu!

Sanja počne ponovno vikati i lupati, iako ju od vlastite vike sada boli natučena glava. "Pustite me van! Molim vas, pomozite mi! Upomoć!!"

Udarac izvana. Netko je udario po autu ovdje gdje je ona. Sanja zanijemi od straha. Što se sada događa? Čuje nekakvo škripanje. Što je to? Na trenutak ugleda svjetlu liniju. Samo na trenutak. Nakratko su se vrata mrvicu nadigla. Onda shvati što se događa. Netko pokušava otvoriti prtljažnik!

I prije nego je uspjela početi razmišljati što bi to moglo značiti, poklopac prtljažnika iznad nje nestane i zabljesne ju svjetlost koja je slaba, ali za njene na mrak naviknute oči i natučenu glavu vrlo bolna. Uspije nazrijeti siluetu čovjeka koji se nadvio nad njom.

"Sanja Malenica, pretpostavljam?" upita on mirnim glasom, kao da su se upravo sreli na ulici.

"Ha?"

Pruži joj ruku. "Dođite, moramo što prije odavde."

"Ali..."

"Dobro," reče on, stavi joj ruke ispod ramena i nogu i podigne ju iz prtljažnika. Nije ju samo podigao, već ju je, izgleda, odlučio dalje nositi. Sanja se odmah počne opirati. "Što... Pustite me! Hoću dolje!"

Ona mu se istrgne iz ruku i sleti teturavo na pločnik. Pogleda svog izbavitelja iz prtljažnika. Mladi muškarac. Kratka razbarušana kosa, neobrijano lice, blagi izraz lica. Masira si lijevu ruku. "Dobro," kaže on. "Ne bih vas mogao dugo nositi. Malo ste preteški. Dođite, moramo odavde."

On posegne za njenom rukom, ali ona ustukne. Pritom joj pogled obuhvati čitav auto. Ugleda raskrvavljenog čovjeka koji leži na zdrobljenom autu. Ispusti krik od užasa. "Što..."

"To su vaši otmičari. Moramo što prije odavde. Dođite."

Sanja ponovno stukne. "Kamo? Što se ovdje događa? Tko ste vi?"

"Detektiv. Ostatak vam mogu objasniti po po putu. Hajde."

"Ne ću! Kako znam da niste jedan od njih?"

Muškarac umorno uzdahne i pokaže rukom prema autu. "Izgledam li kao da sam se vozio ovim autom?"

Priznaje, izgleda nekako oronulo, ali više kao da nije dovoljno spavao nego kao da je bio u prometnoj nesreći. Svejedno... "Ja..."

Muškarcu nešto privuče pogled. Na autu. Čovjek na suvozačevu sjedalu počinje izlaziti. I on je ranjen, ali ne toliko koliko vozač. Muškarac koji tvrdi da je detektiv otvori mu širom vrata i pridrži ga dok izlazi.

"Što radite?!" cikne Sanja. "Zašto mu pomažete?!"

On nasloni otmičara uspravno na auto i primi jednom rukom vrata. "Tko mu pomaže?" reče on. I zalupi vratima. Zvuk agonije eksplodira iz otmičara i on počne kliziti dolje nakon udarca vratima. No njen izbavitelj još nekoliko puta udari nogom po vratima i prilično gadno izudara otmičara. Ovaj se sruši mlohavo na pločnik.

Okrene se prema njoj, zgrabi ju za ruku i počne vući. "Dosta pitanja zasad. Idemo."

Iako se opirala, nije u to ulagala previše snage. Pustila je nepoznatog muškarca da ju vuče za ruku nekamo. Ne zna što se događa, ali priznaje da se ni njoj ne ostaje ovdje. Put nije bio dug. Muškarac joj je otvorio vrata svoga auta. A auto je prljava bijela... Lada? Oklijevala je, ali ne previše. Uđe u auto, on zalupi vrata za njom i sjedne za vozačko mjesto. Auto nakon četiri pokušaja paljenja krene i njih dvoje se počne polako voziti polumračnim zagrebačkim ulicama.

Sanja je očekivala da će ovaj odmah po pokretanju auta početi objašnjavati što se događa. Vjerojatno je previše očekivala. Dapače, držanje mu je opušteno i nehajno. Samo bezbrižno gleda na cestu. Zapravo čitavo vrijeme ima takvo držanje. Čak i kad je mrcvario onoga tipa vratima i kad ju je tjerao ići s njim nije uopće pokazivao nešto poput bijesa, napetosti, uzrujanosti, panike ili bilo kakvih intenzivnih emocija. Sve što je primila od njega je dojam da mu je sve što čini jako naporno i da samo čeka da to završi. Zaista, pogled mu je stalno nekako umoran. Kao da bi mogao istog trenutka odrijemati, makar je upravo razbio čovjeku glavu i vjerojatno pokoje rebro vratima auta. To je malo previše hladnokrvnosti za njen ukus, iako joj je i samoj potrebno malo se smiriti. Srce joj još uvijek lupa.

Pošto ne zna s kime ima posla, ne želi biti previše nametljiva, pogotovo dok je zatvorena u uskome prostoru s njime. Ali eksplodirat će od silnih pitanja! Nagne glavu prema njemu kako bi primjetio da je s njime u autu – nešto što je suvišno isticati, ali s obzirom na okolnosti ne zna što bi drugo.

On ju primjeti i udijeli joj pogled kao da su se upravo po prvi put sreli. Koji je to luđak? "O, oprostite, želite slušati radio ili tako nešto?" On odmah posegne za prekidačem za radiju.

"Molim?! Ne!"

"Hm, i bolje. Pokvaren je. Šteta."

"Kakav radio?! Jeste li vi normalni?! Što se ovdje događa?! Tko ste vi?!"

"Ah, da, zaboravio sam. Ispričavam se. Blaž Zvonimir, privatni detektiv."

"Privatni? Što... A tko su bili oni?"

On slegne ramenima. "Otmičari?"

"Ma nemojte mi reći! Vama je ovo zabavno?! Kamo me vodite?!"

"Znate, ne morate vikati. Čujem vas dobro."

Sanja pokrije lice rukama. Zaista se mora smiriti. Osjeća kao da će dobiti infarkt. Samo što joj ovaj tip uopće ne pomaže. Kako je rekao da se zove? "Oprostite," nastavi smirenijim glasom. "Zašto su me ti ljudi oteli? Što su htjeli od mene?"

Pogleda ju zagonetno. "Nadao sam se da ćete to vi meni reći."

"Ja?! Nemam pojma! Tko bi mene... O, Bože, nisu to valjda trgovci robljem?"

"Ima i toga, ali ne bih rekao. Tražili su vas specifično."

"Mene? Što bi netko htio od mene? Nisam iz bogate obitelji. Ni nemam obitelj! To je sve... Samo malo... da to nema nekakve veze s onom omotnicom?"

"Omotnicom? Moguće."

"Zašto? Što vi znate o toj omotnici?"

"Samo ono što ste mi sad rekli."

"Pa... ništa vam nisam rekla!"

"Da."

"Što?!"

"Zasad se prvo trebamo malo smiriti."

"Je, vama to ide jako dobro, vidim. Ali mene su upravo strpali nepoznati tipovi u prtljažnik! I skoro sam poginula. I sad sam s vama u autu. I još uvijek ne znam jeste li s njima! Čekajte... vi... Vi ste onaj tip koji mi je mahao. Baš kad su me oteli!"

"Da, to je-"

"Odvraćali ste mi pozornost! Ipak ste s njima! Pustite me van!" Počne ga šamarati po tijelu. Nije joj čak ni bitno što je auto počeo opasno vijugati. Želi što dalje od ovoga kriminalca.

On se brani jednom rukom i ne ulaže baš previše napora u to. Ni emocija. Izgleda da i njeno spašavanje svoga života predstavlja za njega samo još jednu gnjavažu. "Hej, hej, smirite se malo. Zašto bih im pomagao, a onda im slupao auto?"

Sanja malo olabavi udarce. Ovaj to iskoristi da ju odgurne malo od sebe. Sanja se očajno nasloni na vrata. "To ste bili vi? Kako ste ih natjerali da se zalete?"

"Bacio sam im šiljke koji su im izbušili sve gume. Ostalo je išlo samo od sebe."

"Otkud znam da je to istina?"

"Ne znate. Ali upravo sam možda ubio dvoje ljudi. Ne da mi se sad pravdati vama što sam vam mahao."

"Ovo je noćna mora."

"Da, i ja sam imao bolje dane."

"Kako ste rekli da se zovete?"

"Blaž Zvonimir."

"Blaž..."

"Da, slobodno me zovete Blaž."

"Aha. I otkud znate tko sam ja?"

"Trebao bih znati tko ste. Angažiran sam da vas pronađem."

"Da me pronađete? Kako to mislite? Tko vas je angažirao?"

"Vaš brat."

"Moj... kako... Ja nemam brata!"

"Da, znam."

"Što?!"

"Netko se pravio da vam je brat kad me angažirao."

"Što... zašto? Za što vas je angažirao? Ne razumijem."

"Rekao je kako misli da ste oteti i htio je da vas pronađem, odnosno izbavim."

"Oteta? Oteli su me tek prije nekoliko minuta!"

"To se nije odnosilo na ovu otmicu."

"Nego na koju?!"

"Onu do koje nije došlo."

"Molim?! Što to blebećete?! Izluđujete me!"

"Ponovno vičete."

"Pa što?! Vikat ću koliko hoću!!"

"Pošteno."

"Tko ste, dovraga, vi?!"

"Blaž Zvonimir, p-"

"Prestanite to govoriti! Kakav ste vi to detektiv?"

"To mi pitanje često postavljaju, ali rijetki žele znati odgovor. Vi?"

Sanja zine, želi nešto reći, ali ništa ne izlazi. Nevjerojatno, ali nakon razgovora s ovim čovjekom zna još manje nego prije nekoliko minuta. Nasloni se u svome sjedalu i okrene glavu prema van. Stvarno se mora smiriti, a slušanje ovoga detektiva uopće ne pomaže. "Pretpostavljam da idemo na policiju?"

"Sasvim razumna pretpostavka, ali ne."

"Molim?! Kako to mislite, ne? Kamo idemo?"

"Mislio da za početak odemo u moj stan."

"Što? Kakav ste vi to perverznjak?! Ne idem u vaš stan. Ne idem nikamo s vama! Pustite me van!"

"Em... nije to nabacivanje. Svoj stan sam odabrao jer mislim da ćemo tamo biti sigurni. Barem privremeno."

"A zašto ne bismo otišli prvo na policiju? Pa tražit će nas! Upravo ste zamalo ubili dvoje ljudi, kako ste sami rekli."

"Potonje je jedan od razloga zašto ne bi bilo dobro otići na policiju. No glavni razlog je što ne vjerujem da ćete tamo biti sigurni."

"Na policiji ne bih bila sigurna?"

"Da."

"Zašto?"

"Pa... općenito ima više razloga, no u vašem slučaju..."

"Da?"

"Recimo samo da ih ne bi bilo dobro uplitati sve dok ne dobijemo bolju sliku situacije. Može ovako? Idemo k meni, razmijenit ćemo svoje priče, vidjeti može li se što zaključiti, i ako ćete nakon toga još uvijek htjeti na policiju, odvest ću vas. Obećajem. Može?"

"Ja... no dobro. Iako ne razumijem gdje bih bila sigurnija nego na policiji."

"Sa mnom. I vjerojatno bilo gdje drugdje."

"Aha." Što uopće može? Zaista joj se ne da davati izjavu policiji. Pogotovo kad ništa ne zna. "Zašto ne bismo mogli otići u moj stan? Tamo bi mi bilo ugodnije."

"Bilo bi ugodnije i vašim otmičarima. Takvi vole kad im se mete drže svojih navika."

"Ali... oni tamo će sigurno tjednima ležati u bolnici."

"Sumnjam. Njihov nalogodavac ne će ih htjeti pustiti pričati. A pošto sad nema koristi od njih, dani su im sigurno odbrojani. Vjerojatno čak i sati. Ako su još živi."

"Hoćete reći... oni su dio nekakve... organizacije? Mafije?"

"Organizacije, možda. Mafije, ne. Ali baš zato ne želim još ići na policiju. Ne prije nego ne budemo sigurni s kime imamo posla."

"Znači, mislite da je policija podmićena?"

"Još jedna sasvim razumna pretpostavka, ali da je to najgori razlog, već bismo bili na policiji. Bojim se da bi moglo biti i gore od toga. Ali idemo po redu. Za koji tren ćemo stići kod mene pa ćemo se opustiti i porazgovarati. Jeste li gladni?"

"Mislim da ću povraćati."

"Znači, bit ćete gladni. Složit ću nam nešto."

"Oprostite, kako ste rekli da se zovete?"

"Blaž Zvonimir."

"Da, da, ispričavam se. Ne mogu..."

"Sve u redu. Možete me zvati Blaž."

"Blaž... Ja sam Sanja."

"Znam. Drago mi je." Po prvi put Blaž pokaže nekakvu značajnu emociju. Udijeli joj blagi smiješak. Nema pojma zašto, ali odmah nakon toga malo se smiri. Nasloni glavu u sjedalu i sklopi oči. Osjeća kao da bi mogla danima spavati.

 

"Halo? Kapetane?"

"Blaž? To si ti?"

"Je. Smetam?"

"Uvijek. Već si me danas gnjavio. Zar ti nije bilo dosta?"

"Skoro. Samo sam te na brzinu htio nešto pitati."

"Čestitam, bilo je zaista brzo. Lako noć."

"Čekaj. Sjećaš se onog Kubrića? Odležao je dvije godine zbog krađe volana."

Muk.

"Kapetane? Čuješ me?"

"Baš zanimljivo da me pitaš, Blaž."

"Da? Koji ti je dio bio zanimljiv?"

"Prije možda sat vremena nazvao me kum."

"To jest zanimljivo, ali ne sjećam se da sam to spomenuo."

"I javio mi je da je dotični Kubrić netragom nestao. I jako je zabrinut."

"Zašto je tvoj kum zabrinut?"

"Kubrić je nećak bivše žene strica moga kuma. Zato je zabrinut."

"Znači, sjećaš ga se?"

"Da, Blaž, sjećam ga se! Pogotovo kad me ljudi navečer podsjećaju na njega. Kum kaže kako je netragom nestao."

"To je neobično?"

"U principu nije. Ali njegova mater kaže da ga je njegov kompić Hijena nazvao danas."

"Hijena? Da, to bi i mene zabrinulo."

"Idiote! To je tip koji mu je davao zadatke kad je još krao. A materi je obećao da će se kloniti kriminala."

"I povjerovala mu je?"

"Da pijem kao ona, i ja bih sve vjerovao. U svakom slučaju, nazvao ga je i on je odjurio od kuće, sav presretan. Rekao joj je kako je napokon našao pravi posao i da će konačno moći kupiti onu perilicu koju je htjela. Ili hladnjak, koji god vrag."

"Unosan posao, znači?"

"Tako mu je Hijena rekao, ali tom ne bih povjerovao ni da mi kaže da sam lijep. Kad taj nešto obeća, onda ti je bolje leći na pod i pokriti glavu nečim olovnim."

"Znači, danas je odjurio i otad ga nema?"

"Da. A sad mi reci što ti znaš o njemu."

"Baš ništa. Ružno sam sanjao pa sam te nazvao."

"Ti se to sprdaš sa mnom, Blaž?"

"Ne. Zaista sam loše sanjao. Ali reci svome kumu da počne provjeravati bolnice za žrtve prometne nesreće. I ako nađe Kubrića, neka ga netko uvijek čuva. Ali to govorim onako... bezveze, napamet."

"Blaž..."

"Vidimo se, Kapetane. Laku noć." Blaž prekine. Znači, bio je u pravu. Ali jasno je samo jedno. Taj Kubrić zaista nema sreće s volanima.

 

Malo je čudna zgrada u kojoj živi Blaž. Izgleda nekako... nedovršeno. Sve je na svome mjestu, ali, na primjer, svi su zidovi goli beton. Vani nema pročelja. I iznutra i izvana na zidovima se vide samo mrlje od građevinskih radova. Posvuda samo betonsko sivilo. Zgrada nema dizala. Ali ima okno za dizalo. Tamo gdje su arhitekti zamislili ulaze u dizala samo su pravokutne rupe kroz koje se lako u mraku može pasti, iako se u tom slučaju čovjek ima priliku spasiti hvatajući se za silne kablove koji vise kroz cijelu visinu zgrade. Ili barem od četvrtoga kata, na kojem su stali.

"Blaž?"

"Da?"

"Nešto se dogodilo s ovom zgradom?"

"Nešto se moralo. Ne bi je inače bilo. Misliš na nešto određeno?"

Pametnjaković. Najgore je što uopće nije sarkastičan. "Pa... zidovi uopće nisu obojani. Sve samo goli beton. I nekoliko stanova koje smo prošli nemaju vrata. Ili mi se tako učinilo. Možda su samo bila otvorena."

"Ne, dobro si vidjela. Vrata imaju samo stanovi u kojima žive ljudi."

"Ah, to je neko kućno pravilo?"

"Ne, samo nisu ugrađena po dovršetku zgrade. A većina ljudi želi imati vrata pa su si stanari morali ugraditi svoja. Jedino Čučak u prizemlju nije. Kaže da voli dok mu je stalno prozračen stan."

"Ne boji se provalnika?"

"Kaže da to zbunjuje provalnike pa se ne usude ući."

"Što ti misliš o tome?"

"Mislim da se Čučak nada provalnicima."

"Zašto?"

"Tu prestaje svako razmišljanje o njemu."

"Ah."

"Evo nas."

Zanimljivo, morali su prvo ići do kraja uskoga hodnika. Na njegovu kraju, na desnome zidu nalaze se vrata. Nikakvih drugih ulaza nema. Blaž otključa vrata. Sanja se nada da stan izgleda malo ljepše od ostatka zgrade.

Malo je odahnula kad su ušli. Prvo su se našli u malenome hodniku u kojem su skinuli jakne, a onda iz njega odmah prešli u dnevnu sobu. Soba je dosta prostrana, ima lijepi sag, prozore sa zavjesama, kauč i fotelje, dva stola, jedan niski, jedan visoki za blagovanje, papirnati, ali ne previše neukusni luster. Sve u svemu, radilo bi se o jednoj lijepoj, ugodnoj dnevnoj sobi da njome ne dominira ogroman drveni sanduk, visok gotovo do stropa, smješten točno u sredini sobe! Sanja se smrznula na mjestu kad je to vidjela. Stvar je zaista ogromna. To je jedan od onih sanduka za robu koje prevoze brodovi, kakve vidi na televiziji. Ima čak i cedulju na sebi, ali ne vidi odavde što piše. Ali vidi kako malo slame strši na spoju dviju ploča. Blaž se, dakako, ne osjeća obaveznim objasniti što to radi ovdje.

"Blaž, što je ovo?" Pokaže prstom sanduk.

"To? Sanduk."

"To vidim! Zašto ti je usred dnevne sobe?"

"Nigdje drugdje ne bi stao. Ovo je najveća soba, a dok je u sredini, zauzima najmanje mjesta."

"Ili najviše!"

"Da... ili to."

"Što je u njemu?"

"Ne znam. Nije moj."

"Nije... tvoj?"

"Da. Ne otvaram tuđu poštu."

"Po... To nije pošta! To je... teret."

"U svakom slučaju, nije moje." Blaž se razvali u kauču, izuje cipele i ispruži noge na malenom mekanom naslonu za noge.

"Ako nije tvoje, zašto je u tvome stanu?" Ne može vjerovati da sad raspravlja s njime o sanduku dok ima toliko drugih briga na umu, ali to joj ne daje mira. Kao da je planina u sobi!

"Nije."

"Molim?"

"Da, kad smo već kod toga, poznaješ li nekog Josipa Topića?"

"Zašto? To ima veze s mojim slučajem?"

"Ne, ne. To pitam svakoga koga upoznam. On je vlasnik stana."

"Kojeg stana?" Zapravo zna o kojem stanu govori, ali daje priliku trunci nade koju još gaji.

"Ovoga."

"Zašto pitaš poznajem li vlasnika? Zar ga ti ne poznaješ?"

"Ne. Ali njegovo je ime na svim računima."

"I koji je točno tvoj odnos s njim?"

Blago slegne ramenima, ne dopuštajući previše naprezanja svom dokonom položaju u kauču. "Živim u njegovu stanu."

"Zna li on to?"

"Ako zna, nije mi ništa rekao."

"Želiš reći da živiš u nečijem stanju bez dopuštenja?!"

"Plaćam račune."

"Kakve to ima veze?! Ne možeš to raditi! To je protuzakonito."

"Misliš?"

"Ne mislim nego znam. Kako već dugo živiš ovdje?"

"Tri godine."

"Tri godine? I nikada nitko ništa nije pitao?"

"Ne. Zato pitam ljude poznaju li gospodina."

"Kako si uopće došao na to naseliti tuđi stan bez dopuštenja?"

"Bio je prazan."

Sanja odmahuje glavom. "Ti jedan od onih anarhista, hipija, koji žive izvan sustava?"

"Ne volim ni hipije ni anarhiste. Ali nemoj im to reći. I oni su potencijalni klijenti. Osim toga, hipiji i anarhisti ne bi plaćali račune niti čistili stan. A ja plaćam račune."

Sanja odmahne rukom i sjedne u fotelju. Baš je udobna. G. Topić zna odabrati pokućstvo.

"A sustav," nastavi Blaž, "je dobro upoznat sa mnom. Samo ne s ovim stanom. Zato sam i rekao da je ovdje sigurno. Nitko ne zna da živim ovdje. Osim tebe."

"Da... dobro... to valjda je prednost. Ali zar te ne zanima što je u sanduku?"

"Zanima. Zapravo, zanimalo me. Sad sam se već navikao na njega. I nije moj. U tuđu se poštu ne viri. Tako sam odgojen."

"Lijepo od tebe," reče Sanja više kao uzdah nego kao pohvalu.

"Ali više me zanima tvoja priča," nadoda Blaž.

"Ah, to. Ne znam otkud bih krenula."

"Krenimo od večere. Da nam složim nešto?"

Sanja slegne apatično ramenima.

"Složit ću nam nešto." Blaž ustane i krene prema vratima s nasuprotne strane sanduka. "Želiš nešto popiti? Imam... vode. Mislim. Moram provjeriti."

"Ne ću. Zapravo... da, može malo vode. Hvala."

"Stiže." I nestane u drugoj sobi. Sanja se nada da se radi o kuhinji. Osvrne se po dnevnoj sobi. Sanduk neizbježno privlači, odnosno odvlači pogled, ali kad se čovjek prisili, da se uočiti neke detalje na sobi. Na primjer to da ne vidi nijednu knjigu. Ili časopis. Nema ni televizora. Ni telefona. Ni računala. Moguće je da su te stvari u drugim sobama, ali nekako ima osjećaj...

Blaž proviri iz kuhinje. "Da, izgleda da imam i vodu i votku. Koje ćeš?"

Trebalo joj je dvije sekunde za razmišljanje. "Može oboje?"

"Može," reče on i krene natrag unutra.

"Ali prvo votku!" dovikne mu.

Kroz vrata ispruži stisnutu šaku s palcem gore. I krene po votku.

Nije neka ljubiteljica alkohola, ali ako postoji trenutak kad treba piti votku, onda je to ovaj.

Blaž je zajedno s njom pio votku u tišini. Donio joj je i čašu vode, ali nije ju ni pipnula. Stigne i to. Ubrzo je Blaž ponovno otišao u kuhinju i vratio se sa zdjelom punom nekakvih peciva.

"Što je to?" upita Sanja.

"Zagorske štrukle."

"Aha."

"Ne voliš?"

"Volim. Samo nisam sigurna mogu li jesti."

"Trebaš još malo votke." Nalije joj još malo u čašu. "Inače, nisam ih pripremao sam. Iz zamrzivača su."

"I pretpostavila sam. Nema veze. Fino miriši."

"Jedi. Trebat ćeš snage. Želim čuti što ti se dogodilo. Počni od trenutka kad si dobila obavijest da moraš u London."

"Znaš za to?"

"Znam, ali pravi se da ne znam. Budi što detaljnija. Reci sve čega se sjetiš, bez obzira čini li ti se važnim ili ne."

Zapravo je htjela prvo čuti njegovu priču. Svoju već zna, ali nikako joj ne pomaže. Želi znati što se događa, i to što prije. Neizvjesnost joj trga živce. Čak joj ni štrukli nemaju dobar tek, iako zna da bi joj pod normalnijim okolnostima – ne, trenutno se ne može sjetiti kako bi one izgledale – bili odlični. Cijelo joj je biće izbačeno iz ravnoteže. Nestrpljiva je sve odmah doznati i zato bi rado htjela prvo čuti njegovu stranu. Htjela mu je to reći, ali nije. Napokon, od dvoje osoba u ovome stanu, samo jedna tvrdi da je detektiv, a ona nije ta. Vjerojatnije je da će on uspjeti bolje povezati događaje od nje pa je zbog toga vjerojatno bolje složiti se s njegovim metodama. Barem dok se ne uvjeri da to ne treba činiti.

Opisala mu je sve čega se mogla sjetiti. Od glupoga dopisa i histerije prije puta, preko dosadne konferencije sa svojom neugodnom prezentacijom – spomenula mu je čak i zgodnoga Poljaka! – pa sve do iznenadnoga susreta s predstavnikom Gestorven&Hatelijka, vrlo neudobnoga puta – nije zaboravila onu stjuardesu, htjela mu je čak sugerirati da je upletena, ali suzdržala se – i odlaska u Seljačku banku. Ubacila je i otmicu, ali tek usput jer je tome dijelu sam prisustvovao.

Čim je završila, Blaž je krenuo sa svojom pričom. Prvo je nešto blebetao o nekakvom klaviru – može se samo nadati da to nema veze s njom – a onda je prešao na njenoga "brata" Zdravka koji ga je unajmio jer je mislio, kako je tvrdio, da je ona oteta. Govorio joj je o svome posjetu Tromperu – kojem svaki put drugačije izgovori ime – o tome kako su se svi tamo držali defenzivno – svako je malo ubacivao nešto o nekakvim krekerima i napolitankama, ali to je razumjela koliko i ono s klavirom – i nije propustio opisati svoj posjet stanovitom Kapetanu Ahabu. Taj ju je dio zaista izbacio iz takta. Ne samo zato što ništa od opisa toga susreta nije shvatila. I dodao je kako je bio u njenome stanu. Bio je nepotrebno iskren i obavijestio ju kako je koristio njen telefon za kratki razgovor i kako će joj platiti taj dio telefonskog računa, ali i kako se nada da na tome ne će inzistirati. I još je dodao kako je dirao njenu četkicu radi provjere svojih sumnji. Rekla mu je da je to u redu, ali u sebi je napravila podsjetnik da baci četkicu u smeće.

Kad je završio sa svojim izlaganjem, ostao je samo razvaljen u svome kauču, ispružen, ukrštenih prstiju na trbuhu, lagano njišući jedno stopalo. Ima i malo drugačiji izraz nego inače. Ovo je valjda njegova poza zamišljenosti. Ništa ne govori, samo zuri u strop u potpunoj tišini. Sanja čeka, ne želi biti nametljiva, ali kako minute prolaze, sve je živčanija.

"I? Što misliš?" upita Sanja u nadi da će možda malo ubrzati proces.

"Hm," reče Blaž. "Mislim da ću pojesti još jednu štruklu. Baš su dobre." I zaista uzme još jednu štruklu i počne ju jesti. Nevjerojatno.

Sanja uzdahne i sama se razvali u fotelji pokraj Blaževa kauča. Smiri se, budi strpljiva.

"Jedi," reče joj Blaž. "Najbolji su dok su svježi."

"Ne, hvala," odgovori mu bestrasno, ne gledajući ga. "Sita sam."

A on samo polako jede svoju štruklu, kao da nema nijedne brige na svijetu. Bolje mu je da intenzivno razmišlja o njenoj nevolji i kako ju izvući iz nje. Jer ako samo posumnja da nije tako, mogla bi početi ozbiljno razmišljati o gubitku kontrole nas sobom. Jednim dijelom – i to onim većim – čovjeka stvarno živcira ta njegova opuštenost i bezbrižno držanje, ali djelomično mu se treba i diviti zbog toga. Tko danas može tako držati svoje brige na distanci dovoljno da ga ne uzrujavaju? Ona ne može. I ne poznaje nikoga tko bi mogao. Ne kako to ovaj muškarac pred njom čini. Ili je to samo maska? Kuha li u njemu panika i bijes? Ako je tako, dobro to prikriva. U svakom slučaju, čudan si ti tip, Blaž.

"Hm, ne bih ti htjela remetiti koncentraciju, ali nadam se je ova pauza u svrhu pronalaska rješenja za moj problem."

"Za početak trebamo shvatiti što problem uopće jest. A čini mi se da nije uopće jednostavan. Ali znam jedno."

"Što?"

"Tvoj problem je sad i moj problem. Zapravo, bio je to od samoga početka."

"Kako to? Ništa ne razumijem, Blaž!"

"Po redu. Ako sam dobro shvatio, o malverzacijama koje je tvoj brat spomenuo ne znaš ništa?"

"Ni na što slično nisam naišla. I nemam brata."

"Da. To je vjerojatno izmislio kako bi teorija o otmici zvučala uvjerljivije."

"Ali zašto? Zašto je došao uvjeriti tebe, od svih ljudi, da sam oteta kad bi bilo lako otkriti da sam u Londonu?"

"Bi li?" Udijeli joj ispitivajući pogled.

"Pa... da. Mislim. Nije to bio privatni put, već službeni. Naravno, izvan tvrtke to nitko ne bi znao."

"Osim ako ne bi nazvao i pitao. Zar ne? Da netko pita gdje si, rekli bi mu da si na putu?"

"Ah, da. Da, bi. Ali... koga bi to zanimalo?"

"Vjerojatno nekoga tko te želi oteti ili ubiti."

Ne sviđa joj se kako je to rekao. Sanja proguta slinu. "Da. Htjela sam reći... tko osim njih?"

"Da," reče on neodređeno.

"Je li ti nešto jasnije? Jer meni nije."

"Znaš što mene muči?"

"Ne mogu si uopće predočiti."

"Crvenilo."

"Ha?" Pošto zuri pred sebe i pošto je rekao nešto totalno zbunjujuće, Sanja instinktivno pogleda mjesto u koje zuri. Ne može točno reći, ali zuri ili u prazan zid ili još više praznoga zida nešto desnije. Uglavnom, nema ni naznake crvenilu. "Kakvo crvenilo?"

"U tvojoj prezentaciji."

"Zašto? Što s tim?"

"Sama si rekla da je to bilo posve besmisleno. A nitko nije zapamtio o čemu se radilo."

"Da. I to nam nešto govori?"

Ne odgovori. Sad izgleda kao da zaista duboko razmišlja. Hoće li to uroditi plodom? Ovo što je dosad čula ne ulijeva joj povjerenje. "Što znamo?" progovori napokon. "Iznenada dobiješ zadatak. Ti, sama, moraš pod hitno napraviti prezentaciju i otputovati u London kako bi ju izložila. Iako nije običaj da šalju jednu osobu, ipak to u ovome slučaju čine. Gotovo kao da je hitni slučaj. Ali nije, zar ne? Bi li bila nekakva šteta da nisi otišla? Mislim, za tvrtku?"

"Ne. Čak bi uštedjeli putne troškove. Ali-"

"Napominju ti kako trebaš upotrijebiti mnogo crvene boje."

"Nisam baš rekla mnogo. Samo-"

"Kome si sve rekla da ideš u London? Osim prijateljici pokraj koje sjediš."

"Kome? Hm... pa, mislim da sam rekla još nekolicini ljudi. Ne bih baš točno znala reći kome..."

"Jesi li im rekla kad se vraćaš?"

"To nisam mogla jer... već sam ti to ispričala."

"Da. Jutros dolazi k meni čovjek. Tvrdi da ti je brat. Inzistira na tome da tvoj slučaj tretiram kao otmicu, ali da drugima kažem samo da si nestala."

"Da, zar to nije čudno? Mislim, uvjeriti te da sam oteta, a zna da nisam, ali onda te nagovoriti da to nikome ne kažeš. Zvuči totalno besmisleno."

"Ne. Ne." Djeluje kao da mu je nešto sinulo. Lice mu ustvari pokazuje tek blage varijacije, ali upravo je zastrašujuće kojom brzinom ona uči raspoznavati njihova značenja. "Nestanak je bio za druge. Otmica je bila za mene."

"Molim?"

"Otmica daje poseban dramatični ton slučaju. Podrazumijeva hitnost jer žrtva vjerojatno nema mnogo vremena, a isto tako daje vrlo dobar izgovor da se ne zove policija."

"Dobro..."

"Dakle, htio je da budem oprezan i diskretan, ali da djelujem brzo. Htio je da provedem istragu u doba kad si se ti već vraćala u Hrvatsku."

"Da, ali zašto?!"

Blaž ustane i počne šetati u krug pred njom s rukama u džepovima. "Ti si bila u Londonu, a on je tvrdio da si došla jučer. A ja..."

"Čekaj! Misliš da se radi o nekakvu nesporazumu? Mislili su da sam došla jučer i zbog toga su... što... mislili da sam im nešto kriva? Zar su me zamijenili s nekime?"

"Ne. Krivo. Potpuno krivo." Sad stane sučelice njoj. "Sve do trenutka kad sam se ja umiješao oni su točno znali gdje si. Čitavo si vrijeme bila na njihovu radaru. Jer su oni odredili tvoj raspored."

"Otmičari su odredili moj raspored?"

"Dopis je došao iz tvoje tvrtke, zar ne?"

"Naravno. Iz koje bi došao?"

"A tvoj brat..."

"Nemam brata."

"... me poslao u Trokler..."

"Tromper."

"Da ispitam potencijalne sumnjivce. A popis kojeg mi je dao sadržavao je visokorangirane ljude. Sam vrh Trapera. I tvoja šefica."

"Trompera. I što to znači? Čemu sve to?"

"Netko je tebe želio u Londonu. I netko je želio da svi znaju da si došla jučer, a ne danas. Ja sam imao samo jednu svrhu. Nije mi dao ona imena kako bih ispitao te ljude. Htio je da ih obavijestim. Htio je da znaju da si došla jučer i da si nestala. I znao je da će to prenijeti svojim šefovima."

"Ali nisam došla jučer. Zrakoplov je sletio danas. Pa to se da provjeriti."

"Točno. Jučer nije bilo letova iz Londona. Nisi mogla stići jučer."

"Eto. Nisam fizički mogla biti ovdje. Kako-"

"Zato sam ja morao uvjeriti prave ljude da si zaista stigla jučer."

"Ali da se provjeriti-"

"No sumnja ostaje. I to je bilo dovoljno. Ne shvaćaš? Ovo je sve točno istempirano. Zašto mi nije došao jučer i ispričao mi o tvojoj otmici? Zato što bi jučer bilo prerano."

"Prerano za što?! O čemu se radi?"

"O tvom dolasku. Nije bilo toliko bitno da budu uvjereni da si stigla jučer, već da nešto ozbiljno ne valja. I da to ima veze s tobom."

"Blaž, ne sviđa mi kamo ovo vodi."

"Tek sam počeo. Sve što ti se dogodilo bilo je odvraćanje pozornosti. Sanja, ti si upotrijebljena kao mamac."

"Mamac?"

"Poslali su te u London i sigurno osigurali da se u Hrvatsku vratiš točno kad si se i vratila. Mene su poslali da posijem sumnju. Vaša zaposlenica tajnovito je nestala, kažem ja njima. Nitko ništa ne zna, svi se prave glupi, ali kad odlazim, oni počnu nazivati. Ljudi na mnogo višim položajima doznaju tvoje ime. Znaju da si nestala."

"To si sve već rekao!! O čemu se radi?!"

Ništa ne reče. Samo ju stane prodorno gledati.

"Omotnica!" reče ona.

"Bez te omotnice ništa nema smisla. Netko je htio... ne, netko se jako potrudio uvjeriti sve kako si ti uzela omotnicu i onda netragom nestala."

"Uzela ju jesam, ali... Zašto? Što ću im ja? Zar je tako teško poslati omotnicu?"

"Nije poanta u slanju, već u odvraćanju pozornosti. Trebalo je ispasti da si ti uzela omotnicu i nestala s njome. Željeli su prebaciti krivnju na tebe, makar samo privremeno."

Sanja počinje polako ustajati. "Krivnju? Kakvu krivnju? Krivnju za što?"

"Za krađu."

"Čega? Ništa nisam ukrala!"

"Ali bila si u posjedu nečega ukradenog. To je činjenica. Onaj Bingy..."

"Bingsley."

"Ni ti ni on niste to smjeli imati u svojim rukama. Nisu te samo upotrijebili kao žrtveno janje, već i kao poštara."

Sanja prekrije rukama usta kako bi prigušila jecaj. Oči joj se upale. Osjeća kako će zaplakati, ali ne želi. Ne smije! "Hoćeš reći da sam prenosila ukradenu robu? O, Bože, ići ću u zatvor."

"Ne ćeš."

"Kako znaš?!"

"Kao prvo, nedužna si. Istina, mnoge to nije sačuvalo od zatvora, ali vjerojatno ne bi bilo previše dokaza protiv tebe. Sve je to prilično nategnuto, zapravo. Osim činjenice da si ukradenu robu pohranila u banci, ali to bi se dalo objasniti. Zapravo, ne bi trebalo. Da bi bilo krađe, ona prvo mora biti prijavljena."

"Zašto misliš da nije?"

"Pretpostavljam da je to poanta čitave akcije. Ovo nikada nije trebalo doći do pravosuđa ili javnosti. Onaj tko je isplanirao ovo znao je da će se sve riješiti interno."

"Interno? Gdje?"

"U... tom... Gesvenu&Heviku."

"Gestorven&Hatelijk."

"Da. Jedino..."

"Što?"

"Sam tvoj nestanak ne bi bio dovoljan da se određene ljude uvjeri da si ti kradljivica. Trebalo je jasno uprti prstom u tebe. Netko je morao reći da je omotnica kod tebe. Pod pretpostavkom da nije previše ljudi uključeno u operaciju, logično je da je ili tvoj brat..."

"Nemam brata!"

"... ili taj Bingsey..."

"Bingsley!"

"Tako je. Nekako su ukazali na tvoju krivnju. Ali pretpostavljam da je onda jedan od te dvojice mrtav."

"Mrtav? Zašto?"

"Mozak operacije je živ... vjerojatno. Ali drugi.. pretpostavljam Bingsey, previše bi znao. Kad bi ga dohvatili, vjerojatno bi im naposljetku rekao da ti nemaš ništa s time. Odnosno da nisi upućena."

"Čekaj, tko to oni?! I tko su onda oni drugi? Pretpostavljam da nijedan od tih nije policija?"

"Nije. Ovdje imamo tri uključene strane. Ako sam u pravu. Svašta tu još nedostaje-"

"Dobro, reci svoju teoriju!"

"Tu je Ges... Gesi..."

"Da. Dalje."

"Oni koji su ih pokrali. I nas dvoje."

"Zašto smo mi zasebni? Ja radim za Gestorven&Hatelijk."

"Ali misle da si ih pokrala."

"To ne znamo! Tko... tko kaže da su ih uvjerili? Sam si rekao da dokazi nisu uvjerljivi."

"Ali sumnja ostaje. Već sam ti rekao da si mamac. Dakle, svaljivanje krivnje možda i nije tako uvjerljivo. Ali za odvraćanje pozornosti s pravih krivaca bila si... dovoljno dobra. Ako pretpostavimo da pravi krivci još nisu razotkriveni, ti si polazišna točka za otkrivanje."

Sad je ona počela hodati amo-tamo. "Ovo je noćna mora. Ovo je užas! Kud su mene našli? Prvo me otmu, a sad sam upletena u kriminal. Zato me nisi htio odvesti na policiju?"

"Ne, tada još nisam sve ovo znao. Pretpostavljao. Ali i to sad možemo staviti na popis razloga."

"Blaž, ne shvaćam zašto su mene upleli. Zašto su bilo koga trebali. To je bila vražja omotnica! Pošalješ ju poštom! Tko bi znao?"

"Vjerojatno ju zaista ne bi bio problem poslati poštom, ali očito su trebali... morali na nekoga svaliti odgovornost. Samo..." Blaž sjedne natrag u kauč, u stari položaj.

"Da?"

"Imaš pravo, tu nešto nedostaje. Svaljivanjem krivnje na tebe samo su pokazali gdje je ukradena roba. Kod tebe, zar ne? To nekako narušava glavno načelo krađe, a to je diskrecija. Gotovo kao da..."

"Što? Što?!"

"Kao da su baš htjeli naglasiti krađu. Ali to bi značilo... da u tom Gesme... Getami..."

"Samo ih zovi GH!"

"Da u GH-u nisu uopće znali da im je nešto ukradeno."

"Nisu znali da im je ukradeno? I onda su ih kradljivci upozorili na to?"

"Možda..."

"To je besmisleno! Zašto bi se netko trudio krasti bez ičija znanja, a onda to razglasiti?"

"Kao što rekoh, dosta toga nedostaje. Ali vjerojatno se ne trebamo gnjaviti tim detaljima."

"Ah, ne trebamo? Ma baš super. Jer sam baš htjela početi paničariti. Čime se onda trebamo gnjaviti?"

Blaž uzme još jednu štruklu. Sanji se smrzne krv u žilama pri tom prizoru. Dođe joj šutnuti te vražje štrukle! "Vjerojatno preživljavanjem."

"P... preživljavanjem? Misliš..."

"Da, oboje previše znamo. Ne bi nas bilo pametno ostaviti na životu."

"Ubit će nas?"

"Vjerojatno," reče on mljackajući.

"Možeš li, molim te, biti barem mrvicu uzrujaniji dok to govoriš? I hoćeš li već jednom prestati jesti?! Ne mogu ti opisati koliko me to živcira!"

"Htjela si ovu štruklu? Ima još jedna."

"Ne! To... ti... ti..." Okrene se se od njega. Ne može ga više ni gledati ni slušati. Zločinci ju progone i smještaju joj svoj zločin, a njen jedini spas je, kako stvari stoje, ovaj luđak. Sanja čučne i obgrli si koljena. Ne želim plakati, ne želim plakati!

"Sanja," reče Blaž tiho iza nje.

"Što hoćeš?!"

"Ne moraš se uzrujavati. Riješit ćemo to nekako."

"E, pa, uzrujavam se! Tuži me! Sigurna sam da je za tebe svakodnevica kad te ljudi pokušavaju ubiti, ali meni je to novo."

"Ne mogu reći da me nitko nikad nije htio ubiti, ali ovo je i za mene jedinstvena situacija."

"Zar okorjeli detektiv poput tebe nije navikao na stalnu opasnost?"

"To je tako samo u filmovima. Osobno volim kad dan prođe bez događaja. A onda odem u kuglanu."

Sanja se počne smijati. Ne zna što je tu smiješno, ali smije se. Ustane i okrene natrag prema njemu. "Kuglanu? Ti kuglaš?"

"To je čudno?"

"Na tebi je sve čudno, Blaž. Što kuglanje čini prenormalnim za tebe." Sanja sjedne natrag u fotelju.

"Ako misliš..."

"Osim toga, u krivu si."

"Mislim da kod kuglanja nema ispravnog i pogrešnog. To je-"

"Ne to! Rekao si me žele ubiti. Ali večeras su me oteli. Pokušali su."

"A što misliš kako bi to završilo? Sigurno te ne bi pustili živu jednom kad bi dobili od tebe što hoću."

"A to je?"

"Omotnica, pretpostavljam. Trebaju te da ju podigneš iz banke."

"Ako se radi o lopovima, neka opljačkaju banku. Što ću im ja?"

"To je preneuredno. Ti ljude sve vole činiti potiho i suptilno."

"Da, bilo je izuzetno suptilno kad su me na ulici strpali u svoj prtljažnik. Ni noć još nije do kraja pala."

"Da, to si dobro primjetila."

"I zašto su mi rekli da odnesem vražju omotnicu u banku i onda me išli otimati kako bih ju ponovno podigla? Tek sam bila došla iz banke, za Boga miloga! I oni su me oteli kako bi ju uzela natrag? Koji je to genijalan um smislio?"

"Mislim da tu pogađaš u srž problema."

"Zar već nismo pogodili srž problema? Koliko tih srži ima?!"

"Ne našeg problema. Njihovog."

"Njihovog?"

"Ljudi koji nas manipulirali. Znaš, nazvao sam ponovno Kapetana."

"Uh! Zašto? Grozno mi je bilo samo slušati o njemu. Ne želim si uopće zamišljati kako bi bilo susresti se s njime."

"Nije on tako loš. Ako ga većinu vremena izbjegavaš."

"Aha. I što ti je rekao? Ili ti njemu?"

"Sjećaš se onoga otmičara ispruženog na haubi?"

"Ah, ne znam, bilo ih je toliko danas. Naravno da se sjećam!"

"Učinio mi se poznatim. A onda sam se sjetio tko je. Mislim, bio sam prilično siguran."

"I? Što, neki tvoj rođak?"

"Koliko znam, nije. Radi se o jednom sitnom lopovu. Danas je pozvan radi jednog hitnog posla."

"Moju otmicu?"

"Očito. Ali bilo je nedovoljno vremena da ga se tako brzo pošalje na tebe. Vjerojatno je bio angažiran za nešto drugo, ali onda je u posljednji tren preusmjeren na tebe."

"Ne razumijem. Nedovoljno vremena u odnosu na što?"

"Na tvoj posjet banci."

"Trebam li istaknuti da i dalje ne razumijem?"

"Sve što je klika tvoga brata radila bilo je pomno isplanirano."

"Nemam brata."

"Ali ne i otmica. To je bilo neuredno, neplanirano. Tvoja otmica bila je ad hoc improvizacija."

"Znaš li što znači ad hoc?"

"Ne, ali svejedno je bila improvizacija. Zaista nema smisla da ti ostaviš omotnicu u banci, a da te odmah potom tjeraju da ju podigneš. Ja mislim da ti nikad nisi smjela stići do te banke. To jedino ima smisla."

"Ali oni su mi rekli da ostavim omotnicu u banci. Ili se radi o drugim ljudima?"

"Ne, to je ista organizacija. Rekli su ti da odeš tamo, ali ne da bi tamo stigla."

"Nego?"

Blaž uzdahne. "Vjerojatno kako bi točno znali gdje ćeš biti. Kako bi te dohvatili i uzeli ti omotnicu."

"To je glupo. Pa mogli su mi je uzeti bilo gdje. U zračnoj luci, već u zrakoplovu, bilo gdje na putu doma. U mome stanu!"

"Dobro, ne tvrdim ja da sam sve prokužio. Samo napipavam. Omotnica je morala biti s tobom do dolaska u Hrvatsku. Mogli su ju možda uzeti iz tvoje prtljage, ali nisu mogli biti sigurni da si ju tamo stavila. Ako nisi, a otkriješ da ti je netko prekapao po stvarima, mogla bi odstupiti od plana. Zračna luka je prenapučena. Previše ljudi. Kao i većina grada. Tvoj stan... da, to bi moglo biti dobro mjesto da te dočekaju, ali možda nisu htjeli riskirati da ih vidi netko od susjeda. Pogotovo kad bi odnosili tvoje tijelo."

Dah joj zastane i sva zadrhti. "Moje... tijelo?"

"Da. Ako su pametni, ne bi te samo ubili, već bi se i pobrinuli da nitko ne pronađe tvoje tijelo. Tako bi bila zauvijek nestala. Nemoguće za locirati i uvijek sa sjenom sumnje nad sobom. Seljačku banku su valjda odabrali jer im je pogodna lokacija. Ne znam. Opiši mi susjedstvo."

"Oko Seljačke banke?"

Blaž kimne glavom.

"Pa... ništa posebno. Ružne zgrade razbacane posvuda. Mirno."

"Znači, nema mnogo ljudi?"

"Zapravo, bilo je čak sablasno... pusto." Proguta slinu. Shvaća što joj pokušava reći.

Blaž kimne glavom. "Je li na tvom putu bilo neko posebno osamljeno mjesto? Neko koje se čak ni s prozora ne vidi? Uličica ili tako nešto?"

"Ne, stalno sam bila na otvorenom prostoru. Ah, da, neposredno prije banke bio je mali parkić. Onako... nekoliko drveća, ali... To je to, misliš?"

"Sa sigurnošću ne mogu reći, ali zvuči kao dobro mjesto za zasjedu."

"Znači, uzeli bi mi omotnicu i ubili me? Samo tako?"

"Mislim da im to ne bi predstavljalo problem."

"Zašto nisu?"

"Ne znam. Nešto se tamo dogodilo. Plan je propao. Netko je nešto krivo učinio ili se tvoj ubojica nikad nije pojavio. Možda se prehladio, tko zna? Uglavnom, čitav je plan sad ugrožen."

"Zašto?"

"Rekao sam ti već da je očito kako je u ovome planu bilo važno tempiranje. Dakle, nije se moglo bilo kad doći s omotnicom i učiniti s njom što se god s njome htjelo učiniti."

"A što misliš da je u njoj?"

"Ti si ju imala. Ti meni reci. Nije bitno. Nešto vrlo vrijedno, to je sigurno. Ali nešto s rokom trajanja, pretpostavljam."

"Misliš, dokument koji vrijedi tek određeno vrijeme?"

"Ti si stručnjakinja. Ima toga?"

"Da. Naravno. Možeš ograničiti podizanje novca ili vrijednosnih papira u jednom određenom periodu."

"Vjerojatno je nešto takvo."

"Ali ne mogu si zamisliti što bi bilo tako posebno."

"Ako se radi o novcu, vjerojatno se radi o sumi koja je mnogo veća od onih koje si viđala na svome poslu."

"Tamo ne držimo novac."

"Ali gledate brojke. Ne?"

"Da. Da. Istina."

"Rok vjerojatno nije dug. Pošto su te zgrabili gotovo odmah nakon dolaska iz banke, možemo pretpostaviti da im se jako žuri. Rok možda ističe već sutra. Ne mnogo duže od toga. Zbog toga te sada sigurno intenzivno traže."

"O, Bože! Jesi li siguran da smo sigurni ovdje?"

"Teško je takvo nešto reći. Stan nije na moje ime i nikada nikome nisam rekao da ovdje živim. Iz razloga koje sad ne moraš znati. Ali to ne znači da mi se ne može ući u trag. Ako tvoji progonitelji imaju velika sredstva na raspolaganju, samo je pitanje vremena kad će pronaći ovo mjesto. Danas se svakoga može pronaći."

"Hvala. To me jako umirilo. Imaš uže za vješanje? Htjela bih malo odrijemati."

"Nemojmo paničariti."

"Ti ne paničariš. Znači, već smo na pola puta do tamo."

"Sanja, vrijeme im nije prijatelj. Istina, zbog toga su dodatno motivirani pronaći te, no imaju još jedan problem."

"A to je?"

"Bila im je grješka poslati te u Seljačku banku. Vjerojatno nisu to doživljavali kao rizik jer su sve dobro isplanirali. Bili su očito vrlo samouvjereni i sigurni da nikad ne ćeš stići do banke. Ali jesi. I tamo si položila tu omotnicu. I to u ime svoje tvrtke, ako sam dobro shvatio?"

"Da."

"To također kvari njihove planove."

"Zašto?"

"Ako pretpostavimo da je netko htio na tebe svaliti krivnju, makar samo privremeno, pretpostavljamo da se pobrinuo da nema sumnje da se radi o tebi. Dakle, na neki su način izričito ukazali na tebe. Kako, to ne znamo, ali-"

"Dobro, to si rekao. Što s tim?"

"Ti si predstavljena kao kradljivica. I što radiš? Ostavljaš ukradenu robu u banci. Pod svojim imenom i kao predstavnica Trottera."

"Trompera."

"Nekome je to sigurno upalo u oči. Sigurno sad ne izgleda dobro. Kradljivica se toliko izlaže. Njihov sumnjivac vuče tako naivne poteze? Netko će sigurno zaključiti ono što smo mi sad zaključili. Netko je samo htio da izgleda kao da si krivac, a zapravo si samo iskorištena kao teklič. Dakle, krenut će potraga za stvarnim mozgovima operacije."

"Ali kako bi netko znao da je to što sam ostavila u banci ukradena roba? Ni sama ne znam što je to. Obična omotnica. Može biti bilo što. Nije ni zabilježeno što sam položila. Zašto bi mislili da je to baš to što traže? I traže li to uopće? Što smo rekli? Znaju li što je ukradeno? Ili samo znaju da je nešto ukradeno, ali ne znaju što?"

"To je mnogo detalja za nagađanje. Ali vjerojatno je tvoj potez pobudio nove sumnje."

"Ili je potvrdio stare," reče ona.

Blaž lagano digne obrvu.

"Možda misle da im tako odvraćam pozornost. Ili da ih provociram kako bih ih natjerala na nešto što odgovara mojim planovima."

Blaž ju zbunjeno pogleda.

"Što me tako gledaš? I ja čitam krimiće!"

"Da? Ja ne. Sve je moguće, ali to nam ne pomaže."

"Čekaj malo, tko su to uopće oni? O kome sad to govorimo?"

"O GH."

"Ah, da. Pa zašto oni ne pozovu policiju? Zašto misliš da bi rješavali stvar interno? Ako se radi o krađi..."

Blaž uzdahne. "Jesam li ti ikad rekao da imam fotografsko pamćenje za poruke ispisane na zidovima javnih WC-a?"

Sanja ne odgovori odmah. Iz nekog je razloga njenome mozgu trebalo nešto vremena preraditi Blaževo pitanje. "Ima li to kakve veze s mojim slučajem?"

"Ima."

"I bojala sam se da ćeš to reći." Sanja pokrije rukom oči.

"Znaš, čim mi je tvoj brat-"

"Nemam brata, dovraga!"

"Da, čim mi je rekao za Gesme... mislim, GH, čitava mi je stvar djelovala nekako... neudobno."

"Zašto? I kakve to veze ima s WC-ima?" Da, da, samo potpiruj njegovo ludilo, glupačo!

"Zbog nečega što sam pročitao na jednome zidu. O GH-u."

"Je li?"

"Koncern za kojeg radiš povezan je s mnogobrojnim burzovnim špekulacijama, visokom razinom nadzora nad bankarskim sustavom, uništavanjem poljoprivrede i sterilizacijom stanovništva u Africi, ima ogroman utjecaj na formiranje gospodarskih i monetarnih politika diljem svijeta, financira mnogobrojne ratove i genocide."

Sanja odmahuje glavom. "I to si sve pročitao na zidu šekreta?"

"Nešto se nastavljalo na strop. Ali da."

"To su sve gluposti. Teorije zavjere. Ništa od toga nikada nije dokazano."

"A tko bi se bavio dokazivanjem? Mediji? Oni kontroliraju svjetske medije. Policija, pravosuđe? Oni ne podliježu zakonima, oni pišu zakone i nameću ih zemljama."

"To je isto pisalo na zidu?"

"To se dalo iščitati iz konteksta, da. Zato te nisam htio odvesti na policiju. Bili bi nemoćni. Mogli bi te samo izručiti jednoj ili drugoj strani."

"Znaš, Blaž, dosad sam trpjela tvoju ekscentričnost jer se činilo kako ipak znaš što radiš. Ali sad si stvarno pretjerao. Optužuješ ugledne ljude, i to za teške zločine, na temelju švrljanja nekog luđaka po javnome zidu? Što je vandalizam, ako nisi znao?"

"Vjerovala ili ne, gotovo se sve te poruke pokažu iznimno točnima. S nevjerojatnom preciznošću. Često idem u javne WC-e samo kako bih bio u tijeku sa zbivanjima. Jedino oni telefonski brojevi za dobru zabavu nikad nisu točni. Te osobe uopće nisu zabavne. Ne znam kako netko može tvrditi da jesu. Čak ni njihovi roditelji nemaju neko visoko mišljenje o njima."

"Ne ću uopće pitati. Blaž, što sad želiš reći? Da mafijaška organizacija misli kako sam ju opljačkala?"

"Nipošto. GH nije mafija. Mafija se njih boji. To mi je potvrdio Kapetan Ahab. I tvoj slučaj. Nešto se veliko događa na području Zagreba ovih dana, a mi smo uhvaćeni točno u sredini. I nitko nam ne će pomoći. Najmanje policija."

"Što misliš da će GH učiniti? Što ne znači da vjerujem što si rekao."

"Vjerojatno ono što su već učinili. Krenuli su te locirati, uzeti ti što si ukrala i neutralizirati te. I sve povezane s tobom."

"Hoćeš reći da me sada dvije skupine kriminalaca želi ubiti?"

"Točno. Ne mogu ti to sad dokazati, ali sigurno će se pokazati točnim u sljedeća 24 sata."

"Kako? Dok dobijem metak u glavu, znat ću da si bio u pravu?"

"To je jedan način, ali nadam se da ćemo to uspjeti izbjeći."

"Što ako... Recimo da si u pravu u vezi s GH. Ako bih im vratila omotnicu, misliš li da bi..."

"Odustali od lova na tebe?"

Ona kimne glavom.

"Zapravo, to je jedino što nam preostaje. Ne pada mi ništa drugo na pamet. Koliko će dobre volje pokazati, to ne znam. Morat ćemo iskušati svoju sreću. No to je rješenje za samo jednog protivnika. Tu su ovi drugi koji također žele omotnicu. Njih ništa ne će udobrovoljiti. Sa svakom prolazećom minutom oni postaju sve više očajni."

"Što onda predlažeš?"

"Može li netko iz tvoje tvrtke podići omotnicu? Kad si rekla da si u ime tvrtke-"

"Da, ali... nisam dala punomoć drugima. To je malo kompliciranije pa sam to preskočila. Nisam mislila da je bitno. Kad sam pretpostavila da se radi o testu."

"Dobro, onda je to trenutno sigurno. To nam je zasad jedini adut za pregovaranje. Neka ostane gdje jest."

"Što nam onda preostaje?"

"Moramo otkriti tko ti je smjestio. Ako bismo izručili i omotnicu i krivce, možda nas GH zaista pusti na miru."

"Dobro, to mi se sviđa. Kako ćemo to učiniti?"

"Nemam pojma."

Sanja zajeca i sklupča se u fotelji. "Joj, Blaž!"

"Imaš li ti kakvu ideju?"

"Izgledam li kao da imam ideju? Najradije bih se bacila kroz prozor. Samo da ova noćna mora prestane."

"Pojedi radije štruklu."

"Ne ću! Prestani s tim štruklima!"

"Dobro. Nečeg sam se sjetio."

"Što? Reci!"

"Oni koji su opljačkali GH... ili to namjeravaju... vjerojatno rade u GH-u. Pretpostavljam u samome Triperu."

"Tromperu."

"Točno. To objašnjava kako su mogli sve organizirati na svoju korist. Prije svega, tvoj put u London. Tvoja šefica mi je rekla kako je tvoj put naručen posebnim kanalima. Nije išlo preko nje. A ona nije znala tko je za to odgovoran. Bi li se moglo doznati tko je potpisao nalog ili kako se već to zove... da te pošalje u London?"

Sanja se zamisli. "Samo malo... mislim... Da! Kadrovska bi trebala imati to evidentirano. Ali to ne znači da će biti zapisano neko ime. Doduše, svaki nalog potpisuje određena osoba. Jedino me brine da su izbrisali tragove. Ako su takvi kakvi tvrdiš..."

"Možda su bili neoprezni. Samouvjerenost im se već jednom obila o glavu. Možda će još jednom. Bi li ti mogla pristupiti tim podacima?"

"Ne. Nemam te ovlasti. Ali Miro ima!"

"To je osoba?"

"Da. Miroslav iz Kadrovske. Prijatelj. Mislim... povremeno popričamo. Obožava znanstvenu fantastiku pa stalno ima nešto reći o tome. Jednom kad počne, ne da se zaustaviti. Zvuči naporno, ali zapravo ga je zabavno slušati. Čak mi je preporučio nekoliko dobrih filmova. Možemo njega pitati."

"Možemo, ali ne ćemo."

"Zašto ne?"

"Jer ga ne želimo vidjeti mrtvog. Zar ne? Nikoga ne smijemo uvlačiti."

"Kako si to onda zamišljaš?"

"Možeš li pristupiti njegovu računalu?"

"Misliš, izvana?"

"Što znači izvana?"

"Preko interneta."

"Dobro... Možeš li?"

"Ne, moram to u tvrtki učiniti."

"Da. To je problem."

"Zašto? Još sam uvijek zaposlenica. Nisam li?"

"Nebitno je jesi li ili nisi. Čim te netko prepozna, jurišnici iz oba tabora navalit će na nas. Ili jedni na druge, kako god. Moramo ući, a da te nitko ne primjeti."

"Kako? Čuvari su na svim ulazima. Evidentiraju svakoga tko uđe."

"Znam. Trebamo diverziju."

"Osim toga, ne mogu sama pristupiti Mirovom računalu."

"Zašto ne?"

"Sigurno je zaštićeno lozinkom."

"Aha. I to je loše?"

"Da, to je loše."

"Ne možeš to... nekako... probiti? To se tako kaže?"

"Nisam ja haker, Blaž."

"To je isto loše?"

"U ovom slučaju je. Da."

"Zar ne postoji nekakav papirnati trag?"

"Moguće, ali... tko zna gdje je. A možda su ga već uništili."

"Ako postoje tragovi, oni su u Tramperu. I tamo idemo. Predlažem da nešto smisliš."

"Ja?"

"Ti poznaješ računala i svoj tvrtku. Ja ni jedno ni drugo. Ja moram smisliti kako te uvesti u zgradu."

"Ali..."

"Što?"

"Dobro, smislit ću nešto. Ne bih li mogla nazvati Miroslava? Sigurno bi mi htio pomoći."

"I sigurno to još netko zna. I zato će sigurno prisluškivati njegov telefon. I sigurno će time moći locirati nas dvoje. I sigurno će nas onda sve troje ubiti."

Sanja pokrije lice rukama. Ne može se ona s ovime nositi. Ne može razmišljati. Samo čeka da se probudi. To je jedino što može. "Blaž... ja ovo ne mogu..."

"Možeš. Ali sutra. Trebamo se prvo odmoriti. Ujutro ćemo biti pametniji."

"Misliš?"

"Ne. Hoćeš li pojesti štruklu?"

Koja fiksacija. Sanja se zagleda u posljednju štruklu. I gotovo kao da štrukla zuri u nju. Izaziva ju. Ni ona ne misli da ima izglede za preživljavanje. Glupa štrukla, pokazat će ona njoj! Ustane i zgrabi štruklu. Odmah odgrizne pola. Zagleda se s visoka u Blaža. "Phepohaman ga hu uavadi oje," reče ona punih usta.

"Nisam razumio ovo posljednje."

Sanja proguta zalogaj i ponovi: "Pretpostavljam da ću spavati ovdje."

"Ako nemaš bolju ideju..."

"Ne ću nikoga inkomodirati, nadam se? Nisi oženjen, pretpostavljam."

"Na čemu temeljiš tu pretpostavku?" Da ne zna bolje, rekla bi da glumi uvrijeđenost.

Sanja ga pogleda na trenutak u tišini. A onda pokaže rukama na lijevo. "Imaš divovski sanduk usred dnevne sobe!"

Blaž se mudro zagleda u sanduk. Nekoliko puta lupne prstima po naslonu za ruke kauča. "Argument prihvaćen," reče on.

"Da, samo sam te još nešto htjela pitati."

"Pitaj."

"Ali ne znam bih li trebala. Ne želim da se uvrijediš ili nešto slično."

"Ne ću."

"To možeš unaprijed procijeniti?"

"Nikad se ne uvrijedim."

"Da? To je... lijepo. No dobro." Ne nastavi odmah. Kako to sročiti? "Hm... nisi baš ono što čovjek očekuje kad pomisli na detektiva."

"Kad većina ljudi vidi detektive samo u američkim filmovima."

"Istina. Istina. Stvar je u tome... poznajem te nekoliko sati i sad trebam povjeriti tebi svoj život. A nisi ni policajac ni... ne znam ni sama što. Otkud znam da si taj za kojeg se izdaješ?"

"To i ja sebe često pitam. Ali nikad ne dobijem odgovor."

Komičar. "Da... to nije bilo filozofsko pitanje. Mislila sam više..."

"Želiš li vidjeti moju osobnu iskaznicu?"

"Da, to ne bi bilo loše."

Blaž izvadi novčanik i iz njega izvadi iskaznicu. Pruži ju Sanji, a ona ju stane proučavati. Fotografija je... čudna, ali to je on. Je li to uopće fotografija? Zar na policiji prihvaćaju takve slike za legitimaciju? Zvonimir mu je pravo prezime. Ime mu je nešto drugačije nego je rekao, ali shvaća zašto se odlučio za Blaž. Djeca su sigurno bila nemilosrdna prema njemu u školi. A ona će biti velikodušna i uzeti zdravo za gotovo da je čovjek išao u školu. Vrati mu iskaznicu. "Hvala. Ispričavam se. Nisam mislila ništa loše."

Blaž spremi iskaznicu natrag u novčanik. "Nema problema. Dakako, osobna se lako krivotvori. Moj prijatelj Žiga prodaje na Jarunu sladoled. I izrađuje lažne osobne. Uglavnom za maloljetnike koji žele ludovati po krčmama. Vrlo su uvjerljive. Prevare i najboljeg policajca."

"Što? Zašto mi to govoriš?"

"Bez brige, koristi boju koja brzo izblijedi. Dječica prije ili poslije uvijek dolijaju."

"Nisam to mislila! Sad sam ti udijelila povjerenje i ti mi odmah vratiš nesigurnost."

"Samo sam iskren. Svaki se dokument može krivotvoriti. I svaki čovjek može lagati o tome tko je. Čak i sebi. Moraš vjerovati instinktu, ne komadima plastike."

"A ti vjeruješ svojim instinktima?"

"Ne nužno, ali zna se dogoditi. Više vjerujem svojoj uri."

"Molim?"

"Imam posjetnicu. Bi li ti ona smanjila nesigurnost?"

"Zar je posjetnica uvjerljivija od osobne?"

Blaž slegne ramenima. Njemu je svejedno. Nevjerojatno.

"Dobro, da vidim."

Izvadi iz džepa štamprlek i iz njega isuče jednu posjetnicu koju joj pruži u ruku.

Sanja pogleda posjetnicu. A onda ju nastavi gledati kako bi bila posve sigurna da joj ništa nije promaklo ili da ništa nije krivo shvatila. A onda još malo pogleda posjetnicu. "Blaž?"

"Da?"

"Ovdje piše Urarski obrt Barikada."

"Da."

"Da?"

"Došlo je do zabune kod tiskanja posjetnica. Njihove su posjetnice završile kod mene, a moje kod njih. Ali ako odeš na tu adresu, dat će ti moju posjetnicu."

Zna da ne bi smjela dalje pitati, ali jednostavno mora. "Zašto ti ne odeš po svoje posjetnice?"

"Vlasnici ne vole kad dolazim u blizinu njihova obrta. Rekao bih ti zašto, ali ako ćeš ići njima po moju posjetnicu, ispričat će ti potpuno drugačiju verziju događaja. Ne želim te zbunjivati."

Prekasno. "Shvaćam. Hvala," reče oprezno.

"Ako želiš još nešto što bi te umirilo-"

"Ne, ne! Hvala. U potpunosti si me uvjerio." Ali ubij me ako znam u što.

"Trebaš još nešto?"

"Mogu li se istuširati ovdje? U kupaonici, ako je moguće?"

 

Blaž otvori vrata smočnice i upali u njoj svjetlo. "Evo, ako pronađeš nešto što ti odgovara, uzmi."

Sanja sumnjičavo prijeđe pogledom preko polica i poda prepunih kutija. "To je odjeća?"

"Ne, to su kutije. U njima je odjeća."

"Vjerojatno bih sad trebala pitati zašto držiš odjeću u smočnici."

"Što se mene tiče, ne moraš."

"Zar to nije muška odjeća?"

"Nikad nisam proveo inventuru. Mislim da bi trebalo biti nešto ženske odjeće, ali nisam siguran. Ionako sam mislio da samo imaš nešto privremeno za odjenuti. Ako hoćeš oprati odjeću koju imaš na sebi."

"Aha. Hvala. Imaš perilicu za rublje?"

"Imam. Čak i radi. To je uvijek prednost."

"Baš. Hm... gdje ću točno spavati?"

Blaž slegne ramenima. Ova voli sve znati u detalje. "Ne znam. Gdje hoćeš. Kauč je malo premalen, ali ako hoćeš, možeš na njemu. Mislio sam ti donijeti poplun i posteljinu pa da spavaš na podu. Ali ako hoćeš, možeš u mom krevetu..."

Sanja raširi oči.

Da, izostavio je bitan detalj. "A ja ću spavati na podu."

"Ne, ni govora. Ovo je tvoj stan. Mislim... živiš u njemu... dulje od mene."

"Shvatio sam."

"Inače, otkud ti ta silna odjeća?"

"Jednom sam imao slučaj gdje me vlasnik pizzerije angažirao jer je sumnjao da jedan od njegovih dostavljača raspačava drogu. I za to koristi pizzerijin kombi. Zamolio me da to istražim."

"Dobro..."

"Ispalo se da mali zaista nešto mulja. Slijedio sam ga preko granice u Bosnu i natrag u Hrvatsku. Tamo se sastajao sa svojim dobavljačima, a ovdje prodavao robu."

"Znači, stvarno je prodavao drogu?"

"Ne. Ali to nisam znao sve dok dobavljači nisu stigli u Hrvatsku. U Bosni nisam imao prilike točno vidjeti što rade. U Hrvatskoj su se blizu Sesveta okupila tri velika kamiona. I pizzerijin kombi."

"Hoće li priča još dugo trajati?"

"Ne. Ušuljao sam se u jedan od kamiona dok su oni puštali golubove iz kaveza."

"Molim?!"

"Ni ja taj dio nisam shvatio. Uglavnom, u kamionu nisu bile droge, već odjeća. Lažne poznate marke."

"To su krijumčarili? Odjeću?"

Blaž joj samo kimne glavom. "Krivotvorenu odjeću. Ukrao sam... zapravo, zaplijenio sam pizzerijin kombi i vratio ga vlasniku, a krijumčare sam prijavio policiji. Ali pošto je kombi bio pun odjeće, skoknuo sam do svoga stana i istovario ju kod sebe."

"Nije li to dokazni materijal ili tako nešto?"

"Je, ali imali su dovoljno dokaza u kamionima. Mislim da su to ionako sve uništili. Mislio sam da bi bilo šteta baciti to."

"Pametno. Baš... lijepa priča. Još nešto?"

"Da. Vođa krijumčara imao je uvijek sa sobom lemura."

"Naravno da je."

"Ali velikog. Bio je stvarno ogroman."

"U redu."

"A dostavljač se pokazao kao narkoman."

"Da, shvatila sam!"

"Dobro, ostavljam te. Ako što trebaš, viči."

"Hvala."

Blaž ode u spavaću sobu. Izvanredne situacije zahtijevaju izvanredne mjere. Potencijalna opasnost je velika. Veća nego ikada prije. Veća je bila možda jedino onda kad ga je onaj komunalni djelatnik gonio kroz tvornicu keksi. Ali to se ne računa jer se njegova majka nakon toga ispričala. A keksima je narasla prodaja.

Čučne pokraj kreveta i posegne rukom ispod njega. Trebala bi biti tu negdje. Napipa ju i stavi na krevet. Plastična poluprozirna kutija za spremanje hrane sa zelenim poklopcem. Čitava je napunjena kuhinjskim krpama. Barem tako izvana izgleda. Blaž skine poklopac i razgrne krpe. Dobro, još je uvijek unutra.

Posegne rukom u kutiju i izvadi revolver. Pravi detektiv uvijek mora biti naoružan, a njegov ga revolver nikada nije iznevjerio. Čak ni kada ga je onaj jedini put ponio sa sobom. Pratio je nasilnog muža koji je varao suprugu s blagajnicom koja si je voljela čupati kosu. Otkrio je Blaža dok ga je slijedio i dostigao ga. Jednim čudnim spletom okolnosti koji je uključivao Blaža koji se spotiče o psa i pritom ispušta revolver na tlo, prevarantski muž je došao u posjed njegova oružja i bez nekog vidljivog promišljanja o posljedicama i svrsi toga čina, on je počeo s užitkom pucati u Blaža. Srećom je bio zaboravio staviti metke, nešto što je stravstveni muž primjetio tek nakon sedmog ili osmog okidanja. Pištolj je ipak poslužio kao oružje. Muž se porezao na hrđavi rub revolvera i počeo vrištati poput šestogodišnje curice. Dobio je tetanus koji doveo do nekih drugih zdravstvenih problema. A to je dovelo do toga da čovjek više nikada nije prevario suprugu niti digao ruku na nju. Manje zbog grižnje savjesti, a vjerojatno više zbog djelomične paralize. I navodno ga žena drži zaključanoga u njegovoj sobi bez prozora, ali Blaž nikada ne vjeruje neutemeljenim glasinama, koliko god točne bile.

To je bio prvi i posljednji put da je koristio ovo oružje. Hrđu je uklonio pa nije bilo razloga ne nositi ga sobom, ali nekako nije osjećao potrebu za time. U to se doba već debelo navukao na Mankije pa nije mislio da treba neku drugu potporu. Ali Mankija više nema, a sad se mora suočiti s neprijateljima koji su mnogo većeg kalibra od onog za kakvog se Blaž držao u jednom snu o utapanju u kadi. Nije siguran daje li mu ovo oružje neku značajnu prednost, ali u jednom se trenutku može pokazati kao nešto korisnije od običnog širitelja tetanusa. Otvori bubanj revolvera. Vjerojatno bi bilo dobro staviti i metke u ove rupe. Kamo ih je stavio? Čini mu se da bi mogli biti u kupaonici. Sanja je sada tamo. Vjerojatno joj ne bi bilo drago da joj uđe dok se tušira. Ionako mu se čini da nije ostavio osobit dojam na nju. Ali nije kao da se osobito trudio.

Možda bi bilo jednostavnije pustiti Sanju da se sama snalazi. Možda nije bio baš iskren kad joj je rekao da oboje žele ubiti. Ako bi se sada pritajio, vjerojatno nitko ne bi ulagao previše truda u lov na njega. Iako to ne mora nužno biti točno. Ako su oni otmičari živi i ako su rekli nešto određenim ljudima, tada je i on meta. Ali ni to ga ne bi previše opterećivalo. Zamjerio se mnogim ljudima koji bi u svakom trenutku mogli odlučiti kako je danas lijep dan da Blaž Zvonimir prestane disati. Još jedan, dvojica, desetorica ne čine neku veliku razliku. Naviknut je na to.

Sanja nije. Mogao bi ju prepustiti sudbini, ali njoj se to gotovo sigurno ne bi svidjelo, koliko god malo povjerenja sad u njega imala. Ali i taj će se stav kroz sutrašnji dan sigurno promijeniti. Ne nužno na bolje, ali promijenit će se. Besmisleno je uopće lamentirati nad time. Jasno je zašto mora pomoći ženi u nevolji: nema što drugo za raditi.

Naravno, tu je i pitanje njegova honorara. Još nije odustao od njegova utjerivanja. Ako pronađe Sanjina brata, možda ga uspije nagovoriti da mu isplati zarađeno. Lagao mu jest, ali nekako se sve poklopilo s klijentovim željama. Rekao mu je da Sanja oteta i da želi da ju Blaž izbavi. Bila je oteta i Blaž ju je zaista izbavio. To što je njen brat otmičar ne predstavlja neku tehničku razliku. Blaž je obavio svoj posao. Iako je kriminalac, njen se brat učinio kao razumna osoba. Sigurno ne će imati ništa protiv plaćanja usluge koju je naručio i koja je kvalitetno pružena. Dakle, ako pronađe Sanjina brata, postoje dobri izgledi da će mu dati njegov novac. Trik će biti u izbjegavanju metka kojeg će mu brat gotovo sigurno htjeti priložiti uz isplatu honorara, i to vjerojatno negdje posred Blaževa čela. Ali nitko nije rekao da je karijera detektiva jednostavna. Svaki klijent ima svoje mušice.

Sanji je rasprostro debeli poplun u dnevnoj sobi. Preko njega je stavio plahtu, jastuk i deku. Sanja je obukla veliku mušku majicu s kratkim rukavima i bokserice kao pidžamu. Kad je izašla iz kupaonice, djelovala je malo opuštenije.

"Em... objesila sam mokru odjeću u kupaonici. Nadam se da ne smeta."

"Ne. Evo tvoga kreveta za noćas. Stavio sam ga tako da budeš blizu moje sobe. Ako nešto zatrebaš. Mogu ga približiti više sanduku, ako hoćeš-"

"Ne. U redu je ovako. Hvala."

"Dobro. Sad bih ja trebao kupaonicu."

"Naravno. Ah, da, Blaž..."

"Da?"

"Na jednoj od polica... ovaj... uzimala sam jedan od tvojih dezodorana i ispala mi je kartonska kutija koja je bila između. I po podu su se prosuli... meci."

"Tamo sam ih, znači, stavio. Znao sam da su u kupaonici."

"Zašto ih tamo držiš?"

"Ne znam. Valjda radi sigurnosti."

"Sigurnosti?"

"Da. Ne koristim ih."

"Metke?"

"Dezodorane."

 

Čudno, ali odjednom se boji mraka. Ima li to kakve veze s time što je prije samo nekoliko sati bila zarobljena u mraku prtljažnika? Može biti. U svakom slučaju, došlo je to neočekivano. Blaž je ugasio svjetlo i nju su prošli trnci. Doslovce se naježila. Ne zna koliko je vremena prošlo otada. Najmanje pola sata. Sad je definitivno budnija nego prije pola sata.

Ne pomaže ni što se nalazi u potpuno stranome okružju. Spava u stanu muškarca kojeg poznaje onoliko dugo kao i onaj prtljažnik. Muškarca koji tvrdi da je detektiv i koji joj je okrenuo život naglavačke. A nisu čak ni u vezi!

Nema razloga vjerovati Blažu. Dovoljno je bizaran da može bez previše grižnje savjesti reći kako je sve što joj je rekao neka njegova suluda maštarija bez osnove u stvarnosti. S druge strane, potpuno mu vjeruje! Ne zna ni sama zašto. Vjerojatno jer ne zna kome bi se drugome obratila. Policiji možda. Ali ako je Blaž u pravu, to bi bio vrlo loš potez. Ako nije u pravu, onda nema razlog ni zvati policiju. Baš nezgodna situacija. A toliko bi voljela da je Blaž u krivu. Da je sve običan nesporazum, a ovaj čudak u sobi do nje sve je samo napuhao izvan svih proporcija. Mogla bi otići u svoj stan i lijepo se smjestiti u svome krevetu. Svome udobnome krevetu.

Problem je u tome što si ne može točno zamisliti kakav to nesporazum može dovesti do toga da ju netko poželi oteti. Grozno je što joj sve što joj je Blaž rekao ima smisla. Što je više deducirao, to je njena odbojnost prema njemu rasla. Krivi ga što rasprostire surovu istinu pred nju. I to na čudovišno ležeran način. To je luđak! I vjerojatno njezina jedina nada. Gore zaista ne može biti.

Osim možda što ne može zaspati. I za to krivi Blaža. I šumove u njegovu stanu. Koji nije njegov!

Evo još jednog! Što je to? Vrata? Vodoinstalacije? Netko šeće na ulici pa čuje jeku? Ima li u ovoj zgradi štakora? Hoće li čuti ako netko uđe u stan? Možda se ipak trebala zamijeniti s Blažom. Ako ih napadnu ovdje, morat će ići prvo preko nje. Blaž će biti tek drugi na redu. To nema nekog smisla. On bi trebao štititi nju, a ne ona njega.

Opet nekakav zvuk! Zašto ne može biti tiho?! Poludjet će od straha. A ujutro će biti kao premlaćena jer se nije naspavala. A zaista je umorna!

Mačka vani glasno i neugodno zamjauče. Jesu li ju uznemirili ubojice koji stižu? Nešto ju je uznemirilo. Kako ona može znati da se radi o nečemu bezazlenome? Ne može! Ne ispuštaju mačke bez razloga takve jezive zvukove. A životinje mogu osjetiti negativnu energiju koju odašilju ljudi. Što joj ta mačka samo pokušava reći? I zašto joj se obraća dok ona pokušava zaspati? Vrlo je neuljudno od nje ako ju pokušava zastrašiti, a ne prijeti nikakva opasnost. Glupa mačketina, što si ona dopušta?! Ako ne zna biti korisna, neka ide spavati kao cijeli pošteni svijet!

Da, izgleda da pomalo ludim. Samo joj jedno preostaje. Nije joj baš ugodno, ali trenutno je najugodnija raspoloživa opcija. Sanja ustane i počne vući svoj poplun po podu. Krene prema Blaževoj spavaćoj sobi.

Pokuša što tiše otvoriti vrata. Prvo proviri glavom unutra. Ne izgleda kao da ga je probudila. Širom otvori vrata i počne polako vući svoj improvizirani krevet kroz njih. Cijelo vrijeme drži pogled na Blažu. Ne želi ga probuditi. Ne samo kako mu ne bi remetila san, već ju je strah da bi dolazak žene usred noći u njegovu spavaću sobu mogao stvoriti neke krive predodžbe. A onda bi ju čekao posao njihovog razbijanja. Blaž joj ne djeluje poput tipa koji bi naprečac donosio zaključke glede... takvih stvari, ali s druge strane, ipak je muškarac.

Blažev krevet je dosta velik i djeluje otprilike poput kućne verzije iskliznuća zemlje. Blaž se uklapa u tu sliku. Više kao da je bačen nego polegnut, Blaž se nalazi na vrhu toga kaosa, razvaljen potrbuške bez pokrivača. Na sebi ima samo bokserice – i ručni sat? – i iako je mračno, može jasno vidjeti Supermanov simbol na njihovoj... stražnjoj strani. Vidjela ga je već dok je izlazio iz kupaonice. Bilo joj je neugodno pa je skrenula pogled. Nije joj bilo toliko neugodno što ga vidi polugolog, koliko to što čovjek o kojemu vjerojatno ovisi njen život nosi tako djetinjaste gaće. Čovjek kao da se trudi ga nitko ne shvaća ozbiljno. Možda je to sve dio njegove strategije. Uljuljkavanje neprijatelja u osjećaj lažne sigurnosti i te stvari.

Da, neka ostane na tome.

Baš je cijeli poplun prešao prag njegove sobe, kad Blaž okrene glavu prema njoj.

 

Imao je čudan san. Sjedio je u dvorani prepunoj stolica. I brojao ih je. I iz nekoga razloga nije mogao nabrojati više od četrnaest. A pokušao je u više navrata. A brzim pregledom dvorane moglo se lako reći da ima mnogo više od četrnaest stolica. Tada je netko donio još jednu stolicu, iako nije mogao vidjeti tko. Počeo je ponovno brojati, počevši od te, a onda se probudio.

Čudan ga je zvuk prenuo iz sna. Posegne rukom ispod jastuka i zgrabi revolver kojeg je tamo smjestio. Za hitne slučajeve. Drago mu je što ga nije digao u zrak. Kad se okrenuo prema izvoru buke, ugleda Sanju. Nešto vuče? Pogledom prema dolje ustanovi da se radi o njenome krevetu. Nije joj po volji? Rekla je da joj je poplun u redu. Zar je sada toliko nezadovoljna da je morala dovući čitavu posteljinu kako bi ju reklamirala? Došao bi on njoj da mu je rekla.

"Sanja?"

"Blaž. O-oprosti. Probudila sam te?"

"Malo."

Stavi se u snuždeni položaj. Okreće glavu i zanosi kosu unatrag. "Bih... bih li mogla spavati ovdje? Strah me. Ne mogu spavati."

"Aha. Zatvori vrata," reče Blaž i vrati glavu u stari položaj. Možda ponovno usne o onim stolicama. Sad ga stvarno zanima koliko ih je.

Kratko se čulo šuškanje pokraj njegova kreveta dok se Sanja namještala. A onda je nastupila tišina. Ali samo na kratko. "Blaž?" došapne mu.

"Hm?" odazove joj se ne dižući glavu s jastuka.

"Sigurno nas ne će ovdje naći?"

"A-a," odgovori joj.

"Znači, nema opasnosti noćas?"

"A-a."

"Dobro. Laku noć."

"Mmmm."

Blaž skine prst s obarača, ali ne pusti revolver. Čak mu je nekako udobno ležati držeći oružje u ruci. Kao da mu je time tijelo najljepše izbalansirano u udoban položaj. Tko bi rekao? Nije trebalo dugo da usne. Nije više bilo stolica. Umjesto toga sanjao je Mankije. Ni njih nije uspio izbrojati, ali nije mu bilo bitno. Kod Mankija je bitna samo kvaliteta, ne kvantiteta.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8191
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk