Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Poglavlje

I




"Kraljica Absuan nije bila zadovoljna ishodom. Kad joj je glasnik donio vijest, odmah je sazvala svoje Vijeće Uzvišenih i zatražila hitnu analizu svih propusta kojih je, po njenome mišljenju, bilo mnogo. I previše. Vijeće Uzvišenih čine njen goronator Yakluar, vjerni službenik njezina oca prije nego se... hm, slučajno otrovao... onda tamolomac trećega reda Isil Janvery, ne osobito vješt u svome zvanju, ali zato zna dobro razmišljati i ima pomalo dijabolični intelekt. Čime je zapravo na pravome mjestu, zar ne? Tko još? Ah, da, knjižničar Dekluhar... on joj baš i nije simpatičan jer joj stalno kontrira, ali drži ga na toj poziciji jer ipak ne voli da joj baš svi povlađuju. Tu su još bivši zapovjednik Vulkanske regimente, general Čau Hatanand, izaslanik Kristalnoga reda, Ugab Treloj, astrolog Bakti, alkemičar Bari Bel Beslan. I tko još? E, da... i čuvarica Gorućeg kaleža od Damnostena.

Možete si i sami zamisliti kako Vijeće nije bilo odveć oduševljeno. Naime, kraljica je zapravo neizravno tražila od njih da službeno dovedu u pitanje čitavu obrambenu strategiju Xantogalskoga carstva. Svi su joj odmah po početku rasprave počeli isticati kako je xantogalska vojska ta koja je izvojevala pobjedu u bitci kod Tregxerxa. I ako skupocjena, ta pobjeda znači ključni udarac vlitanskoj vojsci. Svi su se slagali da stoje na prekretnici u desetogodišnjem ratu. Svi osim kraljice. Nije bila zadovoljna načinom kojim se vodila bitka. Smatrala je kako su se gubici mogli smanjiti, a posebno je bila nezadovoljna time što je pat pozicija toliko dugo trajala. Logistički izazovi iscrpili su Xantogalsko carstvo do krajnjih granica. Morali su se donositi zakoni kojima se ograničavala distribucija hrane. Narod je bio vrlo nezadovoljan. Prihodi od poreza su znatno pali, što je kraljicu posebno deprimiralo.

Svi su se morali složiti s njom kako se rat mogao voditi i bolje, no isto su tako isticali kako je vlitanska vojska u svakom pogledu naprednija od xantogalske, što čini njihovu pobjedu u bitci kod Tregxerxa i sve izvjesniju pobjedu u ratu tim više dojmljivom. No kraljicu to nije uvjerilo. Dakako, nitko u Vijeću Uzvišenih nije bio glup. Osim možda Dekluhara. Znali su o čemu se tu zaista radi. Kraljica je zapravo tražila izgovor da na čelo vojske stavi generala Oggzisa. Njen ljigavi savjetnik Haruk... koji je slučajno Oggzisov brat... već joj tri godine puni glavu Oggzisovim idejama za okončanje rata. Toliko ju je već obradio da je ona uvjerena kako je Oggzis vojni genij koji će jednim zviždukom pomesti vlitansku vojsku. Dakako, Vijeće je znalo bolje, je li? Oggzis je daleko od onoga kakvim ga predstavlja njegov brat. Sam način kako se tako visoko uspeo u vojnoj hijerarhiji blago je rečeno sumnjiv."

O čemu taj blebeće? Što se ovdje događa? Toliko se unio u svoje nesnosno pripovjedanje da ga ne uspijeva prekinuti. Taj uopće ne pravi pauze između rečenica. Poput stroja je. Ne bi to bilo ni upola ovako grozno da zna o čemu on trabunja. Nije uspio doznati mnogo pohvalnoga o njemu, ali sve mu se čini kako je zaista pogriješio dolaskom ovamo. Tip će biti potpuno beskoristan.

A on treba nekoga blago beskorisnog.

"Oprostite," pokuša se ubaciti.

"I tako je došlo vrijeme za poduzimanje drastičnih mjera."

"Oprostite!"

"Zato su pozvali u pomoć Grinusa Antlaxa koji je, ne biste vjerovali, pčelar po struci. No stvar je u tome-"

"Hej!"

"Molim?" Napokon je doprijeo do njega.

"O čemu vi, za Boga miloga, govorite?"

On razmakne svoju dugu plavu kosu koja mu stalno pada preko lica i ulazi u usta dok govori, što dosad nije imalo nikakva učinka na količinu riječi koja su na njih izašla. "Em... pa... govorim vam čime se trenutno bavim."

"Da? Ne biste se trebali baviti mnome?"

"Zašto? Pa pitali ste me na čemu radim."

"Ja? Ja sam vas samo pozdravio i pitao mogu li sjesti. I onda ste vi počeli bez prestanka govoriti."

"Znam da ste pitali možete li sjesti. Ali pretpostavio sam da ne želite da vam bude dosadno dok sjedite i da vas zanima što radim."

"I nakon deset minuta vašega predavanja još uvijek ne znam što radite. Gledajte, g. Zvonimir, ako mi ne možete-"

"Zvonimir? Ne, ne, ne, ne. Nisam ja Blaž."

Okrene instinktivno glavu u smjeru vrata. Iako ne može vidjeti odavde vanjska vrata, ima potrebu provjeriti nije li ušao u krivi ured. Vrati pogled na dugokosog mladca. "Zar sam pogriješio? Ne piše li na vratima Blaž Zvonimir, privatni detektiv?"

"Je, je, na dobrom ste mjestu." Ne osjeća potrebu dalje to obrazlagati.

"Ali?"

"Ali ja nisam Blaž."

"Da, to ste rekli. Tko ste vi?"

"Ja sam Goran. Radim u tvrtki preko puta hodnika. 3Plet. Vidjeli ste onaj ludi plakat, zar ne?"

"Pa..."

"Informatički obrt. Bavimo se programiranjem, testiranjem i konzultiranjem. Ali ne volimo se tako ograničavati. Otvoreni smo za... ono, znate... svašta."

Kimne glavom. "Što vi radite ovdje?"

"Aha! Čuvam Blažu ured. Ne voli ga ostavljati praznoga otkad su mu provalili i opljačkali ga."

Kad bolje pogleda ured, zaista izgleda opljačkano. Stol i dva sjedala. Stol je potpuno prazan. Nema čak ni telefona, a kamoli faksa ili računala. Na prozorima nema zavjesa, iako prljavština na staklima djelomično kompenzira taj nedostatak. Pogleda strop. Vidi samo rupu iz koje bi u normalnoj sobi vjerojatno visio luster. Što radi kad padne noć? Pod je samo goli parket, bez saga. "Što, sve su mu ukrali?"

"Sve što se dalo ukrasti. Kalkulator i paprat."

"Paprat?"

"I kalkulator."

"A gdje je detektiv Zvonimir?"

"Ovdje," dođe glas s desna. Lecne se i okrene prema izvoru. Na ulazu u sobu stoji mlađi muškarac kratke tamne kose koja izgleda kao da nije počešljana otkad je počela rasti. Sa sebe počne odmah skidati športsku crnu jaknu koja mu seže ispod struka. Nemarnim pogledom ošine Gorana i objesi jaknu na okrhnutu plastičnu vješalicu zaljepljenu za zid. "Hvala, Gogo, što si čuvao utvrdu. Možeš se vratiti."

Goran se veselo ustane od detektivova stola. "Ma nema frke, Blaž. Razmjenjivao sam iskustva o Yalkuulskom labirintu s gospodinom ovdje."

Ovaj ima čudno shvaćanje pojma razmjenjivati.

Njih dvojica se lupnu zatvorenim šakama u znak pozdrava. "E, da, Blaž," sjeti se nešto Goran baš kad je htio otići. "U subotu imamo virtualnu konferenciju o cloud computingu. Uključit će se uživo legendarni Hiroshi Tanagawa i predsjednik BackLight tvrtke, Jack Stubling. Bit će dobre pijače, čipsa i ludog razvaljivanja zmajeva s više od deset tisuća igrača iz cijeloga svijeta. Hoćeš li doći?"

"Pratio sam sam te do 'imamo'," odgovori mu navodni detektiv.

"Super! Vidimo se." Pljusne Blaža po nadlaktici i ode.

"Ispričavam se što me nije bilo," reče detektiv prilikom sjedanja u stolicu. Zapravo se više razvalio u njoj nego sjeo. Prekriži noge, a spojene ruke ostavi odmarati na trbuhu. "Ne mogu više ostavljati ured praznim."

"Da, gospodin mi je rekao da su vas opljačkali."

"Ah. Nije vas previše gnjavio, nadam se."

"Ovisi što mislite pod previše. Ali pustimo sad to. Zašto je uredu potrebno čuvanje? Mislim..."

"Nema se što ukrasti? To je više pitanje principa nego opreza. Ne služi detektivu na čast dok mu provaljuju."

"Nije li sad prekasno za to?"

"Je. Ali ima još dovoljno ljudi koji za to ne znaju."

Samo ga gleda. Čudan tip.

"U koje vi očito više ne spadate," doda detektiv.

"Da. Zar nije dovoljno zaključati?"

"Bilo bi. Da imam bravu. I nju su ukrali."

"Zašto ne ugradite novu?"

"Ne bi bilo pošteno prema staroj. Nije prošlo dovoljno vremena."

Shvatio bi to kao šalu, no detektivovo lice ne odaje da se radilo o šali. Zapravo, lice mu ne odaje ništa. Ne bi rekao da mu je bezizražajno, ali lice kao da mu nije sposobno odražavati bilo kakve emocije jače od onih u čovjeka kojeg se prije jedne minute probudilo iz duboka sna. Zaista, da ne zna da je do maloprije stajao na nogama, a gledajući tu nepočešljanu kosu i polusklopljene oči, prva bi mu pomisao bila da ga je netko upravo trgnuo iz duga i duboka sna i kako u isti namjerava utonuti vrlo brzo ako ga nitko u tome ne spriječi.

Vjerojatno primjetivši kako je nastao muk, detektiv preuzme inicijativu: "I, kako vam mogu pomoći, gospodine... Kovač?"

"Ne."

"Stipić?"

"Ne."

"Schweitzer?"

"Ne!"

"Matković?"

"Što, sad ćete pogađati moje ime?"

"Slobodno me prekinite."

"Zovem se Zdravko Malenica."

Blaž kimne glavom. "Dobro što ste me prekinuli. Ne bih nikada došao na to. Onda, kako vam mogu pomoći, g. Schweitzer?"

"Malenica."

"Zaista."

Zdravko duboko udahne. "Trebam vašu pomoć. Mislim da mi je netko oteo sestru."

"Znate tko?"

"Ne, ne znam! Da znam, ne bih bio ovdje, zar ne?"

"Moguće. Nastavite."

"Moja sestra... Sanja... bila je na poslovnom putu u London. Bila je na konferenciji na kojoj je održala prezentaciju u ime svoje tvrtke. Jučer mi se javila kad se iskrcala iz zrakoplova, a otad ni traga ni glasa od nje."

"Možda je imala dogovor kojeg vam nije spomenula?"

"Ne. Trebali smo se naći nedugo nakon njenog povratka. Ali ne mogu je ni dobiti na mobitel. A uvijek joj je uključen. Čak ga drži pokraj sebe dok spava."

"Onda vjerojatno ne spava dobro."

"Molim?!"

"Ništa. Nastavite."

"Bio sam u njenome stanu, pitao sam prijateljice s posla. Nema je. Već je jučer trebala doći na posao... na kratko, ali trebala je... a naravno da je trebala doći i jutros. Ali nikoga nije nazvala, nitko ju nije vidio, nitko ništa ne zna. Nestala je."

"Jeste li nazvali policiju?"

"Naravno da nisam! Ako su ju stvarno oteli, a ja nazovem policiju... tko zna što će joj uraditi?"

"Shvaćam. Ali prema ovome što ste mi rekli, nema razloga ovo tretirati kao bilo što drugo nego kao slučaj nestale osobe. Ili čitate previše krimića ili ste mi počeli pričati priču od kraja."

"Da, imate pravo. Ispričavam se. Samo sam... smeten."

"To mi je poznato. Počnite od početka."

"Da. Da. Ovako... Sanja i ja radimo u istoj tvrtki. U Tromperu. Čuli ste za njega, zar ne?"

"Ne," reče detektiv bez ustručavanja.

"To je... svačime se bavimo, ali možemo to sve nazvati financijskim poslovanjem. Da sad ne idem u nerazumljive detalje."

"Dobro."

"Tromper je zapravo dio velikog britansko-nizozemskog koncerna Gestorven&Hatelijk. Za njih jeste čuli, zar ne?"

"To su oni koji proizvode prozirne padobrane?"

Zlatko si mora uzeti nekoliko sekundi kako bi u punini do njega doprijelo pitanje koje mu je detektiv upravo postavio. "Ne," odgovori mu hrabro.

"Onda jesam," reče detektiv.

"Jeste što?"

"Čuo za njih."

"Ah, to. Da... hm... uglavnom... em... gdje sam ono stao?"

"Vi i vaša sestra radite zajedno u Tromperu."

"Tako je. Zapravo, ne radimo zajedno. Nismo u istim odjelima. Ja sam po rangu malo iznad nje, ako ćemo biti točni. U svakom slučaju, prije jedno mjesec dana Sanja je uočila nepravilnosti u poslovanju svoga odjela."

"Kakve nepravilnosti?"

"Sitna odstupanja u transakcijama. Nepodudarnosti u dokumentima o prijenosu vlasništva. Kažem, sitnice, ali kad se nakupe, mogle bi činiti poveću sumu. Razumijete?"

"Razumijem poveću sumu."

"Tako je. Ona to nije htjela odmah prijaviti pa se prvo obratila meni da to provjerim."

"Jer ste joj brat."

"Da, ja..." Zastane. Čemu ta opaska? Zar je nešto krivo rekao? "Tako je. I imam više ovlasti pa je htjela nekoga tko će joj čuvati leđa dok to ide prijaviti."

"I?"

"I bila je u pravu. I zajedno smo to prijavili."

"I?"

"I ništa. Koliko ja znam, nije bilo nikakve unutarnje kontrole ili revizije. Kao da nismo ništa ni rekli."

"Što ste onda poduzeli?"

"Ništa. Pretpostavili smo da uprava ne želi dizati buru koja bi dospijela u novine pa su to sve... popravili potiho. Odlučili smo to ignorirati da ne upadnemo u nevolje."

"I kako je to funkcioniralo?"

"Sestra mi je oteta, eto kako! Možda ne bi bila da sam..."

"Što?"

"Od početka prošloga tjedna... Sanja je bila uvjerena da ju netko slijedi. Bila je uvjerena da stalno vidi isti auto iza sebe, istu dvojicu muškaraca... Uglavnom, rekla mi je to i pitala što mislim da bi trebala učiniti. Ali ja..."

"Niste joj vjerovali."

"Shvatite, kome se događaju takve stvari? A ona je... kao i ja... stalno pod stresom. To je takav posao. Krvariš kako bi ispunio zadani rok, a kada napokon uspiješ, već ti daju novi. I tako unedogled. To iscrpi čovjeka. Mislio sam da se o tome radi. Zato sam joj predložio da uzme odmor. Što nije učinila. Samo se naljutila."

"I sad je nema."

"I sad je nema. A mogao sam-"

"Sumnjam da ste mogli nešto učiniti. Recite, osim što je vaša sestra nestala, je li se što drugo promijenilo u vašem životu? Nešto drugačije u vašoj okolini? Ljudi se odjednom čudno ponašaju? Možda ste primili kakav zahtjev od otmičara?"

"Mislite da si sve umišljam, zar ne?"

"Trebam činjenice, g. Marica."

"Malenica!"

"Da. Znamo pouzdano jedino da je bilo nepravilnosti u vašoj tvrtki i da vaše sestre nema. Sve ostalo je... mutno."

"Samo malo," reče Zlatko i posegne za svojom kožnom aktovkom na podu. Iz nje izvadi fascikl i pruži ga detektivu. "Evo, tu sam napisao sve što znam. Napravio sam i popis ljudi s kojima je ona u vezi. Mislim, u poslovnoj vezi. Njena šefica odjela, predsjednik tvrtke i tako dalje. Vi procijenite tko bi tu bio bitan. Tu je i njena fotografija. I ključ od njenoga stana. Ako ćete htjeti tamo."

Detektiv otvori fascikl i počne proučavati materijale koje mu je pripremio. "Mislim da biste ipak trebali pozvati policiju," reče ne gledajući ga.

"To je posljednje što trebam! Ako je oteta, to bi mogla biti njena smrtna presuda."

"Smijem biti iskren?" upita detektiv, jasno svojim tonom naznačujući kako je pitanje nagovještaj svega, samo ne nekakve promjene.

"Naravno."

"Ako su točne vaše pretpostavke o mutnim poslovima u Triperu-"

"Tromperu."

"I ako je nestanak vaše sestre zaista povezan s time..."

"Da?"

"I s obzirom da otmičari, ako postoje, nisu poslali nikakvu poruku... Shvatite, otmice se obične izvode s nekakvom svrhom. Obično je riječ o iznuđivanju nečega. Obično novca."

"Shvaćam ja što želite reći. Sve upućuje na to da je mrtva. Ali vi shvatite da ja to ne mogu prihvatiti. Ne još. Sve dok postoji tračak nade. Imam razloga vjerovati da je još živa."

"A to bi bilo?"

"Ja sam još živ. Zajedno smo prijavili nepravilnosti pa sam podjednako meta kao i ona. Zašto me još nitko nije napao?"

"Možda čekaju pravi trenutak."

"Točno. Ali za što? Možda će me obavijestiti tek u trenutku kad će nešto trebati učiniti. Ne možete to isključiti."

"Ne mogu."

"I ne želim vas više uvjeravati. Ne prije nego potvrdite da prihvaćate moj slučaj."

"Prihvatio sam i prije nego sam ušao u ovu sobu."

"Tada vam kao klijent nalažem da ovo tretirate kao slučaj otmice. I vjerojatno vam ne moram naglašavati važnost diskrecije u ovoj stvari."

"Naglašavati ne, ali mogli biste objasniti."

Zdravko uzdahne. "Ne smijete nikome reći da sam vas ja angažirao. Kad počnete zapitkivati, mogli biste uzbuniti otmičare. A ako doznaju da sam vas angažirao... mogli bi pomisliti da sam neposlušan."

"Ali još nitko nije tražio vašu poslušnost."

"Znam koliko je sve ovo što govorim nategnuto i da se vjerojatno hvatam za slamke, ali... ona je moja sestra. Razumijete?"

Detektiv kimne glavom. "Ali morate biti svjesni da ne mogu početi pitati ljude o njenome nestanku, a da pritom budem osobito diskretan. A nekome ne će biti teško pretpostaviti da je detektiva koji se raspituje o otetoj ženi unajmio netko njoj blizak. Brat je u tom slučaju prilično sigurna pretpostavka."

"Da, vjerojatno ste u pravu. Znam da bih možda trebao čekati. Samo što ne želim. Želim pronaći svoju sestru. Učinio bih to sam, ali nisam detektiv. Vi jeste i želim da to učinite za mene."

"Učinit ću što mogu. Dakle, nikome ne spominjemo ni otmicu ni vas?"

"Tako je."

"Ali pošto ste vjerojatna meta... čega god... bez obzira što ja učinio, predlažem da se nekamo sakrijete."

"Kamo?"

"Negdje gdje nitko ne bi pomislio da biste bili. I ne razgovarajte više s bilo kime osim sa mnom. Imate telefon?"

"U fasciklu je moj broj mobitela. I adresa e-pošte."

"E-čega?"

"E-pošte."

"Ah... pošte," reče misteriozno.

"Nisam htio biti neuljudan. Nije kao da vas želim učiti vašemu poslu..."

"Netko mora," reče on u bradu, proučavajući sadržaj fascikla.

"Molim?"

"Ništa. Nastavite."

"Mislite da moram čekati? Mislite da bi bilo sigurnije za moju sestru ako ne počnemo zabadati nos?"

"Ako ne znamo točne motive i namjere otmičara, teško je reći. A trebamo li čekati ili ne, možemo doznati na samo jedan način."

"A to je?"

"Tako da ne čekamo."

"Aha. Dakle, rizik postoji?"

"Postoji. Čak bih rekao da nema ničeg drugog osim rizika."

"Tako... Ako smijem pitati, g. Zvonimir... imate li iskustva s takvim stvarima?"

"S rizicima ili s otmicama?"

"Otmicama."

"Kad već pitate, sasvim slučajno je moj posljednji slučaj bio vrlo sličan vašemu."

"Ozbiljno?"

"Da. Jučer sam ga zaključio."

"O čemu se radilo? Mislim, ako smijete o tome."

"Smijem. Jednoj dobrostojećoj udovici nestao je klavir iz kuće."

"Klavir?"

"Tako je. Ali ne bilo kakav klavir. Vrlo skupocjena marka. Nešto što počinje s P. Ili T?"

"P ili T?"

"Da. Njen je nećak bio uhićen radi krađe, ali ona je bila uvjerena u njegovu nedužnost. Nije da joj je osobito drag... naslijedio je gadnu narav svoga oca koji joj je stalno slao uvehnute krizanteme..."

"Molim?!"

"No sigurno je da je nedužan jer je u Hrvatsku stigao tjedan dana nakon klavirova nestanka, i to iz Konga gdje je proveo posljednje dvije godine."

"Konga? U Africi?"

"Da. Valjda. Zašto, ima ih više?"

"Što je tamo radio?" Zašto to pitam?!

"Ništa vezano uz klavire, koliko ja znam. Što očito nije bilo dovoljno muriji da ga ne uhiti."

"Oprostite, ali ne vidim kako bi to bilo slično otmici moje sestre."

"Ali je. Klavir nisam našao."

"Što to znači? Već unaprijed znate da ne ćete moći pronaći moju sestru?"

"Ni govora. Govorim vam o slučaju klavira kako bi bilo jasno da su izgledi da ću pronaći vašu sestru vrlo dobri."

"Zašto?"

Detektiv slegne ramenima na način koji šalje jasnu poruku o suvišnosti Zlatkova pitanja. "Jer vaša sestra nije klavir."

"Shvaćam," reče Zlatko prazno, ne razmišljajući više o čemu govori. Iz nekoga razloga osjeća snažan poriv vratiti se na hodnik i provjeriti da nije možda ušao u krivi ured. Iz jednog drugog, podjednako nepoznatog razloga ne učini to. Ne još.

"Želite li mi još što reći? Ili pitati? Pretpostavljam da želite da što prije počnem s istragom."

"Da, da. Samo... hm, nemojte ovo krivo shvatiti, ali... kakve su točno vaše kvalifikacije? Hoću reći, jeste li izučeni kriminalist ili takvo nešto?"

"Ne, ja sam krojač," reče detektiv podjednako hladno kao i sve dosad.

"Što ste?"

"Krojač."

"Krojač," ponovi za njim. "Zašto... kako..." Koje  bi uopće pitanje trebalo logično uslijediti nakon što je izrečeno što je izrečeno? "Ne razumijem. Ako ste krojač, zašto radite kao detektiv?"

Po prvi put detektiv oklijeva s odgovorom. "Nije to bio moj izbor. Imao sam ozbiljnu namjeru otvoriti krojački obrt. No kad sam išao registrirati obrt... krojački... hm, iz razloga o kojima ne želim govoriti završio sam s registriranom detektivskom agencijom. Eto."

To je vjerojatno nešto najapsurdnije što je u životu čuo. "Ali zašto jednostavno niste-"

"Ne volim o tome govoriti," presječe ga detektiv.

"Dobro. Pa... ako bi to bilo sve..."

"Zapravo, tu je još pitanje honorara." Detektiv se po prvi put uspravi u svojoj stolici.

"Ah, da, ispričavam se. Koliko stoje vaše usluge?"

"500 kuna na dan, plus troškovi. Ali morate uplatiti i polog." Detektiv otvori jednu ladicu i počne nešto po njoj tražiti.

"Polog? Zašto?"

Izvuče komad papira. Izgleda kao uplatnica. "Početni su troškovi uvijek veći."

"Zašto?"

"Teško je to objasniti bez uplaćenog pologa. U svakom slučaju, da bi istraga započela, mora joj se dati maleni zalet." Pruži mu uplatnicu u ruke.

Zdravko prouči uplatnicu.

"Samo napišite svoje ime i adresu," reče detektiv. "Sve je ostalo popunjeno."

"1000 kuna? Dobro, ja ću-"

"Molim?" Detektiv skoči na noge i istrgne mu uplatnicu iz ruke. Vrati ju u ladicu i ponovno počne nešto tražiti. "Kriva uplatnica. Samo malo. A, evo je." Uruči mu još jednu uplatnicu, naizgled identičnu prvoj.

Zlatko i ovu prouči. Zaista je slična prvoj, samo na ovoj piše iznos od 3000 kuna. Ovaj zaista ima visoko mišljenje o sebi. Na čemu ga samo temelji?

"1000 kuna je standardni polog. 3000 je za opasnije zadatke. S obzirom da imamo posla s otmičarima, onda pretpostavljamo organiziranu kriminalnu skupinu. Ulozi su ovdje mnogo veći nego kod uobičajenih istraga."

"Ali još ne znamo sigurno da se radi o otmici."

"Vi ste rekli da slučaj tretiram kao otmicu."

"Da, istina. Dobro, onda to idem što prije uplatiti. A vas molim da što prije počnete s potragom za mojom sestrom."

"U blizini vam je banka. Samo idete dalje niz ulicu."

"Da, vidio sam. Hvala." Zlatko ustane. "To je onda valjda to. Želim vam sreću, g. Zvonimir. Budite oprezni." Rukuje se s njim.

"I vi. I ne zaboravite. Pritajite se. Ja sam ovdje zadužen za preuzimanje rizika, g. Medenica."

"Malenica. Hoću, hvala. Doviđenja."

"Doviđenja."

Zlatko izađe na hodnik i duboko udahne. I izdahne. Nije mislio da će biti baš toliko teško. Na nekoliko mjesta u razgovoru bio je uvjeren da će se onesvijestiti. Tip ga je toliko izbacio iz takta da su mu dijelovi mozga prestali dobivati dovoljno kisika. No srećom je i to prošlo. Ponukan onim nagonom, okrene glavu prema vratima koja je zatvorio za sobom. Na vratima je ljepljivom trakom priljepljen papir A4 formata. U sredini je ono što je pročitao i prvi put. Blaž Zvonimir, privatni detektiv. No sad mu u oko padne i tekst na dnu papira. Piše Zvonimir Tekstil, a ispod toga OIB tvrtke. Mislio je da se šali s onom pričom o krojačkom obrtu, ali sad shvaća kako svaka riječ koja mu je izašla na usta bila smrtno ozbiljna. Taj čovjek ni ne zna što je to humor. A možda je najgore od svega – iako ni sam ne zna zašto bi bilo baš to kad je tako veliki izbor – što je ovo, izgleda, pisano pisaćim strojem. Jasno vidi kako je slovo a nekoliko puta utisnuto preko krivo upisanoga slova e u riječi Blaž.

Sve to daje jednu potpuno novu dimenziju njihovom razgovoru. Zlatko se naježi. Krene stubama prema izlazu iz zgrade.

Nada se da je detektivu rekao sve što je namjeravao. I ništa što mu je htio uskratiti. Valjda zna sad dovoljno za ono što očekuje od njega. Odabrao ga je jer su neki njegovi bivši klijenti pisali o njemu na jednom internetskom forumu. Kritike su bile, blago rečeno, bizarne. Jedni su ga psovali i uspoređivali s vrlo glupim majmunom – za razliku od onih pametnih, valjda – drugi su mu pjevali hvalospjeve jer im "nije bacio mrežu na vrata." Tu je frazu ponovilo nekoliko osoba, ali nigdje uspio shvatiti što to znači, a kamoli zašto bi to bilo nešto hvalevrijedno. Treći su nešto nesuvislo, ali s nevjerojatnom strašću laprdali o nekakvom satu – u kontekstu rasprave o detektivu Zvonimiru, ali veza ni ovdje nije bila jasna – dok su ga četvrti četvrti optuživali za nestanak ili možda gubitak gumica za brisanje. Peti su stalno pitali kamo mu poslati vodu koju čuvaju za njega – tih je upita bilo čak desetak! – a šesti su tvrdili kako bi Zvonimira rado ubili samo zbog toga što je privatni detektiv, što je po njima anakronistička djelatnost koja proizvodi najviše ugljičnog dioksida. Obrazlagali nisu tu tvrdnju. Bilo je tu još i priča o kanticama, pregaženim dabrovima, preokrenutim solenkama, tapetama koje se na poklapaju, neraspakiranim udicama, obješenim košuljama, pretvrdim vezicama za tenisice te još štošta drugo. Ništa što si čovjek može dovesti u vezu s jednim privatnim detektivom, a što je pisano u sklopu rasprave o ovom kojeg je upravo unajmio. Iz šireg je konteksta uspio shvatiti kako se radi o čovjeku koji ulaže mnogo truda i ustrajnosti u svoj posao, ali iz istoga konteksta nije uspio iščitati bilo što što bi ukazivalo da ovaj detektiv zna polučiti rezultate.

Što ga čini idealnim za njegov plan.

 

Dizalo bešumno klizi prema dolje. Na monitoru može pratiti svoj prijevoz kako se približava prizemlju. Ali ne će tu stati. Primjeti prašinu na rubu svog rukava. Što je to, kreda? I to na crnome sakou? Gdje se mogao tako zaprljati? Očito služba za čišćenje nije na potrebnoj razini u ovoj zgradi. Morat će obavijestiti svoje direktore o tome.

Možda i otpustiti kojeg. To je dobro činiti s vremena na vrijeme. Prodrma ljude.

Dizalo dosegne prizemlje, ali nastavi dalje u podzemlje. Ovim se dizalom ni ne može stati u prizemlju. Nema izlaza. Okno postoji samo za probranu nekolicinu. Ali dizalo je dizajnirano po njegovu ukusu. Drveni zidovi s platinastim okvirima, sve u secesionističkom stilu. Obožava secesionizam. Nije dopustio ugradnju monitora s moderno dizajniranim animiranim sučeljem. Radi se o površini s elektronskim papirom. Tako izgleda kao normalan papir koji sam sebe piše i ne odudara od okružja. Takve stvari voli. Elegantne i jednostavne, klasične izvana i potpuno osuvremenjene iznutra. Baš poput njega.

Zgrada se nastavlja još trideset metara ispod zemlje, no ispod su samo dva podkata za obične smrtnike i još dva na samome dnu. Za nekolicinu. On ide prema najdonjemu. I napokon je stigao.

Vrata se otvore i on iz skučenoga prostora dizala stupi na široko prostranstvo Okupljališta. Također je njegova ideja bila da Okupljalište bude jedna velika prostorija umjesto mnogo manjih. Čovjek ovako dobije instinktivan poriv udahnuti zrak punim plućima. I dobije točno onakav osjećaj kakav osoba koja ima pristup Okupljalištu i treba imati. Neki još uvijek negoduju, ali većina se slaže kako je velika dvorana bila genijalna ideja. I on sam spada u potonje.

Okupljalište nikako ne odaje dojam neiskorištenoga prostora zbog svoje veličine. U sredini se nalazi dugačak stol koji se pruža paralelno s dužinom dvorane. Uz rub stola nanizane su stolice koje nikada nisu istodobno bile baš sve popunjene otkad je Okupljalište izgrađeno. S bočnih strana stola sa stropa vise velike grimizne tapiserije koje služe kao svojevrsni zidovi, tvoreći dojam tri zasebne prostorije kad je zapravo jedna. Tako je elegantno prostor za sastanke odjeljen od galerijskog dijela. I postavljanje umjetnina bila je njegova ideja.

Kad prijeđete dvoranu i punu dužinu stola dođete do suprotnoga kraja. Tamo se paralelno uz širinu dvorane pruža dugačak bar. Osvježenja su uvijek potrebna kad se mora raditi. A u Okupljalište se uvijek dolazi raditi. Uzme si čašu i natoči si 40 godina stari viski. Posegne za jednom kutijom na jednoj od polica. Iz nje izvadi jedan cigarilo. Ne prepoznaje ovu marku. Nešto iz Latinske Amerike, vjerojatno.

Zgrabi čašu i sjedne na čelo stola. Taman u tom trenutku otvore se vrata dizala. Već prema silueti nepogrešivo vidi da se radi o Četvrtome. Njegova je pojava gotovo na rubu umjetnosti. Ne one vrste za koju biste dali novac, ali svejedno umjetnosti. Svojim negracioznim hodom zaputi se prema njemu. Običaj mu je uvijek doći što kasnije i onda kročiti prostorijom, praveći se da je sam u njoj sve dok ne dođe na metar od nekoga tko mu usiljenu iluzije razbije. Tako i sada. Četvrti je gledao u pod sve dok nije prošao neporedno pored njega, a onda ga ošinuo pogledom, kao da ga je tek primjetio. I kao da mu to ništa ne znači.

"O, Drugi," reče Četvrti. "Već si stigao?" upita nezainteresirano.

"Jesam," odgovori mu Drugi srdačno. "Kako ide?"

"Ah, ide." Četvrti obožava melankoliju. Proslijedi do bara. Drugi ga ne gleda. Ne mora ga gledati. Već zna što će raditi. Umjesto toga zapali svoj cigarilo i napravi jedan lijepi dimni kolut. I otpije gutljaj viskija.

Četvrti, kao i obično, vrlo glasno barata čašama. Uvijek razbije jednu čašu i opsuje, no ovoga je puta uspio opsovati prije nego je čaša ukrasila pod dvorane svojim krhotinama. Pođe natrag prema stolu. I prije nego je sjeo znao je što će staviti na stol. Visoku čašu i bocu soda-vode. To mu navodno potiče bolje kretanje probavljene hrane kroz crijeva, lijek protiv konstantnih probavih smetnji čije detalje kroz protekle godine nikome nije uskratio.

"I, kako si?" upita Četvrti, istodobno uzimajući velike gutljaje soda-vode.

"Prilično dobro. S obzirom na okolnosti." Napravi još jedan dimni kolut. "A ti? Još nisi naučio probavljivati hranu?"

"Samo se ti sprdaj! Vidjet ćeš kako će ti biti u mojim godinama."

"Stariji si četiri godine od mene."

"A ti vjerojatno misliš kako ćeš za četiri godine biti pet godina mlađi, je li?"

"Ne pet. Ali barem tri." Drugi se naceri.

"Samo se ti zafrkavaj," reče Četvrti. "Mogla bi tvrtka malo više brinuti o zdravlju svojih najviših čelnika, ne misliš li?"

"Ti jesi tvrtka, Četvrti. Ako ti ne brineš o tome, tko će?"

"Ja brinem o svemu ostalome. Zato i imam probavne smetnje. Zašto ne postoji nešto što će brinuti o meni bez da ja moram neprestano o tome razmišljati?"

"Nešto?"

"Da. Nešto dobro."

"Ah, nešto dobro. Pošalji dopis."

"I hoću! Misliš da ne ću?"

"Mislim da ne ćeš."

"Da... vjerojatno si u pravu." Strusi do kraja svoju čašu pjenušave vodurine.

"Jesmo li sada iscrpli ovu prevažnu temu?"

"Što se tu šepuriš kao da si iznad svih problema koje ljudi imaju?"

"Zar nisam? Iznad tebe sam. S razlogom se zovem Drugi, a ti Četvrti."

"Koji je to razlog, ostat će vječni misterij. Ali znaš što to znači da sam ja Četvrti? To znači da sam dovoljno visoko da me može boljeti dupe što si ti Drugi. Razumiješ?"

"Savršeno." Bolje da ništa ne dodaje. Četvrti je kadar raspravljati o nekoj temi sve dok ne dehidrira. A s obzirom koliko pije...

"Onda, gospodine Drugi, kakvo je stanje?"

"Još smo u fazi promatranja. Čekamo prave informacije," reče Drugi i otpije još malo viskija. Baš lijepo klizi.

"Još uvijek. Kako li smo moćni. Gdje je Peta? Zar nije trebala i ona doći?"

"Trebala je. I doći će."

"Je li? Trebala je već biti ovdje. Uvijek se pravi kao da ima više posla od ostalih."

"Ponekad i ima. Odlična je organizatorica."

"I ja sam. Ali ne vidiš mene kasniti."

"Uvijek kasniš."

"Da, ali ja to činim sa stilom."

"I s namjerom."

"Moje su namjere uvijek slučajne."

"A slučajne su jer si ih takvima isplanirao."

"Tako je. Sad znaš zašto sam ja Četvrti, a ona Peta."

"Znao sam to i prije. Ona ti se jednostavno ne sviđa."

"Pa što? Ne sviđaš mi se ni ti. Dovodim li tvoje sposobnosti zbog toga u pitanje?"

"Stalno."

"Točno. Ali i to činim sa stilom."

"Može, zašto ne?"

Četvrti si natoči još jednu dozu soda-vode. "No, znaš li zašto mi se Peta ne sviđa?"

"Ako kažem da, hoćeš li mi svejedno reći?"

"Naravno. Ne sviđa mi se... jer se druži s mojom ženom."

Drugi uzdahne. Ne će valjda opet o svojoj ženi? Trebat će još viskija.

"Znaš li što su učinile prošle subote?"

"Nešto dobro?"

"Ne. Obišle su sve trgovačke centre u gradu... a to nije metafora ili hiperbola. Doslovce su obišle svaki vražji trgovački centar! I znaš što su učinile? Kupile su 250 pari cipela! 250 pari! Sad ti meni reci tko to, dovraga, treba 250 pari cipela?!"

"Bile su dvije. Onda je to samo 125 pari za svaku."

"Vraga! Sve su za moju ženu! Cijela vražja kuća je prekrivena cipelama. To je Peta namjerno učinila."

"Što te brine? Nije kao da si to ne možeš priuštiti."

"Kakve to ima veze? Misliš da mene brine novac? To misliš?"

"Ne znam što bih mislio." Drugi isprazni svoju čašu.

"To je pitanje principa. Kad žena kupi 20 pari cipela, to je ekcentričnost. Kad kupi 250, to je već uznapredovala patologija. A to se održava na mene. Jer sam joj muž. A ako se odražava na mene, onda se odražava i na moj položaj u tvrtki."

"Mislim da to nikoga u tvrtki ne zanima."

"Ali zanima mene! Jer meni je dosta doći u vlastitu kuću i spoticati se o vražje cipele. Čak ih nema ni namjeru nositi, dovraga! A kad dođem u takvu kuću, onda iz nje izlazim živčan. A ja ne mogu obavljati svoj posao živčan!"

"Dosad ti je dobro išlo."

"Samo se ti sprdaj. Znaš što je najgore u čitavoj priči?"

"Nekoliko mi stvari pada na um," reče Drugi, trudeći se ne potpaljivati svojim sarkazmom njegovo ludilo.

"To što joj Peta uopće nije prijateljica. Vidio sam ih zajedno. Ne podnosi ju. Čini to kako bi meni napakostila. Želi se uspeti na moje mjesto. Želi biti Četvrta."

"Manje se uzrujavaj pa joj ne će uspjeti."

"Ne će joj uspjeti ni ovako ni onako. U tome nije poanta. Poanta je što je to bezobraština. A ako sam kroz svoj rad u ovoj tvrtki nešto naučio o toj istoj tvrtki, onda je to da se bezobraština ne tolerira. To su jasno demonstrirali mnogo puta."

"Ne bih ti preporučio da sada ideš činiti nešto... preradikalno."

"Prekasno. Drugi, molim te... ne, inzistiram da razgovaraš s njom."

"S Petom? Ako hoćeš, mogu-"

"Ne s Petom! S mojom ženom!"

Drugi odmahne glavom u očaju. A tako se dobro osjećao kad je ušao u Okupljalište. Nevjerojatno koliko uvijek podcijeni narav Četvrtoga. Kad će već jednom doći Peta pa da napokon počnu? Četvrti je u nečemu u pravu. Peta kasni. "Slušaj, već sam ti rekao da je ono bio posljednji put. Više ne ću razgovarati s tvojom ženom. Ti su dani prošli."

"Oho! Oprosti. Valjda te to previše inkomodira. Ako ju ja moram gledati svakoga dana, onda ti možeš razgovarati s njom s vremena na vrijeme."

"A mogao bi i ti razgovarati s njom."

"Jesi li gluh? Sad sam ti rekao da ju moram gledati. Ne mogu oboje!"

"Ipak se radi o tvojoj ženi."

"Pa što? Znaš i sam zašto sam ju oženio."

"Nemam pojma."

"Nemam ni ja! I zato ti imaš obavezu razgovarati s njom i urazumiti ju."

"Zanimljiva teorija, ali kao što rekoh... ne dolazi u obzir."

Četvrti digne afektivno ruke u zrak. "Dobro. Kako hoćeš. Ali ti onda snosi posljedice."

"To uvijek i činim." Kao, na primjer, sada.

Vrata dizala se otvore. Osoba naglašenih ženskih linija istupi van. Ne žuri. Uvijek hoda tako da ostavlja dojam kao da se zapravo prostorija kreće prema njenim željama, a ona gotovo da stoji. Peta uvijek svojom pojavom i suptilnim gestama svima u prostoriji daje do znanja kako vlada tom prostorijom. I svima u njoj. To je naučila od njega. Kao što je i naučila koliko daleko s time smije ići kad je on prisutan.

"Oho, nismo se valjda već udostojili doći?" reče Četvrti zajedljivo. "Nadam se da te ovaj sastanak nije prekinuo u nečemu važnom, Peta."

"Sve što ja radim je važno, Četvrti. Jednoga ćeš dana shvatiti koliko."

"Što bi to trebalo značiti? Ako mi želiš prijetiti, reci to otvoreno."

Peta prođe rukom kroz svoju dugu crnu kosu. "Nikad ne prijetim. To ženu postara."

"Od čega onda imaš te bore?"

Da su Petine oči noževi, sad bi Četvrti sjedio razrezana grkljana.

"Sad kad smo se lijepo zagrijali," reče Drugi, "lijepo se pozdravite i možemo početi."

Prazno ga gledaju.

"Pozdravite se."

Pogledaju jedno drugo. Trebat će im nekoliko sekundi.

"Dobra dan, Četvrti," reče Peta. "Dobro izgledaš."

"Dobar dan, Peta," reče Četvrti. "Imaš odlično oko."

Dobro što sjede na suprotnim stranama stola. A možda i nije. Ovako imaju odličan pogled jedno na drugo. "Želi li netko piće?" Drugi ustane.

"Ne, hvala," reče Peta.

"Ima tamo kakvih šumećih tableta?" upita Četvrti.

Pravit će se da to nije čuo. Natoči si još viskija u čašu i odmah uzme sitni gutljaj. "Peta, da čujemo."

"Dobili smo potvrdu o proboju sigurnosne mreže. Ovi gore nisu zadovoljni."

"To ni ne smiju biti. Bilo bi loše za moral podređenih," reče Drugi i sjedne natrag na svoje mjesto.

"Ali žele da to što prije riješimo."

"Požurivanje ništa ne riješava. Ali to su morali reći."

"Mislim da su prilično ozbiljni," proturiječi mu Peta.

"A mi moramo ostati sabrani. To je jedini put do rješenja."

"Čemu takva panika?" upita Četvrti. "Ne postoji mogućnost neke značajne štete."

"Ovisi o perspektivi," reče Drugi. "Ovdje se radi o principu. Ako ne postoji apsolutni nadzor nad sustavom, ne postoji uopće. A po tom pitanju jesu vrlo ozbiljni."

"Radi se onda o nama?" upita Četvrti. "Testiraju nas?"

"Što si naivan!" dobaci mu Peta. "Svakog nas dana testiraju. I iznova ocjenjuju. Nitko od nas nije nezamjenjiv."

"Povjerovao bih u to kad ti ne bi bila ovdje."

"Zanimljivo. To sam baš htjela tebi reći."

"Dosta," reče Drugi mirno. "Meta je identificirana?"

"Možda," reče Peta. "Još nismo sigurni. Ali i ako budemo, vjerojatnost je visoka da je tek sekundarna. Možda čak običan mamac. Nismo još identificirali izvor."

"Ali jesmo krticu. Nisu ga još ispitali?"

"Nisu mogli. Bio je mrtav kad smo ga pronašli."

"Pametno. Nikakvih materijalnih tragova? Računalo je pregledano?"

"Je. I pronašli smo neke obećavajuće tragove. Samo što..." Peta oklijeva. Nije nešto što su joj rekli. Oklijeva jer je to njena procjena.

"Preočiti su?" dovrši umjesto nje.

Ona samo kimne glavom.

Zakučasto. Drugi se nasloni i udahne dim. Odmah potom otpije iz čaše. Zanimljiva situacija. I vrlo opasna. Polako shvaća Petinu zabrinutost. Ovi bi gore zaista mogli postati vrlo ozbiljni. Mora malo razmisliti. Ne predugo. Očito se nešto sprema. "Kako smo uopće došli do krtice?"

Peta ga sad samo pogleda. Ništa ne reče. Vidi odgovor u njenim očima. Odgovor koji je teško izgovoriti jer implicira relativnost njihove svemoći u koju toliko vole vjerovati. Odgovor glasi: nisu došli do njega. Dan im je. Drugi se nasmije. Netko im govori točno onoliko koliko želi da znaju. "Vrlo pametno. Netko se igra s nama. I to vrlo dobro."

"Ali to je ono što smo i očekivali, zar ne?" ubaci se Četvrti. "Zar ne radimo na tome već dvije godine? Otkad su nas zadužili za to?"

"Da, dvije godine. Predugo. Dosad su ulozi bili mali pa zbog toga ni propusti nisu bili od većega značaja. Sad je netko stavio sve na jednu kartu. I to će mu biti posljednji čin. Sada će se stvari razvijati brzo. Ako propustimo ovu priliku, vjerojatno ne ćemo imati novu."

"Što će onda biti s nama?" upita Četvrti.

"Onda će na vrhu biti još nezadovoljniji nego bi trebali biti."

"Ma odlično," reče Četvrti poražavajućim tonom.

"Jesmo li identificirali njihov cilj?" upita Drugi Petu.

"Ne."

"Ni to, ha? Jesmo li barem suzili izbor?"

"Jesmo. Proračuni i indicije ukazuju na Zagreb. Manja je vjerojatnost za još nekoliko gradova-"

"Ne, Zagreb je," reče sa determiniranošću Drugi.

"Ali ako će povući potez ovih dana, Zagreb je najgore moguće mjesto za proces eliminacije," reče Četvrti.

"I oni to znaju," reče Drugi. "Zato kažem... Zagreb."

"Ali-"

"Nije bitno što oni učine. Preventivne su mjere već poduzete. Bitno je što ćemo mi učiniti. Bitno je da dokažemo kako nitko ne može narušiti integritet sustava. Moramo dati primjer."

"Ili će oni učiniti primjer od nas," reče Četvrti, optimističan kao i uvijek.

"Teoretski. Ali to se ne će dogoditi."

"Kako si ti hladnokrvan. Ti zaista misliš da si nezamjenjiv."

"Nezamjenjiv sam dok se takvim dokazujem. A to ću učiniti i sada. Naš će se skriveni igrač uskoro razotkriti."

"Da? Dosad je to uspješno izbjegavao. Zašto bi baš sad činio grješke kad igra na najveće uloge?"

"Ne shvaćaš? Upravo je igranjem na najviše uloge učinio najveću grješku. To je zamka koju si je sam izgradio. Ključno je jedino da mi budemo tamo kad se uhvati. Sad je to pitanje preciznoga tempiranja. Osim toga, to mu je tek najnovija od grješaka. Već ih je napravio nekoliko. Prvu je napravio kad se išao igrati s nama. A sad će se sigurno početi nizati nove."

"Joj, sav se naježim dok govoriš tako," reče sarkastično Četvrti. "Umjesto da tu drobiš mudrosti, reci radije kako dalje. Kad si očito već sve promislio do trenutka kad primaš pohvale za odlično obavljen posao."

"Sad moramo dobro motriti."

"Motriti. Toga se nikad ne bih sjetio," odvrati mu za zajedljivo Četvrti.

"Rekao sam dobro motriti. Koga imamo u Zagrebu?"

Peta izvadi papir iz svoje torbe. "Imamo Oniksa, V5, Islanđanina-"

"Oposuma?"

Peta ponovno oklijeva. "Da. Dostupan je, ali-"

"Želim njega. Aktivirajte ga."

"Ali Oposum..."

"Njega želim. Bez rasprave."

"U redu," reče Peta pokorno. Zna kad mora obustaviti otpor.

"Koje idiotsko ime," reče Četvrti. "Davati povjerenje nekome koga zovemo Oposum."

Zaista mora Četvrtom dati nekakvog posla. Sad već blebeće u prazno. "To je šifra, Četvrti. Ne pravo ime. Šifra. Radi sigurnosti, sjećaš se?"

"Ne govori mi s visoka. Znam ja što je to. Samo mi ide na živce to da mi, koji navodno imamo toliku moć, moramo glumatati kao u nekom loše napisanome kazaličnom komadu."

"To govoriš samo zato što je tvoja uloga loše napisana. I još gore izvedena," reče Peta.

Četvrti bijesno pogleda Drugoga. "Zar ćeš dopustiti da mi se tako obraća? Ne ćeš ništa poduzeti?"

"Itekako hoću. Proglašavam sastanak završenim. Gubite se. Oboje."

 

<< Prethodno poglavlje | Sljedeće poglavlje >>

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8186
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk