Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

X




 


Noć je već pala. I pun je Mjesec. Kako prikladno. U redu, nije baš potpuno pun, ali blješti kao da je. Mjesečeve zrake lijepo ističu i zagasitim tonom obogaćuju stilske linije betonskoga rugla pred kojim su upravo stali. Već neko vrijeme ispražnjena tvornička hala s lica Zemlje izbrisane tvrtke SuperSup d.o.o. smještena je u industrijskog zoni, i u dobrom je društvu. Ovdje je već nekoliko ispražnjenih zgrada sa sličnom poviješću, bez naznaka da bi ih u bliskoj budućnosti naseliti mogao bilo tko osim štakorskih kolonija i izletničkih skupina narkomanskih veterana. SuperSup d.o.o. ima ipak malo drugačiju priču o propasti od svojih susjeda, a to se može zahvaliti njegovu predsjedniku koji je, beskompromisno principijelan do kraja, otpustio sve radnike jer nije htio popustiti njihovu objesnome stavu da za posao koji obavljaju moraju primati plaću.

Čovjek se mora osjećati nalagodno u ambijentu koji je sablasan sam po sebi, ali kad znate da vas iza ovih zidina čeka izvor brze smrti, poriv da ostanete zaključani u autu toliko je intenzivan da ga možete gotovo nanjušiti. Nažalost, tome porivu ne može udovoljiti. Blaž izađe iz auta zajedno sa Sanjom i odšeta do prtljažnika. Otvori ga i razotkrije škrinju prepunu bezvrijednog bogatstva koju je skrivao.

"U redu," reče Blaž, "jesi li zapamtila plan?"

"Jesam," reče Sanja. "Uđemo unutra, ostavimo novac i poginemo."

"To je plan B. Plan A je da uđemo, ostavimo novac i preživimo."

"Ah, da, pobrkala sam ih. Kad ne znam koji je bolji."

"Mmm, da..." Blaž zgrabi jednu ručku na škrinji. "Izvadimo ovo."

Zatvori prtljažnik. Hodajući i držeći škrinju između sebe, Sanja i Blaž počnu se polako približavati ulazu u zgradu.

"Blaž?"

"Da?"

"Pretpostavljam da je sada suvišno isticati kako mi se ovo ne sviđa?"

"Nije suvišno, ali nije ni osobito korisno."

"To sam si i mislila. Zašto..."

"Što?"

"Zaboravila sam što sam htjela pitati. E, da. Što ako ono nije Oposumov uređaj za praćenje?"

"Nije bitno. Sigurno on ima i druge načine praćenja. Sigurno je u blizini ili na putu."

"Sad mi je lakše."

"Da?"

"Ne!"

"Pošteno."

"Blaž... htjela bih ti zahvaliti."

"Nema na čemu."

"Daj da dovršim."

"Oprosti."

"Da. Hm, spasio si mi život i... čak nekoliko puta i... znaš... ne bih htjela da misliš da sam nezahvalna."

"Osobu koja se zahvaljuje teško se može nazvati nezahvalnom."

"Ali stalno sam prigovarala."

"Osobu koja stalno prigovara teško se-"

"Dobro, shvatila sam. Pustimo sad to."

"Može."

"Ali u interesu daljnjeg preživljavanja, smijem li pitati zašto nismo nazvali policiju? Shvaćam da smo se upleli u stvari za koje ne bismo pronašli odgovarajuće objašnjenje pred sudom, ali... ako to znači da ćemo preživjeti..."

"Nazvao bih ja njih."

"Ali?"

"Ali pada mi na pamet nekoliko razloga zbog kojih to ne bi imalo smisla. I jedan se ističe."

"Ne bi došli?"

"Vjerojatno ne."

"Čak ni kad bismo im rekli da će padati leševi?"

"Čak ni tada."

"Ne vjerujem to. Da javnost dozna da se policija tako ponaša-"

"Javnost nikada ne će doznati za bilo što od ovoga."

"Trebala bi. Mogli smo nazvati novinare."

"Oni su ti koji će se i pobrinuti da javnost ne dozna. A policija nije ni približno dovoljno neovisna da bi išla ometati rad svjetskih moćnika."

"Ovo je rad?"

"Da."

"Ali dovoljno je da se jedan odvaži. Nisu svi potkupljeni. Ili jesu?"

"Ne radi se o potkupljenosti. Više o strahu. Kad bismo zatražili pomoć, viša instanca bi se pobrinula da se ništa ne poduzme. Ako bi netko samostalno odlučio nešto učiniti, ignorirajući autoritete..."

"Da? Zar to nije moguće?"

"Moguće je. Ali time bi si ugrozili živote. A ja im to nisam spreman učiniti. Ti?"

"Zar misliš da bi-"

"O, da."

"Zar su toliko moćni?"

"Ni po čemu to nisi mogla primjetiti, ali u gradu vlada izvanredno stanje. Svi se miču s puta oluji."

"A mi idemo prema njenom središtu."

"Nemojmo pretjerivati. Ovo nije središte događaja. Tek periferija. Ništa se važnoga ni presudnoga ovdje ne će dogoditi. Čak i da nismo poremetili Berinove planove, značaj njegova postupka ostao bi minoran."

"Aha. I zašto smo onda ovdje?"

"Jer možda ima tvoju prijateljicu u rukama."

"Ah, da. Kvragu!"

"S tim se mogu samo složiti."

"Kad bismo samo mogli nekako provjeriti da ju stvarno ima..."

"Dao nam je kratak rok tako da nemamo vremena za provjeravanje. I vjerojatno se pobrinuo da ne dobijemo jasan odgovor, koga god nazvali. Improvizira, ali sigurno nije sve prepustio slučaju. Uostalom, nije bitno ima li ju ili ne."

"Nije? Mislila sam da je to poanta čitave priče."

"Ne, poanta je da se napokon riješimo tereta koji nam je bez naše volje nametnut. Ovo je idealna prilika da zbližimo GH i njihova prijestupnika. Kao što sam rekao, bolje izglede imamo kad su zajedno nego da se moramo nositi sa svakim zasebno. Kako god ispalo, riješit ćemo ovaj slučaj jednom za svagda."

"Moglo bi doslovce ispasti za svagda, Blaž."

"I to je rješenje."

"Baš. Ali opet si proturječiš... iako ćeš sigurno i to znati objasniti. Zar nisi rekao da je idealan scenarij da pobjegnemo pred jednim od svojih progonitelja nakon što ubije drugog?"

"U redu, prihvaćam ja i polovna rješenja. Nisam izbirljiv."

"Pošteno."

Nekoliko trenutaka nastave hodati prema ulazu u tišini. Već su skoro stigli.

"Blaž, strah me," reče Sanja drhtavim glasom.

"I mene."

"Ozbiljno?"

"Da."

"To mi je čak utješno."

"Meni nije."

"Da. Ti si ti." Pogleda ga sa smiješkom.

"I s time bih se mogao složiti."

"Smijem te nešto pitati?"

"Samo ako smijem odgovoriti."

"Jesi li još kao dječak htio biti detektiv?"

"Nisam detektiv. Krojač sam."

"Da, točno. Jesi li još kao dječak htio biti krojač?"

"Koji dječak želi biti krojač?"

"Istina. Znači, ipak si htio biti detektiv?"

"Ne."

"Nego?"

Blaž joj ne odgovori odmah. Uzme si nekoliko sekundi tišine. Stvarno je našla pravo vrijeme za takva pitanja. "Hladnjak."

"Molim?"

"Hladnjak."

"Što hladnjak?"

"To sam htio biti kao dječak."

"Htio si biti... hladnjak?"

"Da."

"Htio si biti kućanski uređaj za hlađenje hrane?"

"Da, ali ne običan."

"Nego?"

"Hladnjak koji može letjeti u svemir i spašavati ljude iz požara."

"I kako bi to činio?"

"Dijete ne misli na takve tehničke detalje. To je maštarija."

"Shvaćam."

"Sigurno ti je lakše sad kad znaš."

"Pa i je. Ne znam zašto."

"Imam takav utjecaj na ljude."

"Vjerujem."

"Što si ti htjela biti? Balerina?"

"Mrzim taj stereotip. Samo zato što sam žena, htjela sam kao mala biti balerina?"

"Htjela si biti balerina."

"Ma... Da, dobro, jesam. Ali samo na kratko. I samo zato što sam išla na satove baleta. Pravi mi je san bio postati astronauticom."

"Originalno."

"Ali ne bilo kakvom. Htjela sam biti voditeljica rudnika na Mjesecu."

"Znači, htjela si biti rudar?"

"Samo se ti rugaj. Ti si htio biti hladnjak. Koji leti u svemir."

"Eto, imali smo slične snove."

"Je. Kao da smo si čitali misli."

"Čitaš li mi sada misli?"

Ulaz im je na nekoliko centimetara udaljenosti. "Da. Želiš da uđemo na ova vrata, što smo od početka namjeravali."

"To si pogodila." Blaž otvori vrata. Otključana su.

"Čekaj!" reče Sanja panično.

"Ne možemo čekati. Ne smijemo kasniti."

Sanja ništa više ne reče. Blaž povede put u tamu. Zakorači u unutrašnjost bivše tvornice. Prvo što se vidi jest da tvornicom ne vlada potpuna tama. Po dužini tvorničke hale s obje strane su poredani ogromni  povišeni prozori. Mjesečeve zrake obilato prodiru unutra i obasjavaju opustošenu unutrašnjost. Ili barem dobar dio. Mnogi su dijelovi i dalje u potpunoj tmini. Svjetlost i nema mnogo toga za razotkriti. Najzanimljiviji detalji u ovoj praznini pravokutni su stupovi koji sežu do krova. I smeće koje ukrašava pod.

Blaž i Sanja nastave svoj put. Kreću se pravocrtno i dalje vrlo polako. Blaž sada više ne zna koje mu je konačno odredište. Berin nije bio detaljan u uputama. Mogu samo kročiti naprijed. Njihov će im domaćin sigurno reći kada i gdje stati, bilo riječima, bilo drugim sredstvima. Problem bi u kretanju mogla postati Sanja. Osjeća kolebanje u težini tereta u svojoj ruci prouzrokovanog nesigurnim držanjem sa Sanjine strane. To vjerojatno ima nekakve veze s njenim glasnim i dubokim disanjem. Nije lagala kada je rekla da ju je strah. Vjerojatno ga sada želi dodatno uvjeriti.

"Boli te ruka?" upita ju.

"Ne, u redu je. Što mi točno sad radimo?"

"Nosimo obveznice."

"Znam, ali... Uh! Donijeli smo ti tvoj novac!" vikne glasno Sanja. "Dosta teatralnosti!"

"Sanja..."

"Briga me!" odgovori mu. "Dosta nas je motao oko svoga prsta, ne misliš?"

"Pa..."

"Spustite novac gdje jeste," prozbori tama.

Sanja ušuti. Zajedno polako spuste škrinju. Stali su točno do jednog od stupova. Svjetlost obasjava pod i jednu stranu stupa. Dalje u dubinu tvorničke hale nema svjetla. Otud je došao glas.

"Odmaknite se unatrag," reče ponovno glas.

Njih dvoje poslušaju. Naprave nekoliko koraka unatrag. I ostanu čekati. Nakon nekoliko trenutaka pokraj stupa iz tame izroni ljudski lik. Blaž ga prepozna. Goran Berin, poznat i kao Zdravko Malenica. Ovdje ima dovoljno svjetla da se dobro razazna njegov zlobni smiješak na licu. A ni pištolj u njegovoj ruci ne ostavlja osobito ugodan dojam.

"Dobro veče," reče Berin.

"Šalite se!" reče Sanja.

"Zvonimir," obrati mu se izravno, "stavite polako svoje oružje na pod."

"Oružje?" upita Blaž.

Berinovo lice pokaže ljutnju i on ispruži ruku s pištoljem prema Blažu. "Ne iskušavajte moje strpljenje."

"Ah, oružje," reče Blaž. "Mislite ovo?" Blaž posegne rukom u džep jakne.

"Polako! Vrlo polako ga izvadite. S dva prsta. I polegnite ga na pod."

Blaž ga posluša. Izvadi svoj vjerni Colt i stavi ga na prljavi pod.

"I sad ga gurnite nogom prema meni."

Blaž stane na Colt i potjera ga prema Berinu. Ovaj ga zaustavi svojom nogom. "Odlično," reče sa smiješkom. "Sad isto ponovite i s drugim oružjem."

"Molim?"

"Mislite da sam glup? Uzeli ste pištolj moga čovjeka. Nije mu bilo drago. Hajde!"

Blaž ponovi postupak s pištoljem. "Ah, on. Nismo ga dugo vidjeli. Kako je on?"

"Mrtav, ali javit će mi ako se što promijeni."

"To je lijepo..."

"U redu, dobili ste što ste htjeli! Dajte nam Adrianu!" Sanja je ljutita. Tako valjda prevladava strah.

Berin napravi dva korak naprijed. Sada je sav okupan mjesečinom. "Dobio sam što sam htio? To ste rekli, gospodična Malenica? Zar bih bio ovdje da sam dobio što sam htio? Da je sve išlo kako sam ja htio, sad bih već bio tisućama kilometara odavde! Ali nisam. Zahvaljujući vas dvoje."

"Mi smo vam krivi?!" Sanja je neumoljiva. "Pa vi ste nas i uvukli! I učinili smo točno što smo trebali! Učinili smo sve što ste htjeli, a da toga nismo bili ni svjesni! Sad smo vam mi krivi što ste skovali nadebilniji plan u povijesti ljudske rase?!"

"Samo ograničeni i neupućeni um mogao bi reći takvo nešto. Kad biste znali koliko je razrađen i višeslojan moj plan bio. Bilo je to remek-djelo!"

"To si morate govoriti, zar ne? Kako biste inače podnosili činjenicu da ste popušili? Ono s bankom je stvarno bilo genijalno! Koga ste me vraga slali tamo?!"

Sad je već nešto puklo u Berinu. Na licu mu se vidi ubijalački bijes. Uperi pištolj prema Sanji s vidljivim naporom kojeg ulaže da ne pritisne okidač. Sanja ustukne.

"Sanja?" obrati joj se Blaž. "Malo lakše, može?"

Berin si frustrirano prisloni pištolj po dužini uz lice. "Da, banka je očito bila kriva procjena."

"Očito," složi se s njime Sanja, ovoga puta tiše. "Gdje je Adriana?"

Berin slegne ramenima. "Ne znam. Večera negdje, pretpostavljam."

Sanja zine, a Blaž uzdahne. "Da, mogao sam si misliti."

Berin se trijumfalno smiješi. "Mislite da bih se gnjavio otmicom? Još jednom? Bili ste u pravu, Zvonimire, ali niste mogli riskirati, zar ne? Organizirao sam da vaša prijateljica bude zauzeta do kasno u noć. Došla je korejska delegacija koja je zainteresirana za ulaganja zajedno s Tromperom, a gospodična i još nekoliko ljudi imaju zadatak visjeti oko njih bez prestanka. Tako da će još neko vrijeme biti nedostupna."

"Čiji je ono bio vrisak?" upita Blaž.

"Skinuo sam s interneta i stavio na diktafon."

"Baš koristan, taj internet..."

"Vama je laganje životna preokupacija, zar ne?" upita Sanja.

"Dobro mi je dosad služilo, ako to mislite."

"Ali više ne," reče Blaž. "Ne nakon što ste postali prepohlepni." Glavom pokaže prema obveznicama na podu.

Berin sa sjetom pogleda svoj plijen. "Ni tu laganje nije zakazalo. Rad s amaterima jest. Sve sam uspio zavarati."

"I to višestruko, zar ne? Sami ste upozorili GH da će biti pokradeni. I pokrenuli reakciju."

"Shvatili ste, znači? Svaka čast. Da, da nisu bili upozoreni, ne bih nikada mogao do novca. Protokoli, znate?"

"Da, čuo sam za njih. Ali čemu takav rizik? Upozoriti ih znači učiniti ih opreznima."

"U tome i jest poanta!" Smije se ponosno. "Naveo sam ih na potpuno krivi trag! Mislili su da je meta nešto mnogo, mnogo veće. Toliko sam kompromitirao njihov sustav da nitko nije mogao zaključiti kako se radi o sitnom lopovluku."

"I dok su se oni osiguravali, vi ste iskoristili pomutnju da pokupite sitniš."

"Dobro kažete. Sitniš. Pet milijardi eura. To je za njih ništa. Nemate pojma kojim bogatstvom oni raspolažu."

"Svejedno je to nedopustivo. Znali ste da vam to ne će oprostiti. I svejedno ste riskirali."

"Poanta je bila da ne znaju kome to ne trebaju oprostiti, kako ste se izrazili. Barem ne neko vrijeme. Dovoljno da nestanem."

"I opet, rizik je bio ogroman. Sve se temeljilo na točnome tempiranju. To je bila mana vašega plana. Zašto ste koristili ljude koji nisu upućeni?"

"Već je previše ljudi bilo upućeno. Dosegao sam maksimum preko kojeg bi plan bio osuđen na propast. Jednostavno sam morao naći par naivaca. I našao sam ih. I trebalo je sve poći dobro. Išlo je dobro! Ne razumijem što je pošlo po zlu."

"Vaš život, možda?" dobaci mu Sanja.

"Vi," pokaže pištoljom Blaža. "Bila je pogrješka angažirati vas."

"Ne brinite zbog toga. Niste prvi koji tako misli. Ali kad smo već kod toga, možda bismo mogli riješiti pitanje moga honorara?"

"Blaž!" sikne Sanja.

Berin se počne smijati. "O, vi ste fenomenalni. Žao mi je, ali ne ćete dobiti svoj honorar. Čak i da vam ga isplatim, ne biste ga mogli iskoristiti. Znate i sami kako će ovo završiti, zar ne?"

Sanja zajeca.

Blaž joj stavi ruku na rame da ju umiri. "Znate li vi?" upita Blaž.

"Želite se izvući igrom riječi, Zvonimire?"

"Ne, ukazujem na vaš položaj."

"Što vi znate o mome položaju?"

"Mnogo. Iz ovoga što vidim."

"A to bi bilo?!"

"Vi. Ovdje. Plan je propao, vi ste razotkriveni, ali eto... vi i dalje žudite za svojim plijenom. Ali niste ni vi toliko pohlepni, zar ne? Nije da želite novac. Trebate ga. Švorc ste."

Blaž može vidjeti da je Berin toliko oduševljen njegovom pronicljivošću da bi mu mogao odmah ispaliti metak u čak nekoliko vitalnih organa. "Nisam potpuno švorc. Imam nešto gotovine na sebi."

"Ali ništa drugo. Sigurno su vam blokirali sve račune."

"Očistili su ih. To je bolji izraz. Da, situacija mi nije obećavajuća. Bit će potrebno mnogo više sredstava nego sam planirao da bih nestao. I ostao takav."

"A to nije lako u vašoj situaciji. Od početka ste planirali riješiti se svih svojih suradnika, zar ne? Niste znali da bi vam mogli još zatrebati."

"Zašto bih ih trebao?"

"Vi ste tražen čovjek, g. Berin. Kao i mi. Dobro je imati nekoga da vam čuva leđa kad je otvorena sezona lova na vas."

"Nešto mi pokušavate reći, ali nisam siguran što."

"Samo kažem da smo u istome loncu. Zašto ne bismo pomogli jedni drugima?"

"Šalite se! Predlažete da se udružimo?"

"Blaž..." Sanja ga izbezumljeno pogleda. Nije očekivala ovo. Nije ni on. Kada uopće bilo što ispadne kako treba? Ponovno se sjeti svojih krekera.

"Predlažem da iskoristimo zajedničke interese, da."

"Shvaćam. I vi ćete jednostavno prijeći preko toga što sam vas upleo u ovo, pokušao oteti, ubiti i te stvari?"

"To nisam rekao. Ja to gledam iz perspektive naših progonitelja. Njima smo samo tri mete, ništa više. Meci će nas podjednako probušiti, voljeli mi jedni druge ili ne. Prošlost ne možemo promijeniti. Što je učinjeno, učinjeno je. Zašto ne bismo udružili snage? Pogotovo kad je protivnik iznimno snažan. A ako će ostati žući među nama... pa... nekoliko stotina milijuna eura je dobro sredstvo odvraćanja pozornosti od takvih... negativnosti."

Berin zaškilji prema njemu. Izgleda da čak razmišlja o tome što mu je rekao, za ne povjerovati. "I kako bi to točno funkcioniralo?"

Pogodak. Ali nije siguran da mu je pitanje ozbiljno. Dosta je cinizma u njegovu glasu. Ali očajan će čovjek razmotriti svaku mogućnost, čak i onu najapsurdniju. "To biste vi trebali reći. Vi ste planirali plan bijega. Samo bi ga trebalo onda prilagoditi za još dvoje ljudi."

"Koja bi točno korist od vas dvoje bila?"

"Sad sam rekao. Čuvat ćemo vam leđa. Ja svojim detektivskim instinktima..."

Berin se zahihoće.

"Da. A ona sa svojim poznavanjem financija ili čime se već vas dvoje bavite."

"Što ona zna, ja znam dvostruko bolje."

"Ma nemoj!" rogobori Sanja.

"Dvije su glave bolje od jedne," reče Blaž. "A tri su bolje od dvije."

"Aha," reče Berin neuvjerljivo. "Provjerimo prvo moj ulov." Posegne u džep i izvadi nešto. Nešto sitno, ne vidi točno. Što god to bilo, on to baci Sanji pred noge. Ključ! "Otvori. Želim vidjeti da me niste prevarili."

"Ja da otvorim?" upita Sanja.

"Da! Odmah!"

Sanja nevoljko podigne ključ i čučne nad škrinju.

"Otkud vam ključ?" upita Blaž.

"Dobio sam ga na lutriji! Što vas briga?!"

"Samo pitam..."

Sanja nešto petlja s bravom.

"Što to radiš?!" obruši se Berin na Sanju. "Misliš ovdje odugovlačiti, glupačo?"

"Čuj, ne da se otključati, kretenu!"

"Nemoguće. To je definitivno pravi ključ."

"Ma definitivno! Valjda je onda kriva brava. A, ne, čekaj... mislim da ide." Brava škljocne. Otključano je.

"Ne otvaraj!" vikne Berin. "Makni se!"

Sanja počne odmicati natrag prema Blažu.

"Na koljena, oboje!" zapovijedi Berin.

"Što?!" reče Sanja.

"Čuli ste me. Na koljena!"

Njih dvoje kleknu. To baš ne sluti na dobro, zaključi Blaž.

"Sad ukrižite prste iza glave. Hajde, kao u filmovima."

Oni ga poslušaju i stave ruke iza glave. "Sad ćete glumiti policajca?" upita Sanja zajedljivo.

"Kuš!" odbrusi joj Berin i sagne se nad svoje blago. "Da se niste pomakli. Ako samo trepnete, počinjem pucati. Jasno?"

Blaž ima osjećaj da ipak nije uspio uspostaviti dobar odnos s ovim čovjekom. "Mislite doslovce ovo s treptanjem ili-"

"Kuš!"

"Dobro."

Okrenuo je škrinju tako da može istodobno gledati u Sanju i Blaža. Počne ju polako otvarati, a onda ju samo naglo gurne da se otvori do kraja. Poklopac je tako konstruiran da ne padne do kraja, tako da je njima dvoje sadržaj i dalje sakriven, ovoga puta podignutim poklopcem. Ono što je unutra Blaž može procjenjivati trenutno samo na temelju Berinova lica. A ono šalje neodređene signale. Koji postaju sve određeniji, iako je još uvijek teško reći što gospodin u ovom trenutku osjeća. Mnogo je lakše procijeniti što ne osjeća: sreću, olakšanje, veselje, zadovoljstvo, staloženost, odlučnost da više nikada nikoga ne ubije.

Napokon dobije i pogled na te famozne obveznice. Malo su čudne. Nije da je Blaž stručnjak za obveznice, ali čini mu se razumnim pretpostaviti da one, poput novčanica, imaju na sebi nešto otisnuto. Ove izgledaju kao prazan papir, iako, ruku na srce, osvjetljenje ovdje nije baš pogodno za donošenje definitivnih procjena. I opet, to je samo njegova pretpostavka o izgledu obveznica, ali čini mu se da je podosta utemeljena, s obzirom da ih može vidjeti jedino jer ih Berin upravo gužva u svojim rukama.

Berin podigne pogled prema Sanji i Blažu. Zbog silnoga bijesa mjesečina vjerojatno nije potrebna da bi mu se oči sjajile, ali svakako pomaže. "Što je ovo?" upita Berin promuklim tonom koji ne obećaje ništa dugoročno dobra.

"Mislite na nešto određeno ili..."

Berin se digne, urlikne i šutne škrinju u njihovu pravcu. Obveznice se rasprostru po podu, neke slobodne, neke povezane u snopove. Ali sve izgledaju isto. Prazan papir. Vrijedi znatno manje od pet milijardi eura. "Prevarili ste me!" Uperi pištolj u njih, spreman ga u svakom trenutku upotrijebiti. "Mislite da se možete poigravati mnome?"

"Ah, zato su rekli da ovo ne ćemo moći unovčiti," reče Blaž tiho.

"Da... baš dovitljivo," reče Sanja.

"Ne šapućite!" nastavi se derati Berin. "Gdje moj novac?! Smjesta mi recite gdje je!"

"A što mislite gdje je?!" odgoori mu prkosno Sanja.

"Na sigurnom," reče Blaž. "Kod svojih pravih vlasnika koji su ga zaradili pošteno na tuđoj krvi."

Berin odmahuje glavom u nevjerici. "Ne. Ne! Nisu mogli znati koja mi je bila meta."

"Nekako su otkrili. Nisu ni oni amateri. Podcijenili ste ih. Osim toga, plan vam nije krenuo kako je trebao pa je bilo za očekivati da će vaši bivši poslodavci to znati iskoristiti."

"Bilo je glupo misliti da možete prevariti takve ljude," reče mu Sanja.

"To ste vi krivi. To ste vi krivi!" Polako gubi kontrolu. Morat će brzo nešto smisliti.

Blaž se počne ustajati i vuče Sanju kako bi učinila isto.

"Ostanite gdje jeste!"

"Polako," reče Blaž. "Sad vam sigurno svašta prolazi kroz glavu, ali potrebno je da se smirite. Sad nas trebate više nego ikada."

"Što?! Što ste rekli? Ja vas trebam? Ja vas?!"

"Da. Nemate novac. Situacija se znatno zakomplicirala. Ostali smo vam samo mi. Moramo udružiti snage da preživimo."

"I ja bih vam trebao vjerovati? Nakon što ste me upropastili?!"

"Ako ćete objektivno sagledati situaciju, shvatiti ćete da smo ti koji bismo trebali biti kivni. Ništa od ovoga nije bila naša ideja, već vaša. Ali nismo mi zlopamtila. Zar ne, Sanja? Sanja?" Lupne ju po ramenu.

"Ha? Aha. Ne. Ma kakvi," reče ona.

"Vi sigurno mislite da sam glup, ha?" Berin je sad već poprimio luđački izraz. "Samo spašavate svoju kožu. Izdat ćete me čim vam okrenem leđa. Koja biste mi vi tako velikodušno čuvali."

"Slušajte-"

"Ne! Dosta sam vas slušao. Ne trebam vas. Ne trebam ja nikoga. Ovaj bi mi novac dobro došao, ali što se može. Znam ja doći do novoga. Ja sam umjetnik preživljavanja. Mogu Gestorven&Hatelijk poslati cijelu vojsku na mene. Znate što mi mogu? Ništa! Ne mogu mi ništa."

Vjerojatno je ironično što su mu to bile posljednje riječi. Možda i nije. Tko se takvim sitnicama može zamarati kad spašava živu glavu? Blaž je jako dobro reagirao, ako smije primjetiti samome sebi. Čim je metak koji je prošao kroz Berinovu glavu ostavio tamnu koliko i impresionističku mrlju na stupu, Blaž je zgrabio Sanju i sakrio ih oboje iza istoga stupa. I ni djelić sekunde prerano, jer čim su se sakrili, rafalna je paljba izrešetala beton pokraj njih. Pucnjevi se nisu čuli. Oposum koristi prigušivač.

Srećom, prema padu Berinova tijela i rasprskavanju krvi dobro je procijenio iz kojeg smjera ubojica puca. Totalno je nabrijan. Što i treba biti, s obzirom da će za koji tren biti mrtav.

"Što ćemo sad, Blaž?" upita Sanja u svojoj najboljoj plačljivoj maniri.

Blaž posegne u džep.

"Molim te, nemoj sad jesti napolitanke!"

"Nemam ih više. Ali imam ovo."

"Što je to?"

"Baklje. On vidi nas, ali mi njega ne. Unijet ćemo malo svjetla u tamu."

"I kako će nam to pomoći?"

Prije nego je Blaž uspio nešto reći, stigne novi rafal. Prašina od pulveriziranog betona ih okruži, a Sanja zavrišti iz petnih žila.

"Nemam pojma," reče Blaž. "Možda ga zbuni ili što već."

"Super plan," reče Sanja koja, iako je na rubu plača, još uvijek uspijeva biti sarkastična. "Otkud ti?"

"Pojma nemam. Bile su na stražnjem sjedalu pa sam ih uzeo. I mislio sam da ćemo biti u mraku kad mi je Berin javio-"

"Ma koga briga! Samo ih baci."

"Primljeno na znanje." Nada se samo da zna upaliti te vražje stvari. Koliko teško može biti? Mora otkinuti ovaj vrh, valjda. To učini i crveni plamen počne šikljati van. Za sekundu se stvori zasjepljujuće svjetlo. Blaž se malo odmakne od zida i baci baklju preko ruba. Odmah se priljubi natrag uz zid, a istodobno začuje još jedan rafal. Sad već čuje pucnjeve, iako su prigušeni. Tip se približava.

Blaž odluči riskirati kako bi provjerio kakvo je točno stanje. Naviri se preko ruba. Vrlo, vrlo oprezno. Baklja čini svoje. Može vidjeti visokog muškarca, dosta krupnoga, kako napreduje prema njima. I po hodu i po opremi na sebi ostavlja dojam vojnika. Komandosa u crnom. Vrlo obeshrabrujući prizor kojeg je dodatno pogoršao još jedan rafal iz njegove puške. Oposum ga je spazio. Blaž odluči upaliti još jednu baklju. Ovu baci preko suprotnoga ruba. Ne zna ni sam što mu pomaže osvjetljavanje ambijenta. Samo će ih ubojica bolje vidjeti. To što je mogao vidjeti Oposuma ne pokazuje se osobito korisnim.

"Još koja ideja?" upita Sanja.

"Bojim se da ne. Imam još jedan pištolj." Izvadi ga. "To je Madežov. Berin nije znao za taj."

"Misliš da ćeš ga moći pogoditi?"

"Teško. Ne bih znao ni prozore gore pogoditi. A ovaj treba samo jedan dobar trenutak. Ali kad ga već imam..." Blaž proviri ruku s pištoljem preko ruba i ispali nekoliko hitaca. Tada još jednom riskira virenjem. Ne vidi Oposuma nigdje. Skoči do drugoga ruba i naviri se. Tu je. Prestrašila ga je paljba. Ide prema susjednome stupu. Želi im se prišuljati. Oposum ga spazi i zapuca u trku prema njemu. Blaž se skloni u zaklon i povuče Sanju na susjednu stranu stupa.

"Što radiš?"

"Sakrio se iz susjednog stupa. Promijenio je poziciju. Htjet će nam se prišuljati."

"I što sad?"

"Mogu ga još malo odugovlačiti pucnjevima, ali kad mi ponestane metaka..."

"O, Bože."

"Oprosti. Nisam htio da ovako ispadne."

"Nisi ti kriv. Još smo dobro izdržali. A nisam ni spremna odustati. Znam da je slaba šansa, ali ne bismo li mogli ipak pokušati s policijom?"

"Dobro kažeš." Prije nego izvadi mobitel, mora još malo držati Oposuma na distanci. Ispali jedan metak preko svakoga ruba stupa. To će ga vjerojatno malo manje zastrašiti nego njegovi prvi pokušaji gađanja. Tip sigurno zna s kime ima posla. Zatim Blaž izvadi svoj mobitel kako bi nazvao policiju.

Odmah razočaranje. Nema signala. Berin je i na to mislio, izgleda. Pametan do kraja. Baš mu je to koristilo. Pokaže mobitel Sanji da ne troši riječi. Ona se zgrabi za kosu i počne cviliti.

Ovo je baš grozno mjesto za umrijeti. Nadao se da će uspjeti posložiti stvari tako da da umre u vulkanu. S osamdeset godina. Ili barem na mjestu s dobrim pogledom na vulkan. Možda bi mogao nečime nacrtati vulkan na stupu, ali to nije isto. A čime bi uopće mogao crtati? Spusti pogled na mobitel u svojoj ruci. Još uvijek nema signala i to se ne će promijeniti. Sada zaista ne zna što učiniti. Osim možda jednoga.

Uvijek ga je zanimalo čemu služe ove obojane tipke na mobitelu, ali nekako nikad nije naišao pravi trenutak za istraživanje. Sad je valjda najbolji mogući trenutak. Ali sigurno ne će stići istraživati funkcije svih triju tipki. Ova crvena najviše mami. Ako je suditi po boji, trebala bi biti najzanimljivija. Ali možda je Mario samo nasumično stavio boje. Nema veze, neka bude crvena.

Blaž pritisne tipku.

Čudno. Ništa se nije dogodilo. Samo se na ekranu pojavi Mariov logotip, ona mrtvačka glava, sva iskockana na kristalnom ekranu, a ispod nje je brojač namješten na deset sekundi. Brojač. Namješten na deset sekundi. A iznad njega mrtvačka glava. Pokreće se pritiskom na tipku poziva. Brojač. S mrtvačkom glavom.

Blaž okrene mobitel i pogleda mu poleđinu. Tamo je naslikana ista mrtvačka glava koja je na ekranu, samo ljepša i oštrija. Ponovno okrene mobitel i pogleda ekran. I shvati. Slika na poleđini nije logotip, a Mariu Bešljiću bi dobro došlo još nekoliko mjeseci u klinici.

Bog ga blagoslovio zbog toga.

"Oposum!" vikne Blaž.

"Što radiš?" upita ga Sanja.

"Pregovaram," došapne joj. "Oposum!" vikne ponovno. "Tako te zovu, zar ne? Upozoravam te da činiš veliku grješku!"

Nema odgovora.

"Dobro si učinio kad si eliminirao Berina. Mi smo ti u tome pomogli. Znali smo da nas slijediš. Doveli smo ti ga točno na nišan. Znam i da ti parametri misije nalažu da moraš i nas ubiti. Ali to se tvojim poslodavcima ne bi svidjelo." Blaž pričeka odgovor.

Nekoliko sekundi ništa. Blaž već skoro zaključi kako je ubojica nepromočiv, kad odjednom: "Glupost!" vikne grubi muški glas.

"Da?" odvrati mu. "Ne ćeš misliti da je glupost kad pošalju ubojice na tebe. Tvoji vlastiti poslodavci. Ne će ih biti briga što si samo izvršavao zadatak. Imaju nedovršene poslove s nama i ako im to pokvariš, ne će biti zadovoljni. Ne će uopće biti zadovoljni!"

Tišina.

Nije rekao dovoljno. Nekako ga mora uvjeriti. Mora reći prave riječi. "Ne znaš tko su oni. Je li tako? Sad ću ti reći nešto što možda ne znaš! Oni ne znaju tko si ti. Ne baš točno, barem."

"Slušam!" dovikne Oposum.

"Ja znam tko su oni! Ne samo to. Imam njihov broj. Mogu sada razgovarati s njima, ako hoću, u ovome trenutku. Ali od toga mi nema koristi. U ovom trenutku. Ti ne možeš biti opozvan sve dok ne dovršiš zadatak. Jesam li u pravu? Moraš se držati komunikacijske blokade. Nema razmjene informacija. Ali sad je izvanredna situacija. Pa ti predlažem sljedeće. Ja ću ih sada nazvati, tebi dati mobitel, a oni će ti objasniti što moraš učiniti. Odnosno što ne smiješ učiniti."

Sanja nijemo viče na njega. Njene geste govore otprilike nešto kao: "Koga vraga radiš?! Jesi li poludio?!"

"Kako je mogu znati da razgovaram s njima? Može biti bilo tko na telefonu!" reče Oposum.

"Oni će ti sigurno znati reći nešto što će ti otkloniti svaku sumnju. Nemaš što izgubiti. Razgovaraš s njima, i ako te uvjere, spriječit ćeš da ti se na glavu raspiše ucjena. Ako te ne uvjere, ubiješ nas i otkriješ sam što si si navukao na vrat. Dajem ti priliku! Možeš samo dobiti, a ništa izgubiti!"

Oposum si je ponovno uzeo nekoliko sekundi za odgovor. Razmišlja. "Želim da oboje izađete pred mene. Želim vas na nišanu kad razgovaram s njima. Ako samo posumnjam u varku, ne će ništa ostati od vas!"

"Zvuči razumno. Dogovoreno."

"Pokaži prvo oružje! Neka ti visi na prstu! I onda se polako pokažite!"

"Može!" Blaž počne vući Sanju za rukav, ali ona pruža otpor. Znatan otpor. "Dođi. Nemamo vremena," šapuće joj.

"Nema šanse! Idi ti sam!"

"Onda će nas ubiti. Imam sve pod kontrolom. Vjeruj mi."

Sanjin otpor malo popusti, ali ostane. Blaž ju obrgrli i počne gurati prema naprijed.

"Gdje ste?! Pravite budalu od mene?!"

"Ne! Ni govora!" Blaž objesi pištolj o prst i isturi ga iz svoga zaklona. "Dama ima tremu, to je sve. Evo nas."

Blaž i Sanja se pokažu Oposumu. I on izađe iz svoga zaklona. Sad ga malo bolje vidi. Iako ni sad osvjetljenje nije najbolje – baklje već posustaju – čini se da se radi o srednjovječnom muškarcu. Ima kratku smeđu kosu i vrlo ozbiljan izraz lica. I vrlo ozbiljnu pušku. Iako Sanju ne vidi jer zuri u Oposuma, može doslovce osjetiti njeno drhtanje. Nema baš povjerenja u njegov neizrečeni plan. Na njenome mjestu ne bi ništa drugačije mislio. Istina je da ni sam nema pojma što to zapravo radi. Sad mu se sve čini poput sna pa se valjda nada da će tako i završiti.

"Spusti polako pištolj na tlo i šutni ga u stranu," zapovijedi Oposum.

Blaž učini kako mu je rekao. Ode i posljednje oružje. Možda. Digne ruku u kojoj je mobitel. "Evo mobitela. Da nazovem?"

"Imam i ja mobitel. Zašto mi ne bi samo dao broj pa ću ih nazvati?"

"Rekli su da je to jednokratna linija. I odgovorit će samo ako poziv dođe s moga broja."

"Kako prikladno," reče Oposum s nepovjerenjem.

"Tako su rekli. Možda će se javiti ako nazovete sa svojega mobitela. Vi imate posla s njima dulje nego ja. Ili vam smeta moj mobitel? Nije baš najmoderniji, ali mogu vam reći da-"

"Ne laprdaj! Nazovi."

"Može, zovem. Ah, da, htio bih istaknuti da je ovo jedinstveni primjerak mobitela. Takvo što ne možete nigdje kupiti i ne bih ga volio izgubiti. Vratit ćete mi ga, zar ne? Nisam baš vičan tehnici, a ovaj mi baš nekako-"

"Nazovi!" Isturi svoju pušku kako bi pokazao da nema strpljenja. A i počeo je govoriti kroz zube. Znači da ga je dovoljno obradio.

"Zovem." Blaž se počne praviti da pritišće tipke. Zapravo ih stvarno pritišće kako bi ekran zasvijetlio, tako da ovaj ništa ne posumnja. Pritiskanje tipki ne ometa brojčanik, kako se čini. Reagirat će samo na tipku za poziv. Tada prisloni slušalicu na uho. "Zvoni. Sad će se... javiti... hm..."

Oposum se ne pomakne ni milimetar.

"Ah, dobro veče," započne Blaž svoj izmišljeni razgovor. "Da, uspio sam. Da. Da, ovdje je. Rekao sam mu, ali... Da. Shvaćam. Samo... molim vas, budite što jasniji. Nije baš dobre volje." Odmakne slušalicu od uha i zadrži prst na tipki za poziv. "Gurnem ga prema vama, u redu?"

"Da, ali polako."

Blaž polako čučne i stavi mobitel na pod. I pritisne tipku za poziv. Brojčanik počne odbrojavati unatrag. Odgurne mobitel i on odklizi do Oposuma.

 

Ferdinand zaustavi nogom mobitel i polako se sagne da ga podigne, držeći na nišanu oboje čitavo vrijeme. Posegne rukom za mobitelom i na trenutak spusti pogled prema njemu. Čim ga je digao, ugledao je tog detektiva i njegovu curu kako nestaju iza stupa. Prvi mu je instinkt bio zapucati, ali onda se predomisli i pogleda mobitel u svojoj ruci. Na ekranu nema naznake da je poziv u tijeku. Samo nekakvo odbrojavanje. Ostala je samo jedna sekunda.

Jedna sekunda postane vječnost.

Vjerojatno nema smisla odbaciti mobitel od sebe. Sekunda nije dovoljno vremena. Zašto se dao ovom probisvijetu nagovoriti na ovo? Još nikada u svojoj profesionalnoj karijeri nije pregovarao sa svojim metama. Nikada! A ovaj ga je omotao oko svog malog prsta. Ali uspio ga je zabrinuti. Kako je mogao znati njegovu šifru? Oposum. To je strogo čuvana tajna. Koliko ju ljudi može znati? A on ju je znao. I još neke stvari. Kako bi ih znao da mu njegovi nalogodavci nisu rekli? Zar je pogađao? Ili je nešto drugo u pitanju? Zašto je dopustio da ga uhvati strah? Kad je rekao da će se nalogodavci naljutiti, osjetio je vlastitu slabost. Zar ju je i taj amater osjetio? Zar je znao da su već jednom bili nezadovoljni njime? Zar su mu i to rekli? Za kakve je to ljude sve ove godine radio da mu nikada ništa nisu rekli, a s ovim kretenom su u jednome danu podijelili svoje najveće tajne? Ili se radilo o jednom ogromnome blefu? Pošto očito nije imao njihov broj, onda je vjerojatno to u pitanju. Ali to znači da ga je podcijenio kao još nikoga u životu. Očito je da stari. Ali to mu se više nikada ne će moći dogoditi. Ni podcjenjivanje ni starenje.

Besmisleno je sada kontemplirati nad time. Potpuno nebitno. Kažu da ljudima u posljednjim trenucima života čitav život preleti pred očima. Njemu ne. Valjda je za to potrebno malo više od jedne sekunde. Pred očima mu je preletjela slika Splita u kojem je trebao ostati i iz kojeg je trebao poslati svoje drage šefove u pakao kad su ga pozvali. A posljednja mu je misao najgora moguća. Vidi pred sobom onog degenerika u kabanici. Kako ga samo mrzim! Tek je sada svjestan razmjera svoje mržnje. I razmjera žaljenja što ga ipak nije ubio kad je mogao. Zašto mi to mora biti posljednja misao?!

Ferdinand ipak pokuša baciti mobitel što dalje od sebe. Ne zna je li mu uspjelo. Ugleda bljesak. Zatim osjeti toplinu. Pa hladnoću. A onda ništa.

 

Blaž sruši Sanju na tlo i prekrije ju svojim tijelom. Zemlja zavibrira, a bubnjiće mu probije grmljavina kao iz topa. Istoga trena osjeti na sebi val prašine koja ga obavije. Komadi stupa koji ih brani od udarnog vala lete posvuda. Pokoji i po njegovoj glavi. Trajalao je kratko. Iako je Sanjino vrištanje nekako produžilo doživljaj. Srećom, nije ju mogao najbolje čuti zbog zujanja u ušima.

Nastupi mir. Popraćen kašljanjem. Blaž se makne sa Sanje. Oboje počnu refleksno mahati kako bi otjerali nesnosnu prašinu od sebe. Zbog kašljanja oboje navuku svoje majice preko usta i nosa.

"Jesi li dobro?" upita Blaž.

"Bila sam i bolje. Što je to bilo?!"

"Moj mobitel, mislim."

"Tvoj mobitel je eksplodirao?"

"Tako izgleda."

"Zašto?!"

"Vjerojatno je imao eksploziv u sebi."

"Vjerojatno?! Kakav ti je to mobitel?!"

"Koristan, kao što si vidjela. Imaš još kakve primjedbe?"

"Ne. Nemam."

"Dobro."

"Je li mrtav?"

"Oposum? Ako nije, svaka mu čast. Vjerojatno je. Bolje da odemo odavde. Netko bi zaista mogao pozvati policiju, a ona bi zaista mogla i stići. Ne bih im htio ovo objašnjavati. Možeš ustati?"

"Ma dobro sam." Sanja počne ustajati. A onda zastane i sklizne natrag na pod.

"Što je?"

"Blaž?" Pokazuje prstom ispred sebe. Blaž pogleda što pokazuje, ali ne vidi dobro. Još je mnogo prašine.

"Što je?"

"Je li ono prst?!"

Blaž pogleda još jednom. Sad vidi što pokazuje. Ali još uvijek ima mnogo prašine. "Pa... ne mogu ni potvrditi ni zanijekati."

Sanja vrisne tako glasno da su se zatresli temelji zgrade. Nije znao da je ljudski moguće tako glasno vrištati. Eto, čovjek uči dok je živ.

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8548
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk