Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

IV



 

Pokazalo se to grješkom. Uzeti taksi za odlazak kući. Ali izgubila je strpljenje čekajući glupi autobus u zračnoj luci. Stalno su javljali da autobus dolazi, dolazi, dolazi, ali nikako da se to konkretizira stvarnim dolaskom. Let ju je previše iživcirao, a nije kao da je njen posao dovršen. Morala je što prije stići kući. Ili točnije, u Seljačku banku. Zato je odlučila uzeti taksi. Skuplja je alternativa, ali pošto su ulozi potencijalno veliki – tako si je svoj zadatak predočila – malo veća investicija se isplati.

Nije mislila da će se to pokazati tolikim problemom od samoga početka, iako, ako pogleda unatrag svojih nekoliko dana, vjerojatno je to bilo prilično naivno razmišljanje s njene strane. Kao prvo, čovjek nikada ne smije misliti da je lako pronaći taksi koji će vas prevesti kamo želite. Čak ni kad se nađete na parkiralištu prepunom taksija. Mnogi od taksija nisu imali taksiste. To je bio prilično neprebrodiv problem. Druga skupina je imala taksiste, ali ti su tvrdili kako su unaprijed rezervirani. Zašto se ona toga nije sjetila? Vjerojatno zato što je jurila kao luđakinja kako bi uhvatila zrakoplov. I zato što je uzela zdravo za gotovo da autobusi prolaze kroz zračnu luku. Treća skupina se pokazala najzanimljivijom – riječ koja je samo jedan korak od postati psovkom. Taksiji su imali taksiste i nisu bili rezervirani, no svejedno ju nisu htjeli povesti. Razlozi su se kretali od mačaka pronađenih u odvodnim kanalima, satelitskih antena postavljenima pod krivim kutem, djece koje ne znaju koristiti kosilicu, preko tanjura s nesimetričnim pukotinama, razglasnih sustava oko kojih se okuplja previše ljudi, kolača koji teže više od kilograma pa sve do pročelja kuća koja izgledaju poput nedovoljno mljevene kave, vezica koje jako vonjaju po benzenu i kladionica koje u zidovima imaju rupe s pogledom na potpuno zamračene prostorije. Ukratko, baš ništa što bi taksiste trebalo spriječiti u obavljanju posla za kojeg primaju plaću. Barem je to tako izgledalo iz Sanjine perspektive. Taksisti su, u svakom slučaju, bili nepopustljivi u svojoj nezainteresiranosti za Sanjinu zainteresiranost za njihove navodne usluge.

Razmišljala je odmah da bi trebala nazvati tvrtku za koju rade i prijaviti ih – svi su imali telefonski broj otisnut na autima – i možda bi to čak i učinila da se prethodno sjetila kupiti si mobitel. Što nije. Ionako nije imala vremena za te stvari. Za taksi se bila odlučila upravo kako bi si prištedjela vrijeme, logika koja joj je sve više izmicala kako se kretala kroz nedokučivi svijet statičnih taksista.

Jedan od taksista imao je zelene traperice. Zelene! Njemu nije uopće došla ni blizu. Ima i ona kriterije, bez obzira kolika je sila. Čovjek očito nije normalan.

Na kraju se odlučila za jedinog raspoloživog od svih taksista. Nekako je bio čudan. Usta su mu bila užasno mala, a uši nesimetrično klompave. No ako zna voziti, to nije njena briga, mislila je. Malo ju jest brinulo što je čovjek imao problema zadržati pogled na njoj dok je razgovarala s njime. Zapravo, čini se da mu je bio problem zadržati pogled na bilo koju točku. A ni držati glavu u uspravnom položaju nije mu išlo kako bi vjerojatno htio. Nije tome pridala previše značenja. Njegov vrludajući pogled mogao je biti i prednost. Omogućava mu dobro praćenje što se događa na cesti. Tako se barem ponadala. U svakom slučaju, to se na kraju pokazalo najmanjim problemom.

Makar je na nekoliko mjesta tijekom njihova putovanja taksist pokazivao nedovoljnu odbojnost prema vožnji preko pločnika po kojem hodaju prolaznici – čijim dobrim refleksima Sanja zaista mora čestitati – sam način vožnje nije sugerirao visoku vjerojatnost bliskoga susreta sa smrću u dogledno vrijeme. No brige je manje zadavao taksist, a više njegovo vozilo. Tijekom putovanja taksi je čak tri puta otkazao poslušnost.

Prvi put je taksi stao usred ceste popunjene autima. Nije mogao ni svjetla upaliti pa su iz prolazećih auta dolazile raznovrsne i ne odveć suvisle psovke na račun ljudi u taksiju. A ona je u tom periodu jedina bila u taksiju. Zbog toga je Sanja pokrivala svoje lice rukom čitavo vrijeme dok je taksist vani petljao po motoru. Prvo je nešto glasno udarao zbog čega je nekoliko puta na njega pala hauba. Nakon udaranja uslijedilo je struganje, jedna psovka i čudan zvuk nalik cvrljenju mesa. Motor je proradio, taksist se vratio za volan. Prije nego je ponovno krenuo, stavio je Sanji veliki komad čiste vate u ruku. Sanja je podrobno proučila vatu i otkrila da nije ni za što bila rabljena – potpuno je bila čista i suha – niti se bilo što nalazilo umotano u nju. Zbunjena, Sanja je samo gledala u potiljak svoga vozača dok je vozio svoj taksi, ne osjećajući se obaveznim objasniti joj svoj mekani i ničime isprovocirani poklon. Mogla ga je pitati za objašnjenje, no svjesna nesagledivih posljedica takvoga čina, Sanja se refleksno suzdržila od toga, jednostavno stavila vatu na sjedalo pokraj sebe i prisilila se gledati prolazeći gradski krajolik.

Drugi put kad je taksi stao bilo je mnogo uzbudljivije – još jedna riječ na rubu vulgarnosti. Naime, taksi je stao baš usred raskrižja. Nije to bilo toliko uzbudljivo koliko opasno. Auti koji su imali slobodan prolaz jurili su ogromnim brzinama, a prema blizini kojom su prolazili pokraj njihova vozila, stekla je dojam da vozači sebe ne smatraju obaveznima zaobilaziti auto koji stoji usred raskrižja – koliko god to u njihovu interesu bilo – već su, čini se, bili rezolutni u svom stavu da se dotični auto treba njima maknuti s puta. I pomalo je bila zabrinuta za taksista dok je stajao vani pod takvim neprijateljskim uvjetima. Naravno, hauba je ponovno nekoliko puta pala na njega, ali nije zbog toga psovao. Kad je motor ponovno proradio, taksist se vratio u auto i ovoga puta Sanji poklonio jedan cijeli paket vate, umanjen vjerojatno za komad kojeg joj je dao pri prvome zastoju. Odlučna ne razmišljati o tome, stavi paket do onog komada vate na sjedalo.

Kad je treći put taksi stao, bilo je to vrlo frustrirajuće jer su se nalazili nadomak njezine zgrade. Taksist je ponovno izašao iz auta izvesti svoju rutinu, a Sanja je ponovno ostala čekati. Srećom, stali su na cesti na kojoj nije bilo mnogo auta. Na nesreću, to je bila jedina sreća u cijeloj stvari. Sanja je primjetila da popravak ovoga puta traje duže nego prije, ali i da izostaju uobičajeni zvukovi. Čak mu ni hauba nijednom nije pala. Već na kraju sa svojim živcima, Sanja je izašla iz taksija kako bi vidjela što to on petlja. "Hoćete li već jednom pokrenuti taj vražji auto?!" bjesnila je dok mu je prilazila.

Kad je došla ispred auta, postalo je odmah jasno zašto popravak tako dugo traje. Taksist uopće ništa nije radio. Samo je svojim ozbiljnim koliko i nefokusiranim pogledom zurio pod haubu. Obješenih ruku, bez naznake da bi nešto mogao početi u dogledno vrijeme.

"Što to radite?" upitala je zapanjeno Sanja.

On ništa nije rekao.

"Um... jeste li dobro?"

I konačno je skrenuo pogled na nju. Izraz lica bio mu je patnički. "Nije moja krivnja," rekao je.

"Molim? Što nije?"

"Zašto bi me majka odjednom prestala voljeti?"

"Ha?"

"Pa majka mi je!"

"Eeeee... kakve to veze ima s-"

"Ja joj ništa nisam učinio! Sigurno me nije prestala voljeti zbog nečega što sam ja učinio!"

"A... ha..." Sanja je instinktivno počela uzmicati. Polako, laganim koracima, da ga ne uzbuni.

"To ste vi krivi!"

"Što sam?!"

"Vi ste ju natjerali da me više ne voli!"

"Samo malo..." Mrvicu ubrza svoj hod unatrag.

"Vi ste joj nešto rekli! Kako ste mogli?! Ona je moja majka! Moja! Ne vaša!"

"Čekajte... smirite se..."

"Kako se usuđujete?!"

On krene prema njoj, a ona nepretno napravi nekoliko koraka unatrag. No nije krenuo prema njoj, već prema vozačkom sjedalu. Nije sjeo, već je počeo trgati viseće plišane kockarske kocke koje su mu visjele s retrovizora. Kad ih je napokon skinuo, istupio je van i svom snagom bacio ih na Sanju. Mekanost slatkih, mucastih kocki koje su se nježno odbile od nje nije umanjila nasilje kojim je taj čin bio obilježen. "Gubi se! Štetočino jedna! Kradljivice majki!"

Nije joj morao ponavljati. Iako je pao na koljena, zgrabio rukama glavu i počeo plakati, Sanja je svejedno počela trčati glavom bez obzira. Njena sigurnost ipak je na prvome mjestu, zbog čega je pri bjegu počela razmišljati je li tome luđaku na ikoji način otkrila svoj identitet. Osim davanjem svoje adrese, dovraga! Zna gdje živi. Vjerojatno bi bilo besmisleno nagađati što ga je potaklo vjerovati da ona ima nešto s njegovom majkom, a sigurno bi još besmislenije bilo pokušati mu takve ideje izbiti iz glave. Preostalo joj je jedino položiti sve svoje molitve u nadu da taksistovo psihičko stanje onemogućava posezanje za sjećanjima tipa kućne adrese i brojevi.

Njen trk prekine glasan zvuk udarca. Auto se zaleti u stražnji dio taksija. I taksi i auto koji se zaletio pretvore se u krš. Taksist, iako se to dogodilo samo nekoliko centimetara od njega, bio je previše zaokupljen svojim emotivnim stanjem da bi se na to obazirao. Umjesto toga se skljokao na bok i obgrlio koljena. To je bilo posljednje što je Sanja vidjela od njega prije nego je zašla iza ugla i to je bilo jedino što je trebala vidjeti kako bi ubrzala svoj bijeg.

Zapanjujuće je brzo došla do svoje zgrade. Vjerojatno je trebala krenuti pješke doma čim je treći put taksi stao, no nije joj palo na pamet da bi se najgore stvari baš njoj trebale dogoditi baš danas. I opet njena naivnost. Jedino pozitivno što joj je palo na pamet u vezi toga iskustva bilo je što se sjetila uzeti svoju putnu torbu dok je izlazila iz taksija i što nije morala platiti prijevoz. Barem ne novcem. Njeni živci su, s druge strane, pri kraju.

Srećom, sada je u svome utočištu, u svome stanu, u svojoj sigurnoj luci. Čim je zatvorila vrata za sobom, osjetila je nevjerojatno olakšanje. Skinula je cipele i strovalila se na krevet. Napokon mir.

Zapravo bi trebala odmah krenuti u Seljačku banku, no tako je umorna da se jednostavno mora malo odmoriti. Ako ovako iscrpljena izađe van, mogla bi se onesvijestiti. I možda je bolje malo pričekati. Ne bi htjela biti vani dok je onaj taksist u susjedstvu. Nada se da ga je netko u međuvremenu uhitio ili hospitalizirao. Kako god, mora si malo odrijemati. Sam let je bio naporan, a kamoli sve ostalo. Samo malo sklopiti oči, a onda će se otisnuti prema Seljačkoj banci.

 

Njeno sklapanje očiju trajalo je četiri sata. Prekori samu sebe. Umor je bio jači od njene volje. Pojuri u kupaonicu i svuče se. Bilo je to najbrže tuširanje u ljudskoj povijesti, ali godilo joj je kao nijedno prije. Doslovce je drhtila dok se prljavština skidala s nje. Vjerojatno si je previše dopuštala kad si je još krenula prati zube, ali morala je. Sve ju je u ustima svrbjelo. Odjenula je traperice i pulover, a obula obične tenisice. Dosta joj je poslovnih odijela. Možda izgleda ozbiljnije tako odjevena, ali udobnije joj je u običnoj odjeći. Šteta što već sutra mora na posao. U poslovnom odijelu. Što se može. Možda bi mogla zatražiti nekoliko dana slobodno?

Ne, ne, ne! Ne sad dok je pod budnim i ocjenjujućim okom svojih glavešina. Mora se sabrati i djelovati 100% profesionalno. Inače može zaboraviti svoje promaknuće.

Uzme svoju tajnovitu omotnicu, dokumente koji joj trebaju da ju položi u banci i pojuri prema izlazu iz stana. A onda zastane i krene natrag. Zaboravila je provjeriti svoj akvarij. To će trajati samo sekundu. Mahne svojim ribicama i počne ih brojiti. Čini se da nijedna nije krepala dok je nije bilo. Možda je onda zla kob prošla pa će sada nastupiti sretno razdoblje za nju. Neka potraje barem dok ne dođe do banke.

U dizalu naleti na Šteficu. Ponaša se kao da Sanje uopće nema. Kako uvredljivo. Nije se zbog toga uzrujala jer joj pažnju privuče Štefičina košara. Naime, prepuna je malenih mačića. Nisu se tek omacili jer već skakuću po košari, ali svejedno moraju biti vrlo mladi. Baš su slatki! Baš joj dođe da ih malo pomazi. Pitala bi Šteficu smije li, no ne želi narušiti njihov hladan odnos. Zadovoljit će se gledanjem Štefice koja je primila najhiperaktivnijeg od mačića u košari i počela ga gladiti. Maleni slatko zamjauče i smiri se.

I ona bi htjela mačku, ali ne može se brinuti za nju. Prezaposlena je. Nema vremena. Jedva nađe vremena za svoje ribice, a one nisu previše zahtjevne. Čak ima i automatski uređaj za čišćenje vode i hranjenje. Stigne ga jedino programirati i provjeravati radi li dobro. Nije ih se ni sjetila tijekom svoga putovanja. I bolje. Samo bi se brinula oko još jedne stvari na koju ne može utjecati. Kako život ona živi!

Tek kad je izašla iz zgrade primjetila je da se već mrači. No banka će još dugo raditi. Ima vremena. Samo bez histerije. Obavit će svoj zadatak besprijekorno. Oni koji čekaju izvješće o njenim aktivnostima ne će biti razočarani. Odjednom ponovno osjeti ono uzbuđenje. Tko zna što će se dogoditi kad odnese omotnicu u banku. Hoće li već sutra primiti neku povratnu informaciju ili takvim stvarima treba jedno dulje vrijeme? Ne će o tome razmišljati, samo će se fokusirati na ono što je pred njom.

Pokraj ulaza u zgradu stoji muškarac u crnoj jakni. Okrenut joj je leđima, ali kako odmiče od njega, može ga vidjeti malo s boka i primjeti da nešto radi rukama. Barem joj se čini da vidi. Izgleda kako da izvlači nit iz mobitela i ponovno ju vraća. A da se zaista radi o mobitelu, jasno je po tome što se svijetli i što ga je stavio na uho. Kakav je to mobitel? Što sve danas ne izmišljaju. To ju je ponovno podsjetilo da još uvijek nema mobitel. Možda naiđe na kakav dućan po putu. Ali to zasad nije prioritet. Pravac Seljačka banka.

Sanja se lecne kad ugleda taksi na cesti. Već se pribojala da ju je taksist s obiteljskim problemima pronašao. Ali sjeti da je njegov taksi smrvljen u sudaru. Odahne i krene prema tramvajskoj stanici.

 

Nenad osjeća velik ponos u ovome trenutku. Toliko je jak da čak natrkriljuje njegovu ogorčenost, ljubomoru, prijezir, bijes, frustriranost, tugu, napetost, razočaranost, netrpeljivost i mržnju. Dobro se snašao. Jako dobro. Njegova razvratna ženica misli da je jako pametna. Zaboravila je da se udala za muža koji je mnogo pametniji od nje. Ali da to nije zaboravila, ne bi ni pomišljala dopuštati si ovakvu bezobraštinu. Što im se samo dogodilo? U čemu su to samo njih dvoje pogriješili da se sada sva krivica nedvosmisleno može svaliti na nju, što nepobitno opravdava planiranje njezina ubojstva.

Ono s autom bila je loša ideja. Prenaglo, prenepripremljeno, prebučno. Sada će biti drugačije. Osjeća se gotovo poput profesionalca. Njegova bi ga draga sigurno počela drugačije gledati da ga može sada vidjeti. Ovako odlučnog, muževnog i naoružanog. Sigurno i bi, pod uvjetom da joj izostavi dio o njenom neminovnom ubojstvu. Ali prekasno je za to. Svi su mostovi spaljeni. Imala je svoju priliku i rekla je svoju završnu riječ. Sada će on izreći svoju. Njegova će riječ biti tiha poput šapta i ubojita poput meteora.

Da, trenutak je stigao.

Vrlo je vješto izveo svoju posudbu snajperske puške. Zapravo nije ni sanjao da bi moglo ići tako lako. Njegov stari prijatelj Joža bio je vrlo uviđavan glede njegova problema. Vjerojatno zato što mu ga uopće nije rekao. Ne će valjda ljudima početi govoriti da namjerava ubiti ženu?! Iako Joži to možda ne bi smetalo. I njega je žena ostavila. Navodno zato što mu se više nije mogla sjetiti imena. Ali to je njegova verzija. Uglavnom, zamolio ga je da mu posudi svoju pušku. Začudo, prvo mu pitanje nije bilo u koju ju svrhu treba nego namjerava li ju držati masnim rukama. Kad mu je Nenad obećao da će držati ruke čistima, Joža ga je upitao zna li baratati takvom puškom. Nenad je u tom trenutku bio iskren i rekao da ne zna, što je Joža iz nekoga razloga shvatio kao riječ da. Dalje je bilo relativno lako. Popili su oko četiri litre rakije i onesvijestili se.

Kad se Nenad probudio, nije krenuo buditi Jožu kako bi mu dao potvrdu privole za posudbu snajpera. Jednostavno ga je uzeo i ostavio Jožu ušuškanog u police ormara kojeg je srušio kad se onesvijestio. Lako je moguće da je Joža dosad zaboravio da ga je Nenad uopće posjetio, a kamoli da mu je dao dopuštenje uzeti njegov snajper. No nije baš ni izgledno da će primjetiti da ga nema, čak i ako to jest slučaj. Joža se ne opterećuje previše... bilo čime.

Jedino mu nije baš jasno zašto Joža uopće ima snajper, i to još s prigušivačem! Pogotovo kad zna da nije služio u vojsci. Nije bitno. Nenad jest služio u vojsci i zna osnove rukovanja puškom. Doduše, nikad nije bio izučen za snajperista pa se zaputio u šumu gdje je malo vježbao gađanje. Nekoliko će stabala imati gadnih problema s rastom zbog rupa koje je napravio u njima, no priroda nije morala previše trpjeti zbog Nenadove samoedukacije. Nevjerojatno je s kojom je lakoćom i brzinom svladao pucanje iz te stvari. Svaka budala to može. Sreća je onda što svaka budala nema pristup snajperu.

A taj prigušivač je divota za sebe. Fantastično je koliko je tih.

Bio je spreman već jučer. A sad je još spremniji. Sad samo mora čekati lovinu da mu dođe na ciljnik. A doći će sigurno. Ovoga puta nema zabuna ili nagađanja. Njegova je ženica ipak malo preiskrena kad ga vrijeđa svojim lažima. Tako mu uvijek kaže kamo ide prije nego se zaputi na svoj bludnički pohod. Vjerojatno misli kako je užasno pametna. Ili da je on samo nedovoljan muškarac da bi poduzeo bilo što na takvu odurnu provokaciju. Kako će se samo iznenaditi. Jedino mu je žao što mu žena ne će moći vidjeti lice prije smrti. To bi bilo lijepo. No mora misliti i na svoju sigurnost. A najsigurnije će se osjećati ako ne završi u zatvoru zbog ubojstva – koliko god opravdanog – svoje žene.

Da se radi o provokaciji s njene strane, vidi se po tome što uopće više ne ulaže truda u svoje laži. Rekla je da ide prijateljici. Sigurno, sigurno. Muž joj je već toliko odbojan da joj se više ni ne da smisliti nešto bolje od "prijateljice"? To joj je bila velika pogrješka. Ali najveću je počinila kad mu je rekla kamo ide. I dobro je što mu je rekla. Iako ju je slijedio, već bi ju nekoliko puta bio izgubio da nije znao kojim smjerom ide. Ova vražja četvrt je totalni nered. Jedini siguran način da ne izgubite orijentaciju u ovim kaotičnim ulicama je sklopiti oči. A to ne može. I koga vraga mora njegova žena dolaziti ovamo? Sablasno je ovdje. Gotovo da i nema ljudi. A trebalo bi ih biti kad su posvuda ružne zgradurine. Kad se već prepustila životu nemorala i hedonizma, mogla je ipak zadržati neke kriterije. S kakvim se to samo tipovima nalazi ovdje? Ne želi ni razmišljati o tome.

Iako si ne može pomoći. Smjestio se ovdje jer je pred njim zgrada u koju je ušla njegova buduća pokojna žena. Ušla je i ne izlazi već satima. Kad samo pomisli kakave sve stvari radi u ovome trenutku, dođe mu pucati nasumce po ulici. Nije isključeno da bi se uspio suzdržati od toga, no problem što nema na koga pucati! Kakva je ovo vražja četvrt?!

I hoće li ona već jednom izaći?! Već se mrači. Kako će ciljati ako izađe po noći? Preljub je jedna stvar, ali pustiti čovjeka ovoliko čekati zaista je vrhunac!

 

Hod mu je lagan i ujednačen. I ležeran. Jedna ruka mu je u džepu, a drugom drži presavijene novine. Čini mu se da ga je i vidjela kad se osvrnula jednom ili dvaput, ali ništa nije mogla naslutiti. S ovakvim držanjem nitko ne može pomisliti ništa drugo nego da Pero uopće ne doživljava ništa oko sebe. Zna on kako sebe učiniti neprimjetnim. Nije on amater. I ne čini ovo prvi put.

Bila je dobra ideja odvesti ju na ovo mjesto. Gotovo da i nema ljudi. A i polako se mrači. Pošto ide ovim putem prema Seljačkoj banci, morat će proći kroz onaj parkić. Tada će joj prići. Na  osamljenome mjestu, pod okriljem drveća, u sumraku Sanja Malenica stat će na svojoj posljednjoj postaji. A i tu je njegova poslovična vještina. Izgledi da netko primjeti dok ju dohvati praktično su jednaki nuli.

Samo mora ostati ležeran. Nedostatak ljudi je nedostatak kad se želite stopiti s okolinom. Ona sigurno ne sumnja ni u što konspirativno, ali žena može općenito početi paničariti ako joj se muškarac previše približi. Ne smije riskirati. Mora držati točno dovoljno velik i dovoljno malen razmak. I ostavljati dojam da ga uopće ne zanima što se događa oko njega.

Iako je malo kasnila, šef je točno predvidio njeno kretanje. Sve ide po planu. Njegov mu je bonus zajamčen.

Žena je izašla iz zgrade pokraj koje prolazi i sad se kreće pokraj njega istim smjerom kao on. Neka. Što prometnije, to bolje. Ako se Malenica okrene još jednom i vidi ženu kako šeće uz njega, imat će još manje razloga za brigu nego prije. Ali ova se uopće više ne osvrće. Njegovo vješto oko primjećuje njen jezik tijela. Što je bliže Seljačkoj banci, to je uzbuđenija. Potpuno je fokusirana na to. Uopće se ni na što ne obazire. Vjerojatno bi mogao hodati pored nje i ona ga uopće ne bi primjetila. Što su samo nadrobili toj glupači? Nije bitno. Glavno da djeluje.

Možda bi njenu bezbrižnost mogao iskoristiti da joj se ipak malo više približi. Nije kao da ju ne će moći dostići kad dođe trenutak, ali ako time ništa ne riskira, onda nema ni razloga biti preoprezan. A opet, nikad ne možeš biti preoprezan. U svakom slučaju, Pero ima sve pod kontrolom. Još koju minutu i Sanja Malenica mu je dolijala.


Evo je, napokon. Nije se valjda udostojila izaći? Što to radi? Zijeva? Prokletnica jedna razmetljiva! I to na ulici, gdje ju svaki snajperist može vidjeti. Sad mu svakakve slike prolaze kroz glavu. Šteta što ne može ubiti i tipa s kojim je bila. Morat će se zadovoljiti njome. Iako bi ih sve volio pobiti. Sigurno ih ima više. Sigurno! Osjeća kako bijes u njemu kipi. Mora se smiriti, inače ne će moći dobro naciljati njenu promiskuitetnu glavu.

Hoda pokraj nekoga tipa što u hodu čita novine. Idiot. Zar se tako šeće ulicom? Može se u nekoga zaletjeti i ozlijediti ga. Ima sličan kaput kao njegova žena. Idiot. To je neka nova moda? Sad će ju naciljati. Mirna ruka, mirna ruka. Draga, tvoje vrijeme je došlo. Ili bolje rečeno, prošlo.

 

Što ova radi? Ta je stvarno uzbuđena. Hoda sve brže i brže. Vjerojatno to ni ne čini svjesno. Uskoro bi mogla i potrčati. Bolje je da joj se ipak malo približi. Rizik je prihvatljiv dok meta ima takav promjenjiv tempo. Ne bi bilo dobro da dođe do poremećaja plana samo zato što se on nije znao nositi s hirovitim ponašanjem svoje mete.

Ova žena još ide njegovim smjerom. Valjda ne će primjetiti da je ubrzao korak kako bi se približio jedinoj preostaloj ženi na ulici. Naravno da ne će. Danas se nitko ne obazire na druge ljude. Da skoči na Malenicu u ovome trenutku, vjerojatno bi samo pobjegla, misleći samo na svoju sigurnost. Nema problema.

Baš je napravio prve velike korake kad odjednom zatetura. Kao da ga je netko udario po boku. Samo nema nikoga s njegove bočne strane. Ali definitivno ga je nešto udarilo. Čak mu se malo zamaglilo pred očima. Čudno. Živi zdravim životom i mnogo vježba. Nije mu slično imati takve probleme. A sad ga još i trbuh počinje boljeti. Spusti pogled i protrlja trbuh. Primjeti da je time zakrvavio rukav. Na čemu? A onda vidi. Ima rupu na lijevome boku, nešto iznad struka. Otkud to? Pogleda udesno. Ima još jednu rupu. Ova mu se nalazi na bedru. Primjeti i da gotovo da i ne hoda. Nekako se samo još gega.

Ovo je neočekivani razvoj događaja. I ne obećaje dobro. Krv mu se slijeva niz hlače. Hvata ga panika. Čak bi i zavrištao, ali nema snage za to. Osjeća da bi mu mogla prsnuti utroba ako napravi i najmanji zvuk. Samo plitko dahće. U očaju ispruži ruku prema ženi koja je hodala blizu njega. No okrenuta mu je leđima i nema se namjeru osvrnuti. A dizanje ruke poremetilo je njegovu ravnotežu. Uspije se održati na nogama, ali skrene naglo udesno. Baš je prošao ugao zgrade pa je zbog toga skrenuo u malenu uličicu. Nastavi vijugati prema naprijed, ne znajući ni sam kamo ide. Samo se drži za trbuh koji sve više boli. Osjeća kako mu noge otkazuju poslušnost. Vidi kontejner. Otetura do njega i uhvati se jednom rukom za ručku za otvaranje. A onda se polako posjedne na pločnik, koristeći kontejner kao naslon. Mora pozvati pomoć. Ovdje će se sakriti dok ne dođe. Ali mora ih prvo pozvati. Lakše pomisliti nego reći. Uz napor izvuče mobitel iz džepa. Pokuša pritisnuti gumbe na ekranu, ali prsti mu se skližu. Jer su krvavi. Pokušava i dalje, ali i dalje se skližu. Prokleti dodirni ekran! Nastavi pokušavati, ali onda mu čitav mobitel isklizne iz ruke. Padne na pločnik odmah do njega i to se pokaže kao nepremostivi problem. Što će sad? Vjerojatno nije bilo baš pametno sakriti se iza kontejnera. Ako mu ubrzo nitko ne priskoči u pomoć, mogao bi umrijeti.

Slučajno ili ne, Pero sljedeće sekunde umre.

 

Ne, ne, ne, ne, ne, ne! Što je to učinio? Nju je naciljao! Nju! Kako je uspio njega pogoditi? To se nije smjelo dogoditi! Koga je vraga baš u tom trenutku morao naići? Vjerojatno je Nenad trebao biti smireniji kad je ciljao. Ali baš joj je došao blizu, a imaju slične kapute. A on je bio prebrzoplet. Opet! Da je imao više svjetla, to se sigurno ne bi dogodilo! Ova se razvratnica baš morala zabavljati do kasnih sati. To je ona kriva! Nije bilo dovoljno svjetla!

Možda ga je samo okrznuo. Vraga, tetura kao da je bolestan. I hlače mu se crvene! A ona samo hoda naprijed dok čovjek iza nje umire, bešćutna neman. Što da radi? Da pozove pomoć? Naravno, možda bih mogao pozvati i policiju. Idiote! Čovjek kojeg je nastrijelio odluta u uličicu. Što to radi? Ne zna ni sam što radi. Upravo mu je raznio utrobu. Kamo je nestao? Ne vidi ga više. Da mu ode pomoći? Što mu može? Tip je gotov!

Bolje da dovrši posao zbog kojeg je došao. Kad se već uvaljao u nevolju, može barem nešto dobiti od toga. Kamo mu je nestala žena? Nema je! I ona je nestala! Prokleta bila! Ovo je sve njena krivnja. Zbog nje ubije čovjeka, a ona samo odšeće kao da se to nje ništa ne tiče.

Sad bi bio dobar trenutak pobjeći što dalje odavde.

Odlična ideja, i Nenad ju smjesta krene sprovoditi u djelo. Spremi snajper u torbu i potrči prema izlazu s krova zgrade. Mora paziti da ga nitko u zgradi ne vidi. Čovjek s velikom torbom u koju stane dugačka puška viđen u vrijeme ubojstva mogao bi privući pažnju policije. Provjeri prvo stubište prije nego počne spuštati. Ne smije ni u bijegu biti brzoplet jer mu se to može obiti o glavu. Srećom, ne mora ići sve do prizemlja jer nije tako ni ušao u zgradu. Preveliki su bili izgledi da naiđe na nekoga od stanara dok ulazi ili izlazi. Zato je u zgradu ušao kroz prozor na prvom katu koji se nalazi točno iznad malene garaže za bicikle, ili što već, koja je pripojena zgradi, a nalazi se na strani za koju su najmanji izgledi da će netko njome prolaziti. Jednostavno će skočiti na njen krov i nestati. Već bi pohvalio sebe zbog silne pameti da ga ne muči misao kako je upravo ubio nedužna čovjeka.

Dobro je, nema nikoga na stubištu. Pusto je kao i na ulici. Sve mu okolnosti idu na ruku. Sve osim kretanja glupih metaka! Zato s oprezom prelazi sa stubišta na stubište. Nitko ga ne smije vidjeti. Evo, skoro je stigao do prvoga kata. Otići će kao da nikada nije bio ovdje.

Iz prizemlja dolaze glasovi. Kvragu, baš sad mora netko naići. Skoro je dosegao svoj prozor. Da požuri ili da se povuče natrag na krov? Potonje možda ne bi bilo najpametnije. Samo povećava izglede da ga još netko vidi. Kako mu se sreća kreće, svi će sada početi izlaziti iz stanova. To i nije teško za zamisliti ako netko otkrije lešinu koju je maloprije proizveo.

Nenad pojuri prema svome prozoru za bijeg. Čuje ljude kako se približavaju. Barem ih je dvoje. Dobro je, blebeću pa će ih to malo usporiti. Nenad krene otvarati prozor. Zapela je kvaka. Zašto se ne će otvoriti? Ostavio je prozor odškrinutim upravo kako se ne bi morao gnjaviti ovim čime se sada gnjavi. Tko ga je već zatvorio? Ovdje nitko nema drugoga posla nego zatvarati prozore? A uopće se nije moglo vidjeti da je otvoren ako niste gledali izbliza. Koje li revnosti! Glasovi se približavaju. Nenada hvata panika. Daj se otvori! Prokleti zahrđali prozor.

Otvorio se. Napokon. Ovi će stići za koju sekundu, ali on će dotad već otići. Držeći pogled na stubištu, Nenad iskorači kroz prozor.

Ne zna baš kako se to moglo dogoditi. Vjerojatno zbog uzrujanosti i panike nije dobro brojao kateve. Možda se nekome razlika od jednoga kata ne čini značajnom, ali sasvim je dovoljna za stvaranje dojma padanja u ponor. U svakom slučaju, preračunao se. Oni glasovi nisu dolazili iz prizemlja, već s prvoga kata – zaključak koji se Nenadu nameće sam od sebe dok promatra sebe kako pada s drugoga kata. Garaža se ipak nalazi ispod njega, no zbog elementa iznenađenja i tjelesne nespremnosti svojih nogu, na njen se krov ne dočeka baš onako kako je planirao. Dakle, bez slomljenih kostiju.

Dočekao se desnom nogom, iako bi se ona tog privilegija rado bila odrekla, ako je suditi prema zvuku nekoliko istodobnih lomova koji su došli iz nje. Još je gore što je pao na sam rub krova i s njega se skljokao izravno na pločnik potrbuške. Glava mu udari u grubu, hladnu površinu i osjeti kako mu se rame izmaklo pri slijetanju. No ta ga bol ne može smetati dok god osjeća pakao u svojoj desnoj nozi. I tako Nenad, trpeći nesnosne valove pulsirajuće agonije koja se neshvatljivo širi iz njegove noge prema čitavome tijelu, počne svoj puzajući marš prema autu za bijeg kojeg je parkirao samo dva kilometra odavde. To mu je baš bilo pametno. Nema nikakve sumnje kako je za ovo kriva njegova žena, pomisli on između dva napora kojima pokušava potisnuti nesvjesticu koja ga hoće zahvatiti sa svakim prijeđenim bolnim centimetrom.

 

Sanja odahne od olakšanja pri izlasku iz Seljačke banke. Nije bilo gužve, nije bilo nikakvih tehničkih niti administrativnih problema. Ništa. Sve je prošlo glatko i još k tome brzo. Ali stvarno brzo. Čini joj se kao da je tek prije minutu izašla iz stana. Malo varljivo, ali nije daleko od istine. Kad se ide tramvajem, put je zaista kratak. Takav će biti i povratak. Jedva čeka vratiti se. Osjećaj uspješnog dovršenja svog bizarnog zadatka otvara joj apetit naočigled.

Jedva čeka stići doma. Pojest će si nešto brzo, ali toplo. Možda onu jednu instant juhu? Da, to bi dobro leglo. A čim se najede, ide na spavanac. Onaj neplanirano dugi drijemež nije bio dostatan. Potreban joj je pošten odmor. Zapravo bi joj bilo draže kad sutra ne bi morala na posao, ali nije u poziciji razmišljati o takvome luksuzu. Ipak, sad kad je očito da joj se sreća nasmiješila, može s mnogo manje nezadovoljstva ustajati za posao. Ako joj se zaista smiješi unaprijeđenje, sigurno slijede novi izazovi. A izazovi su ono što život čine uzbudljivim.

Kao i trčanje za tramvajem, iako nije toliko ispunjujuće. Nema smisla juriti kao blesava. Postaja je blizu, ali predaleko da bi uhvatila tramvaj koji sada dolazi. Baš je njen broj. Nema veze. Stići će novi. Vjerojatno. Samo bez uzrujavanja. Dan može – ako ignorira neke njegove traumatično neugodne dijelove – proglasiti uspješnim. Čemu žurba? Evo, stigla je polaganim hodom do stanice i već stiže novi tramvaj. To smatra znakom da joj je napokon krenulo.

Prije nego se ukrcala u vlak, čuje iza sebe vrisak iz daljine. Čini se kao da dolazi iz susjedstva koje je upravo prošla. Nekoliko sekundi nakon vriska začuje se neka vika. Nekakvo komešanje? Zar je izbio požar tamo? Nije ništa vidjela kad je tamo prolazila, ali to ništa ne znači. Ali prema glasovima je jasno da na okupu našlo nekoliko uzrujanih ljudi.

Sumnjam da se radi o nečemu u čemu bih ja mogla pomoći. Sanja se ukrca u tramvaj i pođe kući.

 

Unatoč opće raširenom vjerovanju, život je mnogo jednostavniji kad nemate ideja. Blaž je nakon posjeta Tromperu i Kapetanu Ahabu ostao bez ideja pa se zaputio na jedino preostalo mjesto koje bi mu možda moglo pružiti nešto što barem nalikuje korisnim informacijama. Ključ od stana ima pa može ući. No problem bi mogao nastati ako naiđe na nekoga tamo. Prema dosadašnjim saznanjima nema razloga vjerovati da ima cimera ili cimericu. Ako ima dečka, mogao bi biti tamo, ali ne bi li onda on došao zajedno s njenim bratom u Blažov ured? Ne, stekao je površan i prema Sanji nepravedan dojam da ona živi osamljenim životom. Iako ne bi bilo loše naići u stanu na nekoga njoj bliskog. Što god to značilo. Brat joj je – barem teoretski – najbliža osoba, ali ni on mu nije znao reći nešto odveć korisno. Osim teorije o otmici i malverzacijama.

Možda bi ga mogao nazvati. Za dodatne informacije. Ali ne zna ni sam što bi pitao, a što sam ne može s prilično visokom – makar neprovjerljivom – točnošću pretpostaviti. Ako mu što padne na pamet, nazvat će ga. Iskustvo ga je ionako poučilo da je klijente najbolje nazivati što je rijeđe moguće. Jer inače ostavlja dojam detektiva koji ne zna kako dalje. To je dojam koji je trenutno previše u podudarnosti sa stvarnošću da bi ga išao stvarati. I to još u vlastita klijenta.

Možda ne bi bilo loše ipak nazvati policiju. Doduše, teško mu je smisliti razlog zašto to ne bi bilo loše, a još teže zašto bi to bilo dobro. Mogao bi ih kontaktirati diskretno i zamoliti ih da zadrže diskreciju kako hipotetski otmičari ne bi nešto nanjušili. Policija ipak ima pristup izvorima informacija koje Blaž nema pa bi mu teoretski mogli reći nešto što bi Sanji možda spasilo život ako je zaista oteta. Jer ako se radi o otmici, onda je vrijeme ključno. Svaka sekunda može značiti razliku između života i smrti. Zato se ne smio libiti upitati policiju za pomoć, u koliko god nepovratno lošim odnosima bili.

S druge strane, njegovo ga je iskustvo poučilo kako je policija u osnovi beskorisna – iskustvo koje je vjerojatno dobrim dijelom doprinijelo – iako je možda zapravo uslijedilo – nepovratno lošim odnosima.

Razmislit će još o tome – ne previše – kad pregleda stan. Ako pronađe kakav trag, na konju je. Napokon je stigao do njene zgrade. Čini se da je za ulaz u zgradu potreban ključ. Pretpostavlja da to nije isti ključ kao i od njenoga stana. Nema veze, pozvonit će nekome i reći da je poštar ili raznosač brošura.

Mobitel mu zazvoni baš kad je htio pozvoniti nekome od stanara i izvesti svoju predstavu. Okrene se od ulaza i izvadi mobitel. Prepoznaje broj na ekranu. Inspektor Mužek. Sablasne li slučajnosti. Baš je razmišljao o pozivanju policije, a oni zovu njega. Zar mu čitaju misli? I ako da, čine li to kako bi mu imali nešto za zamjerati? Prije će biti da inspektoru Mužeku nedostaje Blažev glas. Nisu se dugo čuli.

Indikator baterije pokazuje da nema još mnogo struje. Izdržat će još malo, no razgovori s inspektorom znaju se oduljiti. Blaž začuje kako netko izlazi iz zgrade iza njega. Bilo bi dobro zadržati vrata, no ne želi biti preupadljiv. Ionako je zauzet. Izvuče uzicu iz mobitela kako bi ga napunio, a ona se odmah uvuče natrag unutra.

"Molim?" reče Blaž na mobitel.

"Nemoj me ništa moliti, probisvijetu," reče grubi glas s druge strane.

"Krešo? Kako si? Dugo se nismo čuli."

"Ovisi što misliš pod dugo. U tvome slučaju to bi trebalo biti nikad, ali to je sada fizički neizvedivo."

"I meni je drago što te čujem, Krešo."

"Ne zovi me Krešo, papku! Za tebe sam inspektor Mužek."

"Naravno. Kako ti mogu pomoći?"

"Napusti državu."

"Nekako drugačije?"

"Da, ovdje na svom stolu imam hrpu prijava. Mnogo više nego inače. Znaš li zašto je tako?"

Blaž krene prema ulazu. Primjeti kako se vrata nisu do kraja zatvorila nakon što je posljednja osoba izašla. Blaž uđe u zgradu. "Mmm... imate novi pisač?"

"Samo ti pametuj. To je zbog tebe!"

"Sumnjam. Uopće ne znam koristiti pisač."

"Ovo su sve prijave zbog incidenta koji se dogodio jučer na stanovitoj izložbi mačaka. Znaš o kojoj izložbi govorim, zar ne?"

"Baš i ne. Bilo ih je toliko da to čovjek ne može pratiti."

"Bila je samo jedna, kretenu! Postoji li ikakva mogućnost da mi objasniš koji ti je vrag bio?"

"Morat ćeš biti precizniji."

"Precizniji? Dobro. Onda mi objasni kako si uspio zadati čoporu mačaka opekline na šapama, i to tražeći klavir!"

"Zanima te je li bilo teško ili te zanima konkretan postupak?"

"Zanima me što bih trebao reći četrnaestorici vlasnika mačaka koji žele da im donesem tvoju glavu na pladnju! Eto, to bi me zanimalo."

"Bi li dugo nošena cipela bila dobar nadomjestak za glavu?"

"Ne pravi se pametan, Blaž! Ne želim da mi padneš u komu prije nego dobijem neke odgovore od tebe."

"Ne bih rekao da imam odgovore za tebe, Krešo. Mislim, inspektore."

"Ali ja ih svejedno trebam, probisvijetu! Neki od nas imaju prave poslove i moraju slijediti neka pravila. Trebam tvoju izjavu glede jučerašnjeg incidenta."

"Kad kažeš da trebaš, znači li to da ju i želiš?"

"Naravno da ne! Čak ni slušalicom ne dodirujem kožu kad s tobom razgovaram. S tobom se želim susresti samo ako te mogu privesti i strpati u tamnicu."

"Ne pratim te. Što onda hoćeš?"

"Hoću da mi kažeš što bih ja trebao učiniti s tvojom svinjarijom!"

"Pa, ako ćemo biti precizni, nije baš moja. Ako su vlasnici mačaka dali istinite izjave, onda su ti svi potvrdili da ono što se dogodilo macama nije izravno moja krivnja. Nisu smjeli natrpati toliko limenki s konjskim mesom u jednu prostoriju. Ja sam se samo našao na krivome mjestu u krivo vrijeme."

"Ti si uvijek na krivome mjestu u krivo vrijeme. Vjerojatno se ne bi nikada ni rodio da nisi. Naravno da znam da nisi ti odgovoran, koliko mi god srce pucalo zbog toga. Inače bih već angažirao sve raspoložive policijske snage da pretraže grad i upucaju te."

"Misliš, uhite." To nije bilo pitanje.

"Mislim da ne bi bilo razlike. Ako bi se mene pitalo."

"Na ponos ste hrvatskoj policiji, inspektore."

"To znam. Jedino ne znam što bih trebao učiniti s čoporom koji želi vidjeti tvoju krv. A o njihovim beštijama da ne govorim. Jutros mi je jedna od tvojih žrtava stavila svoju prljavu, osakaćenu mačketinu na stol! Poludio sam! Želiš znati koliko sam se suzdržavao da joj nešto ne učinim?"

"Želiš da pogađam ili je to retoričko pitanje?"

"Idi u... Želim da mi skineš tu bagru s vrata. Zar se ja moram baviti ranjenim mačkama? Možda nisi primjetio jer si zauzet glumeći detektiva, ali u ovome gradu ima dovoljno posla za svakog policajca, znaš?"

"Znam. A tu je još i pitanje kriminala."

"Rekao sam ti da se ne praviš pametan. Mogu ja smisliti nešto da te uhitim, znaš? Nitko se danas ne obazire na dokaze. Lako ti mogu srediti nekoliko godina u zatvoru. Nitko ništa ne bi pitao."

"Zašto već nisi?"

"Jer bi s tobom unutra vjerojatno svi zatvorenici pobjegli iz bukse! A onda bih imao još više posla!"

"Da, to je zaista paradoksalna situacija. Dobro je što si joj doskočio."

"Ma ti si jedan-"

"Zaboravio sam, Krešo. Što si ono htio od mene?"

S druge strane linije Blaž čuje uzdah toliko dubok da može izazvati krvarenje u plućima. "Želim da počistiš svoj svinjac! I nemoj mi govoriti da nije tvoj. Tebe krive i ti to imaš s njima riješiti. Ne želim imati posla s time."

"Pošteno. Znaš, planirao sam uvesti poseban popust na svoje usluge ovoga ljeta. Bio sam neodlučan trebam li tiskati promotivni materijal, ali sad sam odlučio da hoću. Kad tiskam, poslat ću po jedan letak ili brošuru, nisam odlučio, svakome od oštećenih vlasnika, može?"

"Što?! Ti stvarno nisi normalan! Ja ću te-"

"Ako znaš za kojeg jeftinog dizajnera ili tiskaru, javi mi, hoćeš?"

"Ti.... ti..."

"Krešo, usred posla sam. Ako mi još nešto moraš reći, pošalji mi SMS. Moram ići. Čujemo se."

"Blaž, da se nisi-"

Blaž prekine vezu i spremi mobitel u džep. Ne želi Krešu više uznemiravati. Jadniku su nedavno – ponovno – srezali plaću, a posla ima više nego ikada. Ali Blažu se čini da se dobro nosi s time. Barem dok ne razgovaraju jedan s drugim.

Mobitel mu već zapišti. Došla je poruka. To je bilo brzo. Otvori poruku. Zaista mu je Krešo poslao poruku. I to poprilično dugu. Ali ne osobito sadržajnu. Iako se zbog nedostatka interpunkcija i mnoštva zatipaka uslijed očito prebrzog pisanja ne može baš prepoznati suvislost napisanoga, Blaž prema kontekstu odmah može reći kako njegova majka nije ni približno dovoljno visoka za ovo što Krešo u poruci predlaže.

Makar je maloprije napeo oprugu za punjenje, Blaž svejedno još jednom potegne konac. Razgovor je bio očekivano dugačak pa je dobro da se mobitel što bolje napuni sada. Mora se kasnije sjetiti još nekoliko puta potegnuti.

Njegov je mobitel vrhunsko čudo tehnike. Ima ugrađenu malenu oprugu koja se napne povlačenjem malenoga konca. Samo se povuče ručica koja strši iz uređaja i ona se odmah vrati na mjesto. I time je napeta opruga koja pokreće maleni generator koji puni bateriju, kondenzator, što već. Tako ne mora nikada prikapčati mobitel na struju. Nije ni kao da bi ga mogao. Za to nije konstruiran. Jedino se oprugom može puniti. Privilegij posjedovanja ovakvog tehnološkog čuda zahvaljuje Mariu Bešljiću, nećaku građevinskog inženjera Željka Darovskog koji je dobio posao zahvaljujući stanovitom Uršalu koji je sklopio dobar posao s Robertom Ferljićem, a koji to može zahvaliti radniku socijalne službe Reglanu koji je svoj posao sačuvao jer nije odao Zdenku Toljagić koja je ne baš čistim putem priskrbila stipendiju svojoj kćeri koja za takvo nešto nije zadovoljavala uvjete zbog prometne nesreće koju je skrivio stanoviti R. L. kojeg je Blaž – iako ne u potpunosti planirano – priveo pravdi.

Mario je ono što Blaž naziva genijem. Jer odgovara Blažovoj definiciji genija: koristi malo kako bi učinio mnogo. Mario sastavlja čitave elektronske uređaje, od nule, i to koristeći isključivo otpad. Doslovce otpad. Stari mobiteli, kalkulatori, računala, mikseri, božićna svjetalca, mikrovalne, televizori, svjetiljke, hladnjaci, sve što ljudi bace misleći kako nikada više ne će proraditi ili im ne će trebati Mario rastavi, izvuče iskoristive komponente i od njih izgradi nešto posve novo. Najbolje što je Mario izradio, barem po Blažu, svjetleća je Rubikova kocka. Izradio ju je od izrezanih dijelova hladnjaka, plastičnih igračaka i svjetlećih dioda izvučenih iz daljinskih upravljača. Doduše, kocka stalno mijenja boje pa ju nije baš lako riješiti, ali to nije nikakav problem nekome tko ju ni inače ne bi znao riješiti. Poput Blaža. Bitan je efekt.

Izrađuje on i praktične stvari. Računala kakva nigdje drugdje na svijetu ne postoje. Nisu tako snažna kao ona u dućanima, ali zato su jako jeftina i služe nekoj skromnoj svrsi. Isto tako izrađuje i mobitele. Tako je izradio Blažov mobitel. Kao kućište je iskoristio nekakav aluminijski etui za cigarete ili slične duhanske proizvode, a ekran je izradio od ekrana starih kalkulatora. Ne zna što je još upotrijebio, i nije mu to osobito bitno. Važno je jedino da radi. I radi dobro. Mariu je dao 84 kune za mobitel i to je dosad bio jedini trošak kojeg je mobitel tražio. A mora priznati da, iako nema Blažu nepoznate mogućnosti koje krase najnovije supermobitele, Mariov model izgleda vrlo elegantno. Srebrno kućište, jednostavan dizajn, mogućnost samostalne proizvodnje energije. Što još čovjeku treba? Mario je čak na poleđinu mobitela naslikao svoj logotip. Nije osobito originalan logotip. Ljudska lubanja i dvije ukrižene kosti ispod nje. Možda čak pomalo morbidno, ali Mariu to ne treba zamjerati, s obzirom na njegovu tešku prošlost.

Zaista, Mario se nikada nije školovao za inženjera. Nije čak ni završio srednju školu u kojoj se izučavao za konobara. Tajna njegova uspjeha je kreativnost i predanost. Znanje je došlo i stalno dolazi s iskustvom. Sam je počeo od nule i dogurao do stručnjaka. Nije to slučajnost. Strast za tehniku Mario je razvio tragajući za nečim solidnim u svome životu nakon što je pušten iz klinike u kojoj se više mjeseci odvikavao od ovisnosti o zabadanju pribadača u lijevo koljeno. Uglavnom svoje.

Mario je konstruirao uređaj koji je baš po Blaževoj mjeri. Jedino što ne razumije na svom mobitelu tri su tipke točno ispod ekrana. Crvena, zelena i žuta. Mario mu nije rekao čemu služe i služe li uopće ičemu. Ni za što mu nisu bile potrebne u dosadašnjem korištenju, a mobitel ima već više od godinu dana. Uvučenije su u mobitel od ostalih tipki pa vjerojatno nije dobro ako ih se slučajno pritisne. Zanimljivo je da nikada nije pritisnuo nijednu od tipki kako bi otkrio čemu služe, kao što nikada nije nazvao Maria ne bi li ga pitao. Doći će i na to. Nema žurbe. Glavno da stvar radi. Sve ostalo je nebitno.

Čak se sjetio uzeti ključ od stana. Provjeri da nema nikoga od susjeda na hodniku. Ne želi nečija suvišnja pitanja dok se mora koncentrirati na stvari koje sigurno nisu vrijedne njegove koncentracije, i obratno. Ključ uđe. Okrene ga. Vrata su otključana. Da, dobro napreduje. Blaž uđe.

Stan je lijep i uredan, to može reći već s ulaza. Stalak za odjeću, dugačko zrcalo pokraj ulaza, elegantan drveni ormar za cipele, stalak za kišobrane, kičasta pejzažna slika u hodniku, čisti sag, stakleni luster. Nijedna stvar na krivome mjestu, nigdje ni traga prljavštini. Žena živi uredno, to se odmah vidi, a to mu govori mnogo. Ali ništa što bi on htio razumjeti.

Proslijedi u dnevnu sobu. Veliki televizor, dvosjed ispred njega. Kuhinja nije posebna prostorija, već samo prostor omeđen šankom, kao u krčmi. U kuhinji je maleni okrugli stol s jednom stolicom. Blagovaonica za samce. Pošto je Sunce na izmaku, Blaž upali svjetlo. Sag je smeđi s pleterskim ponavljajućim uzorkom. Zidovi su lagano bež boje, pokriveni na pokojem mjestu ormarom, zidnim satom ili još kojom od onih kičastih slika. Nema fotografija.

I dnevna je soba savršeno uredna. Nikakva traga nasilju ili bilo kakvom uznemiravanju.

Okrene glavu skroz lijevo. Nešto se ipak miče u prostoriji. Veliki akvarij. Je li to bitno? Vjerojatno nije, ali izgleda zgodno u ovom monotonom ambijentu. Odluči ga malo proučiti.

Ribice su skoro sve kričavo žute, s pokojom crvenom. I još su k tome sve žive. Ne zna koliko dugo mogu takve male ribice preživjeti bez ljudske brige u akvariju, koliko god velik bio, ali vjerojatno im ne bi smjelo biti baš dobro nakon što im vlasnica tako dugo izbiva. Dakako, odgovor na tu enigmu upada odmah u oči. Teško je ne uočiti postrojenje koje je nadograđeno na akvarij. Veliki uređaj koji se nalazi izvan i u akvariju. Vidi spremnike s nečime što je vjerojatno hrana za ribice, nekakvi još prašci. Zatim tu strše cijevi i još štošta. Ovo je akvarij ili laboratorij?

Akvarij, naravno, ali prepušten na brigu hladnoj ruci neuglednoga stroja. Ima i lijepi veliki kristalni ekran. Na njemu se nalazi nekakva tabela. To je valjda program za hranjenje i što je već sve potrebno ribicama. Ako su ribice još žive, onda je Sanja namjestila uređaj za vrijeme u kojem će izbivati.

Zanimljivo.

Ima li načina pogledati koji je posljednji program bio u upotrebi? Iako mu se čini kako je program još uvijek na snazi. Ali to je samo njegovo skromno mišljenje. Sad bi mu dobro došao Goran. Bi li se sam mogao snaći?

Pokraj akvarija je maleni stolić. I na njemu je malena knjižica. Podigne ju i okrene. Upute za rukovanje ovom paklenom napravom. Vjerojatno se ni vlasnici ne da pamtiti postupak programiranja. A on bi samo trebao pogledati program, ne pisati ga, stoga to bez previše razmišljanja proglasi manjim izazovom.

Malo prouči upute. Za tehniku nije neki mađioničar, ali zasad još zna čitati. To se možda pokaže ključnom prednošću. I zaista, može vidjeti kako uređaj pamti programe. Možete koristiti isti obrazac hranjenja i čišćenja kao prije, samo namjestite na novi datum. Da, naprava ima svoj sat i kalendar. Ako se ne vara, otkrio je koji gumb mora pritisnuti kako bi pozvao popis programa. Samo se sada mora moliti da ne će nešto pokvariti. Ako već ne uspije pronaći Sanju Malenicu, najmanje što može učiniti je pokušati ne ubiti njene ribice.

Pritisne gumb. Ništa još nije pokvario. To je dobro. Zapravo i nije tako složeno. Da se baratati kao i njegovom urom, samo što se ova stvar drži zadanog vremena. Evo, nešto je čak i otkrio. Nešto zastrašujuće. Provjeri u uputama i one potvrde njegove sumnje.

Ovim se uređajem upravlja preko onog interneta. Što ovaj uređaj čini još jezivijim nego se čini na prvi pogled. Kome uopće dođe na pamet stvoriti takvo nešto? Bizarno.

U svakom slučaju, uređaj ga nije pobijedio. Sad shvaća što svi ovi simboli znače. Nije ni on od jučer. Sada zna da je zadan program već prošloga tjedan, ali netko ga je preko interneta nadogradio prekojučer. Zanimljivo. Jer program je namješten da uređaj radi i danas. Za sutra nema rasporeda. Tko bi promijenio raspored? Očiti je odgovor Sanja Malenica. Ali ona je stigla jučer. Ujutro. Zašto bi dok je još bila u Londonu namjestila ovu stvar da radi dva dana za koja je znala da će biti kod kuće? Ili jedan, ako se ne računa jučerašnji. Prekojučer je sigurno znala da će stići jučer. Iako je i to samo pretpostavka. Možda je nešto iskrslo ili se promijenilo. Zar su te konferencije toliko nepredvidljive? Moguće. Ali najvjerojatnije objašnjenje je ono najočitije. Nažalost, to je upravo ono koje isplatu njegova honorara čini vrlo neizvjesnom. A neisplatu sve sigurnijom.

Nešto je ipak uspio definitivno zaključiti. Ovaj mu se slučaj uopće ne sviđa. Gdje su svi ti nestali klaviri kad ih čovjek treba?

Proslijedi u kuhinju. Ništa posebno na njoj. Osim čaše na stolu. Pogleda ju izbliza. Na dnu je vrlo malo vode. Prijeđe prstom kroz unutrašnjost. Staklo je još malo vlažno. Vrlo loš znak.

Krene potražiti intimnije prostore Sanje Malenice. Spavaću sobu i kupaonicu. Brzo ih pronađe, ali to ga uznemiri otprilike kao i vještina kojom je prokljuvio onu stvar koja bdije nad akvarijem. Krevet je složen. Otprilike. Izgleda kao da je netko ležao na složenoj posteljini. Na krevetu je neuredno odloženo žensko odijelo. Onakvo kakvo je vidio kod ženskih zaposlenica u Tromperu. Na podu pokraj kreveta prevrnute ženske cipele, na brzinu skinute i bačene. Fantastično. Blaž lagano uzdahne i proslijedi u kupaonicu. Kupaonica je isto lijepa. Da je bar njegova takva. Ne mari on za luksuz, ali ne bi mu smetalo imati kupaonicu ovako suvremeno uređenu. Ima čak i slivnik.

Nešto ga ipak smeta na kupaonici. Tuš kabina. Otvori njena vrata i prijeđe preko površine poluprozirne plastike. Vlažna je. Sve bolje i bolje. Za oko mu zapne četkica za zube u čaši na polici ispod zrcala. Prijeđe prstom preko niti četkice. Također vlažno. Blaž puhne.

Blaž se vrati u spavaću sobu i sjedne na krevet. I rekapitulira. Netko je bio ovdje. I nema dugo kako je otišao. Radi se o satima, najviše, nikako danima. Tko bi to mogao biti? Izuzev otmičara, pada mu na pamet samo jedna osoba. Lako moguće da su se čak mimoišli na ulici. Kako neugodno. I kako zbunjujuće. Stvari mu se slažu u glavi, a on ih namjerno u tome opstruira. Ne može si zbog toga zamjeriti. Ipak je njegov honorar u pitanju.

Ali pošto je mnogo više od njegova honorara u pitanju, mora još nešto obaviti. Ne će za to trošiti svoj novac. Sigurno vlasnici stana ne bi smetalo ako obavi jedan poziv njenim kućnim telefonom. Ionako je to u njenome interesu. Blaž se vrati u dnevnu sobu i pronađe telefon. Izvadi ga iz punjača i uključi ga. Mora prvo nazvati informacije. Ne zna napamet broj. Zapravo, čini mu se kako ga možda ipak ima zabilježenog u svojoj knjižici. Otvori knjižicu i provjeri. Zaista, tu je. Blaž unese broj.

Malo duže zvoni. Je li nešto krivo utipkao? Ali onda se nešto pokrene. "Zračna luka Zagreb," javi se ugodni ženski glas. "Izvolite."

"Dobar dan. Trebao bih informacije o letovima iz Londona."

"Recite za koji vas dan zanimaju, gospodine."

"Za jučer. Koliko je zrakoplova jučer stiglo u Zagreb iz Londona?"

"Samo trenutak, molim... Aha. Gospodine, jučer nije stigao nijedan zrakoplov iz Londona. Tamo su bili loši vremenski uvjeti pa uopće nije bilo letova odande."

"Aha. Hvala."

"Nema na čemu. Doviđenja."

Blaž isključi telefon, ali ostane zuriti u njega. "Da," reče on telefonu koji je odbio ispuniti njegova iščekivanja.

Odloži telefon i zamisli se. Naravno, sve upućuje na to da ne samo da Sanja Malenica nije stigla u Zageb jučer, već i da nije bilo nikakvog razloga takvo nešto vjerovati. Tko je htio, mogao je samo nju pitati. Jer je stigla danas. Namjerno. Planirano. Kvragu. To samo ostavlja pitanje zašto bi njen vlastiti brat tražio od Blaža da ju pronađe, i još mu k tome sugerirati da je oteta. Odgovor je, ili barem dio, dobio već danas. Kad je pitao Sanjinu prijateljicu zna li ima li obitelj.

"Ne znam," rekla je tada. "Nije mnogo govorila o tome. Znam samo da su joj roditelji umrli i da je jedinica."

"Jedinica? Sigurni ste?" upitao ju je Blaž.

"Da. Sjećam se jer sam joj se jednom žalila koliko je grozno imati troje starije braće, a onda je ona rekla kako bi rado imala brata ili sestru."

I to je bilo to. Zapravo, trebalo je biti. Samo zato što netko nešto kaže, ne znači da to treba prihvatiti kao nepobitnu istinu. Napokon, ljudi lažu, izmišljaju, fantaziraju, zaboravljaju, krivo se prisjećaju i općenito koriste vokalne organe bez potrebna razmišljanja. Sve je to Blažu intimno poznato. A tu je bilo i pitanje onih 3000 kuna koje je brat uplatio. Zašto bi više vjerovao Sanjinoj prijateljici, koju poznaje podjednako kao i njezina brata, kad mu ona nije uplatila 3000 kuna? A on jest. To ipak nešto znači. 3000 kuna. Klijent je klijent. Ne može sad on dovoditi u pitanje sve što mu je klijent rekao samo zato što se tijekom istrage pokazalo da je baš sve što mu je rekao ispalo kao totalna laž. Pogotovo ne kad se radi o klijentu koji mu je uplatio 3000 kuna. Što se dosad vrlo mali broj pokazao spremnim učiniti. Ipak je to 3000 kuna.

Ali pošto je sam identitet klijenta doveden u pitanje, razumno je dovesti u pitanje i isplatu Blaževa honorara. A kad je to utvrđeno, lako je dovesti u pitanje i vlastitu odanost klijentu. Pogotovo kad sumnjate da ste u zamjenu za tu odsutnost novca upleteni u nešto što vam se veći dio dana u godini ne bi svidjelo.

I što sad? Za početak bi mogao otići iz stana. Nekako mu je postalo neugodno u njemu. I siguran je da to nije samo zato što je neovlašteno ušao u njega. Krene prema izlazu. Ostaje pitanje kamo će krenuti. Najjednostavnije bi bilo otići doma i prigristi nešto. I onda otići spavati. Možda otići u kuglanu prije toga. Kao prvo, nije siguran bi li to bilo  skladu s njegovom savješću – iako mora priznati da se ne može domisliti razloga zbog kojeg ne bi bilo – i kao drugo, nije siguran da će to odstraniti njegov problem. A problem je što ga je netko upotrijebio kao oruđe manipulacije. Najgore je što sada ne zna je li mu mrsko što je za to plaćen ili što nije dobio više od 3000 kuna. Baš loš osjećaj. Vrijeme je za još jednu napolitanku. Može i dvije.

Prilično je jasno što mora učiniti. Makar od samoga početka ima zadatak pronaći Sanju Malenicu, sada ju zaista, zaista mora pronaći.

Na izlasku iz zgrade naišao je na ženu koja je u ruci nosila malenoga mačića. On joj pridrži vrata, a ona ga u znak zahvalnosti sumnjičavo pogleda. Blaž istupi na ulicu, pitajući se koji bi mu sljedeći korak trebao biti. Naravno, odgovor je još jednom jasan: upitati uru. I baš kad je htio pogledati što mu ura pokazuje ili ne pokazuje, pogled mu zahvati nešto ispred njega.

Na kraju ulice u kojoj stoji netko mu se kreće ususret. U ovako napućenome gradu takvo što je i za očekivati, ali stvar je u tome da mu se ova osoba čini poznatom. Žena je, da, ali nije mu samo zbog toga poznata. Već je mračno i lice joj vidi tek kad prođe ispod ulične svjetiljke. Sliči ženi koju je danas vidio na fotografiji. Odmah mu padne na pamet kako mu Sanjin brat nije morao dati pravu fotografiju, no time bi ipak možda previše riskirao. Zbog toga zaključi kako je žena koja mu ide ususret zaista Sanja Malenica. Blaž odmah ubrza korak prema njoj.

Htio bi potrčati prema njoj, ali još je predaleko. Ako ju preplaši, mogla bi mu pobjeći. Ona ležerno hoda ulicom, ne djeluje kao da joj se nešto loše dogodilo. Možda se onda ipak previše brinuo. Za što je god Sanja upotrijebljena, vjerojatno nije morala biti upletena njena sama osoba, već njeno ime i ugled. Ako je tako, za koji tren će joj reći sve o svojoj istrazi, a ona će mu reći da nema pojma o čemu govori i da će pozvati policiju ako ju ne ostavi na miru. A onda zaista ne će znati kako dalje, pogotovo ne što tiče svoga honorara. Zna da mora nazvati njezina brata, ali pošto je ishod takva pothvata vrlo izvjestan, želi ga odgađati što je dulje moguće.

Nestrpljiv kakav inače nije, Blaž počne mahati Sanji s obje ruke. Tek nakon nekoliko zamaha ona nešto primjeti. Prvo se osvrne, misleći kako maše nekome drugom. A onda nastavi zbunjeno gledati u Blaža. I uspori korak, što baš i nije ono što je htio postići.

Blaževo oko zahvati pulover koji strši iz auta pored kojeg upravo prolazi. Rukav mu je priklješten prozorskim staklom na suvozačevu mjestu i strši van. I iz rukava se cijedi voda. Barem se u mraku može praviti da je to voda. Pulover mu pobudi sjećanja. Sličan je jednom sam ispleo. Samo što ovaj ima četiri pruge na rukavu, a njegov je imao sedam i pol. Što je velika razlika, makar se većini ljudi tako ne bi činilo. Uhvati ga nostalgija za prošlim vremenima. Već se dugo nije prihvatio konca i igle, a kamoli šivaćeg aparata. Čak se ne sjeća kad je posljednji put prišio otpali gumb. Mora nabaviti neku manje solidnu odjeću.

Diverzija u obliku mokroga rukava bila je dovoljna da Blaž ne primjeti prilazak crnoga auta koji je parkirao pored Sanje. Ne da bi nešto mudro mogao zaključiti da ga je vidio prilaziti iz daljine. Čak ni nakon što se auto parkirao ne bi nikako mogao pretpostaviti da bi, recimo, čisto hipotetski, dva muškarca mogla iz njega izletjeti, zgrabiti Sanju, otvoriti prtljažnik, spremiti ju u njega, vratiti se u auto i ponovno ga pokrenuti, i to sve prije nego bi Blaž stigao uopće trepnuti.

To se upravo jest dogodilo, ali nije imao nikakve osnove takvo što predvidjeti.

Sanja mu je u jednom trenutku bila nadohvat ruke, a već u sljedećem ponovno daleka i nedostupna. Sve u svemu, bio je u pravu, makar se to sad čini zastarjelom i neupotrebljivom informacijom: Sanja Malenica zaista nije bila ni nestala ni oteta.

Sad je oboje.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8192
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk