Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

II


 

Što je toj stjuardesi? Namjerno ju ignorira? Već ju je dvaput dozvala, ali ona stalno ima posla s nekim drugim putnikom. Ima tu nekih drugih stjuardesa? Ne vidi ih. To valjda dobijete kad ne putujete prvim razredom. Ništa. Vjerojatno treba biti sretna što smije uopće biti u zrakoplovu. Za kojeg je platila kartu.

Dobro, nije ju ona platila. Tvrtka je. A mogla se malo više isprsiti. Barem što se tiče putovanja. Njen čitavi "izlet" u London bio je jedan veliki napor. I nije jedna od onih koja pod naporom misli na uzbuđenje. Nikako. Prije jedna od onih koji ne misle tako. Ili od onih koji s velikom sumnjičavošću gleda na one koji to čine.

Digne ruku u ponovnom pokušaju da privuče stjuardesinu pažnju. I privukla joj je pažnju. Samo ne na sebe. Što će reći da nije. To ona nju zafrkava ili što? Ima li to ikakve veze s time što ju stjuardesa neodoljivo podsjeća na njenu susjedu Šteficu? Baš su si slične. Samo što je Štefica nešto niža. I deblja. I ima crnu kosu. I nije stjuardesa. Čak i da se radi o Štefici, zašto bi ju namjerno ignorirala? Doduše, kad naiđu jedna na drugu u zgradi, Štefica nije odveć srdačna. Promrmlja nešto što bi mogao biti – ali dovoljno je nerazgovjetno da bi moglo omogućiti naknadno uvjerljivo poricanje – pozdrav. I gleda u pod dok se ne raziđu. I nije takva prema svima. Vidjela ju je s drugim susjedima. Mnogima samo što se ne baci u zagrljaj. Samo je prema njoj hladna. Je li ova stjuardesa u nekakvoj vezi sa Šteficom? Pitanje bi zaslužilo odgovor da nije toliko idiotsko. Jedino što može bez iskoraka u šizofreniju reći jest da bi se ova stjuardesa i Štefica dobro složile da se sretnu.

Što uopće ne rješava njen problem. A samo želi jedan običan jastuk!

Kao da se zla kob stuštila na nju. I to od trenutka kad je doznala da ide na putovanje. Radila je zadovoljno na svom radnom mjestu, energično tipkala po tipkovnici, kad joj dođe dopis. Namijenjen isključivo Sanji Malenici. Dopis! Zar ljudi više ne razgovaraju s drugim ljudima? Nekoliko riječi preko telefona, tek toliko iz pristojnosti, bio bi minimum pristojnosti. Ili je možda toliko staromodna? Mogao je barem netko potpuno nevažan nazvati i reći: "Čuj, idi." I prekinuti. Zar bi to bilo toliko teško? I koliko god i to nepristojno bilo, bilo bi mnogo pristojnije od sadržaja dopisa. Sadržavao je ogomne količine teksta, no s obzirom da je veći dio bio stavljen isključivo kako bi dopis izgledao što važnije, poruka dopisa da se svesti na ovo: "Joj, znaš, za tri dana je u Londonu konferencija o strateškim investicijama. 'Ajd ti, Sanjica, pripremi prezentaciju i izloži ju u ime Trompera. Za tri dana!!"

U tom se trenutku zamalo srušila na pod. Netko se odjednom sjetio nekakve bezvezne konferencije u Londonu i puhnulo mu je da bi baš Sanja trebala u tri dana pripremiti prezentaciju, spakirati se, sletjeti u London i tamo u posljednji tren održati prezentaciju koja će ući u povijest totalno nepamtljivih stvari. I onda još odslušati sva predavanja na konferenciji. To je festival suhoparnosti kojem se posebno veselila.

A veselje se pokazalo neopravdanim. Bilo je dosadnije nego si je to ikada mogla zamisliti. Čemu uopće služe te konferencije? I tko daje novac za to?

Osjećala se kao da se vratila u studentske dane. Paničarenje, pripremanje seminarskog rada u posljednji tren, nečujno psovanje autoriteta koji ju sile činiti stvari za koje zna – što se pokazalo većim dijelom točnim – da joj ne će koristiti u životu. Jedina je razlika što nije mogla potražiti utjehu u cigareti. Prestala je pušiti prije šest mjeseci. Pokazalo se da dim i nije toliko koristan za njena pluća koliko je mislila. Vjeruje da se većina ostalih organa ne bi složila s plućima, no u životu jedne žene važno je shvatiti da neke stvari ipak imaju prioritet. Disanje i slične gluposti.

U redu, izrada prezentacije i nije bila toliko stresna jer je koristila već pripremljene materijale koji su već bili mnogo puta korišteni i svima poznati. Što je apsurdnost i suvišnost čitavog pothvata činilo toliko većim! Ono što joj je zadalo najviše glavobolje bila je jedna opaska u dopisu. Napomenuli su joj kako je važno da u prezentaciji upotrijebi dovoljno crvene boje. Nije bilo jasno ćemu takav koloristički detalj, a nije bilo ni objašnjenja koliko je točno crvene dovoljno, a koliko previše. Nije bilo nikakvih objašnjenja, ali bilo je jasno istaknuto kako je crvena boja nezaobilazna. Zašto baš crvena? Ta nisu ju slali na komunističku konferenciju. I bilo bi jako loše da netko na konferenciji misli kako ona misli da se nalazi na komunističkoj konferenciji. A to bi bilo vrlo loše za nekoga tko dolazi iz zemlje koja je navodno ostavila komunizam iza sebe.

Na kraju nije upotrijebila mnogo crvene – i zar je ona dizajner da mora voditi računa o takvim stvarima?! – ali dovoljno da joj bude sve više neugodno kako se konferencija primicala kraju. Njena je prezentacija bila najcrvenija od svih. Što možda i ne bi bilo toliko loše da je time postigla da se ljudi sjećaju o čemu je govorila. Što nije. Jer se nisu. Dapače, nekoliko je ljudi napustilo konferenciju duboko uvjereno da je ona zastupnica neke američke prehrambene tvtke koja prodaje prezasoljenu ribu. Kako su došli na to, nije uspjela dokučiti. Pretpostavlja da je to iz istoga razloga zbog kojeg se ljudi koji su bili uvjereni da radi za tu tvrtku nisu dali uvjeriti u bilo što drugo, iako im je u razgovorima to izričito naglašavala.

Nije kao da se ona previše uzrujavala crvenilom svoje prezentacije. Svaki zaposlenik ima svoje mjesto i mora shvatiti da je kotačić u jednom velikom mehanizmu. Ne mora taj kotačić shvatiti zašto se inzistira na naizgled neopisivo glupim trivijalnostima. Sve što mora znati jest da svaka, makar i najbeznačajnija trivijalnost, ima svoju svrhu u velikome planu, poznatome samo odabranima. Koja je to svrha bila u njenome slučaju, ostalo joj je, na svu sreću, potpuno uskraćeno.

I da ne bi baš sve ostalo na neugodnim iskustvima, javnome sramoćenju i prezasoljenoj ribi, bilo je i lijepih trenutaka. Jedan, točnije. Upoznala je vrlo zgodnog i simpatičnog muškarca. Poljaka. Razgovarali su pune dvije minute i nije mu uspjela doznati ime. Poput nečeg iz ljubavnog romana.

Bila je sve opuštenija kako se konferencija približavala svome kraju. I zaprepaštena kad je doista i završila. Pojam vječnosti tih je dana dobio novi i nerazmrsivi značaj.

No tada je zla kob poprimila nove oblike. Prvo je htjela nazvati nekoga i javiti da stiže. U žurbi je zaboravila reći nekome kada se vraća. Istina, nije ni sama znala točan datum. Svršetak konferencije je ovisio o dolasku jednog posebnog gosta predavača. Na kraju se pokazalo da je dotični predavač toliko poseban da ne samo da se nije pojavio, nego nitko nije uspio doznati ni tko je ni zašto se njega moralo čekati. Sljedeći je problem bio što je vrlo dugo razmišljala o tome koga nazvati. Nije znala koga obavijestiti. I ima li to smisla. Na kraju se odlučila za Adrianu, kolegicu koja ima stol do njenoga na poslu. S njome najviše razgovara. A onda se pokazalo kako je malo predugo razmišljala koga nazvati. Nije rečeno da bi joj mobitel bio manje pokvaren da je kraće razmišljala, ali možda bi imala više vremena nešto poduzeti u vezi toga. Ne shvaća kako joj se već uspio pokvariti. I to nov novcat, kupljen prije tri mjeseca. I uvijek ga pazi. Jer je skup. I nov novcat.

Naravno, nije imalo smisla očajavati nad time kad se ništa nije dalo učiniti. Odlučila je nabaviti neki jeftini na kiosku. Ali onda je počela razmišljati treba li to učiniti u Engleskoj ili u Hrvatskoj. Nije bilo neke osobite potrebe da to učini u Engleskoj pa je odlučila pričekati. A i nekako joj se činilo zgodnim biti nepristupačnom, makar na kratko. No čak i da je odlučila odmah kupiti mobitel, ne bi joj pošlo za rukom.

Bila je u svojoj razmjerno skromnoj hotelskoj sobi bez prozora kad su ju nazvali iz recepcije. Ženski glas joj je rekao kako netko želi s njome razgovarati. I to što prije. Kad je pitala o kome se radi – nekako se ponadala da se radi o onome Poljaku kojeg nikad više nije ugledala – žena joj je rekla samo da se radi o muškarcu koji tvrdi da joj je nadređen. I onda je ljubazno bez pozdrava prekinula. Sanja se odmah malo zabrinula. Zar je netko od njenih šefova pošao za njom u London? S time nije računala. Da ju možda nije netko došao provjeravati, pomislila je. Netko je došao provjeriti je li upotrijebila dovoljno crvene u prezentaciji? Pomisao je bila toliko apsurdna da joj to nije bilo teško povjerovati. Napokon, to ne bi bilo ništa apsurdnije od naglašavanja potrebe za crvenom bojom bez ikakva racionalna obrazloženja.

Umjesto da se okani takva razmišljanja, ono je uznapredovalo. Palo joj je na um da se možda radilo o nekakvom ispitu. Možda je zahtjev za crvenom bojom bio način provjeravanja kako se ona nosi s izazovima. Ili s izvršavanjem naloga. Onda se već uspaničila. Slijedila je upute koje su joj dali – šture i nerazumljive do bola – ali dala si je malo slobode kod crvene. Bila je to crvena, ali – malo je vukla na narančastu! Čista crvena joj je bila prekričava. Zar bi joj to netko zamjerio? S jedne strane, ne može tu mogućnost isključiti, a s druge strane – za kakve to ona psihopate radi kad joj sposobnosti idu provjeravati na takav način?

Mašta bi joj vjerojatno počela nizati odgovore na potonje pitanje, no srećom se sabrala, umila, počešljala, i zaputila se prema recepciji gdje ju je navodno muškarac u pitanju čekao.

Kod recepcije nije bilo nikoga, ali u hali su se nalazile fotelje i dvosjedi za one koji nekoga ili nešto moraju čekati. Tamo je u jednoj fotelji sjedio muškarac u crnom odijelu. Prišla mu je i pozdravila ga. Osmjehnuo joj se oskudno, ali ljubazno. Kad se ustao, vidjelo se da je podosta visok i mršav. Glava mu je bila nekako jajičasta, a licem su mu dominirale obrve koje su se činile toliko crnima da je pomislila da ih možda dodatno boji kako bi dobile puninu. Oči su mu bile škiljave pa je prvo pomislila da ju gleda sumnjičavo, no već nakon pola minute shvatila je da stalno tako gleda. Bio je pročelav. Ne jako, ali dojam čelavosti bio je pojačan kosom zalizanom unatrag. Elegantan, ali čudan.

Prvi šok je došao kad joj je rekao da radi u središnjici Gestorven&Hatelijka. To su šefovi njenih šefova njenih šefova. Nasmijala se srdačno da prikrije nervozu, no boji se da ju je time samo naglasila. Odmah se uspaničila u sebi, pomislivši kako su njene najparanoidnije sumnje ipak bile točne.

Drugi šok je došao nakon nekoliko minuta kad je shvatila da ne razumije baš sve što joj govori. Bio je to engleski, ali s nekakvim čudnim naglaskom. Vuklo je na velški, no razgovarala je već s Velšanima i nije imala problema razumjeti što govore. Ne kao s tim tipom. A ni ime mu nije odavalo da se nalazi u stranome okružju. Edward Bingsley. Uhvatila ju je još veća panika. Otprilike je razumjela iz konteksta što joj govori, no što ako joj promakne nešto važno? A vjerojatno ju ne bi zvao na privatni razgovor da nije bilo važno.

Koliko je važno zaista bilo shvatila je nakon trećega šoka. Rekao joj je da je rezervirao sobicu gdje mogu razgovarati bez ometanja i zamolio ju da ga slijedi tamo. Ako se radilo o nečemu što je samo za njene uši, onda se ne može raditi o običnom kurtoaznom čavrljanju. Želi joj reći nešto važno, zaključi ona. Nešto vrlo, vrlo važno. Njoj.

Dok ga je pratila, istaknula je kako ne može predugo razgovarati jer mora uhvatiti zrakoplov. Ili ju nije čuo ili ga se rečeno nije osobito dojmilo. U svakom slučaju, ništa na to nije rekao i nastavio laganim hodom naprijed. Sanja je odmah prekorila samu sebe zbog toga. Što ona ima diktirati raspored nekome tko je toliko iznad nje?

Prije nego su ušli u sobu, prestrašila se jer joj je sinulo da možda ima posla s perverznjakom koji želi iskoristiti svoj položaj za svoje... perverzije. Strah je znatno splasnuo kad je ušla s njim u sobu i otkrila da u njoj nema kreveta. Nije bila odveć velika i izgledalo je kao da je namijenjena točno onome što je on htio. Razgovoru. Četiri kožne fotelje oko staklenog okruglog stolića. U kutu maleni bar. Bingsley ju je odmah pitao želi li što piti. Ona je pristojno odbila. Zapravo je soba bila vrlo elegentna. Bilo je očito da joj pristup nema baš svatko.

I tako su oni sjeli, a ona je nabrusila svoju koncentraciju kako bi pohvatala što je više moguće iz njegova nerazumljiva govora. Razgovor se isprva pokazao kao monolog. Njegov. Počeo joj je nadugo i naširoko objašnjavati što Gestorven&Hatelijk rade, zašto je to važno, koliko važnosti polažu na kvalitetu i profesionalnost, koliko su oni profesionalni što toliko važnosti polažu na važnost, zašto je važno da nikada ne postanu gori od onoga što trenutno jesu – a to je bolji – pred kakvim se sve izazovima koncern nalazi i o prijekoj potrebi da se s tim izazovima suoče profesionalno i polaganjem važnosti na kvalitetu obavljena posla. Ukratko, u detalje joj je objasnio sve što je već znala i već previše puta čula. Tip je bio poput govoreće brošure, samo što ga se nije dalo poklopiti i spremiti u ladicu. Nije shvaćala zašto joj to govori. I vjerojatno bi joj zbog tog izlaganja bilo vrlo dosadno, na rubu pospanosti čak, no u njoj je, dapače, samo rasla nervoza. Što je duže govorio, to je više osjećala kao da joj ovdje nešto izmiče, da nešto propušta učiniti. Sigurno nisu morali biti nasamo da joj sve to kaže. Jedna je mogućnost bila da je pogriješio osobu i da joj se obraća s premisom da ona zna zašto ju gnjavi toliko opsežnim bezvezarijama. To baš nije bilo odveć izgledno. Tražio je na recepciju specifično nju, a kad ga je našla predstavila mu se imenom i prezimenom. Ne zna koliko Sanji Malenica, zaposlenica Trompera, trenutno ima na ovom dijelu planeta u ovome trenutku, ali posve je uvjerena kako je mogućnost zabune svedena na minimum. Druga je mogućnost bila da laprda toliko jer zna da je nervozna i pokušava tu nervozu pogurati do kranjih granica. Možda i namjerno govori tako nerazgovjetno. Da bi dodatno pojačao neizvjesnost.

Je li to bio nekakav ispit, pitala se. Nastavak ispita koji je počeo crvenom bojom? Sve je to bilo toliko nadrealno da joj je došlo vrištati. Od čega se privremeno suzdržala. Jer je željela zadržati posao. Iako bi voljela da joj se sposobnosti procjenjuju u skladu s njenim kvalifikacijama, a ne... ne zna ni sama s čime.

A onda je monolog postao zanimljiv. Prešao je s općenitosti i počeo o njoj govoriti. U tom joj je dijelu bilo posebno tjeskobno jer je bila sigurna da su neke od važnijih riječi koje izgovara baš one koje ne razumije. No shvatila je da je zapela za oko glavešinama u Gestorven&Hatelijku, zbog čega se naježila. Onda je rekao riječ koju je jako dobro razumjela. Unaprijeđenje. Osjećala je kako susret skreće na nešto vrlo obećavajuće. Istaknuo je kako u Hrvatskoj traže osobe koje bi preuzele nove odgovornosti zbog širenja tržišta. No ne bi se radilo samo o unaprijeđenju, već i o uvođenju u najuži krug vodstva koncerna, pa čak i u samu vlasničku strukturu Gestorven&Hatelijka. To bi ju oborilo s nogu da nije sjedila.

Netko je običnoj činovnici želio dati priliku za takav skok u karijeri? Bilo je to predobro da bi bilo istinito i otvoreno je podijelila svoju skepsu s njim. On joj je odmah objasnio kako se ne bi radilo o skoku, ali zato o ubrzanome napredovanju. Počeo je govoriti kako, što se više položajem netko približava vrhu upravljačke piramide, to sve manju ulogu igraju klasične kvalifikacije, a sve više postaju važne odlike koje krase malen broj ljudi. Rekao je kako ju već neko vrijeme promatraju i kako mnogi smatraju kako ima te odlike u sebi. I kako je vrijeme da dođu do izražaja.

Naglasio je kako je jedna od najvažnijih odlika sposobnost donošenja odluka. Donositi odluke promišljeno, u pravom trenutku, na pravome mjestu i s jasnim uvidom u najšire implikacije tih odluka. No da bi se nekome dala ovlast donošenja odluka, potrebno je dokazati da osoba zaslužuje nešto što je od najveće važnosti. Povjerenje.

Koliko je god neka osoba dobra u svome poslu, povjerenje se ne dokazuje ni inteligencijom, ni marljivošću, ni odricanjem. Povjerenje koje se traži u Gestorven&Hatelijku može se dokazati samo na vrlo specifične načine. I tada je iz sakoa izvukao omotnicu i pružio ju u njene ruke. Omotnica je bila tanka. Na opip je bilo jasno da nema mnogo papira u njoj. Omotnica je bila žućkasta i bez ikakvih oznaka. Nikakva adresa, imena, logotip, švrlja. Ništa. Onda je Bingsley postao mrvicu razgovjetniji, što je prava sreća jer joj je počeo davati upute što učiniti s omotnicom. Poput kakvog vojnog časnika zapovijedio joj je da se, čim stigne u Zagreb, zaputi u Seljačku banku i tamo pohrani omotnicu koristeći akreditacije svoje tvrtke. Naglasio joj je kako je važno da omotnica stigne u banku istoga dana kad i ona u Zagreb.

Ona je samo poslušno rekla da razumije i da će to učiniti. On joj se tada nasmiješio – bio je to prilično jeziv prizor – rukovao se s njome i poželio joj uhodan let. I otišao. A Sanja je požalila što ipak nije prihvatila jedno piće. Dakako, bila je u tom trenutku sama i mogla si je natočiti koliko je god htjela. Da je imala vremena. Samo što je morala uhvatiti let za Zagreb. Što se pokazalo posebno važnim u svjetlu njenih novih zaduženja. Nije smjela propustiti taj let.

I srećom nije. Iako se ne bi pokazalo osobitom nesrećom i da je. Vražja joj stjuardesa još uvijek ne želi udijeliti ni pogled, a kamoli pažnju. A o jastuku da ne govori.

Zbog panične žurbe privremeno je izbacila iz glave bizarnu epizodu s Edwardom Bingsleyem. To nije bilo toliko teško jer nije ni znala što misliti o tome. Kaže joj da je kandidatkinja za unaprijeđenje, a onda joj da zadatak pohranjivanja neoznačene omotnice u banku! Kako da to shvati? Da joj je to netko ispričao, rekla bi mu da se radi o neslanoj šali. No čovjek je djelovao vrlo ozbiljno, a nije baš običaj koncerna Gestorven&Hatelijk zbijati šale sa svojim zaposlenicima. Koliko je njoj poznato.

Zbog jednostranog sukoba s pakosnom stjuardesom – da, zbog nečega joj se zamjerila toliko da je spremna ignorirati ono za što je plaćena – nije previše razmišljala o misterioznoj omotnici ni u zrakoplovu. A kasnije joj je bilo i muka zbog limunade koju su besplatno dijelili. Mučnina i limunada su očito bile jedine besplatne stvari u njenom dijelu zrakoplova jer joj do kraja leta nitko nije htio prikočiti u pomoć – bilo skromnim jastukom, bilo lijekom protiv mučnine – pa čak ni kad je u očaju počela mahati novčanicom od 20 funti. Ako ne može nešto dobiti besplatno, zašto ignoriraju novac? Valjda stjuardese misle kako su predobre za njen novac. Neka im bude. Ostat će više za nju. Ako preživi let.

Na kraju je ipak preživjela let. Još jedan korak u njenoj karijeri. Sljedeći će biti vrlo upitan i krajnje tajnovit. U zračnoj luci misli su joj se vratile na omotnicu u njenoj torbi. Nije shvaćala kako njeno možebitno unaprijeđenje može ovisiti o zadatku koji se obično povjerava tekličima. A onda se sjetila kako je rekao da je najvažnije dokazati povjerenje. Što bi onda značilo da sama omotnica ne znači ništa. Vjerojatno ne će pogriješiti ako pretpostavi da su u njoj prazni papiri. Radi se o njoj. O njenoj sposobnosti da učini što joj se reklo. Možda je namjerno zadatak tako naizgled bezvezan da ju se ispita kako će reagirati. Hoće li to olako shvatiti? Ili čak ignorirati? No možda se čak ni o tome ne radi. Ako je u pitanje povjerenje, to onda sigurno znači da žele vidjeti koliko je diskretna. Dakle, htjet će ustanoviti zna li čuvati tajne. Istaknuo je važnost povjerenja i važnost pravilnog izvršenja zadatka, ali nije rekao da to mora tajiti. Tada bi se u tome mogao kriti ispit! Žele vidjeti koliko diskrecije zna demonstrirati na vlastitu inicijativu.

Da, moglo bi biti baš to. Prepredeno. Dakako, nije ona blesava. Zna da moćni ljudi jesi moćni velikim dijelom upravo zbog svojih tajni. Ako ne znate čuvati tajne, bit će vam onemogućen pristup onim posebnim stvarima, sočnim dijelovima korporativnoga carstva od kojih otkidaju samo najbolji od najboljih. Žele li stvarno nju uvesti u to društvo? Nije naivna vjerovati da će ovaj zadatak biti dovoljan za unaprijeđenje, no vjerojatno će joj se time otvoriti novi putevi. A koliko će brzo njima kročiti, ovisit će i dalje o njoj.

Perspektiva tih raskošnih mogućnosti toliko ju uzbudi da je zadrhtila. To joj je podiglo raspoloženje nakon užasna puta. A to je dobro. Dobro za onu stjuardesu. Jer Sanja je u trenutku kad je zrakoplov dotakao pistu čvrsto odlučila pronaći ju, odvući ju na neko skrovito mjesto i pošteno ju izritati. Pa onda neka vidi kako je to kad satima moraš biti bez jastuka.

Neka stjuardesa zahvali Gestorven&Hatelijku što ju je spasio od plodova njenih vlastitih nedjela. I činjenici da Sanja nije nasilna osoba, naravno.

 

Dućan glazbalima pokazao se kao pravo iznenađenje. Naime, radilo se zaista o dućanu glazbalima. Interesantno. Ne odveć interesantno. To što nije imao nikakvu namjeru ući ovamo bilo je neznatno nadjačano osjećajem ugode kada je ugledao strune za gitaru na rasprodaji. Strune su tanke, baš kao što strune trebaju biti. Kad je pitao prodavača za koji tip gitare su, ovaj mu je po treći put odgovorio kako on nije prodavač. Vjerojatno iz njegove perspektive ima smisla takvo nešto tvrditi, no pošto je iz Blaževe perspektive u dućanu duže o posljednjeg prodavača kojeg je ugledao – a to je nijednog – nije nepošteno zaključiti kako u perspektivi deklariranog neprodavača postoje fundamentalne mane. Na stranu to, u napasti je kupiti strune. Nije kao da su mu osobito potrebne. S obzirom da nema gitaru. To bi onda bio dobar poticaj za kupnju gitare, no onda bi ju vjerojatno morao naučiti i svirati. Što mu se ne bi osobito svidjelo jer za glazbenom edukacijom nikada nije osjećao neku osobitu potrebu. Taj bi pritisak vjerojatno rezultirao averzijom prema gitari, a pritom bi gotovo sigurno najviše trpjele strune. To ne bi bilo pošteno prema njima.

Usprkos tome, strune ga mame. Kao da mu govore da bi mu bile korisne. Za što, to očito žele zadržati za sebe. Jeftini trgovački trik.

Zapravo ne bi smio gubiti vrijeme u ovome dućanu u kojem, prema njegovoj slobodnoj procjeni, ima 37 glazbala i 93 dijelova glazbala ili pomoćnih sredstava. Ovamo je ušao na jasan mig svoje ure. Nije joj slično da ga navede na krivi trag. Ali bilo bi slično njemu krivo tumačiti njene suptilne insinuacije. Što može, takav je kakav je. Za to ne može okriviti nijednu gitaru.

No možda je pogriješio u vezi svoga griješenja. Tragovi nikada nisu izravni. Često zaobilazni i prepredeni. Iz dućana ima pogled na ulicu. I odavde može vidjeti jedan drugi dućan točno nasuprot ovome. Dućan namirnicima. U kojem još nije bio. O tome se, dakle, radilo. Mora priznati da mu nije po volji dok mu daje tragove za osobne potrage dok se nalazi usred onih plaćenih.

No prilika je prilika, i kad se ukaže, treba ju iskoristiti. Blaž izađe iz dućana, prijeđe cestu, izazove zamalo prometnu nesreću i uđe u drugi dućan. Dućan je malen, ima prodavača za pultom. To je dobro, može ga odmah pitati.

"Dobar dan," reče Blaž prodavaču.

"Dobar dan," reče prodavač, djelujući kao da ga je upravo prenuo iz misli.

"Tražim Mankije."

"Koga?"

"Ne koga. Što. Manki krekeri. Imate li ih?"

"Ne," reče on s nepokolebljivom sigurnošću.

"Ah. Sigurni ste?"

"U što?"

"Da nemate te krekere."

"Naravno da sam siguran. Znam svaki artikl u ovome dućanu. Nemamo te... kako god."

"Mankije."

"Je. Imamo mnoge druge krekere. Dvoje, da budem točan. Imam-"

"Ne, samo su mi Mankiji dobri."

"I što biste da ja učinim?"

"Znate li gdje bi ih mogao nabaviti?"

"Zapravo znam."

"Gdje?"

"Negdje drugdje."

"A."

"Trebate li još što?"

"Da, tražim Trotlerovu zgradu."

"Pretpostavljam da ste htjeli reći Tromperovu." Pokaže palcem iza sebe. "Samo idite do kraja ulice. Vidjet ćete ju. Nakaradna zgradurina."

"Hvala." Krene prema izlazu.

"Ali ni tamo ne ćete naći svoje krekere," dobaci mu prodavač.

"Smijem se nadati, zar ne?" Blaž izađe, ali uspije vidjeti prodavača kako sliježe ramenima na njegovu oproštajnu primjedbu.

Ponovno slijepa ulica. Uskoro će morati početi ozbiljno razmišljati o određivanju datuma za početak svoje apstinencijske krize. To ne može biti prije nego završi aktualni zadatak ili primi isplatu za njega, što god prije dođe. Mankiji su bili njegovi vjerni suputnici posljednje dvije godine. S njima je prebrodio mnoge teške trenutke u svome životu, uključujući i one u kojima i nisu bili od neke koristi. Mankiji su najbolji krekeri koje je ikada jeo. Tijesto je s okusom sira, a posipani su nečime poput umaka u prahu. To ja kao da jedete pizzu, samo mnogo bolje. Nisi pregoreni niti prezasoljeni. Vrlo su sočni i punoga okusa. Nikada ih se ne bi mogao zasititi.

A onda se njegov svijet urušio. Prije mjesec dana u dućanu u kojima ih je obično kupovao nije ih više bilo. Pretpostavio je da je to privremeno, no nisu se vraćali. Pitao je u dućanu kad će dobiti nove, no rekli su kako ih njihov dobavljač više nema u ponudi. Bio je to početak kraja. Krenuo je u pohod po svim dućanima i trgovačkim centrima u Zagrebu i šire u nadi da će ih pronaći. Uzaludno. Svi bi ga samo zagonetno gledali kad bi pitao. Vjerojatno nijedno ljudsko biće u povijesti nije obišlo toliko trgovina, a da ništa nije kupilo.

Kriza se pokazala većom od bilo čega što si je mogao zamisliti. Došlo je vrijeme da počne koristiti nekonvencionalne metode za dolazak do svojih krekera. I tu je odmah naletio na zid. Vlastitom krivnjom. U dvije godine koliko je jeo Mankije nije se sjetio pogledati na ambalaži tko ih proizvodi ili barem iz koje zemlje potječu. Vrlo nemarno od njega, kako je morao primjetiti. Sad kad ne zna kako dalje, nalazi se između faze očajavanja i uzaludnoga nadanja.

To sad mora čekati. Treba što prije pronaći Tromper i ispitati ljude s popisa kojeg mu je dao Malenica. To možda i ne će biti tako jednostavno. Na popisu je i sam predsjednik Trompera. Hoće li ga uopće pustiti u zgradu? Nešto će već smisliti.

Ne zna što bi mislio o tom Malenici. Je li paranoičan? Naravno da nitko ne bi ostao hladan na nestanak svoje sestre – Blaž, koji nema ni braće ni sestara, to najbolje zna – no bi li svatko odmah zaključio da se radi o otmici? Nije da ne postoje razlozi za sumnju. Ako je točno što mu je rekao, otmica zaista nije za isključiti. Doduše, ako je zaista točno što mu je rekao, onda otmica postaje malo vjerojatna, a ubojstvo dolazi na vrh liste favorita. Zločinačke organizacije ne otimaju ljude koji previše znaju, ubijaju ih. Jedino što narušava tu teoriju je ono što je Malenica istaknuo. A to je sam Malenica. Zašto bi njega ostavili na životu, a nju ne? On bi trebao biti prvi na listi za odstrjel, s obzirom da je, kako tvrdi, više rangiran u tvrtki od svoje sestre. On bi trebao prvi nestati. Osim ako ga ne žele iskoristiti za nešto. A to bi značilo da imaju nešto čime bi ga ucjenjivali. A to bi onda bio život njegove sestre.

To su sve Maleničine teze, i nekako imaju smisla. Ako prihvatite da vam je rekao sve. A Blaž ima osjećaj da mu je neke stvari prešutio. Zapravo, cijela mu se priča nekako čini mutnom i neuvjerljivom. Što mu je to mogao prešutjeti, a da bi bilo važno? A ako je važno, prešućivanjem možda ugrožava život svoje sestre. Možda se radi o onim nepravilnostima u poslovanju tvrtke. Možda ih njih dvoje nisu otkrili, već aktivno sudjelovali u njima. I onda se nešto izjalovilo. I neki važni ljudi postali su vrlo ljuti. To bi objasnilo zašto kategorički odbija pozivanje policije. Možda ni sam ne vjeruje da mu je sestra oteta, ali da bi otkrio što joj se dogodilo bez uplitanja policije, otmica bi bila dobar izgovor za diskreciju. Osim toga, Malenica ga ne poznaje i ne zna kako bi reagirao. Vjerojatno je pretpostavio da privatni detektiv ima obavezu prijaviti policiji svaki zločin kojeg otkrije, bez obzira na povjerljivi odnos detektiva i klijenta.

Tu je u pravu. Pravno gledajući, ima obavezu čak i ovu sumnju prijaviti policiji. S druge strane, uvijek kad želi telefonom pozvati policiju, prsti mu se zgrče i više ništa ne može pritiskivati. I time je potpuno onemogućen u izvršavanju svoje građanske dužnosti, čime ta opcija postaje praktično i medicinski nepostojeća. Nema to veze s time što ga policija ne voli na jedan vrlo poseban način, kao ni s time da je Blaž uvijek brižno njegovao uzajamnost te posebne veze.

Osim toga, kad bi prihvaćao samo poslove od klijenata koji ne lažu i nisu krivi ni za kakav zločin – bio bi točno gdje je sada, samo s manje novca, više simpatija od policije i čudnim obrvama. Ubojita kombinacija. Samo je jednom prijavio klijenta policiji – uglavnom zbog njegova zločina, ali dijelom i jer mu nije htio isplatiti honorar. Pola godine kasnije klijent je postao saborski zastupnik. Nikad više. Osim toga, ako se klijent pokaže preneprobavljivim za javno ćudoređe, on to zna riješiti na svoj način, bez pravnih zavrzlama i odugovlačenja. Prema zakonima ulice.

Naplatim mu trostruko i odem u kino, kuglanu ili tako nešto.

Preko svega toga prešao bi s lako zaboravljivom lakoćom da nije jednog važnog detalja. Ni ne očekuje da ijedan klijent bude iskren prema njemu, no u Maleničinom slučaju mora reći kako ima razloga smatrati kako mu ne treba uopće vjerovati. Njegove cipele. Primjetio je već kad je ušao u svoj ured i vidio Malenicu sjediti. Ali najbolji je pogled dobio kad je Malenica napuštao ured. Cipele su mu bile crne mokasine. Svatko po svome ukusu, dakako, ali ove su mokasine imale malene zakovice nanizane na sebi. Sitne, jedva vidljive, a opet, kao da su Blaža udarale po mrežnicama njegovih očiju. Što je to? To nije normalno. Tko nosi takve cipele? Zdravi ljudi ne. Iskreni ljudi također ne. Možda pokoji bivši rudar. Ali na Maleničinim nogama to je ulijevalo ogromnu zabrinutost. Vidjevši takve cipele, ima li ikakva razloga vjerovati ičemu što mu je Malenica rekao?

Možda samo jedan. Rekao je da će brzo uplatiti polog za istragu i učinio je to. Iz banke su mu potvrdili. A novac ne laže. Dapače, novac je uvijek iskren. Ili ga imaš ili ga nemaš. Nema onih beskrajnih varijacija i kombinacija kao u međuljudskim odnosima. To ga podsjeti da je prekojučer u poslovnoj zgradi u kojoj je njegov ured na hodniku pronašao cjepanicu. Obećao je sam sebi da će odlučiti što će s njom. No bio je vrlo zaposlen, a mogućnosti ima toliko da mu se teško odlučiti. Doći će na to ovih dana.

U svakom slučaju, pošto je Malenica bio novčano iskren, nema razloga vjerovati da je bio neiskren glede svega ostaloga, makar je posve uvjeren da nije bio. Sve što je dosad rekao obistinilo se, ili točnije, ništa još nije opovrgnuto. Sljedeći je korak Tromper. No ne bi bilo dolično da on sad ide provjeravati tvrdnje svoga klijenta, pogotovo ne tvrdnje klijenta koji se tako rado odvaja od svojih novaca. Plaćen je za zadatak, i taj zadatak ima izvršiti. Sve ostalo nije njegova briga. Barem dok mu netko ne dokaže suprotno.

 

"Oprostite, nisam shvatila tko ste," reče zbunjeno dama na recepciji.

"Rekao sam vam. Blaž Zvonimir, privatni detektiv."

"Aha. I što tražite u Tromperu?"

"Razgovor."

"S kime?"

Blaž joj gestom ruke da znak da pričeka dok on izvadi svoju malenu kožnu knjižicu. Knjižica je baš zgodna i praktična.  Dobro zaštićena. Dobio ju je na poklon u ljekarni za koju je čuo da ima bombone protiv kašlja – one fine, s okusom naranče – na akciji. Ljekarnik mu je nekih pet minuta objašnjavao da ti bomboni nisu na akciji. Bilo je to zanimljivo, s obzirom da mu je postavio jedno jedino pitanje. Izgleda da Blaž nije bio jedini s takvim pitanjem, kao što je očito da je dotični ljekarnik bio jedini koji je već duže vrijeme morao na njega odgovarati. Na kraju mu je dao besplatno mini-rokovnik s logotipom ljekarne samo kako bi otišao. Blaž mu je objasnio da će ionako otići pa nema potrebe da mu daje rokovnik, no ljekarnik je inzistirao na objemu. Da ga dodatno ne uzruja, Blaž je prihvatio i otišao.

Neki dan je u crnoj kronici čitao kako se ipak nije radilo o ljekarni. Ali ništa nije pisalo o bombonima protiv kašlja. Baš čudno.

Blaž prolista svoju knjižicu i pronađe imena koja je zapisao. "Ako su dostupni, volio bih razgovarati s Goranom Berinom, Marinom Gajski, Daliborom Prelogom i... samo malo... aha, Hrvojem Grabarićem."

Dama ne reče odmah ništa. Gleda ga ozbiljnim pogledom kojeg je teško protumačiti. Ne bi rekao da nije razumjela njegov zahtjev. Možda misli da još nije gotov s popisom ili se nada kako će ga preinačiti – jer joj nije po volji? – bez da to izravno zatraži? Da joj kaže kako ništa od navedenoga ne stoji? Treba li to reći pogledom? Nije siguran zna li kako.

"G. Berin je predsjednik tvrtke," reče ona kao da je upravo uperila cijev puške prema njemu.

Blaž pogleda u svoju knjižicu. "Da, to i meni piše."

"Predsjednik je vrlo zaposlen čovjek," reče ona. Osjeća se natruha ponosa u njenome glasu. Što li to znači?

Blaž ponovno pogleda u svoju knjižicu. "To mi ne piše, ali vjerujem vam na riječ."

"G. Berin je na putu. Bit će nekoliko dana nedostupan."

"Kome?"

"Svima," odgovori oštro.

"Onda valjda i nije toliko zaposlen."

Lice joj se izduži u još ozbiljniji izraz. Nije dobro primila njegovu opasku.

"Mogu li onda razgovarati s... postoji li potpredsjednik?"

"Postoji više potpredsjednika," reče ona nastavničkim tonom, naglašavajući njegovu neukost.

"Mogu li s kojim od njih razgovarati? Jedan će biti dovoljan, mislim."

Ona lagano digne lijevu obrvu. Time mu poručuje ono za što misli da je prefina izgovoriti naglas: "Što si vi umišljate?" Dobro što to nije izrekla naglas jer bi zbog Blaževa odgovora razgovor odlutao u potpuno krivome smjeru. A on traži Sanju Malenicu.

"Ili s nekim drugim s moga popisa?" doda Blaž u nadi da će isprovocirati kakvu vokalnu reakciju. Dama, izgleda, sve više gubi volju razgovarati s njim. A tek su dvije minute prošle.

"Imate li dogovoren sastanak?"

"Ne."

"U Tromperu su svi vrlo zaposleni. Ako želite razgovarati s bilo kojim od zaposlenika, morate unaprijed nazvati i zakazati sastanak."

"Ne bi li se mogla napraviti iznimka?"

"Naravno," reče ona bez oklijevanja.

"Dobro..." Čeka nastavak.

"Ali ne za vas."

"Aha. Jesam li spomenuo da sam detektiv?"

"Jeste. Privatni, ne policijski detektiv."

"I vi to rangirate kao manje vrijedno?"

"To bi značilo da to smatram vrijednim."

Blaž kimne glavom. Pošteno. "Znači, smijem ići razgovarati s ljudima koje sam naveo?"

"Smijete otići. A ja smijem pozvati osiguranje da vas isprati."

"Shvaćam. Da... ovako... ja istražujem slučaj nestale osobe. To znači da je vrijeme ključno. U smislu da nemam vremena čekati. Bilo što. Istina, kao privatni detektiv nemam nikakve ovlasti. Osim obavijestiti vas da će, vjerojatno nedugo nakon što odem, ovamo doći policijski detektiv. I vjerojatno će htjeti razgovarati s istim ljudima s kojima ja sad želim razgovarati. I vjerojatno će sa sobom povesti pratnju. U odorama. A to... pretpostavljam... ne bi baš dobro izgledalo. Za vašu tvrtku, mislim. Smijete li vi donositi odluke koje se tiču ugleda vaše tvrtke?"

Zastrašio ju je. Ona vidno proguta slinu. Još nikada nije nekoga potaknuo progutati slinu. Mislio je da će to biti bolji osjećaj. Sad ga malo grize savjest. Ali mora ostati ustrajan. "Ne, ali-"

"Onda bi bilo dobro nazvati nekoga tko to smije, zar ne? Ne želite valjda na sebe preuzimati odgovornost koja vas kasnije može stajati posla, zar ne?"

Ništa mu ne odgovori. Podigne slušalicu telefona pokraj sebe i okrene se u stranu u svojoj rotirajućoj stolici. "Pričekajte trenutak."

 

Prolazeći kroz zgradu, primjetio je kako sve u njoj fino i elegenatno. Nema sivila i fluorescentnih svjetala, toliko stereotipnih za uredske prostore za koje nitko izvana ne bi mogao pogoditi što se u njima radi. Sagovi s umjetničkim dezenom, zidovi sa simpatičnim ilustracijama ili fotografijama neprirodno nasmiješenih ljudi i životinja, svjetiljke koje graniče s raskošnošću lustera koji vise u dvorcima na televiziji koju nikad ne gleda. Ljudi se odijevaju, hodaju i rade elegantno, uredno i pametno. Jedva čeka vidjeti im WC-e.

Ured potpredsjednika Jurića podjednako je elegantan kao i ostatak zgrade, ako ne i više. A zapravo još i nije u njegovu uredu. Ovo je prostor za njegovu tajnicu, ali ima i fotelje za posjetitelje pa je ujedno i čekaonica. Samo dvije, doduše, što vjerojatno treba govoriti koliko je potpredsjednik zaposlen i koliko zbog toga nema vremena za ljude.

Tajnica kao luda tipka za računalom, ne obazirući se na Blaža. Dosta je mlada, ali ima naočale s debelim okvirima i kosu svezanu u punđu pa djeluje starije nego zaista jest. Tome pridonosi i njen ozbiljni stav. Vidi se na prvi pogled koliko je predana poslu. Kod nje nema napola obavljena posla. Kao što je to obično slučaj sa ženskim tajnicama, njen muški šef vjerojatno bi bio onoliko izgubljen bez njena zalaganja koliko to nikada ne bi priznao nikome. Što ovoj ovdje vjerojatno ne smeta. Preozbiljna je za takvu nezrelost. A i vjerojatno ima druge brige. Poput premlaćivanja svoga muža. Kamen na njezinom vjenčanom prstenu klimav je, osjetio je to kad se rukavao s njom. Da to nije zbog loše izrade, svjedoče ogrebotine na samome prstenu. Desna joj noga ima nešto deblje mišiće od lijeve, što znači da udara i šakom i nogom. Da ona nije ta koja prima udarce razumno pretpostavlja prema tome što uopće ne nosi šminku. Ne na licu. Ali kad se rukovao s njom, nešto mu je ostalo na ruci. Šminka boje kože. Zamaskirala je modrice na zapešćima. A da se radi o njenome suprugu zaključio je po tome što ju je u pet minuta koliko je bio u njenom prisustvu dvaput nazvala ista osoba. To se čulo po istome tonu obraćanja. Prvi je završio s: "Ostavi to tamo i da nisi dirao dok ne dođem." A drugi je završio s: "Ne gnjavi." Taj je bio znatno kraći.

Iako samo nagađa. Moglo bi biti stotine drugih objašnjenja. Istina je da mu je prva teorija bila kako tajnica u slobodno vrijeme radi u cirkusu, no pošto mu je ta pomisao malo previše stimulirala maštu – pogotovo u pogledu vrste cirkusa u kojem bi mogla raditi – odlučio se za ovo s mužem jer je nekako prizemnije i jednostavnije.

"Oprostite," dozove ju diskretno Blaž.

Mislio je da ga nije čula, ali samo je htjela otipkati što je htjela do kraja prije nego mu se posveti. "Da? Izvolite."

"Hoće li potpredsjednik-"

"Evo, za koju minutu. G. Jurić ima konferencijski poziv. Ne bi smjelo još dugo trajati."

"U redu. Poznajete li Sanju Malenicu?"

"Molim?"

"Sanja Malenica. Poznajete li ju?"

"Trebala bih?"

"Radi ovdje."

"Mislite, u Tromperu? Ovdje radi mnogo ljudi."

"Znači, poznajete ju?"

Hladno ga pogleda. "Ne, ne poznajem ju."

Blaž kimne glavom. "Znate li nekoga tko bi ju poznavao?"

Ponovno hladan pogled. "Ako nju ne poznajem, kako bih znala tko ju poznaje?"

"Ne znam. Pitam."

"Ne znam ni ja. Ako radi ovdje, netko ju sigurno poznaje."

"Ali ne znate tko?"

"Ne!"

"Shvaćam."

"Tko ste ono vi?" upita ona.

"Blaž Zvonimir."

"Detektiv?"

"Tako je."

"Aha," reče ona sarkastično i nastavi raditi svoj posao za računalom, šaljući mu time jasnu poruku kako je njihov razgovor definitivno završen i kako se ne će nastaviti dok god je jedno o njih dvoje živo.

Blaž osjeti kako mu odjednom počne padati šećer u krvi. Vjerojatno je to zbog toga što se nalazi tako visoko. Koji je ovo kat, petnaesti? Poznato je da na većim visinima opada razina šećera u krvi. Ili je to kisik? Kod njega je, u svakom slučaju, šećer. Dobro je što hoda opremljen za takve slučajeve. U džepu jakne uvijek ima otvoreni paket napolitanki. Tako samo posegne rukom i okrijepi se. Njegov je posao vrlo stresan – tako je negdje pročitao – i iziskuje mnogo energije. Zato je dobro uvijek imati sa sobom nešto slatko. Za njega su to napolitanke. Postale su svojevrsni surogat nakon što su Mankiji nestali iz njegova života. Zna da su Mankiji slani, a napolitanke slatke, ali u tome i jest poanta. Ne bi podnio jesti neki slani nadomjestak. To bi ga stalno podsjećalo na ono što je izgubio. A i voli napolitanke, bez obzira na Mankije. Uglavnom čokoladne, sa što više kakaa u sebi jer tada nisu preslatke. Ne treba pretjerivati. Mora priznati i da su mu voćne napolitanke sve simpatičnije u posljednje vrijeme.

Potajno je pojeo dvije napolitanke. Ovdje su svi tako uredni, vjerojatno imaju pravila i za takve stvari.

Otvore se vrata i mlađahni gospodin istupi u prostoriju. Pretraži pogledom prostoriju i pronađe Blaža. Nasmiješi mu se poput najboljeg prodavača usisavača. "G. Zvonimir?"

"Je."

"Ispričavam se što ste morali čekati. Hoćemo?" Pokaže rukom prema svome uredu i da Blažu prednost ulaska.

Blaž uđe i ogleda se po prostranom uredu. Ima lijepe velike prozore kroz koje ima gotovo panoramski pogled na pastoralnu raskoš parkirališta zgrade. I Zagreb iza njega. Ured je velik, ali prilično prazan. Vjerojatno čovjek voli imati prostora za razgibavanje. Ili ne zna čime bi ga popunio. Ima kožnu fotelju pokraj koje su metalni ormari za dokumente. Sa suprotne strane je veliki drveni stol s računalom, monitorom, papirima. Iza stola na zidu još je jedan veliki monitor. Ili televizor? Pokraj stola nalazi se maleni ormarić. Iz pristojnosti ne će nagađati i reći da je u njemu spremljena cuga.

"Molim vas, sjednite," reče Jurić. Vrlo simpatičan čovjek. Odmah će ga staviti na popis sumnjivaca.

Blaž sjedne u jednu od mekanih stolica koje su postavljene uz Jurićev stol. On sjedne za svoj stol i posveti mu svoju potpunu pažnju. "Zahvaljujem, g. Jurić. I na tome što ste me primili. Nadam se da nisam omeo ništa važno."

"Ah, sve je uvijek važno, ali moramo znati prepoznati prioritete, zar ne? Kako vam mogu pomoći? Rekli su mu da tražite nestalu osobu?"

"Tako je. Zove se Sanja Malenica. Znači li vam to što?"

"Radi za nas?"

"Tako mi je rečeno."

"Toliko je mnogo ljudi... Pričekajte, provjerit ćemo." On se okrene prema svome računalu i počne nešto tipkati. "Aha. Aha. Da, Sanja Malenica. Radi za nas već... e, skoro četiri godine. Ona je nestala?"

"Je. Jučer je došla iz Londona i otad joj nema traga. Navodno je već jučer trebala doći na posao?"

"Samo malo." Uhvati ono što informatičari zovu mišem i počne ga vući i stiskati. "Da. Tako je, poslana je na konferenciju u London. I jučer je trebala stići. Zabilježen joj izostanak s posla. Nije nikome javila. Možda joj je let kasnio?"

Zašto se on nije toga sjetio? "Ne. Definitivno se jučer javila iz Zagreba. Što god joj se dogodilo, dogodilo se ovdje."

"U Zagrebu?"

"Da."

"Pa ja... Ah, oprostite, želite li čokoladni bombon? Jako su dobri." Otvori malenu škrinjicu ispred sebe. U njoj hrpa zasebno zamotanih bombona.

Blaž osjeti miris iz škrinjice. Poteku mu sline. "Ovisi. Koliko smijem uzeti?"

Jurić ga zbunjeno pogleda. "Pa... mislio sam jedan, ali-"

"Onda ne ću. Ali hvala. Dakle, Sanja Malenica."

Jurić se nasloni u svojoj stolici i zauzme vrlo direktorsko držanje. "Da. Ispričavam se, g. Zvonimir. Ne želim ni na koji način zvučati bezosjećajno, ali što mi točno imamo s time? Ne mislite valjda da netko iz Trompera ima nešto s njenim nestankom?"

"Ne plaćaju me dovoljno da bih razmišljao. Samo istražujem. Gđica Malenica ovdje provodi veći dio svoga života pa je logično da krenem odavde."

"A ne od obitelji? Oni bi vjerojatno trebali više znati. Mislim, to je moje laičko mišljenje."

"Dobro razmišljate. To bi mi bilo prvo pitanje. Znate li ima li obitelj? Bilo koje vrste?"

"Nemam pojma, g. Zvonimir. Ne poznajem ju, a takve podatke ne vodimo u evidenciji. Žao mi je. Grozno je ako joj se nešto dogodilo, ali ne znam kako bih vam ja mogao pomoći."

"Shvaćam."

"Osim ako ste mi nešto prešutjeli. Ako ne znate ima li obitelj, tko vas je onda angažirao? Ako smijem pitati."

"Smijete," reče Blaž.

Jurić ništa ne govori, spremajući se vjerojatno čuti Blažev odgovor. Grimasa iščekivanja prijeđe u grimasu kapitulacije. "Tko vas je angažirao?"

"Ne smijem reći. Detektivska tajna."

"Je li netko iz naše tvrtke?"

"Ne smijem reći. Ali smijem vam reći da postoji ozbilja sumnja kako je možda ubijena."

To je dotaklo živac. Jurić se nelagodno promeškolji u svojoj stolici. "Ubijena? Ne razumijem. Ja..."

"Je li bilo kakvih problema? U tvrtki?"

"Problema? Koje vrste?"

"Bilo koje. Svađe, razmirice, napetosti, škandali. Pljačke, možda?"

"Pljačke? Ovo nije Divlji zapad, g. Zvonimir. Tromper je iznimno respektabilna tvrtka i dio je koncerna koji uživa izniman ugled u svijetu. I iskreno, ne sviđaju mi se vaše optužbe."

"Krivo ste shvatili. Ja ne optužujem. Ako vam policija dođe ovamo, oni će optuživati. I učinit će to javno. Mi ovdje vodimo privatni razgovor. Ja se ne borim protiv zločina. Ja tražim nestalu osobu. Ništa me drugo ne zanima. Onda, je li bilo kakvih problema, a o kojima inače ne  biste htjeli govoriti?"

Jurić nervozno stisne usne. Baš diže tlak ljudima u ovoj tvrtki. A čak mu to nije bila ni namjera. Zar su svi tako osjetljivi ili je on samo bezosjećajan? Vjerojatno mu i nije najpametnije ovako ljutiti ljude s moćnim vezama, ali rekao je istinu Juriću: ne plaćaju ga dovoljno da bi razmišljao. Što je vjerojatno dobro, kako se upravo pokazuje. Da ga plaćaju i za razmišljanje, vjerojatno uopće ne bi mogao raditi svoj posao. A onda ga nitko ne bi plaćao. Zanimljivo je kako život u najobičnijim trenucima čovjeku prezentira svoje nevjerojatne finese. "Problemi su dio naše svakodnevice, g. Zvonimir. Takvim se poslom bavimo."

"Počnimo od toga. Čime se vi zapravo bavite?"

"Teško je to ukratko objasniti. Vjerojatno bi najjednostavniji opis bio da se bavimo svime što ima bilo kakve veze s novcem."

"Da? Onda morate imati jako mnogo posla."

"To vam i govorim."

"I mnogo iskušenja."

"Iskušenja?"

"Kad radite s novcem."

"Ovdje temeljito provjerimo svakoga prije nego ga zaposlimo. Čisto poslovanje je prioritet i vodeći kodeks ove tvrtke."

"Ali ne možete testirati nečiji karakter, zar ne? Sigurno se negdje zalomi."

"Zalomi?"

"U sustav se uvuče netko... s ne previše etičkih načela. I dovoljno ljubavi prema novcu. Što učinite s takvima?"

"Takvih još nije bilo. A i da koji naiđe, prijavili bismo ga... ili nju... policiji."

"Kako biste znali?"

"Što?"

"Ako netko stavlja novac u svoj džep. Ne bi to sigurno radio tako da bude očito. Ako bi vas netko potkradao... ili vaše klijente, što god... biste li to mogli primjetiti?"

Oči mu sijevaju. Pitanja mu se uopće ne sviđaju. Ljubaznost je napustila prostoriju i ustupila mjesto suzdržavanju. Od čega, to će, nada se, otkriti tek nakon što izađe. "Provodimo višestruke kontrole. Ovdje ne može ni ući ni izaći niti jedna lipa, cent, jen, juan ili rublja, a da mi to ne znamo."

"Tko je mi?"

"Ja, među ostalima."

"Što kad biste otkrili da je pokvaren netko iz vašega ranga? Poput potpredsjednika? Ili čak samoga predsjednika?"

"To je apsurdno. Nezamislivo."

"Onda ni nema smisla pitati što biste učinili. Znate li za kakve blaže prijestupe? Svađe, prepucavanja, napetosti, podvale?"

"Upravo ste opisali običan dan u Tromperu. Ovdje su svi jedni drugima konkurencija. Mogućnosti za napredovanje su velike, ali ne dovoljno da se zadovolje svačije ambicije. Zbog toga je natjecateljski duh konstantno prisutan. A to ponekad znači i pribjegavanje... recimo, na odveć poštenim sredstvima. No nikad ne dopuštamo da to ode predaleko. Igra se prljavo, da, ali svi znaju koje su granice. Onda, g. Zvonimir, mogu li vam još kako pomoći?"

To je njegov poziv za napuštanje ureda. "Možete. Htio bih još razgovarati s Marinom Gajski, Daliborom Prelogom i Hrvojem Grabarićem."

Jurić zapiše imena na papir. "Mislim da se to da srediti. Ako biste pričekali vani, moram ih nazvati. Moja će vas tajnica uputiti."

"Svakako." Blaž ustane. "Zahvaljujem na razgovoru."

"Nema problema, g. Zvonimir. Želim vam uspjeha u daljnjoj istrazi."

Nekako se, prema tonu glasa, ne bi reklo da su mu lijepe želje iskrene. Ali lijepo što je ostao pristojan. Blaž, s druge strane, nije. Prije odlaska pred njime je stavio napolitanku u usta. Ako je u njemu kuljala bilo kakva misao kako je ovom glupom detektivu pokazao gdje mu je mjesto, upravo je zamrla. Sablažnjivom pogledu potpredsjednika Jurića uslijedio je nesnošljivi pogled njegove tajnice, suočene s neizbježnom sudbinom kršenja zavjeta šutnje prema Blažu kojeg je maloprije položila. Žao mu je što je ostavio tako loš dojam na ove ljude. Ne čine se kao loše osobe – što ne mora značiti da to nisu, ali s obzirom koliko loše procjenjuje ljudski karakter, uvijek polazi od najnelogičnije moguće pretpostavke – pa ne bi htio biti taj koji im je pokvario dan. Pokušao bi ih na odlasku udobrovoljiti, ali osim nuđenja napolitanki i samoga odlaska ne pada mu ništa na pamet.

 

Od svih preostalih imena, jedino se Marina Gajski pokazala dostupnom. Nedostupnost Dalibora Preloga i Hrvoja Grabarića naglasili su mu s tolikom strašću da je Blaž stekao dojam kako bi mu bilo najpametnije do kraja života izbjegavati izgovaranje njihovih imena, a kamoli njihovo stavljanje u kojekakve zahtjeve ili pitanja. Bilo bi to dobro da nije toliko loše. To znači da će samo s jednom osobom s popisa uspjeti razgovarati. Što opet znači da će od samoga početka znatno nagrditi već ionako usiljene parametre svoje istrage. Ni sam ne zna što bi mu svi ti ljudi mogli korisnoga reći, a do kraja će dana vjerojatno znati još manje. Zar Malenica nije znao da će troje od četvero primarnih osoba za razgovor s popisa biti na putu? Vjerojatno je od brige za sestru propustio provjeriti.

Neka zasad ostane na tome.

Ponovno su ga ostavili čekati svoj red. Ovoga puta to nije predvorje vrata koja vode prema potpredsjedničkom Olimpu, već velika kancelarija s mnogo ljudi koji ili mnogo rade ili ulažu mnogo truda da bi tako izgledalo. Sve to tipkanje za računalima, hodanje od stola do stola s hrpama papira i razgovori koji se svode na potrebu za svođenjem razgovora na najmanju moguću mjeru ne odgovara njegovoj definiciji rada. Ne da bi on htio njima htio pokušati nametnuti svoju definiciju rada. Sag u ovoj prostoriji nije prikladan za vrstu odgovora koji bi uslijedio od zaposlenika.

Od nekakve vrijednosti boravak ovdje ipak jest. Ovdje radi Sanja Malenica. Ne danas, očito, ali odlučio se malo ogledati po kancelariji ne bi li našao njen stol. Izgleda da ne će tako brzo dobiti dopuštenje od gđe Gajski za pristupanje njenom uredu. Vjerojatno je ipak sreća što je jedina dostupna osoba s popisa Marina Gajski. Šefica je Sanjina odjela i time je od tolikih ljudi koje ne bi moglo biti manje briga tko je Sanja Malenica i što joj se dogodilo vjerojatno jedina koja bi ujedno znala o njoj reći nešto konkretnije od činjenice da radi u Tromperu.

Ako bi pronašao Sanjin stol, možda bi uspio pronaći i kakav trag. Zapravo ne zna ni sam kakve tragove traži. Istina, to ni inače ne zna. Istrage mu obično funkcioniraju na daj-što-daš principu i ne rezultiraju u većini slučajeva onime što bi njegovi klijenti nazvali zaključenim slučajem, ali obično dolazi dovoljno blizu tome pojmu da mu isplate honorar ili barem da ne podignu tužbu protiv njega. Pošto nije izučeni kriminalist, ne može se pohvaliti nekim sustavnim pristupom rješavanju slučajeva, što uopće ne znači da sustavni pristup nudi nešto bolje od njegovog. Kakav god to bio. Ono što je neupitno jest da njegovi dosadašnji rezultati ostavljaju dovoljno sumnje u njegovu eventualnu nesposobnost da bi ga dovoljan broj ljudi nastavio iznova i iznova angažirati, i time mu omogućavaju daljnje opstruiranje donošenja tuđih zaključka u pogledu njegovih detektivskih sposobnosti. Savršeni krug. To je mnogo bolje nego da je, recimo, poznat kao odličan detektiv. Da ga svi znaju kao takvoga, to bi značilo da je podigao standarde do natprosječnih visina, a to bi rezultiralo visokim očekivanjima njegovih klijenata. Kad bi ta očekivanja ispunio, klijenti bi ih samo dodatno povisili, a kad bi ih razočarao, klijenti bi razglasili kako nije dorastao svome ugledu. Imao bi ugled čovjeka koji nedvosmisleno ne ispunjava očekivanja koja se stavljaju pred njega. A ako bilo tko od njegovih dosadašnjih klijenata može reći nešto o njemu, onda to sigurno nije da je ili nije dorastao svome ugledu. Nedorečenost je ključ svake uspješne karijere.

Ne izgleda kao da se netko obazire na njega. A prilično se ističe, ako se dobro sjeća kako je izgledao posljednji put kad se pogledao u zrcalo. Samo pokoji letimični pogled. Možda misle da je teklič ili takvo nešto. U svakom slučaju, privlačiti pažnju nikad nije dobro kad provodite istragu. Zato je dobro ako previše ljudi ne primjeti njegovo šuljanje.

Locira stol koji izgleda kao da netko nije bio za njim neko vrijeme. Sve je uredno pospremljeno, a računalo je ugašeno. Iako to ne mora biti točno. Goran mu je rekao da računalo može djelovati isključeno kad zapravo nije. Objasnio mu je to u detalje od kojih je razumio samo pokoji veznik. No bilo mu je zabavno pričati o tome pa ga je pustio. Čovjek voli svoju profesiju.

Prijeđe rukom preko površine stola. Ne može biti siguran da stol pripada Sanji Malenici, no vjerojatnost je visoka. Nema mnogo napuštenih stolova ovdje. Iako ne može to reći jednostavnim prelaskom pogledom preko kancelarije. Stolovi su pregrađeni plastičnim pločama. To bi valjda trebalo zaposlenicima davati dojam kao da imaju vlastiti prostor ili iluziju da imaju nekakvu privatnost. Pregrade su očito simboličke vrijednost jer ne vidi kako bi mogle nekome davati dojam da ima makar trunku privatnosti, osim ako nije gluh i slijep. Ali zato onemogućava dobar pogled na stolove iz daljine. Prije nego ide provjeravati ima li još koji napušteni stol, bolje da bude siguran da stol nije Sanjin. Posegne za ladicom. Tamo bi možda moglo biti nešto osobno. Iako, ako unutra jest nešto osobno, ladica je vjerojatno zaključana.

Ladica je zaključana. Znači, jest nešto osobno. Ili vrijedno.

"Oprostite, mogu li vam pomoći?" dođe glas s desna.

Blaž se osvrne. Naslonjena rukom na plastičnu pregradu, žena s dugom valovitom kosom žarkocrvene neprirodne boje i sumnjičavim pogledom stoji i čeka odgovor od stranca. "Da. Radi li inače za ovim stolom stanovita Sanja Malenica?"

"Tko želi znati?"

"Ispričavam se." Priđe joj i pruži joj ruku. "Blaž Zvonimir, privatni detektiv."

Sumnjičavost instantno prijeđe u zbunjenost. Rukuje se s njim. "Detektiv? Ne razumijem."

"Bez brige, ljudi mi često tako reagiraju."

"Molim?"

"Tražim Sanju Malenicu. Ovo je njen stol?"

"Je, ali... Što se događa? Nešto se dogodilo Sanji?"

"Prijavljen mi je njen nestanak. Znate li što o tome?"

"Nestanak?" Oči joj se razrogače i ona stavi ruke preko usta. "O, Bože! Kako... ali... zar nije u Londonu?"

"Bila je. Vratila se. I otad je nema. Vi ste joj prijateljica?"

"Pa... da. Mislim... često razgovaramo. Onako... tračamo, znate. I skoro uvijek zajedno idemo na gablec."

"Vi ste?"

"Aha, oprostite. Ja... izbacili ste me iz takta. Ja sam Adriana Klarić."

"Je li vas zvala iz Londona?"

"Ne. Mislim... poslala mi je jedan SMS. Uglavnom kako ju ubijaju od dosade i kako nema vremena ni za otići na zahod. Te su konferencije gnjavaža. Morate razgovarati s tolikim ljudima iz čiste pristojnosti, a znate da to nema nikakve svrhe."

"Je li u SMS-u rekla kad stiže?"

"Ne, nije."

"Je li vam prije polaska rekla kad se vraća? Je li vam ona rekla da ide?"

"Naravno da mi je ona rekla. Ali... ne znam... ne, ništa nije rekla o povratku. Ma bila je sva izvan sebe."

"Zašto?"

"Javili su joj da ide u London tri dana prije polaska. Zamislite si to. I u to vrijeme morala je izraditi prezentaciju. I pritom raditi svoj uobičajeni posao. Sva je bila napeta prije polaska pa ju nisam htjela gnjaviti."

"Je li to neobično? Da se nekoga pošalje u inozemstvo u posljednji tren?"

Ona iskrivi ramena. "Pa... malo me je začudilo. Inače se to zna nekoliko tjedana naprijed. Samo tri dana unaprijed... to baš i nije profesionalno. A opet.... sva ta birokracija. Netko je valjda zametnuo nekakav dokument, našao ga i odabrao Sanju da snosi posljedice njegove šlampavosti."

Blaž kimne glavom. "Jesu li vas kad poslali na kakvu konferenciju?"

"Jesu. Mislim, ne samo mene. Obično ide grupica. Bili smo jednom na konferenciji u Dubrovniku i jednom u Opatiji. Kad sam ja išla, hoću reći. I Sanja je bila sa mnom u Opatiji. Ako mislite da je to važno."

"Znači, inače se šalje više ljudi?"

"Obično da."

"Znači, nije baš standardna praksa da se šalje jednu osobu?"

"Gledajte, naravno da može ići samo jedna osoba. Samo što..."

"Ne ako je osoba Sanjina ranga?"

"Da. To jest malo neobično. Ali ne previše. Kažem vam, netko je nešto zaboravio, zametnuo, što god, i onda uvalio Sanji da se nosi s time. Osim toga, konferencija je totalno bezvezna. Isti bi efekt bio i da nikoga nisu poslali."

"Jedino što bi Sanja bila ovdje."

"Da," reče ona teško. Nervoznom gestom prijeđe neuredno svojim rukama kroz svoju urednu kosu. Izgleda iskreno zabrinuta. "I, naslućujete li što joj se dogodilo?"

"Ne. Ali tek sam započeo istragu."

"A što kaže policija?"

"Ništa. Policiji treba vremena da takve stvari počne shvaćati ozbiljno. A moj klijent nema namjeru čekati. Zato je zasad sve u mojim rukama."

"Da, shvaćam. Tko je vaš klijent?"

"Ne smijem reći. Spomenuli ste uobičajeni posao. Znate li vi mi reći čime se točno Tromer bavi?"

"Točno ili otprilike?"

"Točno."

"Nemam pojma."

"A! Imate li možda ključ od ovih ladica?"

"Ne. To samo Sanja ima. Zašto? Mislite da je nešto važno unutra?"

Zapanjujuće je koliko ljudi stekne dojam da on nešto misli. Nikad nije ugodno raspršivati takve zablude. "To mogu znati samo ako pogledam unutra. Ali vjerojatno nije. Je li Sanja bila zabrinuta zbog nečega u posljednje vrijeme? Izuzev puta u London. Poslovni problemi? Privatni?"

Adriana stavi izraz zatečenosti na licu. Kao da ju je prenapregnuo svojim pitanjem. Kao da se u ovome trenutku želi prisiliti znati nešto što ne zna, a što bi bilo logično znati o osobi koja joj je navodno prijateljica. "Koliko ja znam... ne," reče oprezno. "Na poslu je... sve po običaju, a glede ostalog... Spomenula mi je dečka s kojim je prekinula, ali to je bilo prije više godina."

"Ima li novog?"

"Mislim da ne. Meni nije ništa spomenula. Ne znam," reče na kraju iskreno.

Blaž kimne glavom. Ne stječe dojam kao da ovdje nešto doznaje, kao što ne stječe dojam da će se to bitno promijeniti nakon razgovora s Marinom Gajski.

Kao da mu je čitala misli, ona izađe iz svoga ureda i počne se ogledavati uokolo. "G. Zvonimir?" Traži ga po kancelariji.

On podigne ruku da ga vidi. Malo je previše odmaknuo od njezina ureda. Ona ga primjeti, nasmiješi se i da mu rukom znak da može ući.

Rukuje se još jednom s Adrianom. "Hvala na pomoći. Moram ići."

"Oprostite što vam nisam mogla više reći. Pronaći ćete ju, zar ne?"

"Dat ću sve od sebe. Doviđenja."

"Doviđenja."

Blaž krene prema Gajskinom uredu. I onda se zaustavi. I okrene se natag prema Adriani. "Ah, da, još samo nešto?"

Adriana je već sjela za svoj stol te se okrene prema njemu. "Da?"

"Znate li ima li Sanja kakvu obitelj?"

 

"Potpredsjednik me izvjestio o... problemu. Grozno je ako se nešto dogodilo Sanji. Tako simpatična djevojka."

"Znači, znate ju? Bez gledanja u računalo, mislim?"

"Naravno! Znam svakoga tko radi u mome odjelu. To mi je posao."

"Pa tako i Sanju?"

"Svakako. Vrlo vrijedna djevojka. Žena. Tromperu bi dobro došlo više takvih."

"Biste li rekli da je natprosječna?"

"Natprosječna? Pa... prema posljednjoj procjeni zaposlenika malo je iznad prosjeka, da."

"Pitam jer ste ju poslali samu u Londonu održati prezentaciju na konferenciji."

"To baš i nije neka demonstracija sposobnosti. Ne dovodim time u pitanje njene sposobnosti, dakako. Samo kažem. Općenito."

"Aha..."

"I nisam ju ja poslala."

"Nego tko?"

Slegne ramenima. "Ne znam. Imamo odjel koji raspodjeljuje takve dužnosti."

"Može li se doznati tko je točno odgovoran za njen odabir?"

Ne odgovori odmah. Zbog nečega joj pitanje neugodno. "Može. Ali ja ne mogu. Nemam ovlasti za to." Znači, neugodno joj je priznati da je nisko u hranidbenom lancu.

"Dakle, ljudi koji rade u tom odjelu po rangu su bliži... recimo, potpredsjednicima nego vama."

"Hm... da." Skreće pogled i trlja prste. Ne voli izgovarati naglas stvari koje umanjuju vrijednost njezina položaja u tvrtki. Žena je puna ambicija koje još nije ispunila.

"Onda nije baš uobičajeno da se jednu osobu pošalje samu na takav zadatak?"

Smiješak kojim želi umanjiti implikaciju njegova pitanja. Ponovno skreće pogled. "Nije baš ni neuobičajeno. Ipak je to formalnost. Ne bi se to čak moglo ni nazvati zadatkom."

"Jesu li vas kada poslali samu?"

Gajski proguta slinu. Sad je već druga danas. A sad se posebno trudi biti ljubazan. Možda bi bilo bolje kad se ne bi uopće trudio. Ovi su ljudi očito preosjetljivi na sve vrste pitanja i sugestija. "Ne," reče ona. Riječ je imala težinu priznanja, ako ne čak i kapitulacije.

"Je li Sanja Malenica ambiciozna?"

"Ništa više od ostalih, rekla bih."

"Ima li razloga biti više od ostalih?"

"Ne razumijem."

"Ima li kvalitete zbog kojih bi nekome gore zapela za oko? Pa joj je povjerio samostalan zadatak?"

"Kao što rekoh, vrijedna je zaposlenica. Ako je netko nešto... posebno primjetio kod nje, onda to samo oni znaju."

"Ipak su šefovi s razlogom šefovi, zar ne?"

Taj joj se opaska uopće nije svidjela. S ovim se ljudima zaista ne da razgovarati. Svi su tako defenzivni. "Da," reče s praznim pogledom.

"Je li bilo kakvih problema u vašem odjelu?"

"Kakvih problema?"

"To sam ja sad pitao."

"Nikakvih problema."

"Baš nikakvih?"

"Ciljate na nešto određeno?"

"Nešto što bi zahtijevalo disciplinske mjere. Ili čak zvanje policije."

Spontani siktaj. Zaprepaštena je samom pomišlju. "Naravno da ne! Ovaj je odjel besprijekorno čist."

"A ostali?"

"Ne znam za ostale."

"Ali sigurno nešto čujete."

"Svašta čujem, ali nemam naviku tračati i širiti neutemeljene glasine. To se ne spada. I loše je za napredovanje u tvrtki."

"Naravno. Znači, nije bilo nikakvih pritužbi na gđicu Malenicu?"

"Ne. Nikakvih za koje bih ja trebala znati. I nikakvih koje joj ulaze u dosje."

"Je li bilo pritužbi s njene strane?"

"Na što?"

"Na vas, na radne uvjete, na lošu plaću, na tvrtkinu politiku. Nedostatak toaletnog papira?"

"Nipošto. A toaletnog papira ima za sve."

"Ako bi pritužbe uputila nekome iznad vas, biste li vi to znali?"

"Kako bih to trebala razumjeti?"

"Kao pitanje, nadam se."

Očito se osjeća napadnutom ovim pitanjima. Zastane kako bi duboko udahnula. "Ako bi se pritužbe odnosile na mene, onda bih sigurno doznala, zar ne? Ako ne, onda nemam razloga znati."

"Shvaćam. Jeste li znali za njen odlazak u London prije nje?"

Ponovno oklijevanje. "Ne. Došao joj je dopis i pitala me je li to nekakva grješka. Nazvala sam i potvrdila joj da nije."

"Ne bi li takve stvari trebale ići preko vas?"

"Bi. Ali za neke stvari postoje posebni protokoli."

"Ima li to vama smisla?"

"Što?"

"Ako se radi o bezveznome putu na bezveznu konferenciju, zašto vas se preskočilo? Zašto posebni protokoli za nešto što uopće nije posebno?"

Ne odgovori. Samo ponovno skrene pogled, ovoga puta prema dolje. Gospođa očito misli da se izruguje njenom autoritetu. Vjerojatno je smetnula s uma zašto je Blaž ovdje. "Slušajte, zaista ne vidim kakve sve ovo veze ima s-"

"Samo pitam ima li to vama ikakva smisla."

Gajski uzdahne i nasloni se u svojoj stolici. Lice joj se opustilo. Sad će po prvi put čuti odgovor lišen kurtoaznosti, defenzivnosti, arogancije ili skretanja pozornosti. "Ne. To mi nema nikakva smisla," reče konačno ona.

"Znate što?"

"Što?"

"Ni meni to nema smisla."

Zapanjeno ga gleda, ne znajući što reći. Srećom, ovaj razgovor nije završio ljutnjom sugovornika. To će vjerojatno doći kasnije, navečer, kad premota u glavi sve što je rečeno ovdje. Gajski s oprezom otvori usta kako bi nešto rekla.

No Blaž ju pretekne. "Vidim iza vas... u onoj posudi držite penkala s Trotterovim znakom."

Ona se okrene blago u svojoj stolici kako bi se osvrnula na ono što pokazuje. "Da. Što s tim?"

"Jesu li to suveniri za posjetitelje ili tako nešto?"

Gajski ga analitički odmjeri pogledom. A onda vrlo polako posegne za penkalima. Izvadi jedno iz posude i jednako polako pruži ga Blažu. "Izvolite," reče ona tiho.

"Hvala. I hvala na vašemu vremenu." Ustane.

"Nema na čemu," reče ona pitomo.

"Doviđenja."

"Doviđenja."

Blaž izađe iz ureda i spremi penkalo u džep svoje jakne. Voli besplatne stvari. Osim toga, drago mu je što će s barem nečim konkretnim izaći iz ove zgrade.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8553
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk