Poglavlja: Prolog | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | Epilog

Epilog





Ništa se nije promijenilo u njegovu uredu. Zašto i bi? To se samo njemu čini kao da su prošli tjedni otkad je bio ovdje. Ni nakon dodatnih tjedan dana ništa se nije promijenilo. Nije da u uredu ima mnogo toga što bi se moglo promijeniti. Možda bi mogao obojati zidove. Nekom uzbudljivom bojom. Ali koja bi to bila? Odlučivanje o tome dovelo bi ga vjerojatno do ludila ili nečega ekvivalentno skupog. Najbolje je ne zamarati se promjenama. Po običaju.

U međuvremenu je dobio novi slučaj. Vlasnik jednoga kafića unajmio ga je da mu pronađe izgubljenog štenca. Zlatnog retrivera. Nekim bi detektivima takav zadatak bio ispod časti – iako to samo nagađa jer ne poznaje nijednog privatnog detektiva – ali ne i Blažu. Ispod časti mu je jedino pritiskati gumb za zeleno svjetlo na semaforu i razvrstavati smeće prema boji, ali to uglavnom nema veze s njegovim poslom. Štenca je pronašao. Maleni se bio sakrio pod daskama disko-kluba koji je prije samo mjesec dana zatvoren zbog nesrazmjera broja medicinskih djelatnika i redovitih gostiju koji su ga pohodili, a tamo ga je uspio pronaći samo zahvaljujući sretnoj okolnosti vezanoj uz činjenicu da u gradu Zagrebu još uvijek nije dozvoljeno podignuti cirkuski šator usred stambena bloka. Klijent mu nije htio isplatiti honorar. Rekao je da štenac nije onakav kakav je bio prije nestanka. Blaž nije htio ulaziti u raspravu s njime oko toga. Pošto mu je uskratio zasluženi honorar, Blaž mu je uskratio štenca. Poklonio ga je četveročlanoj obitelji iz svoga susjedstva kojoj je očajno potrebna razbibriga još otkako im je obiteljski terapeut preporučio da bace svoj televizor u Manduševac. Iako im je policija kasnije objasnila, a terapeut potvrdio, da su dio s Manduševcem krivo razumjeli.

Ima i Blaž svoje granice. Tko ne plaća, požali što je ikada sreo Blaža Zvonimira. A ovaj nije htio ni polog platiti. Nije mu uopće žao što mu je oduzeo štenca.

Nije se čuo sa Sanjom otkad ju je dopremio do njenoga stana one fatalne noći. Bila je vidno uzrujana i htjela je biti sama. Tako je rekla. Dobio je osjećaj kako njemu dosta toga zamjera. Ne zna što bi to moglo biti. Valjda se radi o onome što je rekla: uz nevolje koje su ju pratile, on je bio konstanta. Ružan podsjetnik na ono čega se ne želi prisjećati. Nije to logično, ali ljudski um je složen i nedokučiv. On bi trebao znati. I sam ima jedan.

Ako će biti točan, Sanja ga nije zvala sve do danas ujutro. Pristojno ga je pozdravila i bez previše objašnjenja zamolila da dođe danas k njoj kad god mu odgovara. Nekako je bila rezervirana pa nije zapitkivao previše. Pitat će kad ju sretne. Ali stekao je dojam iz njezina glasa da ju je prošlo, barem većim dijelom, ono što ju je tištilo. Doduše, objektivno gledajući, Blaž ima više toga što bi ga trebalo tištiti. Ipak je raznio čovjeka. Naravno da je to bilo u samoobrani, ali raznio ga je. Mnogi su ljudi kroz povijest bili prisiljeni ubiti druge ljude protiv svoje volje, ali Blaž je ovog jednog raznio na komadiće. I to mobitelom. To budi u čovjeku mnoštvo isprepletenih i nerazlučivih osjećaja od kojih je barem jedan odgovoran što posljednjih tjedan dana u prosjeku spava 20 minuta kraće nego prije. Istina, moguće da je to i od one nove marke paniranih odrezaka koje jede. Imaju nekakav čudan okus. Trebao bi kupovati čisto meso. A votku piti nakon jela, ne prije i nakon.

Ne će odmah krenuti Sanji. Ima još posla za obaviti prije nego joj se može posvetiti. Na primjer, mora pričekati da mu se oporavi noga koja mu je utrnula dok je razmišljao što bi sve mogao ili trebao raditi danas. Nada se novom klijentu. Netko mora nazvati. U ovakvom kaotičnom svijetu sigurno ima ljudi koji moraju nekoga ili nešto pronaći, locirati ili razotkriti. Iako će se sigurno pronaći znatno manje njih koji će uz to htjeti za to i platiti. Što se može.

Gospodin koji ima ured na istome katu kao i Blaž danas je izletio iz svoga ureda, vidno bijesan kao pas, gužvajući novine u rukama. Naposljetku ih je grubo nagurao u koš za smeće i opsovao zaslužnim novinarima bližu rodbinu i zaželio im dobre odnose s jednom vrstom četveronožnih sisavaca. Kad se povukao, Blaž je izvadio novine iz koša, ponio ih sa sobom u svoj ured, rukom ih izravnao i stranice posložio u pravi poredak. Nije već dugo imao prilike čitati neke prave vijesti. Dok ne naiđe nova prilika za to, može u međuvremenu čitati novine. Dok god su besplatne, sigurno nešto vrijede.

Novine su čak današnje, što je pravi zgoditak. Osim uobičajenih afera, skandala, suvišnih senzacija i umjetnih idola, naišao je i na nešto što ga je, iznimno, natjeralo pročitati članak do kraja. Radi se o ubojstvu. Ali ne bilo kakvom. Dogodilo se u blizini Seljačke banke, i to onoga dana kad je oteta – ali zaista oteta – Sanja.

Kako kaže članak, još je uvijek u tijeku istraga zbog ubojstva muškarca kojem policija, ili barem tako tvrde, još uvijek nije uspjela utvrditi identitet. Muškarac nije imao na sebi nikakve dokumente, otisaka prstiju nema u bazi podataka, nitko u Hrvatskoj nije prijavio nestanak osobe njegova opisa. Više sreće imala je policija s identitetom počinitelja. Taj je, naime, pronađen dva dana kasnije u istom susjedstvu. Pronašli su ga stanovnici kvarta, izgladnjelog, dehidriranog, ranjenog, uneređenog, slomljene noge, u posjedu snajperske puške, sakrivenog iza kanti za smeće koje gotovo nitko ne koristi niti prazni. Osumnjičeni, stanoviti N. B., odveden je u bolnicu, gdje još uvijek prima liječenje pod policijskim nadzorom. Motiv ubojstva još nije jasan, ali se iz neslužbenih izvora – iako to samozvani novinari vole govoriti kada jednostavno nasumce izmišljaju stvari – doznaje kako je osumnjičeni pri uhićenju bio u deliričnom stanju i stalno optuživao svoju suprugu da je bludnica i razvratnica pa se nagađa kako bi motiv mogao biti bračna ljubomora. Supruga je bez komentara, kao i policija. Osumnjičeni N. B. odlučio se trenutno braniti šutnjom, u čemu mu uvelike pomaže koma u koju je jučer pao nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva plastičnom žlicom. Istraga je u tijeku i javnost će biti pravovremeno obaviještena o činjenicama, što god to značilo.

Berin sigurno nije računao s time. To pokazuje kako ni najbolji plan ne može kontrolirati sve moguće varijable. U ovome se krije vrijedna pouka. Šteta što nema nikoga dovoljno sposobnog u blizini da ju nauči.

Pronašao je još jedan zanimljivi članak. Uistinu fascinantna priča. Izgleda da je stanovita gđa Hižek iz Karlovca uredila svoj balkon tako da izgleda kao točna kopija kupaonice Roberta Haalsgarda. Iako si je to bez fotografija teško predočiti, ono što je zanimljivo na ovome članku je to što Blaž nema pojma tko Robert Haalsgard jest, a o kome onaj koji je članak pisao nije smatrao nužnim nešto pobliže reći. Ne bi to bilo toliko zanimljivo – ili čak vrijedno čitanja – da se članak nije našao u istoj rubrici s viješću da je uhićen vlasnik noćnoga kluba Kapetan Cook. Takozvani Kapetan Ahab sproveden je u istražni pritvor u kojem će čekati podizanje optužnice za utaju poreza, svodništvo, raspačavanje droge, okrutnost prema životinjama i nezakoniti posjed vatrenog oružja. Izgleda da Kapetan ipak nije bio dovoljno dosljedan u kršenju zakona kad se tako dao uhvatiti. Ništa zato, znat će bolje za sljedeći put.

Pošto nije baš produktivno čekati u uredu da netko nazove – pogotovo kad ga mogu nazvati samo na njegov novi mobitel – ili dođe u posjet, Blaž odluči skočiti do svoga stana. Nije bio tamo još od jutra. Kad je stigao, veliki sanduk još je uvijek bio usred dnevne sobe, što je ocijenio vrlo pozitivnim. Blaž voli imati nešto solidno u svome životu, a ovo je i vrlo solidno i vrlo upečatljivo. Ogladnio je pa si je složio sendvič sa šunkom i sirom.

Ponestaje mu sira. Morat će nabaviti još.

Iako mu to nije bio prioritet, doma je otišao i kako bi ovdje otvorio paket koji je stigao u njegov ured. Nije kao da ga nije mogao otvoriti tamo, ali čim ga je ugledao u rukama dostavljača, prožeo ga je čudan osjećaj. Sad kad je prošao već pola sendviča zna da taj osjećaj ipak nije bila glad. Uzevši u obzir nedavne događaje i narav ljudi koji su tim događajima kumovali, Blaž je odlučio biti oprezan. Ne želi nikako postati paranoičan, a dolaskom u stan si je i dokazao da do toga nije došlo. Naime, tako nije nimalo umanjio eventualnu opasnost za sebe. Ako je paket, kako bez ikakve osnove nagađa, eksplozivna naprava, tada će učinak po otvaranju u stanu za njega biti isti kao i po otvaranju u uredu. Samo što ovdje ima mnogo manje ljudi u blizini. A u uredu si nije mogao složiti sendvič. I zapravo ne vjeruje da se radi o eksplozivnoj napravi, ali nekako si mora učiniti dan zanimljivim.

Svejedno je bio podosta oprezan kad je rezao ljepljivu traku koja drži kutiju zapečaćenom i otvarao ju. Naposljetku zaista nije bilo razloga za brigu. Srce mu je zatreperilo kad je ugledao zadržaj paketa. Čitava kutija prepuna Mankija. Vjerojatno ima nekih stotinjak paketića. Imao je osjećaj kao da je neki drevni gusar koji je upravo otvorio škrinju sa zlatom. Čarolija je isijavala iz paketa.

Unutra je priložena i cedulja s porukom. Tekst je kratak:

 

Za detektiva Zvonimira

 

Nekima ništa nije nemoguće

 

Osjećaj čarolije naglo je splasnuo kad je to pročitao. Arogancija koju osjeća u ovim riječima govori jasno tko mu je ovo poslao. Znanje koje ubija apetit. Zašto su mu ovo poslali? Kao zahvalu? Grozan osjećaj kad su vam takvi ljudi zahvalni. Jer to znači da ste učinili nešto što njima odgovara. Zar ne znaju da to nikada ne bi učinio namjerno? Znaju. Zato mu sad mašu svojom zahvalnoću pred nosom, i to na najgori mogući način.

Otvori jedan paketić i ponjuši ga. Bi li ga htjeli otrovati? Ako ništa drugo, čisto kako bi pokazali kako to mogu. Bi li on otrov mogao otkriti njušenjem? Teško. Stavi jedan kreker u usta. Da, to je Manki. To je onaj poznati slasni doživljaj koji čovjeka uči kakav okus ima sreća. Ali na kraju zalogaja dođe gorki okus. Ne, nije otrov. Barem ne kemijski. To je gorčina znanja. Više ne će moći jesti Mankije, a da se ne sjeti njih. Više ne će moći uživati u krekerima jer će uvijek znati da su oni ti koji su mu to i omogućili. Uspjeli su nešto čisto i nevino pretvoriti u nešto gadno i neukusno. Nikad više iz njih ne će izvući onaj stari okus.

Umiru li na ovakav način sve legende?

Zašto je s Drugim podijelio nešto tako intimno? Kako si je dopustio takav neoprez? Bio je slab, kao što što to često jest, da. Ovako mu Drugi iskreno zahvaljuje i istodobno zadaje završni udarac. Poručuje mu kako je ultimativna pobjeda njegova. Stavlja Blaža na njegovo mjesto. Neka mu bude. Neka slobodno uživa u svojoj samodopadnosti. Njegova će žetva na kraju biti vrlo gorka, kao što je bila i Berinova. Propast je jedina izvjesnost svakoga carstva.

Ostaje pitanje što će s tim silnim krekerima. Zbog onoga što zna o njima ne može ih više nikada jesti – ne, ne će plakati – ali to ne znači da to nitko drugi ne bi mogao. Blaž i inače ne voli bacati hranu. Ili bilo što drugo, kad je već kod toga. Zato će si i on izvojevati malenu pobjedu.

Blaž uzme paket i odnese ga u ured Caritasa. Tamo će Mankije znati iskoristiti. Dvije časne sestre koje su bile dežurne nisu sakrivale čuđenje Blaževim prilogom, ali znale su ga i suspregnuti koliko im je to bilo moguće. Otac Marin ih je sigurno već upozorio da od Blaža trebaju očekivati neuobičajene donacije.

Nakon Caritasa nije se mogao sjetiti ničega čime bi mogao tratiti svoje vrijeme pa je proslijedio izravno do Sanjine adrese.

Došavši pred ulaz u zgradu, Blaž ulovi vrata koja je otvorio jedan Sanjin susjed. Mogao bi joj i pozvoniti, dakako, ali odluči ju iznenaditi. Nije ju čak ni telefonski nazvao kako bi se najavio. Ni ne zna hoće li biti kod kuće, iako je prema njenome pozivu pretpostavljao da nema namjeru danas izlaziti. Istina je i da joj želi davati što manje najave svoga dolaska jer postoji mala – da, neka bude mala – mogućnost da bi se mogla predomisliti i reći mu da joj ipak nije zgodno da dođe danas. Ovako će srezati sve njene nedoumice u korijenu. Bit će mu neizmjerno zahvalna.

Pozvoni joj na vrata. A vrata se brzo otvore i na njima se pojavi Sanja odjevena u crne hlače od trenirke i bijelu majicu s kratkim rukavima. Nasmiješi mu se. Dobar znak. "Blaž? Kako si..."

"Loš trenutak?"

"Ne, ne. Uđi."

Blaž obriše noge na pragu i uđe. Sanja zatvori vrata, a onda nastupi nekoliko trenutaka neugodne tišine u kojima su zurili jedno u drugo, uz mnogo skretanja pogleda.

"Ah, daj jaknu," reče Sanja i odmah mu ju počne svlačiti.

"Ne ću ti oduzimati previše vremena..."

"Žuriš nekamo?"

"Ne. Slobodan sam cijeli dan."

"Onda imamo vremena." Objesi mu jaknu i stane natrag pred njega s ukriženim rukama na prsima, smišljajući što bi mogla reći.

"I, kako si ti?" upita Blaž.

"Dobro. Dobro," reče pomalo neuvjerljivo, iako s osmijehom. "Ah, da, želiš nešto popiti? Pojesti?" Ona već krene prema kuhinji.

"Ne, u redu je," reče Blaž. Sanja se ponovno skupi na mjestu i još jednom nastupi neugodna tišina. Očekivao je da mu ima nešto važno za reći. Možda i ima, ali oklijeva reći to naglas. Da bude izravan ili da još malo otapa led? Uljuđene konverzacije nisu na popisu njegovih jačih strana, zajedno s planinarskim natjecanjima i čišćenjem riba. "E, da, kako su tvoje ribice?"

Sanja pogleda prema akvariju. "Jedna je umrla. Nisu imale dovoljno hrane."

"Tako." Da joj kaže da je on pritiskao nešto na uređaju za hranjenje? Je li on mogao nešto skriviti? Recimo jednostavno da nije. "Žao mi je."

Sanjino se lice na to smrači. Počne se grčiti kao da će zaplakati.

"Što..."

Sanja se zaleti prema njemu, i prije nego je shvatio što se događa, čvrsto ga je obgrlila oko prsa.

Blaž joj oprezno uzvrati zagrljaj. "U redu je. Ribice ni ne žive jako dugo. Koliko mi je poznato."

"Ma briga me za ribice," govori mu u prsa. "Oprosti mi."

"Što to?"

"Nisam te uopće zvala. Spasio si mi život, a ja sam te samo odgurnula. Bila sam sebična."

"U redu je. Bila si uzrujana. Čovjek ne misli na uljudnost kad se tako osjeća."

"Svejedno. Nisam trebala biti uljudna, trebala sam prestati misliti samo na sebe."

"Nemoj se zbog toga kriviti. I ja volim misliti na sebe."

Sanja se nasmije kroz svoje suze. Odvoji se od njega i počne dlanovima brisati oči. "Ti uvijek znaš što treba reći, ha?"

"Ne, ali svejedno to rečem."

Sanja ga zgrabi za zapešće ruke i odvuče u smjeru trosjeda. "Daj, sjedni. Ne moraš se ponašati kao stranac. Sigurno ne ćeš da ti nešto donesem?"

Blaž sjedne. "Ne, hvala. Nisam žedan, a jeo sam prije nego sam došao."

"Onda dobro," reče ona i sjedne u naslonjač pored njega. Ne sjedne u opušten položaj, više uspravan, s rukama skupljenima na stisnutim koljenima. Izgleda da ju muči više toga nego je mislio. "Htjela sam te već prije nazvati, znaš?"

Blaž samo kimne glavom.

"Ali... ne znam ni sama što sam mislila. Glava mi je bila... u kaosu. Kad si me dovezao kući, počela sam hiperventilirati. Onda sam plakala, a onda sam otvorila bocu vina i počela ju piti tako brzo da sam joj zamalo odgrizla grlo. I onda sam se onesvijestila na ovome trosjedu."

"Moja je priča slična. Samo sam umjesto pijenja vina oprao zube, a umjesto trosjeda sam legao u krevet."

Sanja kimne glavom. A onda odmahne glavom. "Znaš, nedostajalo mi je razgovarati s tobom."

"Imam takav utjecaj na ljude."

"Ali stvarno mi je žao."

"Već si to rekla. Nema ti zbog čega-"

"Ima. Možda bih sve lakše podnijela da nisam mislila samo kako to na mene utječe. Mogla sam te barem pitati kako se ti osjećaš. Ipak si morao onog čovjeka... ubiti."

Blaž kimne glavom. "Jesam. Nije mi dao izbora."

"Znam."

"Ne možemo promijeniti što je bilo. Učinio sam što sam morao."

"Ne osuđujem te! Što si učinio... što više razmišljam o tome... bilo je genijalno."

"Da? Što više ja razmišljam o tome, to više shvaćam da nisam imao pojma što radim. I sve mi se više stvara dojam Božje intervencije."

"Svejedno, povukao si sve dobre poteze. Unatoč mom prigovaranju. Da, i kad smo već kod toga... događaja... Zašto je točno tvoj mobitel eksplodirao?"

"E, da, pitao sam Marija za to. Stavio je plastični eksploziv unutra."

"Aha... Zašto je to učinio?"

"To sam i ja pitao. A onda je krenuo odgovarati pa sam promijenio temu. Uglavnom, prodao mi je novi mobitel." Blaž ga izvadi iz džepa. "Vidiš?"

"Što je ovoga puta stavio unutra? Plutonij?"

"Nisam pitao. Ali plastični eksploziv nije. Ovoga me puta pitao želim li sa ili bez. Malo sam bio neodlučan, ali odabrao sam ovaj bez."

"Zašto si bio neodlučan? Što će ti mobitel s eksplozivom?"

"Posljednji se pokazao korisnim, zar ne?"

"Da. Je. Ali kad se sjetim da sam provela dva dana uz bombu koja je slučajnim pritiskom tipke mogla eksplodirati..." Sanja se strese kako bi gestikulacijom dovršila svoju misao.

"Znam. Zato sam se na kraju i odlučio za običan mobitel. Moram se malo naviknuti na ovog. Ali čini mi se da je malo bolji od prvog. Gle, ima umjesto niti kao nekakav štapić. Vidiš?" Blaž demonstrira povlačenjem ručice koja strši s dna mobitela. Štapić duži od pola visine mobitela izađe van, Blaž ga pusti i on se vrati natrag u unutrašnjost mobitela. "Mario kaže da ovaj proizvodi više struje od onoga eksplodiranog. Vjerojatno zato što nema plastičnog eksploziva unutra pa ima mjesta za druge funkcije."

"Da, to je uvijek prednost," reče Sanja, uspješno krijući svoje neosporivo oduševljenje Blaževim najnovijim tehničkim draguljem.

"I platio sam ga nešto manje od prošlog. 80 kuna."

"Kad bi svi proizvođači mobitela počeli vaditi eksploziv iz svojih proizvoda, svima bi cijene počele padati."

"Eh, sad si opet cinična." Blaž spremi mobitel u džep.

"Oprosti. Drago mi je što si našao dobru zamjenu. Inače.... jesi li što čuo?" Sanja se napokon opusti i ispruži u naslonjaču.

"Čuo?"

"Ja već danima provjeravam sve vijesti na internetu. Pretražila sam sve portale, od najvećih do najmanjih. Nema ničega."

"I?"

"Što i? Izazvali smo lažni požarni alarm u Tromperu. I ostavili smo im lešinu. I konja!"

"Ništa ne pišu o tome?"

"Ma pišu, ali... bezvezarije. Pisali su o alarmu u zgradi. I o konju. Da, rekli su da je ukraden iz jednog cirkusa! Jesi li to znao?"

"Ne, ali zvuči prikladno."

"Prikladno? A o mrtvacu ni riječi."

"Naravno."

"Tebi je to normalno?"

"Normalno nije, ali je očekivano. Sve je ove događaje bilo potrebno zadržati u potpunoj tajnosti. Metež oko njih samo olakšava odvraćanje pažnje."

"A pucnjava u banci? Ljudi su nas vidjeli. I tamo smo im ostavili mrtvaca. I jednog ranjenog taksista. O tome baš ništa! Zar ljudi nisu zvali policiju?"

"Ne bih se ja time opterećivao na tvome mjestu. Ovdje imamo posla s ljudima koji znaju sakriti čitave ratove i genocide. Što im je par ispaljenih metaka i mrtvaca?"

"Zar to nije razlog više da se opterećujemo?"

"Možda, ali tako se samo uludo uzrujavaš. Ne možeš im ništa."

"Da, valjda si u pravu," reče Sanja i okrene glavu u naslonu prema prozoru.

Ponovno je nastupila tišina. Sanja zuri odsutno kroz prozor, a Blaž razmišlja je li ovo isti sag koji je bio na ovome mjestu kao prošli put kad je bio u Sanjinu stanu.

Nakon gotovo dvije minute Sanja ostane zuriti kroz prozor, ali tiho progovori: "Nemam s kime razgovarati."

"Molim?"

Pogleda ga. "Želim s nekime razgovarati, ali nemam s kime. Tko bi mi vjerovao? Mislili bi da sam luda. A i strah bi me bilo bilo što reći. Misliš da bih ugrozila nekoga kad bih mu ispričala sve?"

"Vjerojatno ne. Bez dokaza i mogućnosti njihova širenja možeš govoriti što hoćeš."

"Ali ne mogu."

"Ali ne možeš."

"Osim s tobom. Ti i ja smo jedini na svijetu koji znamo za strahote koje su se dogodile. Samo s tobom mogu razgovarati."

"Shvaćam. I pozvala si me ovamo kako bi mi rekla da mi to zamjeraš."

Sanja se počne smijati. "Nije istina. Ne zamjeram ti ništa. Više ne. Hvala ti, Blaž."

"Na čemu?"

"Što sam živa."

"Znači, ni to mi ne zamjeraš?"

"Ne. Drago mi je što sam živa."

"I meni. Što si ti živa, mislim. Ali nisi baš zaposlena, kako vidim. Ne bi li trebala biti na poslu?"

"Šališ se! Ne želim više doći blizu tome mjestu. Kako mogu nastaviti raditi za takve ljude? Kad se samo sjetim godina koje sam im dala..."

"Da, to je razumljivo."

"Zapravo, razmišljala sam o pokretanju vlastitoga obrta. Razmišljam o tome već neko vrijeme. Nešto sam i uštedjela u tu svrhu. Samo što nikad nisam htjela riskirati zaposlenje. Pogotovo kad čovjek računa s promaknućima i povišicama. Tko bi tada htio riskirati sve i upustiti se u nesigurne poduzetničke vode?"

"To ti mogu samo preporučiti. Biti sam svoj gospodar odličan je osjećaj. A ja sam uvijek imao problema s autoritetima pa je pokretanje vlastitog krojačkog obrta bio jedini logičan korak."

"Da? Samo što još ne znam koji bi mi točno bio poslovni koncept. Što bi moja tvrtka radila?"

"To mene nikad nije spriječilo. Samo naprijed."

"Znači, imam tvoju potporu? Hvala, Blaž. Gle, ja opet samo o sebi. Kako ide tvoj posao? Je li ti moj slučaj nanio veliku štetu?"

"Ma kakvi. Ironično, ali ovo mi je najunosniji slučaj u karijeri."

"Ozbiljno?"

"Da. Berin mi je prvo uplatio 3000 kuna, onda sam izvukao nešto novca od one nemani koja se nije dala ubiti. Što još? Da, prodao sam sva tri pištolja. Madežov, Berinov i ubojičin. I onaj skupi mobitel. Prodao sam i onu škrinju. Znaš koliko sam dobio za nju?"

"Ne. Koliko?"

"4000 kuna. Pokazalo se da je to posebna izrada od najboljeg čelika za sigurno pohranjivanje novca. Vrijedi i više od 4000, ali prodao sam ju na crno. I dakako, tu je i novac kojeg sam našao na Berinu."

Sanja iskrivi lice. "Joj, kad se samo toga sjetim. Kažeš da trebamo što prije otići, a onda staneš i počneš pretraživati mrtvaca."

"Kad sam se sjetio da je rekao kako ima novac. Iz loših situacija treba uvijek izvući najbolje. Nažalost, krv je uništila više od polovice novčanica. Baš je na tom mjestu moralo promočiti. Spasio sam tek nešto više od 3000 kanadskih dolara. Znači da mu sredstva i nisu bila baš tako velika. I što je htio s kanadskim dolarima?"

"Pobjeći u Kanadu, možda?"

"Zanimljiva teorija. U svakom slučaju, mogao sam bez previše kalkuliranja odnijeti auto na remont. U servisu su mi rekli da je metak probio motor. Ne shvaćaju kako je uopće išao dosad."

"Aha. A porijeklo metaka ih nije zanimalo? Ne će zvati policiju?"

"Ne će. Slavek i ja se znamo već dugo. E, da, i napokon će mi ugraditi svjetla na kotače."

"To je... važno?"

"Ne znam je li važno, ali bitno je. Napokon, bicikli imaju svjetla na kotačima. Trebali bi to imati i auti. Ugradit će svjetleće diode, a struju će proizvoditi generator koji će se pokretati okretanjem kotača. Nisam baš shvatio kako će to funkcionirati, ali ako radi..."

"Pa... dobro. Čestitam."

"Naravno, možemo podijeliti novac. I tebi pripada koliko i meni. Uz napomenu da dobiješ polovicu od onoga što ostane nakon popravka auta."

"Ne, zadrži ti sve, Blaž. Zaslužio si. Imam ja dosta."

"Ali nezaposlena si."

"Ne brini se za mene."

"Tko se brine? Samo ističem da si nezaposlena."

"Hvala. Primljeno na znanje. I ti si nezaposlen. Kad si rekao da nemaš nikakve obaveze."

"Da. Dobio sam novi slučaj, ali klijent mi na kraju nije htio isplatiti honorar."

"Jer nisi riješio slučaj?"

"Ne bi vjerovala, ali jesam. Samo mu se nije svidio rezultat riješena slučaja. Da prihvaćam takve argumente za neisplatu, došao bih na vrlo loš glas. Mislim, gori."

"Kako onda utjeraš dugove u takvim slučajevima?"

"Nikako."

"Nikako? To onda znači da... prihvaćaš takve argumente za neisplatu, zar ne?"

"Da, ali nikad to ne priznam. A kad takvi dođu ponovno po moje usluge, inzistiram da uplate polog. Što ovaj sad nije učinio, iako je trebao."

"Polog?"

"Ali pronašao sam klavir."

"Kakav klavir?"

"Samo što to više nije toliko aktualno pa mi je klijentica umjesto honorara dala besplatnu ulaznicu za obilazak nekakva rudnika ili tako nešto."

"Molim?!"

"Nije da se žalim. Nešto će već isplivati."

"Sigurno hoće. Blaž, misliš da će nas stvarno ostaviti na miru?"

"GH?"

Sanja kimne glavom.

"Oni nikoga ne ostavljaju na miru. Ali nama se ne će više posebno zamarati."

"Jer smo beznačajni?"

"Jer misle da smo beznačajni."

"Zar ćemo ih uvjeravati u suprotno?"

"Ne, ali kad sav njihov novac i moć nestanu... Znaš već."

Sanja kimne. "Ti sve tako ležerno prihvaćaš. Da barem mogu biti takva. Je li onaj sanduk još uvijek u tvojoj dnevnoj sobi?"

"Gdje bi bio?"

"Mislila sam da si ga možda otvorio."

"Nije moj da ga otvaram."

"Znam, samo... pomislila sam da drugačije gledaš na tajnovite stvari nakon svega što nam se dogodilo."

"Ako sam nešto naučio, onda je to da se čovjek treba držati svoga posla i ne zabadati nos u tuđe."

"Mi smo i radili svoj posao. Samo što je to netko upotrijebio protiv nas. Osim toga, ti si detektiv. Prema definiciji ti je posao guranje nosa u tuđe poslove."

"Ti baš voliš sve secirati, ha?"

"Ne ću više. Znaš, sad sam ja žedna. Hoćeš soka od jabuke?" Sanja ustane i krene prema kuhinji.

"Pa... kad već nudiš." Blaž ustane i krene za njom.

Sanja stavi na stol dvije čaše i bocu žućkastog napitka. "To je prirodni sok. Bez konzervansa i aditiva. Jako je zdrav."

"Onda moram probati. Sigurno ništa ne valja."

Sanja napuni čaše smijući se.

"Nisi ostala pri vinu?"

"A, ne! Nakon one boce više nisam pipnula alkohol. Samo mi još treba da postanem alkoholičarka."

"Mogla-"

"Da, znam. Mogla bih i gore. Ovo je bolje. Izvoliš." Pruži mu punu čašu u ruku. "Da nazdravimo?"

Blaž njuška sok. "Može."

Sanja podigne čašu. "Nazdravljam... budućnosti."

Blaž kimne glavom. "Njoj se uvijek korisno umiljavati. Pijem u to ime." Kucnu čašama i počnu piti. Sanja strusi čitavu čašu. Stvarno je bila žedna. Sigurno nema alkohola u tome? Ako ima, ne baš mnogo, ako ga služe osjetila.

"I? Sviđa ti se?"

"Nije loše. Bilo bi bolje kao liker."

"Mogu misliti." Sanja spusti pogled. Ništa više ne reče. Zuri u praznu čašu koju vrti u rukama.

Blaž otpije još malo. Sa svakim gutljajem sok je sve bolji.

"Ne uzrujava te to?" upita Sanja, i dalje zureći u čašu.

"Koje?"

"Mislim da me to najviše muči. Uopće ne shvaćam što mi se to dogodilo."

"Kako ne? Zar to nismo prošli?"

"Da, ali što je sa širom slikom? Čemu je taj novac služio? Kako je Berin uspio natjerati GH da mu idu na ruku povlačenjem novca? Zašto je baš mene odabrao kao mamca? Zašto je baš tebe odabrao da inkriminiraš mene? Kako su znali što radimo? Kako su razotkrili Berina?"

"To je mnogo pitanja. Mogu ti dati djelomične odgovore. I dosta nagađanja."

"Ne, ne želim to. Želim znati. A zapravo ne želim. Baš sam glupa, zar ne?"

"Još to prerađuješ. Možda bi se trebala nečim drugim baviti. Da ne postaneš opsjednuta time."

"Da, valjda. Samo što me još uvijek strah. Nisam... nisam baš mnogo izlazila posljednjih tjedan dana. Malo u dućan i tako. Kad izađem na otvoreni prostor i među sve te nepoznate ljude, osjećam se tjeskobno. Napeto. A noću se uopće ne usudim izaći. Znam da je to iracionalno, ali..."

"Razumljivo je pod ovim okolnostima. Ali ne bi bilo dobro da to uzme maha. Da to srežemo u korijenu?"

"Kako to misliš?"

"Pozivam te na večeru. Po noći. Proslavit ćemo."

"Što ćemo slaviti?"

"Što god naiđe na putu do restorana."

"Restoran? Ne znam baš..."

"Ili možemo u kino."

Sanja se nasmije.

"Što je?"

"Blaž... ti to mene zoveš na spoj?"

"Ne. Osim ako želiš da te zovem na spoj."

"Blaž..." Počne nesigurno odmahivati glavom.

"Znači, ne?"

"Nisam rekla ne. Samo si me zatekao. Blaž... mi... nas dvoje smo različiti."

"Vrlo različiti. Čak smo i suprotnoga spola."

"Znaš što mislim. Nije kao da smo se... najbolje slagali. Samo su nas okolnosti spojile."

"Ne moraš glumiti obazrivu. Ako ne ćeš..."

"Nisam rekla da ne ću. Samo... nisam sigurna da je to pametno."

"Pozivam te na večeru, ne brak. Ako ne ćeš da bude spoj, ne će biti. Dobro?"

"Shvaćam. Ali ne želim da se... ponadaš, znaš?"

"Nikad se ne nadam. Profesionalna deformacija."

"Načelno bih... izašla s tobom. Na spoj. Stvar je u tome da želim krenuti dalje. Nastaviti sa životom. Shvaćaš?"

"Aha. I ja te držim usidrenom u mračnoj prošlosti?"

"Ništa tako dramatično. Da, možda malo. Mislim, nisi ti kriv. Samo... jednostavno su stvari tako ispale."

To mu se često događa. Pojavi se na pravome mjestu u krivo vrijeme na krivome mjestu. Tu se ništa ne može. "Aha. Dobro, to već postaje jako komplicirano. Nisam ti htio otežati život." Blaž popije do kraja, spusti čašu na stol i krene prema izlazu. "Pozdravimo se i-"

"Ne, čekaj. Nisam rekla ne. Samo nisam rekla da."

"Istina. Što još ono nisi rekla?"

Sanja se počne smijati. Zarije ruke u lice i zavrišti. "Kako me izluđuješ, Blaž! Stvarno se znaš upucavati curi."

"Tko se upucava? Pokušavam otići odavde."

"Samo mi daj malo vremena. Može?"

"Koliko god hoćeš."

"Ne. Daj mi tjedan dana. Ako ti se u sljedećih tjedan dana ne javim, onda... onda ćeš znati. Može?"

"Pošteno."

"Dođi, ispratit ću te." Ođe s njim do ulaznih vrata i pomogne mu odjenuti jaknu.

"Dobro... idem onda. Sretno s tvojom tvrtkom. Nemoj oklijevati. Bit ćeš dobro."

"Hvala na savjetu. A mi ćemo se još vidjeti. Bez obzira na... znaš."

Blaž joj samo kimne. Otvori vrata i izađe na hodnik.

Odjednom ga Sanja zgrabi za ruku i povuče natrag u stan. "Za slučaj da te ne nazovem," reče ona, stavi mu ruke na lice i poljubi ga.

"Opreza nikad dosta," reče Blaž i još jednom izađe iz stana. Okrene se prema vratima. Na njima stoji Sanja koja ga želi ispratiti osmijehom. "Vidimo se."

"Vidimo se," reče ona. "Nemoj upadati u previše nevolja."

"Tu nema mnogo pomoći. Napokon, noć uvijek pada u podne."

Osmijeh joj nestane s lica. "Ma prestani to govoriti!" vikne i zalupi snažno vratima.

Blaž kimne zatvorenim traumatiziranim vratima. "Da," promrmlja. Izgleda da može zaboraviti taj spoj. A opet, ništa nije sigurno. Tko bi uopće razumio žene? Blaž krene polako niz hodnik.

Mobitel mu zazvoni.

"Halo?"

"Dobar dan," reče muški glas na mobitelu. "Jesam li dobio detektivsku agenciju Blaža Zvonimira?"

"Jeste. Kako vam mogu pomoći?"

"Ah, moram vas odmah ovo pitati. Jeste li diskretni? Ali zaista diskretni!" Čovjek s tajnama.

"Toliko sam diskretan da mi nije jasno kako ste došli do mene."

"Prijatelj mi vas je preporučio." Čovjek koji misli da ima prijatelje.

"Dobro je učinio. Što biste trebali?"

"Stvar je dosta hitna." Čovjek u stisci.

"Shvaćam."

"Ovako... radim u jednoj uglednoj tvrtki." Čovjek s prihodima. Obećava.

"Dobro..."

"Tamo imam pristup određenim dokumentima. I to posebnim elektronskim ključem. Ključ sam izgubio. I ako ga ne dobijem natrag do 15 sati, bit ću otpušten. I to još kako otpušten. Shvaćate?" Čovjek očaja.

"Ne baš. Shvaćam da želite da vam pronađem ključ. Je li tako?"

"Već znam gdje je ključ. U tome je srž problema." Čovjek mnogih tajni.

"Tako..."

"Ključ sam ostavio u jednoj psetarnici." Sad je to već groteskno.

"Shvaćam. Prvo da vas pitam: trebate li krojačke usluge?"

"Što?!"

"Znači, ne. Treba li nekoga oteti?"

"Ne. Naravno da ne!"

"I još samo jedno. Jeste li spremni platiti polog od 3000 kuna i dnevni honorar od 500 kuna plus troškovi?"

"Da, da, da. Što god treba."

"Onda sam vaš čovjek. Recite mi detalje."

 

 

KRAJ

 

<< Prethodno poglavlje

Povratak na vrh

Brojač posjeta: 8189
Aleksandar Kostjuk ◊ www.kostjuk.netakostjuk2000@yahoo.com ◊ 091 788 3017 ◊ twitter:@akostjuk