Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

III


 

Ferdinand Mandić je liječnik. I to vrlo dobar liječnik, ako smije primjetiti. Većina njegovih kolega bi se složila. Ne kao da on mari za njihovo mišljenje. Nije kao da su na istome rangu pa da bi bili kompetentni davati ocjene njegova rada. Ali dobar je osjećaj biti gospodarem vlastite profesije. Svakom je muškarcu potrebno imati taj osjećaj kontrole nad barem jednim aspektom svoga života. Ne svima. Nemoguće je imati nadzor nad svima. Tko misli da ga ima, taj živi u velikoj zabludi i jadniji je od onoga koji nema nikakva nadzora.

Ne bio bio dobar liječnik da se ne zna s vremena na vrijeme kvalitetno opustiti. Zato s vremena na vrijeme svrati u Split kako bi zaboravio dijagnoze, bolesti, nalaze, uputnice, razgovore, jadikovanja, moljkanja, zapomaganja, samodijagnoze, kao i ljude uz koje je sve navedeno neizbježno povezano. Da, život bi mu bio mnogo lakši kad bi mogao odvojiti bolest od ljudi i samo nju tretirati. Svjestan je on nelogičnosti takvoga razmišljanja. Kad biste mogli odvojiti bolest od ljudi, ne bi bilo razloga za liječenjem. Niti potrebe za liječnicima. A time ni važnoga izvora prihoda za njega. Sve on to razumije, ali jednostavno mu ponekad ljudi idu na živce. Pogotovo oni bolesni ili oni koji misle da su bolesni. Stalno ga u ordinaciji posjećuju ljudi koji su zdravi, a misle da su bolesni. Ali nikad mu još nije došao netko tko je bolestan, a umišlja si da je zdrav. Naravno da nema smisla misliti da bi takva osoba otišla liječniku, ali s druge strane, mnogi bolesnici ili umišljeni bolesnici dolaze mu ne kako bi potražili pomoć, već kako bi mu objasnili kako su oni sebi postavili mnogo bolju dijagnozu nego bi on to ikada mogao i kako bi bilo pošteno od njega kad bi to priznao. Drugim riječima, dolaze iz njega iznuditi priznanje da je njihovo – vjerojatno na ljepoti prolazećih oblaka temeljeno – mišljenje superiorno njegovoj medicinskoj izobrazbi na najboljim fakultetima svijeta. Naravno da on ne misli kako zna sve, kao što ne misli da ne treba uklopiti ono što pacijent osjeća u dijagnozu. Ali sve ima svoje granice. A on granicu povlači tamo gdje pacijent počne koristiti riječ 'mislim'. Dakako, mnogo drugačije ne bi onda bilo ni s bolesnicima koji bi ga uvjeravali da su zdravi, no ipak bi to bila ugodna promjena, makar samo malena. Uostalom, što je to uopće zdravlje? Njemu kao liječniku zdravlje nije ništa drugo nego početni stadij bolesti.

Ne dolazi u Split zbog kupanja u moru. Voda je ionako hladna u ovo doba godine. No voli gledati more. Voli gledati kako se svjetluca na blještavome Suncu. Voli taj spokoj koji osjeća da mu to plavo prostranstvo ulijeva u dušu. Voli i pića u hotelu. Marko za barom pravi je čarobnjak kad su u pitanju kokteli. Ne može dokučiti što je sve stavio u njegov koktel i nije ga briga. Ovo što sad pije zove se Nuklearno sklonište. Ne bi se složio da je to prikladan naziv jer piće je tekući ekvivalent cijelonoćne zabave prepune orgija i plesa. Svaki put kad otpije, samo čeka da dođe policija da ga prekine u tome. Ipak je pravljenje koktela umjetnost, što god netko mislio o tome. A jedino se Ferdinandovo mišljenje računa.

Osim Markovih specijaliteta voli hranu koju ovdje poslužuju. No posebno voli konobarice koje ju poslužuju. Čini se neprirodnim da se toliko dobro građenih žena može naći u isto vrijeme na istome mjestu. Kao da se sami zakoni fizike izvijaju pred njegovim očima samo kako bi se zadovoljila njegova vizualna grabežljivost. A ako mu nešto otvara apetit, onda je to izvijanje zakona fizike. Zato je upravo divno kako se sve tako dobro međusobno nadopunjava.

Ipak, pravo opuštanje pronalazi u boksačkoj dvorani koju ovdje imaju. Vodi ju jedan njegov stari prijatelj s medicine koji je odustao usred treće godine, nakon što se suočio s činjenicom da  nikada ne će moći upamtiti koji dio stetoskopa ide u uši, a koji u jugularnu venu. Da, svi su odahnuli kad je odustao od liječničkog poziva. Jučer je je malo vježbao s nekolicinom posjetitelja. Iako je većina tamo radi razgibavanja, kad počne sraz dvaju protivnika, može se osjetiti kako razina kompetitivnosti u zraku počne naglo rasti. Svatko želi dokazati kako je bolji od drugoga. Mora priznati da on nije ništa drugačiji.

I mora priznati da je prilično dobar boksač. Da se nije počeo baviti medicinom, vjerojatno bi mu boks bio – još uvijek hobi, ali imao bi više vremena za njega. Ne bi se time bavio profesionalno, no da mora, sigurno bi zabrinuo mnoge konkurente. Kao što je jučer zabrinuo onu ništariju koja ga je nazvala starcem i izazvala na dvoboj. Kao prvo, on uopće nije star, a kao drugo, ne shvaća tu bezobraštinu današnje mladeži. Što si sve dopuštaju. Misle da je starost bolest koju uhvatiš ako si neoprezan ili ne jedeš dovoljno paštete. A oni su uvijek oprezni, nema sumnje da to stalno misle. I to je vjerojatno jedino što misle. U svakom slučaju, taj klipan nije ni na što drugo mislio. A trebao je. Recimo, trebao je obratiti pažnju na Ferdinandov rad nogu. No ono na što je najviše pozornosti trebao obratiti bio je Ferdinandov rad ruku, umjesto što je skakutao po ringu kao idiot, praveći se važan. I sigurno je o tome počeo temeljito razmišljati kad je sa slomljenom čeljusti i vlastitim zubima koji mu lete pred očima padao na pod. Nema sumnje da će sljedećih mjeseci razmišljati o još koje čemu, među ostalim, i kako platiti zubarski račun.

Danas je primio pismo kako će ga ta ništarija tužiti zbog nanesenih tjelesnih ozljeda. To ga je zabrinulo koliko i muha koja je u tom trenutku proletjela pokraj njegova prozora. On će njega tužiti? Jer nije naučio boksati? Seljačina! Dražen, vlasnik dvorane, rekao je kako će svjedočiti u njegovu korist. Pokazat će i ugovor kojeg svaki član boksačkog kluba mora potpisati prije nego smije vježbati u dvorani. Ferdinand se držao pravila i sve je čisto. Kreten se nije trebao upuštati u nešto čemu nije dorastao. Tragično je kad neki amater misli da je profić. Jadno.

Ako bi mu sud ipak bio naklonjen, ima i drugih načina rješavanja takvih problemčića. Kao da ga nikada nisu tužili. Prošao je toliko parnica da ne može više pamtiti, a izgubio nije nijednu. Zašto nije? Vrlo jednostavno. Jer je uvijek bio u pravu. Kao i sada. Primjerice, sjeća se kad još nije imao vlastitu privatnu praksu. Radio je u bolnici u noćnoj smjeni. Imao je te noći oko trideset pacijenata. Posla do grla. Ali sve je obavio vrhunski i profesionalno. S iznimkom jednog pacijenta koji nije bio zadovoljan tretmanom. Ili točnije, bio bi nezadovoljan da nije bio umro. I to ne bi bio nikakav problem da ga njegov smrtni neprijatelj, Robert Argulin, zvan Kanarinac – jer je stalno tužakao druge i činio to otvoreno i gotovo pjevajući, čime je demonstrirao koliko ga to usrećuje – nije prijavio upravi bolnice. Pokrenuta je interna istraga, a Ferdinandovo je ime to kratko vrijeme bilo blaćeno. Kanarinac je poveo pravu kampanju protiv njega. Nagovarao je druge da svjedoče o primjerima nesavjesnog liječenja koje su primjetili kod Ferdinanda i pohodio obitelj preminulog kako bi podigli tužbu. I tužbu su zaista pokrenuli. I ona je na kraju odbačena. Nikako drugačije nije moglo biti. Kakve veze ima što je čovjeku u infuziju stavio kalijev klorid? Tko kaže da ga je to ubilo? Nitko ne može reći da ne bi umro da mu nije stavio kalijev klorid. Ili čak da možda ne bi poživio duže. Te činjenice nitko nije mogao osporiti i Ferdinandovo je ime bilo ponovno čisto. Sve se sretno završilo.

Osim za Kanarinca. Netko ga je jedne noći dohvatio, ne štedeći uskraćivanje svake nježnosti. A najbolje je što Ferdinand nije imao baš nikakve veze s time. Nije ni morao imati. To je jednostavno bio prirodan slijed događaja za nekoga poput Kanarinca. Istina, kod nekoliko je kolega primjetio naotečena zapešća, ali nije tome – namjerno – pridavao nikakvu važnost.

Dakako, nije istina njegov jedini adut protiv raznoraznih napasnika koji misle da se mogu nositi s njim. Ima on i druge metode. Ali sada uopće ne želi razmišljati o tome. Sada se samo želi opustiti. Što mu, recimo, jutros nije pošlo za rukom. Njegovo ga je liječničko zvanje poput prokletstva dostiglo na njegovu odmoru. Šetao je hodnikom, bez ijedne brige na svijetu, kad odjednom neka žena počne zapomagati. Bila je sva zajapurena i uzrujana. Vikala je: "Pozovite hitnu! Pozovite hitnu!" Znao je što to znači, i već je bio spreman odvratiti pogled, no on mu je već zahvatio priliku koja je ležala na podu hodnika. Muškarac se tresao. Epileptički napadaj. Bit će iskren, ozbiljno je razmatrao mogućnost ignorirati cijelu stvar i praviti se da ne može ništa učiniti.

Više zbog profesionalne deformacije nego liječnike savjesti Ferdinand pomogne jadniku. Još da riskira da ga netko prepozna kao liječnika i optuži da je uskratio pomoć čovjeku u nevolji? Nažalost, na ovome svijetu ima dovoljno ljudi koji su toliko objesni da bi takvo nešto i učinili. Stoga je odlučio ne riskirati. Pomogao je jadniku koliko je mogao sve dok zaista nije došla hitna pomoć. Ne će reći da mu nije drago što je dobio priliku nekome pomoći, makar mu to zagadilo odmor.

Ali ne će reći ni bilo što drugo.

Hotel u podzemlju ima veliki bazen. Tako gosti mogu plivati kroz čitavu godinu. Iako nema nigdje Sunca, mora priznati da je ovdje ugođaj kao na plaži. Poseban doprinos takvoj atmosferi daju mnogobrojne mlade djevojke koje skakuću uokolo u oskudnim kupaćim kostimima. Gledajući tu mladost kako uživa u životu – nije on star – izležavajući se u ležaljci, pijuckajući Markov specijalni koktel – to je ono po što je došao.

Ovo što mu sada prelazi pred očima – po to definitivno nije došao. Čovjek u kabanici – da, nosi kabanicu, koji vrag?! – hoda uz bazen i šeće svoga psa. Pas je nekakvo smeđe, maleno, rudlavo stvorenje koje se kreće po krivuljastoj putanji. Ide na sve strane, samo ne u smjeru u kojem ga vlasnik – u kabanici! – želi povesti. Ovaj ima velike probleme držati ga na povodcu i izgleda kao da ulaže velike napore da mu se pas ne otrgne iz ruke. Ne suosjeća on s ljubiteljem kabanica. Suosjeća sa sobom. Ne želi da mu se na odomoru pred očima odigravaju ovakve groteskne cirkusantske točke. Tko šeće svoga psa pokraj bazena? Je li to uopće dopušteno? Ne će valjda dopustiti tom prljavom psetu ući u vodu? Posve je siguran da takvo što nije dopušteno. U svakom slučaju, kao liječnik takvo nešto nikako ne može odobriti, a kao savjestan građanin instinktivno poseže rukom za oružjem za koje zna da mu nije pri ruci.

Bilo je sasvim opravdano nazvati ovo cirkusantskom točkom. Kabaničar se odjednom spotakne o vlastito neukroćeno šugavo pseto i posrne. Pas zacvili, a njegov pad na pod ublaži preplanula plavuša u crvenom bikiniju. Strovali se na nju, a ona zacvili vrlo slično kao pas maloprije. Sad vidi u čemu je stvar s ovom predstavom. Vrlo originalan način napipavanja cura, samo ne razumije zašto misli da se može koristiti takvom tehnikom u svrhu ostvarivanja nekakvih dugoročnih rezultata i bez da mu policija ne otvori kriminalni dosje. Nije kao da ga je briga. Plavuša, očito vođena svojim instinktima – koje je nesumnjivo razvila dugotrajnim izbjegavanjem većih količina odjeće – prepozna skrivene namjere posrnulog kabaničara i odvali mu šamarčinu čije je vibracije mogao osjetiti na svojoj čaši Nuklearnog skloništa. Kabaničar se sada povlači, vjerojatno kako bi pronašao okružje koje bolje odgovara njegovim talentima. U svakom slučaju, otišao je. Ferdinand odahne i dovrši svoj koktel.

Dobro bi mu došao još jedan. I toliko ga je željan piti da će se ustati i odšetati do bara. Da mu Marko napravi istog takvog? Da, trebao bi. Nije popio dovoljno Nuklearnog skloništa da bi spoznao pun raspon emotivnih stanja koja pruža. Ali odlučan je isprobati i ostale Markove recepte. Pitat će ga ima li kakve koktele s opasnijim nazivima na repertoaru.

Zvonjava u njegovu džepu. Napast za koju nema lijeka ni na jednom odmoru. Mobitel. Mora ga nositi i mora mu uvijek biti uključen. Toliko biti isključen od svijeta Ferdinand si ipak ne može priuštiti. Iako bi volio. Samo, nadao se da će ga te stvari zaobići barem dok je na odmoru. Rekao je u ordinaciji svojima da ga ne gnjave osim ako nije apsolutna nužnost. Što to može biti toliko važno?

Nije ordinacija. Kvragu! Ekran mu se zatamni i u sredini se pojavi debela crvena točka okružena crvenom kružnicom. Crveni gumb pulsira. Ferdinand ga pritisne. Gumb nestane i protokol za dešifriranje se pokrene. Na zaslon se zatim pojavi tekst: "ŠIFRA: OPOSUM." Prekrasno. Sad mora natrag u svoju sobu.

A ni u njoj ne će ostati dugo. Kao ni u Splitu. Kud su ga baš sad morali pozvati? Zašto nisu mogli nazvati dok je u ordinaciji s nekim gnjavatorom koji misli da bi zbog njegova kašljucanja sav svijet trebao stati? To bi bilo prikladno. Ali baš dok je na odmoru! Uostalom, mislio je da su ga zaboravili. Već ga više od godinu dana nisu aktivirali. Iako prema protokolu ne prima nikakve povratne informacije osim svoga honorara, dojam da postoji nezadovoljstvo njegovim radom nije bio za previdjeti. Očito posebno negodovanje vlada zbog njegova posljednjeg zadatka. Ferdinand je mišljenja da ga je dobro obavio. Tip je mrtav, napokon. Koliko obavljeniji zadatak od toga može biti? Vjerojatno im se ne sviđa opći dojam izvršenja zadatka. Preneuredno, previše svjedoka, previše krvi, previše policijske istrage, previše medijske pozornosti i općenito previše svega čega ne bi smjelo biti previše. Ne smatra kako je bilo što od toga njegova krivnja. Krivi su nalogodavci. Dali su mu metu i dali su mu rok. Vrlo kratak rok! Mnogo prilika nije imao. Točnije, imao je samo jednu i oni su to znali. Tip nije mogao pasti ni na kojem drugom mjestu. Ako su željeli diskreciju, trebali su mu dati više vremena kako bi metu priklještio negdje gdje nema toliko ljudi zamaskiranih u sireve i priključenih na razglas.

Da, zna da se nema što žaliti. Ugovorna ubojstva omogućila su mu financiranje studija medicine. I otvaranje privatne prakse. Nije imao ni prebite lipe kad je odlučio postati liječnikom. Kao plaćeni ubojica ne samo da si je mogao priuštiti studirati na najboljim mogućim fakultetima, već i boravak u luksuznim stanovima gdje je mogao u miru učiti i pripremati se za ispite. I ugošćivati razne prijateljice u pauzama radi nemedicinskih studija. A i bio je to uzbudljiv život. Svidjelo mu se imati mračni skriveni identitet. Zbog toga je osjećao kao da ima moć nad ljudima u svojoj okolini. Kad se to spojilo s njegovim vrhunskim rezultatima tijekom studiranja, mora priznati kako je na trenutke osjećao da ima deificirani status. Napokon, ima li većeg gospodara nad životom i smrti od liječnika i ubojice spojenih u jednoj osobi? Dakako, nikome to nije mogao reći, ali zna da se ta aura moći, odnosno nadmoći, mogla osjetiti u svakoj prostoriji u koju bi ušao. I ljudi bi to primjetili. I uvažili. Štovali su ga, a nisu ni znali zašto. Dobar osjećaj. Vrlo dobar. Jedino što mu je možda nedostajalo u toj dvojnoj karijeri jest malo neizvjesnosti. Uvijek si je zamišljao kako bi to bilo kad bi netko otkrio njegov tajni život. Bilo bi jasno što je potrebno učiniti: pod svaku cijenu eliminirati prijetnju. Uvijek se pitao kakav bi to bio osjećaj. Naručena ubojstva su hladna, tehnička, neosobna. Često i obavljena s udaljenosti. Netko tko bi razotkrio njegovu tajnu bio bi vjerojatno netko koga poznaje. Bi li bilo drugačije ubiti nekoga takvog u odnosu na uobičajene mete? To se uvijek pitao. I nikada nije dobio odgovor. Predobro je obavljao svoj posao plaćenog ubojice da bi ga uhvatili – ili mu čak ušli u trag – i predobro je skrivao svoj alter ego u civilnom životu.

Jednostavno je predobar u svemu što radi. To mu je i blagoslov i prokletstvo.

U ovom mu je trenutku to više prokletstvo nego blagoslov. Ne samo što je gotovo zajamčeno da mu je odmor propao, već je i u malo nezgodnoj situaciji. Skupina za koju radi odredila je Zagreb kao njegov okrug djelovanja. Što znači da se njegov sljedeći zadatak odvija u Zagrebu. Pošto je komunikacija jednosmjerna – osim u nekim iznimnim slučajevima, ali nikada tijekom njegove aktivacije koja je sad na snazi – ne može nikome javiti da trenutno nije u Zagrebu. Iako ti mutni tipovi sigurno imaju načine i to doznati. U svakom slučaju, jednostavno se pretpostavlja da je on u Zagrebu i od toga se polazi kad mu se daje novi nalog. Sve je to krasno, ali nije on lud da čitav život provodi u Zagrebu za slučaj da ga ti idioti nazovu. Moglo bi se to ipak bolje riješiti, ako se njega pita. A ne pita se. Nije to vjerojatno neki veliki problem, ali mogao bi biti ako zadatak ponovno treba obaviti u vrlo kratkome roku. U Zagrebu. A on je u Splitu. Nije to tako daleko, ali nije ni da može biti tamo za pola sata.

Dobit će što će dobiti. Što im on može?

Mora priznati kako mu, kako godine prolaze – čime uopće ne želi sugerirati da je star – posao plaćenog ubojice postaje sve naporniji. Da, bilo je uzbudljivo i napeto kad je bio nov u tome. Sad je to tek rutina koja ga ometa u normalnom životu. Još je gore što ga posljednjih godina aktiviraju sve rijeđe i rijeđe pa njegove "ekskurzije" postaju ništa više od nasumičnih događaja koji mu remete dobro uhodani raspored. Poput kiše i snijega. Doduše, nije to običan posao. Ne možeš samo odjednom reći: "Joj, znate, meni se to više ne da." Pogotovo kad ne znate kome i kako to reći. Točno, nema pojma za koga radi. Da zna, ne bi za njih radio. Ili bilo što radio, uključujući disanje. To nisu ljudi koji prihvaćaju izgovore ili prigovore. Oni prihvaćaju samo rezultate. A rezultati su praktično jedini način kumuniciranja s njima.

Što se može. Obavit će to i točka. Ako zadaci nastave biti sve rijeđi, onda će se u budućnosti zbog toga morati uzrujavati sve manje i manje.

Stigavši u svoju sobu, stavi van na kvaku znak osoblju da ne ulazi te zaključa za sobom. Otvori svoju putnu torbu i iz nje izvadi maleno crno prijenosno računalo. Uključi ga, aktivira program za primanje poruka, upiše pristupnu šifru i pričeka da računalo dešifrira poruku. Pola memorije računala zauzima ogroman program namijenjen dešifriranju iznimno kompleksnog sustava kojim je zaštićena svaka poruka koju dobiva od nalogodavaca.

Evo, gotovo je. Poruka se otvara.

"Primatelj: Oposum," stoji kao uvijek prvo u poruci. Kako mrzi to ime! Koji ga je idiot izmislio? Zar mu nisu mogli smisliti nešto bolje? Dobro što ljudi ne znaju čime se bavi jer bi morao početi masovno ubijati sve oko sebe zbog srama od imena.

Slijedi opis zadatka. Zanimljivo. Nije to uobičajeni uđi-izađi zadatak. Ovo je malo složenije. S neodređenim vremenskim rokom. Morat će nazvati u ordinaciju. Ali samo ako se zaista zadatak odulji. Neka svi zasad misle da je na odmoru. Čudno da su njemu povjerili ovakav zadatak. Malo izlazi iz domene plaćenog ubojice. Vjerojatno je to zato što znaju da je iznimno inteligentan. Još jedan blagoslov koji se pokazuje kao prokletstvo.

Plaća za izvršenje naloga je – iznimna. Znatno viša nego inače. Ali i posla ima više nego inače. Nije kao da mu nedostaje novaca, ali sad kad gleda sve te nule, padaju mu na pamet vrlo zgodni načini na koje bi ih mogao potrošiti.

Na kraju poruke je, kao uvijek, šifra za aktivaciju njegove osobe, kao da je stroj kojeg se može programirati i uključiti i isključiti prema želji i potrebi. Malo si previše dopuštaju njegovi nalogodavci. Ipak bi se trebali ljudskije odnositi prema onima koji obavljaju njihove prljave poslove. Ferdinand mora potvrditi svoju aktivaciju. To jedina povratna informacija koju oni prime od njega. Ferdinand prebaci podatke za svoju misiju na mobitel. Isključi računalo i spremi ga natrag u torbu. Zajedno sa svim ostalim svojim stvarima. Vrijeme je da krene na put.

Srećom, ima vremena stići u Zagreb. No mora svejedno požuriti. Izgleda kao važan zadatak – s obzirom na plaću, ne toliko na težinu izvršenja zadatka – pa ne bi bilo dobro da ponovno pobudi sumnje u svoje sposobnosti. Jer moglo bi se dogoditi da ga umjesto još jednim dugim razdobljem čekanja sljedećeg zadatka kazne brzom aktivacijom nekog drugog ubojice – s ciljem da neutralizira dugogodišnjeg vrijednog radnika u čije se sposobnosti počelo sumnjati. No bolje bi bilo da ne dođe do toga. Za njih. Ne zna tko su njegovi nalogodavci, ali samo zato što nikad nije smatrao potrebnim istražiti njihov identitet. No ako bi se okrenuli protiv njega, to bi bila dobra motivacija da takvu istragu pokrene. A mogao bi otkriti tko su oni, u to nema nikakve sumnje. Na um mu pada čak nekoliko načina za to. I jednom kad bi znao tko su i gdje se kreću... pa, recimo da ne bi htio biti tada u njihovoj koži.

Spakirao se na brzinu, valjda nije ništa zaboravio. Niti nema nešto za čime bi bio sentimentalan. Ako će što trebati, kupit će. Sad samo treba što prije krenuti. Žao mu je odmora. U principu bi ga mogao ponoviti kad obavi zadatak, no kako će to objasniti svojim zaposlenicima? Odmor odmah nakon odmora? Nije kao da im je on dužan objašnjenja, no prioritet je njegova zvanja – onog neliječničkog – privlačiti što manje pozornosti. Nešto će smisliti, dovraga. A već mu je i polako pun nos robovanja diskreciji.

Krene hodnikom prema recepciji kad ga odjednom zaustavi muškarac. Nasmiješen je, što je u njemu pobudilo oprez. Možda će ga morati ubiti. A onda se on počne rukovati s njim, zgrabivši Ferdinandovu ruku bez njegova dopuštenja. Što si sve ljudi dopuštaju.

"Htio sam vam samo zahvaliti, doktore!"

Prvo se pitao tko je sad taj, no trebalo mu je samo nekoliko sekundi da prepozna čovjeka koji je imao epileptični napadaj. Prepoznao ga je i u uspravnom položaju. A lice mu ne izgleda bitno drugačije nego posljednji put kad ga je vidio. "Molim?"

"Ne prepoznajete me?"

"Ne." Nije on ovdje da bi drugima udovoljavao.

"Pa... jutros ste mi pomogli. Imao sam napadaj. Ali nije bilo ništa strašno. U bolnici su me odmah otpu-"

"Drago mi je to čuti. Ali zamijenili ste me s nekime."

"Da? Dobro sam vas pogledao prije nego su me bolničari odveli. Prilično sam siguran-"

"Ne. Ja nisam liječnik."

"Ali-"

Ferdinand nastavi svojim putem. "Ne. Zbogom." Kakvih sve ljudi ima na svijetu. Čovjeku spasite život i onda vas ide gnjaviti zahvaljivanjem. Tip ima sreću što je Ferdinand dobre volje.

Odjavio se na recepciji i napustio hotel. Prije definitivnog odlaska odlučio je proći pokraj plaže. U blizini je hotela i vrlo je lijepa. Osim kad je prepuna ljudima. Srećom, sad nije prigodno doba godine za kupanje pa se samo mali broj ljudi šeće pokraj valova koji prodiru na plažu i povlače se. I nađe se pokoji luđak koji ide plivati, ali to čovjek jednostavno previdi.

Želi vidjeti more još jednom prije nego se vrati u unutrašnjost Hrvatske. Tko zna kad će imati sljedeću priliku. Zapravo, u posljednje vrijeme razmišlja o prebacivanju svoje privatne prakse u Split. Novaca za to ima pa ne bi smio biti problem osnovati splitsku podružnicu. Ili točnije, pošto bi se preselio u Split, to bi bilo sjedište, a ordinacija u Zagrebu postala bi podružnicom. Možda da ode još južnije? Dubrovnik? Ili neki od otoka? Sviđaju mu se te misli. Posvetit će im vrijeme koje zaslužuju kad obavi svoj zadatak.

Ugodne mu misli zabljutavi prizor na plaži. Poput kakve sablasti samo iskrsne pred njegovim očima, kao da ga progoni. Ponovno onaj prokleti kabaničar! Osjeća kako mu se crijeva stišću dok ga gleda. Očito ga je isti u hotelu iziritirao više nego je i sam mislio. A sad će to učiniti još više. Prokletnik sad ima dva psa! Onog od prije i jednog ogromnog njemačkog ovčara. Obojica se trgaju na sve strane, žele potrčati malo u ovom, malo u onom smjeru. Povodci se zapliću oko kabaničara dok on pokušava obuzdati neobuzdiva pseta. Tko je to? Šetač pasa? To mu je teško vjerovati. Pogotovo kad vidi kako pada na još jednu plavušu na plaži. Ovoga mu je puta uspjelo prikriti stvarne namjere. Prema držanju plavuše, ona to smatra običnom nezgodom. Vidi, čak su počeli čavrljati! Kako mrzi toga tipa!

Sad mu se još i nasmiješila! Koja je to glupača? Zar ne postoje kriteriji za puštanje ljudi na plažu? A kabaničar produžuje konverzaciju, praveći se mrtav hladan dok njemački ovčar doslovce pokušava stati na njega, istodobno mu pokušavajući zubima strgnuti kabanicu. A ova se samo smiješka i gladi glupo pseto. Zar ne vidi da je upala u loše pripremljenu zamku? Sad bi mu vjerojatno na pamet trebao pasti neki glupi vic o plavušama, no umjesto toga Ferdinand osjeća poriv za sastavljenjem snajpera. Nevjerojatno koliko je uspio zamrziti u tako kratkome roku osobu koju ne poznaje niti joj je dobro vidio lice. Najgore je što čak nije siguran zamjera li mu što je uspio plavušu uhvatiti na svoj amaterski mamac ili što ne može biti na njegovu mjestu, žeti plodove njegova rada.

Kad bolje razmisli, posao profesionalnog ubojice najgori je na svijetu. Smiješ ubijati, ali nikad koga ti hoćeš.

 

U ovakvim trenucima zaista mu je drago što ima svoju uru. Ona mu je uvijek zvijezda vodilja, svjetlost u tami, kad god nije siguran kako postupiti. Nakon što je u Tromperu doznao toliko mnogo da mu se čini kao da nije doznao ništa, odlučio je krenuti u potragu za nekim konkretnijim informacijama. Postoje ljudi koji poznaju ljude koji čuju razne stvari. O drugim ljudima. Njih ne ćete pronaći u telefonskom imeniku – barem nijednom kojeg bi neka uljuđena tiskara makar razmotrila tiskati – niti s njima možete stupiti u kontakt preko oglasa u novinama ili preko onih kerefeka na svjetskoj računalnoj mreži koju većina ljudi skraćeno naziva internetom.

Ne, takve ljude možete upoznati samo...

Ne zna ni sam kako. Uglavnom, on ih jest upoznao i nedovoljno su nepouzdani da bi ih smatrao korisnim izvorom informacija. Trenutno mu na pamet pada nekoliko imena, no najviše se među njima ističe Kapetan Ahab. Vodi jedan, u nedostatku bolje riječi, ugledan noćni klub. Pravo mu ime zna vrlo malo ljudi – među njima je Blaž – ali ne dopušta nikome da ga njime oslovljava. Za sve je samo Kapetan. Blaž ga je jednom upitao zna li porijeklo toga imena, s obzirom da baš ne odgovara njegovu ležernu karakteru. On mu je samo odgovorio: "Naravno da znam. Pa nisam idiot, pas mater!" To mu je reklo da ne zna otkud potječe to ime, što ga je potaklo pitati zašto ga je uzeo. Kapetan mu je rekao da se za takvo ime odlučio jer je crnac. Izuzev što to samo po sebi nema nekog osobitog smisla – a opet, što on zna o tim stvarima, što god one bile? – dojmu besmisla dodatan doprinos daje činjenica da je Kapetan bijelac. I to prilično bledunjav. To je samo još dodatno naglašeno njegovom obrijanom glavom. Nakon toga je odustao od postavljanja pitanja na tu temu, dijelom i zato što mu je Kapetan rekao da mu se makne s očiju.

Kapetan jest logičan izbor, no problem s njim je što čovjek nije siguran je li vrijedno dolaziti u blizinu takvoga čovjeka. Ima i gorih od njega, ali to ne pomaže pri donošenju odluke. Ako bi netko nešto znao o kakvoj otmici, onda je Kapetan najbolja osoba – za izbjegavati, zapravo, ali u Blaževu slučaju potrebna je određena razina rizika u koju se mora upustiti kako bi došao do nekih korisnih informacija. Nije da se on boji kapetana. U biti je simpatičan momak. Nije tip osobe koje biste se bojali. Možete se bojati njegova zadaha, njegovih krvnih nalaza, njegovih računovodstvenih metoda, njegove rodbine, njegovih cipela, njegovih zaposlenika, površina s kojima je dugo bio u kontaktu, no ne same osobe Kapetana. Radi se o tome da na svijetu postoje ljudi čija prisutnost ima određeni učinak na druge ljude. Taj je učinak kumulativan, i u skladu s afinitetima prema posljedicama toga učinka svatko treba za sebe odlučiti koliko ukupno vremena od svoga života želi odvojiti za držanje takvih ljudi u svojoj blizini. Ako ste odredili ukupnu količinu, morate onda odrediti kako ćete ju kroz život dozirati. Kapetan pripada prvoj vrsti ljudi, Blaž ostalima – koliko mu je poznato.

Zbog toga je bio u nedoumici. Treba li se obratiti Kapetanu kao najboljem izboru i utrošiti dovoljnu dozu njegove prisutnosti ili obratiti se nekim drugim pojedincima oko kojih ne bi trebao previše paziti oko učinka njihove prisutnosti, ali i koji ne bi – vjerojatno – bili toliko dobri izvori informacija kao što je Kapetan?

Zato je njegova ura priskočila u pomoć. Stajao je na ulici, sav u nedoumici – inače ne baš njegovo uobičajeno stanje – kad se sjeti pogledati na uru. Usporedom s vremenom na svome mobitelu ustanovio je da ura u tome trenutku kasni sedam minuta – što je neuobičajeno malo u odnosu na njeno klasično kašnjenje, a što je opet bilo vrlo indikativno. Da nije slučajnost što je kasnila sedam minuta bilo jasno gotovo trenutačno. Točno pred njim, s druge strane ulice, na uglu se gotovo vulgarno isticao kućni broj. I ni manje ni više nego broj 7. Blaž je prešao cestu kako bi prišao broju. Kad je stao na ugao ulice i pogledao plaketu s brojem, odmah je dobio pogled na semafor za aute na suprotnom kraju ulice. Semafor je točno u tome trenutku upalio žuto svjetlo. Bez obzira tretirali vi zeleno ili crveno svjetlo kao prvo, žuto će uvijek biti drugo. Blaž je u tome trenutku pogledao ponovno na uru. Točice između sata i minuta zatreperile su dva puta prije nego je počela nova minuta. I tada se sve bilo jasno. Ura mu je potvrdila broj 2. Kapetan Ahab ima dva zlatna zuba, a noćni klub mu se nalazi na broju 49, a 7 je kvadratni korijen od 49. Zna to pouzdano jer je netko – vjerojatno neki učenik – prije mjesec dana u tramvaju vjerojatno ispustio šalabahter. Blaž ga je pronašao, i kao pravi detektiv, digao s poda, obrisao prljavštinu i temeljito proučio. Na papiru su bili ispisani kvadratni korijeni od 100, 36 i 49. I još je pisalo da je stanovita Marica glupača, no bilo bi neozbiljno od njega takvo što prihvatiti kao činjenicu samo zato što je to netko napisao.

Urina poruka bila je jasna: mora otići Kapetanu.

Ulica u kojoj je smješten Kapetanov noćni klub, Kapetan Cook – ne, ni Blažu nije jasan naziv – nije odveć prometna, što vjerojatno odgovara Kapetanu. Sigurno i odgovara čuvaru ulaza u klub, Borisu, koji, sjedeći na klupici na ulici, odmah do željeznih vrata, svojom ležernošću svakom prolazniku šalje poruku dobrodošlice u Kapetanov klub, zbog čega čovjek gotovo i zanemari njegovo možda malo prejavno isticanje svoga kalašnjikova.

"Kapetan kod kuće?" upita Borisa.

Nešto je možda i rekao, no učinio je to zatvorenih usta. Ali pokaže palcem prema vratima pa je to protumačio kao pozitivni odgovor.

U prizemlju je samo nekoliko uredića za klupsku administraciju. Sam klub je u podrumu. Blaž se spusti stubama dolje. Prolaz je dosta uzak, no kad kročite u klub, odmah dobite osjećaj prostranosti. Strop nije toliko visok, ali zrcala na njemu daju iluziju da jest. Trenutno nema posjetitelja. Jer je dan, a ovo je noćni klub. Sada samo čistači brišu podove, a barmeni slažu stolice u pravilnu i za neku svrhu sigurno važnu konfiguraciju. Najviše prostora zauzima plesni podij. Oko njega su razmješteni prozirni stolovi koji su inače okruženi metalnim stolicama. Sad samo nekoliko stolova ima mjesto za sjedenje. Bar je dugačak i ima mjesta za desetak barmena, a kapacitet je obično uvijek popunjen. Zaista, klub sada izgleda zapušteno, no kad padne noć, ovamo će se sliti neinhibirana mladež i prepustiti se čarima plesa, pjevanja, pijenja, ali i mnogih drugih aktivnosti, od kojih će ih mnoge temeljito pripremiti za budućnu plodonosnu karijeru sudionika kontrolnih skupina za istraživanja učinkovitosti novih terapija za liječenje ovisnosti ili mutiranih oblika već poznatih vrsta virusa.

Nije morao daleko hodati kako bi pronašao onoga kojega traži. Slučajno ili ne, Kapetan se baš zaputio ovamo kad i Blaž. Izlazeći iz jedne od svojih polutajnih prostorija, dostupnih samo zaposlenicima, nakesi se pri pogledu na Blaža. Pojava mu je uobičajena. Hoda kao da mu čitavi svijet pripada, a grimizni kaput s raskošnim krznenim ovratnikom kojeg nosi decentan je poput njegovih ruku koje masiraju stražnjice djevojaka u kratkim suknjama s njegove lijeve i desne strane. Djevojke se lascivno smiješkaju, ne skrivajući svoje hinjeno opće zadovoljstvo Kapetanovim tretmanom.

"Blaž Zvonimir!" reče on. Uvijek to uspije izreći kao završetak kakvoga vica, bez da prethodno bilo što drugo izgovori. Zapravo je prilično dojmljivo što mu to uspije svaki put.

"Kapetane," reče Blaž kao pozdrav.

"Nisam znao da si još živ, ha, ha, ha. Svaka čast."

"Hvala. Uzvraćam."

"Hajde, ljepotice," obrati se svojoj priljubljenoj pratnji, "idite nešto korisno raditi. Imam posla." Pljusne obje po njihovim stražnicama i one odu u jednu od stražnjih prostorija. Kapetan pokaže rukom prema jednom od stolova, pozivajući ga zajedno sjesti.

Stol za koji sjednu jedan je od rijetkih koji umjesto stolica imaju ugrađene dvosjede. Blaž se smjesti u svome, a Kapetan na svome obuhvati naslon punom dužinom svojih ruku. Iznad stola na zidu obješena je velika eliptična drvena ploča za koju je pričvršćen ogoljeni riblji kostur. Nešto poput trofeja? Kapetan mu ne ostavlja dojam ribiča, bez obzira na njegovo lažno ime. U svakom slučaju, nema sumnje kako kostur ima svrhu u posjetiteljima kluba buditi potpuno neriblje asocijacije.

"Posao ide dobro?" upita Kapetana. Treba konverzaciju započeti laganim temama.

"O, ide, ide. Ne mogu se požaliti."

"Da? To je dobro čuti."

"Nekim mojim susjedima nije, he, he, he. Ali što im ja mogu?"

"Osim ignoriranja?"

"Točno! Vidiš kako se mi razumijemo, Blaž? Znaš, čudna je slučajnost što si došao baš danas. Znaš zašto?"

"Izašao je rječnik s novom definicijom slučajnosti?"

"Ne bih znao. Na pratim te stvari. Ne, zanimljiva je slučajnost jer sam te noćas sanjao. Da, da, tebe. San je bio vrlo realističan. Stajao si na cesti i pregazio te ogroman kamion. Ali stvarno ogroman. Bio si mrtav na mjestu."

"I kako je san završio?"

"Sad sam ti rekao! Pregazio te kamion."

"Ah. Mislio sam da sam možda oživio."

"Što, zar si gluh? Rekao sam da je to bio san, a ne noćna mora. Ha, ha, ha, ha!"

"Shvaćam."

"Zato sam se malo začudio što te vidim živog. Ne samo zbog sna. Čudim se da netko poput tebe može tako dugo glumiti detektiva, a da ga odavno netko nije koknuo."

"Valjda glumim podjednako dobro poput tebe."

"Ha, ha, ha, ha! Da, obojica znamo prkositi izgledima, to je sigurno. Ali, Blaž, znaš po čemu se nas dvojica razlikujemo?"

Vjerojatno se njegovo pitanje odnosi na nešto određeno, a nije poziv na izlistavanje. Jer potrajalo bi kad bi Blaž krenuo brojati sve po čemu se njih dvojica razlikuju. Najvažnija je vjerojatno razlika što Kapetan dobro odgovara definiciji kriminalca. Što on nikada ne bi priznao. Nijedan dobar kriminalac ne bi. U tome i je poanta. Kapetan je dosad prekršio toliko zakona da je već odavno trebao završiti na dugogodišnjoj robiji, a opet, dosad nije potignuta nijedna optužnica protiv njega. Tajna vjerojatno leži u nečemu što mu je Kapetan jednom prilikom rekao: "Zakoni su napisani tako da ih je nemoguće ne kršiti. Jedini način da se stvori dojam kako poštuješ zakon jest da ga dosljedno i vjerno kršiš. Tako nitko ne primjeti razliku." Drugim riječima, on je u kriminalu toliko dobar da je upravo kriminalno što nema zakona koji mu to od početka omogućuje.

Blaž mu odgovori: "Moje uši ne strše kao tvoje?"

"Razlika je u tome što ja uzmem ono što hoću, dok ti uzmeš samo ono što ti se da. Ne možeš biti uspješan poput mene bez karizme pobjednika. Kad ja uđem u neku sobu, ako se igra poker, svima šaljem poruku kako ću ja pobijediti. Ako čovjek nosi skupi sat, odmah ga sprema u džep jer zna da ću ga na ovaj ili onaj način učiniti svojim posjedom. Ako se radi o tipu u društvu svoje cure, on ju privije uz sebe u besmislenoj nadi da će tako spriječiti da ona odoli mome šarmu. I ne moram reći ni jednu jedinu riječ. Ljudi odmah znaju, čim me vide, kužiš? A ti? Ti moraš nositi signalna svjetla samo kako te netko ne bi zabunom bacio u kantu za smeće."

"A što sam ja rekao?"

"Da, moj dragi Blaž. Ljude poput tebe svi tretiraju kao sluge. Dok mene tretiraju kao kralja. To se ne može naučiti. Barem ti ne bi mogao. Kad me vide, svi odmah znaju da sam kralj. I zato svatko tko dođe makar u blizinu moga kluba zna da će ulaskom uživati u djeliću moga kraljevstva. Kraljevstva u kojem vlada raskoš, veselje i sloga."

"Boris na ulazu čisti kalašnjikov pred prolaznicima."

"Pa što? To samo daje osjećaj sigurnosti."

"Čije?"

"Nije bitno čije! Bitan je dojam. Bitno je da ljudi znaju da postoji sigurnost. Uopće ih ne će zanimati čija. Vidiš, o tome ti i govorim. Ti uopće ne vidiš te suptilne, ali presudne razlike."

"To ne mogu poreći."

"Ni ne moraš. Ali pustimo sad to. Nemam ja vremena čavrljati čitav dan. Nadam se da nisi došao zbog toga."

"Ne. Trebam pomoć."

"To znam. Ali tebi nema pomoći."

"Tražim ženu."

"Ako vidim koju, upozorit ću ju na tebe. U, evo jedne."

"Tražim jednu određenu ženu."

"Onda ni njoj nema pomoći."

"Postoji realna mogućnost da je oteta."

"Ja ju nisam oteo. Žene k meni idu isključivo dragovoljno. Imam ljude koji drže komade podalje od mene. Neodoljiv sam. S time nije lako živjeti. Tko bi se još gnjavio otmicama?"

"Vjerujem. Nisam te došao optužiti, samo pitati znaš li nešto o tome."

"Shvaćam. Logično je doći ovamo. Ipak je vodim registar svih otmica u gradu, zar ne?"

"Nisam to tak-"

"Što je tebi, čovječe? Ja vodim pošteni posao."

"Ali čuješ stvari."

"Čujem ja svašta. Jednom sam čuo kako tvoja detektivska agencija dobro posluje. Ali tko bi to vjerovao?"

"Ja ne. Osoba koju tražim zove se Sanja Malenica. Znači li ti to što?"

Odmahne glavom. "Ne zvuči poznato. Tko ju je oteo?"

"To sam došao tebe pitati."

"Ma nemoj! Možda bi htio i da se raspitam po gradu o toj Sanji, je li?"

"Ako nije problem."

"Ne bi bio. Da to nije usluga tebi."

"Nešto slično sam već čuo danas."

"To ti vjerujem. Mogu li ti još kako pomoći? Jer ja postojim samo kako bih tebi služio," reče s blagim sarkazmom.

"Znaš li za neke druge neobične događaje? Neka neuobičajena kretanja u tvom miljeu?"

"U mom miljeu? Moj milje je u oblacima u usporedbi s tobom. Što je s tim pokroviteljskim tonom?"

Blaž ništa ne reče. Obati pažnju na nekakvo sitno mrvinje na jagodicama lijeve ruke. Temeljito ih otrlja palcem. Tada još malo provjeri jesu li jagodice njegovih prstiju potpuno čiste. A onda digne pogled natrag prema Kapetanu.

Ovaj malo zaškilji, a onda si značajno očeška usnu. "Dobro. Čini se da su ovih nekoliko dana mnogi... poduzetnici pozvani malo stišati svoje aktivnosti. Netko treba prostora za..."

"Što?"

"Nešto."

"U Zagrebu?"

"Da."

"Mafija?"

"Mafija je među onima pozvanima da se privremeno pritaji."

"Tko onda poziva?"

"Nisu dijeljene pozivnice, Blaž. Jednostavno se svi koji su dovoljno pametni sklone s puta kad vide da div dolazi."

"Tko je div?"

"Nitko ne zna. I nitko ne pita. Nitko tko želi ostati živ. U te spadam i ja. Ali ti slobodno..."

"Hvala. Zanimljiv podatak."

"Meni je mnogo zanimljivije da je tebe netko angažirao osloboditi ženu iz ruka otmičara. Zašto su te angažirali?"

"Ne znam."

"To bi vjerojatno bio i njihov odgovor. Da znaju nešto o tebi, znali bi i da je ženi bolje ostati u rukama otmičara nego da ju ti pronađeš."

"Moguće, ali ne mogu to potvrditi dok ju ne nađem."

"Već ju žalim. Ah, da, vidiš, nisam ti ponudio nikakvo piće kad si došao."

"U redu je. Nisam žedan."

"To nije bila isprika. Samo sam to želio naglasiti za slučaj da ti je promaklo."

"Shvaćam. Zaista mi je promaklo. Primljeno na znanje. Hvala."

"Nema na čemu. Mogu ti još kako pomoći? I ako mi još jednom spomeneš one vražje krekere, raspisat ću nagradu za tvoju glavu!"

"Ne, privremeno sam odustao do toga. Ali ne potpuno."

"Mirnije ću spavati sad kad znam."

"Možeš li mi još što korisno reći?"

"Mogu. Daj se počni odijevati kao čovjek. Izgledaš kao klošar. Jedva se suzdržavam da ti ne bacim sitniš u krilo."

"Mislio sam da se odijevam baš u trendu."

"Sad znam tko je kriv zašto trendovi ne traju."

"Dobro, moram sad ići." Blaž počne ustajati od stola.

"Već? Ostario sam samo godinu dana razgovarajući s tobom."

"Mogao si i gore proći. Moguće je da ću te nazvati ako nešto zatrebam."

"Brojat ću sekunde do tvoga poziva. Ali ako slučajno umreš i ne uspiješ mi to javiti, uopće ti ne ću zamjerati."

"Pošteno. U redu, Kapetane, viđat ćemo se još." Pruži mu ruku.

Kapetan se rukuje s njim. "Prijetnjama ćeš postići sve, Blaž. Sretno u tvome lovu."

"Hvala." Blaž se okrene i zaputi se prema izlazu. Osvrne se na trenutak i ugleda Kapetana kako ide svojim poslom, nestajući u jednoj od sporednih prostorija. Srećom ga nije previše zadržavao. Zna koliko je Kapetan zaposlen čovjek. Da bi njegovo maleno carstvo funkcioniralo, potrebno je više od onog pobjedničkog stava kojim se Kapetan hvali. Povrh ovoga kluba potrebni su i dodatni sadržaji. Blaž se većinu vremena uspješno sudržava od razmišljanja o podrumskom katu koji se nalazi ispod ovoga. U njemu u kasne noćne sate probrani pojedinci niskih inhibicija i visokih očekivanja otpuštaju velike količine kapitala za zadovoljenje svojih ekskluzivnih željica. Smijeh je tamo dolje uvijek malo srdačniji, strast je uvijek znatno vruća, pića su uvijek upola manje razvodnjena, a zbog loše ventilacije jednu od popularnih spolno prenosivih bolesti možete dobiti već nakon nekoliko dubljih udisaja.

Uspinjući se stubama, zamalo je stao na štakora koji se spuštao prema klubu. Odmah potom mimoišao se s još jednim. A onda još jednim. Jure pravocrtno prema klubu. Izgleda da je podcijenio Kapetana. Zabave u njegovu noćnom klubu očito su luđe nego je mislio.

Istupivši na ulicu, Blaž pojede jednu napolitanku i kimne zaposlenom Borisu u znak pozdrava. Borisu to na trenutak odvuče pažnju od minucioznog čišćenja kalašnjikova te slučajno ispali kratki rafal u smjeru svoga lica. Na baš točno u smjeru. Nekako su ga meci uspjeli promašiti – iako vidi par vlasi kose kako lete – i zabiti se u zid nad njegovom glavom. Borisa to nije osobito uzrujalo. Jedna žena s dvije vrećice pune namirnica koja je baš u tom trenutku išla ulicom poskoči i prestrašeno pobjegne. Kao što je Kapetan rekao, Boris zaista ulijeva osjećaj sigurnosti. Sva sreća da nije bitno čije jer inače bi klub već odavno propao.

Nije siguran je li nešto doznao od Kapetana. Nešto je, ali koliko to njemu koristi? Pošto to nije ni na koji način utjecalo na njegov jutros zacrtani plan istrage, može bez ustručavanja reći – nikako. A opet, i ništa može biti nešto. Dakako, nešto može biti svašta, a svašta se često da svesti na ništa. Često je neizrečeno važnije od izrečenog, sjena može više pokazati od svjetla koje ju baca. Nema pojma kako to njemu sada pomaže, ali voli takve stvari držati u prikrajku svoje glave, po strani, ali nadohvat ruke. Jednostavno kako ne bi postao jedan od onih detektiva koji razmatraju samo ono što im se gurne pod nos. Dokazi su praktična stvar kad ste policijski detektiv i morate imati samo dovoljno dokaza za osudu. Ili barem nešto što dovoljno ostavlja dojam dokaza. No u njegovu poslu važni su samo rezultati, stoga je oslanjanje isključivo na dokaze podjednako kontraproduktivno kao i njihovo ignoriranje. Zato se mora hvatati za sve što mu se možda učini važnim – od čega se većina na kraju pokaže potpuno suvišnim – doslovce se hvatati za svaku slamku koja iz nekog otvora počne stršati, bez obzir koliko prljav i sumnjiv otvor bio. Ovaj se slučaj polako pokazuje kao pokazni primjer takvoga razmišljanja. Dosad mu dokazi ukazuju samo na mnogo ničega. Kao što je istaknuo, i ništa može biti nešto, no to nešto može biti odvlačenje pozornosti od onoga što njemu treba.

Od takvih misli čovjeka lako zahvati depresija. Ne i Blaža, ali treba za svaki slučaj djelovati preventivno konzumiranjem jedne slasne napolitanke. Zato pojede još jednu. Da ga je bila zahvatila depresija, sad bi mu bilo mnogo bolje.

Zanimljivo je ono što mu je rekao Kapetan. Ono o izvanrednom stanju u zagrebačkom podzemlju. Tko to može potaknuti mafiju na mirovanje, makar i na samo nekoliko dana? Netko moćniji, naravno. Tko bi bio toliko moćan? Običnom čovjeku vjerojatno ne bi pao nitko na pamet. Blaž, na žalost, ima jednu ili dvije ideje. I jedna je dovoljna da mu neugodne misli navru u glavu. Jer bi mogle imati neprobavljive implikacije za njegov slučaj.

Mogle. Nije sigurno. Nema razloga misliti da to ima ikakve veze s otmicom Sanje Malenice. Napokon, što jedna niža službenica znači za poslovanje kriminalnog miljea? Osim ako je ona samo djelić slagalice. Nažalost, moglo bi ispasti baš tako. Ako se pokaže da njegove teorije – od kojih su pet, šest gotovo identične – imaju nekog uporišta u stvarnosti, boji se da Sanji Malenici nema spasa.

A možda ni njemu.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8547
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk